Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4087/16 (M. B.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Dioba
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4087/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4087/16, rješavajući apelaciju Milosave Bjelonić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milosave Bjelonić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004476 14 Rev od 16. augusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 004476 12 P 2 od 8. februara 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milosava Bjelonjić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Velike Ilove, Opština Prnjavor, podnijela je 25. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004476 14 Rev od 16. augusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004476 12 P 2 od 8. februara 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, zatraženo je 31. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od tuženog Borka Bjelonića (u daljnjem tekstu: tuženi) je 23. februara 2018. godine zatražen odgovor na apelaciju.

2. Osnovni sud je 10. marta 2017. godine je dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 21. aprila 2017. godine, Vrhovni sud 5. jula 2017. godine, a tuženi 15. marta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 004476 12 P 2 od 8. februara 2013. godine je utvrđeno da su apelantica i tuženi tokom bračne zajednice stekli zajedničku imovinu i to: a) nepokretnosti : stambeno - porodičnu zgradu, zidanu štalu, zidanu sušanu sa pecarom, i druge nepokretnosti navedene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), sve izgrađeno na k.č. broj 483/1 ,,Urija“ njiva u površini od 1127 m2 upisano u PL broj 606 k.o. Velika Ilova na tuženog kao posjednika sa 1/1 dijela, i b) pokretnine bliže opisane takođe u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne pokretne stvari). Takođe je utvrđeno da je apelantica sa tuženim, kao bivšim supružnikom, u sticanju zajedničke imovine doprinjela sa 1/4 dijela na označenim nepokretnostima i spornim pokretnim stvarima, te na taj način stekla pravo suvlasništva i suposjeda sa dijelom 1/4 na označenim nepokretnostima i spornim pokretnim stvarima što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu ove presude upiše kao suposjednik na k.č. br. 483/1 u PL br. 606 k.o. Velika Ilova te da se na osnovu ove presude izvrši fizička dioba nepokretnosti i spornim pokretnim stvarima sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu preko utvrđenog udjela od 1/4 dijela na nepokretnostima i pokretninama, a do traženog dijela od ½ apelantica je sa tužbenim zahtjevom odbijena, dok se sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na utvrđivanje udjela u sticanju na nepokretnosti (drveni svinjac i kokošinjac) apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom u cjelosti.

5. Kako navodi Osnovni sud, među parničnim strankama je sporno šta od nepokretnosti i pokretnih stvari čini zajedničku imovinu, da li su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva postojale prije zaključenja braka te da li su za vrijeme trajanja braka iste samo renovirane i adaptirane (po tvrdnji tuženog), da li je majka tuženog učestovala u sticanju zajedničke imovine parničnih stranaka (jer apelantica tvrdi da ona nije svoju zaradu unosila u domaćinstvo, već ju je trošila za svoje potrebe), kao i udio u sticanju zajedničke imovine koja je predmet tužbenog zahtjeva budući da tuženi smatra da udio apelantice u sticanju zajedničke imovine nije veći od 1/6 dijela. Osnovni sud se poziva na odredbe člana 270. stav 5 Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 54/02) kojim je propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu, a svakom od bračnih supružnika pripada po 1/2 zajedničke imovine ( član 272. stav 2 Porodičnog zakona), s tim da svaki bračni supružnik može zahtjevati da mu se odredi veći dio od pripadajuće mu polovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine veći od doprinosa drugog bračnog supružnika (član 273. stav 1 Porodičnog zakona). Iz cjelokupnog dokaznog postupka nesumnjivo je utvrđeno da su svi objekti koji su predmet tužbenog zahtjeva sagrađeni tokom trajanja bračne zajednice, te da isti predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka.

6. Na pokretnim stvarima pobliže označenim u izreci presude sud je takođe utvrdio udio u sticanju u jednakom dijelu kao i na nepokretnostima jer tokom postupka tuženi nije dokazao da ne postoje navedene pokretne stvari kao što je to tvrdio, da je dio tih pokretnih stvari odnijela apelantica prilikom napuštanja porodične zajednice, kao ni to da je dio pokretnih stvari (viseću kuhinju, dva kauča, vetrinu, šporet na struju i frižider) kupila majka tuženog još prije zaključenja braka između parničnih stranaka. U preostalom dijelu preko utvrđenog udjela od ¼ % na pokretnim stvarima sud je tužbeni zahtjev apelantice odbio cijeneći kao i kod nekretnina da je doprinos tuženog i njegove majke veći i da iznosi ¾ dijela.

7. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004476 13 Gž 2 od 27. decembra 2013. godine žalba apelantice je djelimično uvažena, prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, preinačena i utvrđeno da je apelantica po osnovu sticanja u braku sa tuženim stekla pravo suvlasništva sa 1/2 dijela na spornim nekretninama i pokretnim stvarima. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari, ali je pogrešno primijenio materijalno prava kada je našao utvrđenim da tužiteljici pripada 1/4 dijela u sticanju kako nepokretne imovine, tako i pokretnih stvari. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da je doprinos tuženog u sticanju te imovine veći zbog toga što je kuća sagrađena na parceli koja čini njegovu posebnu imovinu i što je majka tuženog dala veliki doprinos u izgradnji objekata. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, čiji nalaz je kao stručan i objektivan, u cijelosti prihvatio prvostepeni sud, proizlazi da je plac na kojem je kuća sagrađena, u odnosu na vrijednost novosagrađenog objekta, male vrijednosti tako da u tom pravcu doprinos tuženog ne može biti veći. Što se tiče doprinosa majke tuženog, u toku postupka nije dokazano, a što je prihvatio i prvostepeni sud da su sporni objekti koji su predmet tužbenog zahtjeva sticani u široj porodičnoj zajednici. Kod nesporne činjenice da je brak parničnih stranaka zaključen 1980. godine, da je razveden pravosnažnom sudskom presudom 2009. godine, što znači da je brak trajao 29 godina, da su parnične stranke stekle dvoje djece koja su postala punoljetna prije podnošenja tužbe za razvod braka, da se apelantica brinula o djeci, radila u domaćinstvu, brinula o stoci, obrađivala zemlju i radila u bašti to je doprinos apelantice, jednak doprinosu tuženog i po osnovu sticanja u zajedničkoj imovini apelantici pripada 1/2 dijela, na šta je žalbom apelantice pravilno ukazano.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 004476 14 Rev od 16. augusta 2016. godine revizija je djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena i suđeno da se žalba apelantice djelimično usvaja, prvostepena presuda preinačava u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, te utvrđuje da je apelantica po osnovu sticanja u braku sa tuženim stekla pravo suvlasništva sa 1/3 dijela na spornim kako pokretnim stvarima tako i nekretninama.

9. Kako navodi Vrhovni sud, odluka drugostepenog suda, u pobijanom dijelu, a kojim je utvrđeno da apelantici po osnovu sticanja u braku pripada ½ dijela na predmetnoj imovini i dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog, nije u potpunosti pravilna. Vrhovni sud smatra da tužba bračnog druga za diobu tako stečene imovine se upravlja prema svim članovima zajednice koji su učestvovali u sticanju i osporavaju mu pravo na udio u toj imovini, pošto su tuženi nužni suparničari. U sudskoj praksi se doprinos roditelja jednog bračnog druga, kao što su besplatno stanovanje, besplatna ishrana, besplatno čuvanje djece, dat tom bračnom drugu, smatra kao njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine.

10. Kada se ima u vidu da su parnične stranke kao supružnici živjeli u braku nepunih 30 godina i da su svo to vrijeme proveli u zajednici sa majkom tuženog, sa kojom su zajedno srušili staru kuću, izgradili novu kuću i pomoćne objekte, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna imovina, kako pokretna tako i nepokretna sticana u porodičnoj zajednici. Kod činjenice, da je tuženi radio u Sloveniji i ostvarivao prosječnu platu od oko 800 KM mjesečno, a da su apelantica i majka tuženog, Bjelonić Ljubica zajednički radile poslove domaćinstva i poljoprivredne poslove, te da je majka tuženog uz te poslove radila i u školi, gdje je ostvarila penziju, pri čemu nije spomo da je dizala pozajmice koje je ulagala u njihovo zajedničko domaćinstvo, Vrhovni sud nalazi da je doprinos parničnih stranaka i majke tuženog, koja istini za volju nije stranka u ovom postupku jer je umrla i na čije mjesto je stupio tuženi, po 1/3 dijela na predmetnoj imovini, kako pokretnoj tako i nepokretnoj.

11. Konačno, po oscjeni suda, sama činjenica, da predmetne pokretne stvari čine uobičajene stvari u jednom višečlanom domaćinstvu, neosnovano se revizijom ističe da apelantica nije dokazala postojanje tih stvari, tim prije, što tuženi nije dozvolio da se neposrednim opažanjem na licu mjesta sud uvjeri u to tako što nije dozvolio ulazak u kuću. Takođe se neosnovano revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su donijeli odluku da se izvrši fizička dioba zajedničke imovine, pobliže opisane u presudi, jer ukoliko ne bude moguće izvršiti fizičku diobu, stranke će u izršnom postupku izvršiti civilnu diobu. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1., a u vezi sa članom 456 a) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je utvrđeno da je doprinos apelantice predmetnoj imovini, kako pokretnoj tako i nepokretnoj ½ dijela, pa je sudio tako što je donio odluku kao u stavu 1. izreke ove presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelantica ističe da su presude Osnovnog i Vrhovnog suda RS pravno neutemeljene i donesene na štetu apelantice, jer su, kako smatra apelantica, navedeni sudovi, za razliku od Okružnog suda u Banjaluci, proizvoljno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud nije dao valjane razloge za djelimičnu izmjenu presude Okružnog suda, koja je po tvrđenju apelantice bila pravilna i na zakonu zasnovana i pravno utemeljena. Okružni sud je zauzeo stav da je sporna imovina sticana u bračnoj, a ne u široj porodičnoj zajednici, dok suprotno tome Vrhovni sud proizvoljno tumači da je riječ o sticanju u porodičnoj zajednici. Takvu svoju tvrdnju Vrhovni sud zasniva isključivo na pretpostavkama, s obzirom da majka tuženog nije učestvovala kao stranka u parničnom postupku u ovoj pravnoj stvari. Dakle, Vrhovni sud je proizvoljno primjenio materijalno pravo, zamjenjujući pravni institut sticanje u bračnoj zajednici, pravnim institutom sticanje u porodičnoj zajednici i na taj način oštetio apelantkinju u njenom pravu na imovinu i njenom pravu na pravično suđenje. Apelantica ukazuje i na činjenicu dugogodišnjeg trajanja paričnog postupka u ovom predmetu pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj, pa iz razloga sporosti u postupanju odnosno dugog trajanja sudskog postupka apelantica zahtijeva naknadu nematerijalne štete prema mjerilima Ustavnog suda, te u tom smislu predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine obaveže Republiku Srpsku da apelantici nadoknadi štetu po 300 KM za svaku godinu postupka.

b) Odgovor na apelaciju

14. Osnovni sud navodi da nisu proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, niti su navodi apelantica o dužini trajanja postupka pravilni.

15. Okružni sud smatra da nisu povređena ustavna prava apelantice, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Vrhovni sud smatra da nisu povređena ustavna prava na koja se poziva apelanica.

17. Tuženi navodi u pobijanoj presudi sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Apelantica nije ponudila nijedan relevantan argument koji bi opravdavao njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se poziva, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

V. Relevantni propisi

18. U Porodičnom zakonu RS (“Službeni glasnik RS“broj 54/02 i 41/08), relevantne odredbe glase:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 272 stav 1.

Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (...) Član 273.

Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

(....)

19. U Zakonu o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS“, br. 85/03, 74/05, 63/07), relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191 stav 4.

(….) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.(….)

Član 250 stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI. Dopustivost

1. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

2. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 004476 14 Rev od 16. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelantica primila 26. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

4. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

5. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

6. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

7. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud utvrdi njen doprinos u sticanju zajedničke imovine u braku, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelantice. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

10. Kako slijedi iz dostupne dokumentacije spisa, prvostepenom presudom je utvrđeno da je apelantica sa tuženim kao bivšim supružnikom u sticanju zajedničke imovine doprinjela sa 1/4 dijela na označenim nepokretnostima i spornim pokretnim stvarima. Okružni sud je smatrao da je taj njen doprinos iznosi ½ nepokretnosti i sporne pokretne stvari. Vrhovni sud je međutim utvrdio da taj odnos treba utvrditi na 1/3 nepokretnosti i sporne pokretne stvari, obzirom na doprinos majke tuženog koja je živjela sa bračnim drugovima. To stoga jer se, kako navodi Vrhovni sud, tužba bračnog druga za diobu tako stečene imovine upravlja se prema svim članovima zajednice koji su učestvovali u sticanju i osporavaju mu pravo na udio u toj imovini, pošto su tuženi nužni suparničari. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na sudsku praksu da se doprinos roditelja jednog bračnog druga, kao što su besplatno stanovanje, besplatna ishrana, besplatno čuvanje djece, dat tom bračnom drugu, smatra kao njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine. Zapaža se da su parnične stranke kao supružnici živjeli u braku nepunih 30 godina i da su svo to vrijeme proveli u zajednici sa majkom tuženog, sa kojom su zajedno srušili staru kuću, izgradili novu kuću i pomoćne objekte, pa Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna imovina, kako pokretna tako i nepokretna, sticana u porodičnoj zajednici. U toku postupka je utvrđeno da su apelantica i majka tuženog, zajednički radile poslove domaćinstva i poljoprivredne poslove, te da je majka tuženog uz te poslove radila i u školi, gdje je ostvarila penziju. Vrhovni sud nalazi da je doprinos parničnih stranaka i majke tuženog, iznosi po 1/3 dijela na predmetnoj imovini, kako pokretnoj tako i nepokretnoj.

11. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Porodičnog zakona RS na kojima je zasnovane osporene presude Osnovnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga su navodi apelanatice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

12. I konačno, obzirom da je postupak u tri stepena trajao od 8. februara 2013. godine do 16. augusta 2016. godine, te uz okolnost da je sud od pokretanja tužbe do donošenja prvostepene presude preduzimao neophodne pravne radnje (odgovor na tužbu 29. aprila 2009. godine, vještačenje vještaka geometra 10. augusta 2012. godine i druge radnje), Ustavni sud nalazi da nema elemenata da se utvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelantice na pravično suđenje u odnosu na „razuman rok“.

13. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

15. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

16. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka Osnovnog i Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanatice, te kada je sud za svoje odluke dao jasne razloge, kao i kada su odluke donesene u razumnom roku.

17. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantičinog prava na pravično suđenje.

18. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4087/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio