Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3368/16 (S. J.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Imovina
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Legitimno očekivanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3368/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3368/16, rješavajući apelaciju Seada Jahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Jahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003245 16 Rev od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003245 15 Gž 2 od 15. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 003245 05 P od 27. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, koji privremeno boravi u Americi, kojeg zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnio je 5. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 003245 16 Rev od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 003245 15 Gž 2 od 15. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 003245 05 P od 27. juna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i opunomoćenika Emine Bobić, Besime Topčagić, Ruvejde Kavazović, Muhameda Hodžića i Fatime Jahić (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 25. i 26. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i opunomoćenik tužitelja su u periodu od 27. oktobra do 3. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelji Mirsad Ibranović i Hasiba Hodžić su 10. januara 2005. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Ahmeda Jahića, Anđije Jahić i Esme Jahić radi utvrđenja, koju su precizirali u pogledu pasivne legitimacije tuženih na pripremnom ročištu od 13. novembra 2008. godine, a u pogledu aktivne legitimacije na ročištu od 12. augusta 2010. godine i u pismenom podnesku predanom na ročištu od 27. septembra 2012. godine, kako je navedeno u izreci osporene presude.

6. U odgovoru na tužbu od 3. juna 2005. godine tuženi Ahmed Jahić priznao je tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, dok je opunomoćenik tužene Esme Jahić u odgovoru na tužbu isticao upitnost pasivne legtimacije tuženih, jer nije okončan ostavinski postupak iza umrlog supruga Ibrahima Jahića. Nakon toga zakazivana su i odgađana pripremna ročišta u ovome predmetu pet puta u periodu od 6. oktobra 2006. godine do 10. oktobra 2008. godine, te zaključeno 13. novembra 2008. godine. Na pripremnom ročištu od 10. oktobra 2008. godine opunomoćenik tuženih je podnio protivtužbu u ovome predmetu, koju je precizirao na pripremnom ročištu 13. novembra 2008. godine u pogledu aktivne legitimacije tuženih (protivtužitelja) i koju je dopunio i konačno precizirao u pisanom podnesku podnesenom na zaključnom ročištu glavne rasprave 27. septembra 2012. godine.

7. Tokom ovoga postupka vođen je ostavinski postupak iza umrlog Safeta Jahića, koji nije imao djece, i njegova supruga, tužena Anđija Jahić odrekla se u cijeloj imovini nasljedstva iza supruga Safeta, a svi ostali zakonski nasljednici su se prihvatili nasljedstva. Slijedom navedenog, na ročištu od 13. novembra 2008. godine imenovani su ostali tuženi kao nužni suparničari, i to: Ahmed Jahić, Esma Jahić, Senija Jahić, Razija Mićić, Bisera Jahić-Ferero i apelant (u daljnjem tekstu: tuženi i apelant).

8. U predmetu je održano sedam ročišta za glavnu raspravu, u periodu od 12. marta 2009. godine do 27. septembra 2012. godine, kada je zaključena glavna rasprava.

9. Nakon što je opunomoćenik tužitelja u pisanom podnesku od 11. augusta 2010. godine povukao tužbu tužitelja Mirsada Ibranovića i Hasibe Hodžić sa čime se opunomoćenik tuženih saglasio uz traženje isplate troškova parničnog postupka, Općinski sud je donio rješenje od 17. augusta 2010. godine kojim je konstatirano da je tužba navedenih tužitelja povučena. Dalje je određeno da će se po pravosnažnosti ovog rješenja razdvojiti postupak po protivtužbi tuženih u ovoj pravnoj stvari prema ovo dvoje tužitelja pod novim brojem.

10. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 003245 05 P od 27. juna 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva u korist tužitelja po osnovu dosjelosti na nekretninama bliže opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što su tuženi i apelant dužni priznati i trpjeti da se tužitelji na osnovu ove presude, shodno svakom utvrđenju, na svojim parcelama u zemljišnim knjigama Općinskog suda upišu kao isključivi vlasnici sa dijelom 1/1, te da im tuženi i apelant nadoknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta kojim su tražili da se obavežu tužitelji da tuženim i apelantu predaju „u državninu“ predmetne nekretnine, tužiteljica Besima Topčagić i nekretnine označene kao pristupni put, tužiteljica Fatima Jahić da tuženima i apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade prometne vrijednosti jedne od predmetnih nekretnina, naknade troškove parničnog postupka, te fakultativni zahtjev da se tužitelji mogu osloboditi predaje navedenih nekretnina ako tuženim i apelantu isplate određeni novčani iznos.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su predmetne nekretnine upisane u suvlasništvu tuženih i apelanta, kao i oca petotužene i apelanta (koji su njegovi jedini zakonski nasljednici). Nadalje, naveo je da je otac tužitelja od jedan do četiri Abdulah Hodžić (u daljnjem tekstu: prednik tužitelja) predmetne nekretnine na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji 1947. godine kupio od Izetbega Jahića i Senije Jahić (u daljnjem tekstu: prednici tuženih i apelanta). Istaknuto je i da su prilikom revizije katastra 1957. godine predmetne nekretnine upisane na prednika tužitelja, kojeg niko nije uznemiravao u posjedu predmetnih nekretnina, koristio ih je kao svoje, plaćao poreze na katastarski prihod općini, a ni tužitelje niko nije uznemiravao u posjedu predmetnih nekretnina. Općinski sud je naveo i da su tužitelji od jedan do četiri predmetne nekretnine dobili u nasljedstvo nakon smrti prednika tužitelja, te da je petotužiteljica kupila svoj dio predmetnih nekretnina od druge tužiteljice. Slijedom navedenog, prema provedenim dokazima, Općinski sud je zaključio da je prednik tužitelja bio savjestan i zakonit posjednik na predmetnim nekretninama pošto je predmetne nekretnine, koje su nekada bilo jedna nekretnina, 1947. godine kupio od prednika tuženih i apelanta. S tim u vezi, obrazložio je da je usmeni ugovor između strana u cijelosti realiziran, a nekretnine su predate u posjed i za njih je isplaćena kupoprodajna cijena.

12. Općinski sud je istaknuo da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da su punovažni raniji ugovori o prometu nekretnina iako nisu zaključeni i sačinjeni u pisanoj formi ako su strane prije stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cijelosti ili pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. S tim u vezi, obrazloženo je da je usmeni ugovor o prodaji, zaključen 1947. godine između prednika tužitelja i prednika tuženih i apelanta, ispunjen do stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti (4. januara 1979. godine). Slijedom navedenog, zaključio je da je navedeni kupoprodajni ugovor, u smislu odredaba člana 46. istog zakona, punovažan i da predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Nadalje, ocijenjeno je i da su tužitelji savjesni i zakoniti posjednici na predmetnim nekretninama na osnovu nasljedstva po rješenju o nasljeđivanju, a petotužiteljica i po osnovu ugovora o kupoprodaji. Po mišljenju Općinskog suda, navedeno stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama tužitelja od jedan do četiri zasnovano je na odredbi člana 42. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a nadalje tužitelja od jedan do četiri i petotužiteljice na osnovu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, obrazložio je da su tužitelji od jedan do četiri savjesni i zakoniti posjednici od 1980. godine, a petotužiteljica od 4. maja 1998. godine i da ih niko u ovome posjedu nije smetao, osim što su im tuženi i apelant tek protivtužbom koja je podnesena 10. oktobra 2008. godine osporili savjesnost i zakonitost posjeda. S obzirom na navedeno, zaključeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u vlasništvu druge osobe, te je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog, Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta, jer tuženi i apelant nisu dokazali nesavjesnost i nezakonitost „posjednika kao tužitelja na nekretninama“. Istaknuto je da je teret dokazivanja na strani tuženih i apelanta u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s tim što se, prema članu 77. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, savjesnost posjeda pretpostavlja.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 003245 15 Gž 2 od 15. juna 2015. godine odbijene su žalbe tuženih i apelanta i potvrđeni presuda Općinskog suda od 27. juna 2014. godine i dopunsko rješenje Općinskog suda od 27. juna 2014. godine (kojim su obavezani Mirsad Ibranović i Hasiba Hodžić, koji su povukli tužbu, na naknadu troškova postupka tuženim i apelantu), te odbijen zahtjev tuženih i apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni usmeni kupoprodajni ugovor zaključen 1947. godine između pravnih prednika parničnih stranaka pravno valjan, jer je u cijelosti realiziran i da je u skladu sa relevantnim odredbama Općeg građanskog zakonika i odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je naveo da nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda žalbeni navodi da su tužitelji nosili novac Ibrahimu Jahiću „kao naknadu - isplatu cijene za kupljenu zemlju, sa zahtjevom da se sačini pismeni ugovor o prodaji“. S tim u vezi, obrazloženo je da iz iskaza pojedinih tužitelja, čijim iskazima su tuženi i apelant samo paušalno prigovorili, proizlazi da su oni kontaktirali sa Ibrahimom Jahićem radi sređivanja zemljišnoknjižnog stanja („da dobiju grunt“), a ne radi isplate kupoprodajne cijene, što je bilo bezuspješno. Kantonalni sud je naveo da, kod činjeničnog utvrđenja da je prednik tužitelja faktički posjednik predmetnih nekretninu od l947. godine do svoje smrti 15. aprila 1980. godine (tj. duže od 33 godine) po osnovu zaključenog usmenog kupoprodajnog ugovora sa prednicima tuženih i apelanta, koje je koristio kao svoje, tako što ih je obrađivao, plaćao porez i štitio od trećih lica, proizlazi da je prednik tužitelja zakoniti posjednik predmetnih nekretnina, kao i da je imao savjestan posjed.

16. Kantonalni sud je istaknuo da čak i u najpovoljnijoj soluciji za tužene i apelanta, u situaciji da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od trenutka smrti prednika tužitelja, pri hipotezi da je nesavjestan, tužitelji od jedan do četiri su stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu dosjelosti, budući da imaju svoje vrijeme potrebno za dosjelost. S tim u vezi, obrazloženo je da, imajući u vidu odredbu člana 126. stav 1. Zakona o nasljeđivanju i odredbu člana 34. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, od smrti prednika tužitelja (15. aprila 1980. godine) je počelo teći vrijeme za dosjelost tužitelja od jedan do četiri, te su navedeni tužitelji, u skladu sa odredbom člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, stekli dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama protekom 20 godina savjesnog posjeda. Dalje je obrazložio da je petotužiteljica, kao kupac predmetne nekretnine na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora, u skladu sa odredbom člana 35. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, na osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva budući da se vrijeme posjeda njenog prethodnika kao prodavca ima uračunati u njen posjed. Kantonalni sud je istaknuo da su se tužitelji na predmetnim nekretninama upisali u katastarskom operatu kao posjednici, nakon izvršenog cijepanja nekretnine, počev od 1981. godine pa nadalje, dok su, s druge strane, tuženi i apelant upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama. Međutim, kako se tuženi i apelant u posjedu predmetnih nekretnina ne nalaze od 1947. godine (duže od 62 godine), te kako tužitelje nisu smetali, niti tražili predaju u posjed nekretnina sve do podnošenja protivtužbe, po mišljenju Kantonalnog suda, radi se o „golom upisu“ prava vlasništva tuženih i apelanta u zemljišnim knjigama.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 003245 16 Rev od 12. maja 2016. godine odbijena je revizija apelanta i drugih tuženih, te je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prednik tužitelja zaključenjem ugovora o kupoprodaji 1947. godine stekao valjani pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama po odredbama Općeg građanskog zakona u vezi sa članom 46. Zakona o prometu nepokretnosti (u presudi je očitom omaškom naveden član 49). Dalje je naveo da su on, kao i tužitelji od jedan do četiri, kao nasljednici, dugogodišnjim savjesnim i zakonitim korištenjem zemljišta, tj. dosjelošću, stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o nasljeđivanju o čemu su dali potpune, jasne i odgovarajuće razloge.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pod brojem 28 0 P 003245, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelant ističe da je postupak pred Općinskim sudom pokrenut 2005. godine, da je Općinski sud 27. septembra 2012. godine zaključio glavnu raspravu a prvostepenu presudu donio tek godinu dana i devet mjeseci kasnije, tj. 27. juna 2014. godine. Dalje navodi da su drugostepeni i revizioni postupci trajali po godinu dana.

20. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je donošenjem osporenih odluka apelant onemogućen i uskraćen u ostvarenju svojih vlasničkih prava na imovinu - predmetnih nekretnina. Smatra da mu redovni sudovi nisu pružili zaštitu njegovih vlasničkih prava na imovini, da u skladu sa važećim zakonima uživa, koristi i raspolaže svojom imovinom. Posebno ističe da su sudovi pružili pravnu zaštitu tužiteljima da kao nesavjesni i nezakoniti posjednici na osnovu sudskih odluka steknu pravni osnov za upis vlasničkih prava na apelantovoj imovini, pri tome ne uzimajući u obzir da su tužitelji dolazili i davali novac za prodaju i prenos predmetnih nekretnina, tj. da su znali da predmetne nekretnine nisu njihove. Apelant smatra da je sudska zaštita tužitelja nezakonita, nedopustiva i apsurdna, te ističe da je donošenjem osporenih odluka povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu koje je određeno čl. 1-5, 15, 32-35. i 45. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u revizionoj presudi, te da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

22. Kantonalni sud smatra apelantove navode neosnovanim, te ističe da je osporena presuda zakonita i pravilna.

23. Općinski sud navodi tok postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je kasnio u donošenju i izradi odluke zbog složenosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, većeg broja parničnih stranaka, te zauzetosti u radu u drugim predmetima. Također, smatra da je u prvostepenoj presudi decidirano nabrojao i obrazložio procesne radnje u postupku, kao i razloge za odluku suda u pogledu usvajanja tužbenog zahtjeva i odbijanja protivtužbenog zahtjeva. Općinski sud smatra da nije mogao pravodobno okončati predmetni postupak, ocjenjujući složenost i specifičnost postupka, posebno veći broj parničnih stranaka, tužbeni i protivtužbeni zahtjev, datum podnošenja tužbe i protivtužbe, te povlačenje tužbe pojedinih tužitelja. Općinski sud smatra apelantove navode neosnovanim i da ne postoji kršenje prava navedenih u apelaciji.

24. Tužitelji navode činjenično stanje u predmetu, kao i okolnost da je i za njih postupak dugo trajao, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

26. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 34.

Nasljednik stječe savjestan posjed od trenutka otvaranja nasljeđa i u slučaju kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati.

U slučaju iz stava 1. ovog članka, vrijeme za dosjelost počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa.

Član 35. st. 1. i 2.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Član 77. stav 3.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

27. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78) u tekstu koji je glasio prilikom stupanja na snagu:

Član 46. stav 1.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

28. Zakon o prometu nepokretnosti, nakon izmjena i dopuna objavljenih u „Službenom listu SRBiH“ br. 4/89, 29/90, 22/91 i „Službenom listu RBiH“ br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94 u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. st. 1. i 3.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom obliku obaveze koje iz ugovora nastaju.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivaće se i u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 28 0 P 003245 16 Rev od 12. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 6. juna 2016. godine a apelacija je podnesena 5. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pod brojem 28 0 P 003245, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno predaje u „državninu“ nekretnina i isplate određenog novčanog iznosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

39. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo dužinu trajanja postupka pod brojem 28 0 P 003245, na šta se apelant izričito žalio u apelaciji, a ne i postupak koji je izdvojen po protivtužbi tuženih i apelanta protiv tužitelja Mirsada Ibranovića i Hasibe Hodžić (vidi tačku 9. odluke), te je predmet, prema informacijama Općinskog suda iz odgovora na apelaciju, dostavljen pisarnici Općinskog suda 12. januara 2016. godine da se formira novi spis. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u prvobitnoj tužbi nije označen kao tuženi, nego su tek na ročištu od 13. novembra 2008. godine imenovani svi tuženi kao nužni suparničari na način preciziran u uvodu prvostepene presude (tuženi i apelant). Nadalje, prema obrazloženju iz osporene presude Općinskog suda, opunomoćenik tuženih je na pripremnom ročištu od 10. oktobra 2008. godine podnio protivtužbu u ovom predmetu, koju je precizirao 13. novembra 2008. godine u pogledu aktivne legitimacije tuženih (protivtužitelja). S obzirom na činjenicu da se apelant u apelaciji žali na dužinu trajanja parničnog postupka u koji je kao parnična stranka stupio najranije 10. oktobra 2008. godine, Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 10. oktobra 2008. godine, od kada je apelant stranka u predmetnom postupku, pa do 12. maja 2016. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončao predmetni parnični postupak, dakle, postupak koji je trajao oko sedam godina i sedam mjeseci.

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po tužbi i protivtužbi u kojem je učestvovao veći broj tužitelja i tuženih. Nadalje, u postupku je izvršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza, izvršena su vještačenja vještaka geometra i vještaka građevinske struke, saslušane parnične stranke, veći broj svjedoka i predstavnik općinskih vlasti. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su i tužitelji i tuženi i apelant tokom postupka dopunjavali, odnosno precizirali tužbeni/protivtužbeni zahtjev, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je tokom predmetnog postupka došlo do povlačenja tužbe i razdvajanja postupka po protivtužbi, te da je vođen i ostavinski postupak (ishod ovog postupka bio je od utjecaja na označavanje tuženih), što se može smatrati objektivnim okolnostima koje su utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka. U pogledu ponašanja Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je pred ovim sudom održan veći broj pripremnih ročišta, te sedam ročišta za glavnu raspravu. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Općinskom sudu, nakon zaključenja glavne rasprave, trebala jedna godina i devet mjeseci za odlučenje i izradu prvostepene presude, što je neprimjereno dug period ako se ima u vidu odredba člana 184. stav 1. ZPP kojim je propisano da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Nadalje, Ustavni sud uočava da su postupci pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom trajali po nepunu godinu dana.

41. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, uzevši u obzir sve analizirane kriterije, iako je postupak okončan u roku od oko sedam godina i sedam mjeseci od dana stupanja apelanta u postupak, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

44. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, jer redovni sudovi nisu zaštitili njegova vlasnička prava na imovini, odnosno da u skladu sa važećim zakonima uživa, koristi i raspolaže svojom imovinom.

45. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. Ustavni sud zapaža da je apelant upisan kao suvlasnik predmetnih nekretnina u nadležnoj zemljišnoknjižnoj evidenciji, što predstavlja „postojeću imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđivanje da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta za predaju u državninu predmetnih nekretnina, pristupnog puta i isplatu, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, jer su provedenim dokazima dokazali da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. S druge strane, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta za predaju u državninu predmetnih nekretnina, pristupnog puta i isplate. Ustavni sud podsjeća da je u obrazloženjima osporenih odluka ukazano da je prednik tužitelja zaključenjem usmenog ugovora o kupoprodaji 1947. godine stekao valjani pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama po odredbama Općeg građanskog zakona u vezi sa članom 46. Zakona o prometu nepokretnosti, te da su on, kao i tužitelji dugogodišnjim savjesnim i zakonitim korištenjem zemljišta, tj. dosjelošću, stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. S druge strane, ukazano je da se tuženi i apelant u posjedu predmetnih nekretnina ne nalaze od 1947. godine (duže od 62 godine), te da tužitelje nisu smetali, niti tražili predaju u posjed nekretnina sve do podnošenja protivtužbe. Stoga se, po mišljenju Kantonalnog suda, radilo o „golom upisu“ prava vlasništva tuženih i apelanta u zemljišnim knjigama. Ustavni sud ukazuje i da su redovni sudovi, imajući u vidu činjenično stanje i usvojen tužbeni zahtjev, odbili protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta, smatrajući da tuženi i apelant nisu dokazali nesavjesnost i nezakonitost tužitelja kao posjednika na predmetnim nekretninama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u vezi s primjenom materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su ZPP, Zakon o prometu nepokretnosti i Zakon o vlasničkopravnim odnosima objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način reguliraju pitanje dokazivanja tužbenog zahtjeva, odnosno valjanosti usmenog ugovora o kupoprodaji i stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku, te da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u općem interesu na način što je protivtužbeni zahtjev tuženih i apelanta odbijen primjenom jasnog i transparentnog zakonskog propisa (član 123. ZPP) kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Također, Ustavni sud smatra da i usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja služi legitimnom cilju u općem interesu na način da se utvrdi stjecanje prava vlasništva ukoliko su ispunjeni svi zakonski uvjeti. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja i odbijanje protivtužbenog zahtjeva tuženih i apelanta ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba, te stoga proizlazi da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom i da služi legitimnom cilju u općem interesu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 86/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovih prava i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno jer je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva za predaju u državninu i isplatu, odnosno da su tužitelji dokazali da su dosjelošću stekli pravo vlasništva, te da time nije doveden u drugačiji položaj od drugih koji, također, u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2607/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 31, i AP 1970/14 od 22. marta 2017. godine, stav 50, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, sagledavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku, jer je postupak od dana stupanja apelanta u postupak do donošenja konačne odluke u predmetu trajao oko sedam godina i sedam mjeseci, što se s obzirom na složenost predmeta i kontinuirano preduzimanje procesnih radnji redovnih sudova ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

54. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao stjecanja prava vlasništva dosjelošću, s jedne strane, i predaje u državninu i isplate, s druge strane, dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitimno i da služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević