Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/18 (A.A.V., D.M. i H. H.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinska mjera
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Disciplinski postupak
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4307/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4307/18, rješavajući apelacije A. A. V. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. A. V. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 226506 17 Rsž od 14. marta 2018. godine;
D. M. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 024489 17 Rsž 2 od 30. maja 2018. godine;
Himzo Halać protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 136032 17 Rsž od 16. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4307/18
1. A. A. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Kovačević advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 226506 18 Rev od 19. juna 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 226506 17 Rsž od 14. marta 2018. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP- 3243/18 od 17. jula 2018. godine konstatuje se da je navedena Presuda Okružnog suda od 14. marta 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske), te je Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 226506 15 Rs od 23. februara 2017. godine preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje rješenja tužene od 22. jula 2015. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i rješenja Policijskog odbora MUP Republike Srpske o odbijanju apelantove žalbe, te da se tužena obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da mu na ime neisplaćenih plata isplati određeni novčani iznos i uplati pripadajuće doprinose.
3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant rješenjem tužene iz 2014. godine privremeno udaljen s radnog mjesta policajca do okončanja disciplinskog, odnosno krivičnog postupka, koji je uslijedio nakon informacije (e-mail) od Atašea MUP-a Austrije, Austrijske Ambasade u BiH, kojim je obaviještena tužena da je austrijska policija u septembru 2014. godine u Beču lišila slobode apelanta vezano za krađu automobila i da je apelantu određen pritvor od četrnaest dana. Okružni sud je, također, naveo da je austrijska strana izvršila provjere vezane za krivični postupak koji je u Austriji vođen protiv apelanta i utvrdila da je on od strane Pokrajinskog suda u Beču osuđen zbog krivičnog djela prikrivanja na 18 mjeseci zatvora, od toga 12 mjeseci uslovno na tri godine, te da je presuda pravosnažna. Nakon toga, apelantu je rješenjem tužene prestao radni odnos prema odredbi člana 113. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/14) jer mu je, dakle, pravosnažnom presudom izrečena bezuslovna kazna zatvora. U vezi sa navedenim, Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o policijskim službenicima kojima su uređeni osnovni principi u primjeni policijskih ovlaštenja, zatim dužnosti i prava policijskih službenika, zapošljavanje, obrazovanje i sl., kao i disciplinska i materijalna odgovornost policijskih službenika. Zatim je ukazao na član 113. stav 1. navedenog zakona kojim je propisno da radni odnos policijskog službenika prestaje, između ostalog, ako je policijskom službeniku pravosnažnom presudom izrečena bezuslovna kazna zatvora. Okružni sud je zaključio da, budući da je apelant, zbog krivičnog djela prikrivanja, osuđen na 18 mjeseci zatvora, od toga 12 mjeseci uslovno na tri godine, a zbog pomaganja u krađi automobila u Austriji, to su se i stekli uslovi za prestanak radnog odnosa i gubitka statusa policijskog službenika kako i predviđa stav 3. člana 113. Zakona o policijskim službenicima. Okružni sud je istakao da se ne može složiti sa zaključkom prvostepenog suda da je pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta nezakonito iz razloga što se činjenica o pravosnažnoj presudi kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora nije mogla utvrditi na osnovu e-maila potpisanih od strane Atašea MUP-a određene zemlje, u ovom slučaju Austrije, već isključivo na osnovu same pravosnažne presude. Naime, Okružni sud je ukazao da je, prema Ugovoru između SFRJ i Republike Austrije o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima iz 1983. godine, a koji je Bosna i Hercegovina preuzela sukcesijom (Beč 2001. godine), države ugovornice će se uzajamno obavještavati i razmjenjivati izvode iz kaznene evidencije o svim krivično pravnim osudama državljana druge države ugovornice koje su unijete u njenu kaznenu evidenciju. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je obavještenje putem elektronske pošte, kao uobičajen vid današnje komunikacije, koje je uputio Ataše MUP-a Austrije i provjere koje je austrijska strana izvršila vezane za krivični postupak koji je u Austriji vođen protiv apelanta i utvrdila da je apelant pravomoćno osuđen zbog krivičnog djela, dovoljan dokaz da je apelant osuđen, između ostalog, na bezuslovnu kaznu zatvora, a što predstavlja zakonski razlog za prestanak radnog odnosa u smislu člana 113. stav 1. Zakona o policijskim službenicima.
AP-4516/18
4. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Din Tešić advokat iz Banjaluke, podnio je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 024489 17 Rsž 2 od 30. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom uvažena je žalba tuženog (TO “Sportek“ d.o.o. Kotor Varoš), te je Presuda Osnovnog suda u Kotor Varoši od 27. oktobra 2017. godine u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenjem rješenja tuženog od 22. aprila 2015. godine, a kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, te da se naloži tuženom da mu na ime izgubljenih plata isplati određene novčane iznose i uplati nadležnim fondovima doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti i dječiju zaštitu.
6. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, radio kod tuženog na poslovima „operater na injektovanju kroksa“, te da je protiv njega pokrenut disciplinski postupak zbog težih povreda radnih obaveza, tj. „odbijanje izvršavanja radnih obaveza“ i „neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana“. Okružni sud je, također, naveo da je disciplinska komisija tuženog apelantu uputila poziv s pratećom dokumentacijom za raspravu pred komisijom, koji je apelant uredno primio, ali se nije odazvao niti opravdao svoj izostanak, pa je disciplinska komisija održala raspravu, na kojoj su saslušani poslovođa kao podnosilac zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, zatim pozvani svjedoci, te izvedeni materijalni dokazi, nakon čega je disciplinska komisija utvrdila da je apelant počinio povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret i rješenjem od 26. marta 2015. godine izrekla mu mjeru prestanka radnog odnosa. Okružni sud je naveo da je, nakon pravosnažnosti rješenja disciplinske komisije, direktor tuženog rješenjem od 22. aprila 2015. godine apelantu otkazao ugovor o radu. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao da će sud, u sporu po tužbi radnika kojem je poslodavac prema članu 126. stav 1. tačka 1. Zakona o radu otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 98. istog zakona, prilikom ocjene zakonitosti rješenja o otkazu cijeniti pravilnost provedenog disciplinskog postupka i istinitost činjenica navedenih u otkazu, odnosno cijeniti da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje da su ispunjeni uslovi sadržani u odredbama Zakona o radu da se radniku otkaže ugovor o radu. Prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelanta poslodavac putem radnika-poslovođe obavijestio da dođe na posao u drugu, umjesto u treću smjenu, ali da apelant nije došao u drugu smjenu kada mu je rečeno, kao što nije došao ni narednih dana, a nije obavijestio poslodavca (bilo usmeno, pismeno ili telefonski) o razlozima svog nedolaska, iako je imao saznanje da njegovo izostajanje s rada vodi prestanku radnog odnosa, budući da ga je tuženi blagovremeno obavijestio o pokrenutom disciplinskom postupku protiv njega i razlozima pokretanja, odnosno o povredama radne discipline koje mu se stavljaju na teret. Dalje, Okružni sud je istakao da apelant i nakon prijema rješenja disciplinske komisije kojim mu je izrečena mjera prestanak radnog odnosa na koje je imao pravo žalbe i koja zadržava izvršenje izrečene mjere, nije ni koristio to pravo, te iz ovakvog ponašanja apelanta očigledno proizilazi da nije ispoljio volju da ubuduće radi kod tuženog. Cijeneći ovako ponašanje apelanta, Okružni sud je zaključio da predočavanje potvrde (doznake) o bolovanju, izdate 3. aprila 2015. godine i potvrde Doma zdravlja Kotor Varoš izdate 2. marta 2015. godine, prvi put na pripremnom ročištu pred prvostepenim sudom održanom dana 8. juna 2017.godine, tj. dvije godine nakon zaključenog bolovanja, ne mogu uticati na istinitost činjenica utvrđenih u disciplinskom postupku da je apelant neopravdano izostao s posla u sporne dane. Naime, Okružni sud je ukazao da je, prema datumima izdavanja ovih potvrda, apelant imao priliku, a što mu je tuženi poslodavac i omogućio, da svoje izostanke s posla opravda, ako ne pred disciplinskom komisijom onda u žalbenom postupku na rješenje o izrečenoj disciplinskoj mjeri ili zahtjevom za zaštitu prava na rješenje o otkazu ugovora. Međutim, apelant je opravdanje za izostajanje s posla prvi put iskoristio u sudskom postupku, a što je prvostepeni sud pogrešno prihvatio, pri tome zanemarujući da sud nije disciplinski organ, jer je zadatak suda da cijeni pravilnost provedenog disciplinskog postupka i istinitost činjenica utvrđenih u disciplinskom postupku i činjenica koje su navedene u odluci o otkazu ugovora o radu. Pored toga, Okružni sud je ukazao na apelantove nedosljedne tvrdnje iznesene tokom sudskog postupka da je potvrdu o bolesti istog dana pokušao uručiti poslovođi, ali da poslovođa potvrdu nije htio primiti, da bi, u svom iskazu datom pred prvostepenim sudom na glavnoj raspravi apelant tvrdio drugačije i izjavio da je navedenu potvrdu uručio poslovođi P.T. koji je inače u međuvremenu preminuo, pri čemu apelant za ove navode nije ponudio dokaze. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je u predmetnom slučaju disciplinska komisija pravilno postupila kada je održala raspravu u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta, te na osnovu dokaza provedenih tokom postupka utvrdila činjenice iz kojih proizilazi da je apelant počinio teže povrede radne obaveze.
AP-4706/18
7. Himzo Halać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić advokat iz Zenice, podnio je 20. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 136032 17 Rev od 24. maja 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 136032 17 Rsž od 16. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4910/17 od 17. januara 2018. godine u odnosu na predmet broj AP 5150/17, konstatuje se da je navedena Presuda Kantonalnog suda od 16. oktobra 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
8. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonite Odluke tuženog („ALBA" d.o.o. Zenica) od 1. juna i 3. augusta 2016.godine, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radno-pravni status kakav je imao prije donošenja odluke o otkazu Ugovora o radu i da mu na ime naknade plate, toplog obroka i regresa isplati određene novčane iznose i kod nadležnog PIO/MIO izvrši uplatu pripadajućih doprinosa.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da, suprotno tvrdnjama iz apelantove žalbe, pobijana presuda je u potpunom skladu s rezultatima dokaznog postupka, jer je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza, saglasno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo. Takođe, da obrazloženje pobijane presude, počev od izlaganja zahtjeva apelanta iz tužbe, tuženog iz odgovora na tužbu, navoda o činjenicama na kojima su ti zahtjevi zasnovani, te propisa na kojima je prvostepeni sud zasnovao presudu, sadrži sve one elemente koje mora da sadrži obrazloženje svake presude, a koji su pobrojani u odredbi iz člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je tuženi u smislu odredbi člana 123. stav 1. u vezi sa članom 102. Zakona o radu dokazao svoje tvrdnje da je apelant počinio težu povredu radne obaveze propisanu aktima društva i to na način da je raspolagao novčanim sredstvima bez dozvole tuženog tako što je naplaćivao uslugu tuženog o odvozu smeća od strane potrošača, ali je novac zadržavao za sebe, tj. isti nije predavao tuženom, niti je polagao na račun ili blagajnu tuženog. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da u skladu sa odredbama člana 102. Zakona o radu, tuženi je bio dužan u sudskom postupku dokazati činjenice na osnovu kojih je utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze, što je tuženi i učinio predloženim i izvedenim dokazima na glavnoj raspravi i nastavku glavne rasprave (saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka, vještačenje po vještaku finansijske struke, te uvidom u brojne isprave i Pravilnik o radu tuženog), tako da iz sadržaja provedenih dokaza na nesumnjiv način proizilazi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze propisanu članom 116. stav 1. tačka 3. Pravilnika o radu tuženog. Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4307/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok apelant u predmetu AP 4706/18 povredu navedenih prava vidi i u pogrešnoj ocjeni dokaza, te nedovoljnoj obrazloženosti osporenih presuda. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U predmetu AP 4307/18 apelant je tražio naknadu troškova sastavljanja apelacije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, u odnosu na navode apelanta u predmetu AP 4706/18 u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, u odnosu na navode apelantu u predmetu AP 4706/18 u pogledu nedovoljne obrazloženosti presuda, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Pri tome, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoju odluku, što su u konkretnom slučaju i učinili. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U odnosu na zahtjev apelanta u predmetu AP 4307/18 za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević