Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4249/18 (H. P., A. D. i G. T.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4249/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4249/18, rješavajući apelacije Habila Pašalića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Habil Pašalić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 004856 18 Rsž od 12. juna 2018. godine, Anja Dakić protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 045702 17 Rsž od 11. maja 2018. godine i Gordana Todić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 071345 17 Rsž od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4249/18

1. Habil Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 004856 18 Rsž od 12. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu broj 41 1 Rs 004856 14 Rs od 17. januara 2018. godine kojom je u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići) da apelantu isplati naknade zbog manje plate kao invalidu II kategorije u iznosu od 9.000,00 KM za period od 1. aprila 2011. do 31. marta 2014. godine, te da se obaveže tužena da apelantu za navedeni period obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa i invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je Rješenjem Društvenog fonda PIO BiH od 8. januara 1998. godine apelantu (koji je u radnom odnosu kod SIP „Stupčanica" Olovo), zbog povrede na radu iz 1993. godine, priznato pravo na raspoređivanje-zapošljavanje na drugom odgovarajućem poslu koji ne zahtijeva stajanje i hodanje u većem dijelu radnog vremena, niti rad na visini, kao i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu počev od 21. oktobra 1997.godine. Kantonalni sud je dalje naveo da su apelant i tuženi 30. decembra 2005. godine zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 1. januara 2006. godine, kojim je određeno da će apelant obavljati poslove na radnom mjestu „čuvar", za čije obavljanje je predviđena PK stručna sprema. Zatim je naveo da iz Uvjerenja Porezne uprave FBiH, Porezna ispostava Zavidovići od 5. juna 2014. godine proizilazi da je tuženi do 5. juna 2014. godine uplatio za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje i doprinose za osiguranje od nezaposlenosti za periode od 1. maja 2011. do 30. aprila 2014. godine, a da je 5. juna 2014.godine uplatio doprinose za PIO za april 2011. godine. Takođe je naveo da su provedenim vještačenjem po vještaku ekonomske struke utvrđeni iznosi isplaćene osnovne zarade apelantu, kao i doprinosi i porezi, za period od 1. aprila 2011. do 31. marta 2014. godine (detaljno navedeni u presudi). Pri tome je naveo da vještak od apelanta nije dobio na uvid plate prije nastanka invalidnosti tako da nije bio u mogućnosti da utvrdi iznos plate koju je apelant ostvario prije nastupanja invalidnosti kao KV zidar, a samim tim i da li je i u kom iznosu tuženi ostao dužan da isplati apelantu naknadu zbog manje plate kao invalidu II kategorije i to između plate KV zidara i plate čuvara. Kantonalni sud je ukazao da zbog nedostatka relevantne dokumentacije vještak nije mogao utvrditi da li je i koliki iznos doprinosa za PIO osiguranje tuženi ostao dužan da uplati za apelanta za sporni period. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da mu je tuženi ostao dužan isplatiti tražene iznose za razliku plata na osnovu umanjenja radne sposobnosti, odnosno obaveznog penzionog i invalidskog osiguranja. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da je apelant radio u Poslovnoj jedinici „Šumarija" koja se pripojila tuženom i da 1. januara 2006. godine nije zasnovao novi radni odnos „nego je samo došlo do promjene imena poslodavca, odnosno reorganizacije ranijeg poslodavca, te se sva relevantna dokumentacija nalazi kod tuženog“. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant za ove navode tokom postupka nije ponudio dokaze, a nije postupio ni po nalogu prvostepenog suda da dostavi odluku o osnivanju tuženog.

AP-4777/18

4. Anja Dakić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Škuletić advokat iz Trebinja, podnijela je 17. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 045702 17 Rsž od 11. maja 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je žalba apelantkinje i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 045702 16 Rs od 5. septembra 2017.godine kojim je odbačena tužba apelantkinje koju je podnijela protiv tuženog (Telekomunikacije RS a.d. Banjaluka).

6. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelantkinje kojim traži da se obaveže tuženi da joj na ime naknade plate i drugih potraživanja koja bi ostvarila da je bila na radu kod tuženog u periodu od 1. januara 2015. do 1. juna 2016. godine isplati novčani iznos od 15.726,22 KM. Nadalje je naveo da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Rs 026475 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine utvrđeno da je apelantkinji nezakonito prestao radni odnos kod tuženog 19. februara 2013. godine i naloženo je tuženom da apelantkinju vrati na rad, te da joj za period od 20. febrauara 2013. do 31. decembra 2014. godine na ime naknade plate i drugih potraživanja iz radnog odnosa isplati određene novčane iznose. Tuženi je apelantkinji 5. aprila 2016. godine isplatio ukupan novčani iznos od 46.361,97 KM, te 10. maja 2016. godine vratio apelantkinju na rad. Zatim, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju od 22. juna 2016. godine kojim je dozvolio izvršenje radi naplate neisplaćenih plata za period od 25. decembra 2015. do 10. maja 2016. godine u mjesečnim iznosima od po 928,65 KM. Apelantkinja je podneskom od 15. avgusta 2016. godine obavijestila sud da je po navedenom rješenju o izvršenju postupljeno u cjelosti, nakon čega je Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Rs 026472 16 1 2 od 5. oktobra 2016. godine utvrđeno da se postupak izvršenja u ovoj pravnoj stvari smatra završenim, jer je provedena izvršna radnja kojom se izvršenje dovršava. U vezi s navedenim, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelantkinja prekludirana u svom pravu čiju zaštitu traži u ovoj parnici, jer je protekao rok iz člana 201. stav 1. Zakona o radu. Naime, članom 201. stav 1. Zakona o radu je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju, apelantkinja je za povredu svojih prava iz radnog odnosa saznala u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja kod tuženog, dok je predmetnu tužbu podnijela 19. oktobra 2016. godine. Okružni sud je naveo da je apelantkinji pravo na isplatu pripadajućih primanja po osnovu rada već priznato navedenom presudom Osnovnog suda, te da je tuženi izmirio potraživanja prema apelantkinji za koja je smatrao da pripadaju shodno navedenoj presudi, dok je apelantkinja svoje eventualno pravo na isplatu drugih primanja trebala da ostvari po izvršnom naslovu u izvršnom postupku kod prvostepenog suda. Naime, prema članu 217. stav (1) Zakona o izvršnom postupku izvršni sud prilikom određivanja visine primanja radnika po osnovu rada, ukoliko to okolnosti slučaja zahtijevaju, može radi utvrđivanja spornih iznosa zakazati raspravu, imajući pri tome u vidu prijedloge i dokaze na kojima tražilac izvršenja zasniva svoj zahtjev u izvršnom postupku. Konačno, Okružni sud je naveo da se tužbeni zahtjev apelantkinje odnosi na isplatu naknade na ime izgubljenih plata i toplog obroka na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radu, zbog čega je neosnovan prigovor apelantkinje da se u konkretnom slučaju radi o institutu naknade štete na koji je trebalo primijeniti zastarne rokove iz Zakona o obligacionim odnosima. AP- 4972/18

7. Gordana Todić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Dragan Gavrić advokat iz Bijeljine, podnijela je 30. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 071345 17 Rev od 31. maja 2018. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 071345 17 Rsž od 20. septembra 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj 4616/17 od 20. decembra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnom postupku navedena presuda Okružnog suda.

8. U konkretnom slučaju, Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 071345 17 Rsž od 20. septembra 2017. godine odbijena je žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 071345 15 Rs od 13. februara 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se ponište kao nezakonite Odluka disciplinske komisije broj 01-3-3566/15 od 13. marta 2015. godine i Odluka tužene (Pavlović Internacional bank a.d. Slobomir, Bijeljina) broj 01-3-4871/15 od 14. aprila 2015. godine, kao i Rješenje tužene o prestanku radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu od strane poslodavca (tužene) broj 01-3-3652/15 od 16. marta 2015. godine, te da se naloži tuženoj da apelantkinju vrati na posao, te da joj isplati naknadu na ime plata za period i u iznosima detaljno navedenim u presudi.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je osporenim odlukama tužene apelantkinji izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza iz člana 72. stav 2. tač. a), c) i l) Pravilnika o radu tužene. Pod težom povredom radnih obaveza smatra se: a) odbijanje i neizvršavanje radnih obaveza određenih internim aktima, ugovorom o radu ili naloženih od strane nadređenog, c) zloupotreba položaja sa materijalnim ili drugim štetnim posledicama po poslodavca i l) svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima banke ili iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika u banci ne bi bio moguć. Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja povredu navedenih prava učinila na način što je ugasila svoj „stari“ tekući račun (24. decembra 2014.godine) i otvarila novi račun na svoje ime istog dana kada je tužena zaprimila dopis Osnovnog suda uz koji je dostavljeno rješenje o izvršenju koji se odnosi na predmet u kome je apelantkinja izvršenik. Rješenjem o izvršenju je između ostalog naložena blokada sredstava apelantkinje sa njenog „starog“ računa, a apelantkinja je u konkretnom slučaju znala da na njen račun treba da pristignu određena novčana sredstva. Dakle, Okružni sud je naveo da je apelantkinja navedene radnje preduzela sa ciljem da se onemogući naplata potraživanja po rješenju suda broj 80 0 I 048816 13 I od 24. decembra 2014. godine. Takvo ponašanje apelantkinje predstavlja ponašanje kojim se nanosi šteta interesima banke i zbog koga se osnovano zaključuje da daljnji njen rad u banci nije moguć, jer je svoje lične interese stavila iznad interesa banke i klijenata. Okružni sud je naveo da postupajući na taj način apelantkinja je dovela u pitanje ugled banke i povjerenje klijenata u banku, koje ponašanje je protivno utvrđenim standardima ponašanja u poslovanju banke prema klijentima. Nadalje je naveo da je tužena disciplinski postupak sprovela u svemu prema relevantnim odredbama Zakona o radu i Pravilniku o radu tužene, u kom postupku je apelantkinji omogućeno da iznese svoju odbranu po obrazloženoj disciplinskoj prijavi i u kom postupku je apelantkinja aktivno učestovala. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da činjenica da odluke tužene ne sadrže činjenični opis povrede, vrijeme i mjesto kada je povreda počinjena, nije razlog za poništenje navedenih odluka, jer je tužena pred sudom dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u skladu sa članom 128. stav (3) ZOR.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4249/18.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4249/18 (H. P., A. D. i G. T.) | Sudska praksa | Aktio