Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4871/18 (S. S.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4871/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4871/18, rješavajući apelaciju Slobodana Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Samardžije podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Visokom br. 41 0 K 066510 18 Kv4 od 17. augusta 2018. godine i 41 0 K 066510 18 Kpp 2 od 9. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 41 0 K 066510 18 Kv4 od 17. augusta 2018. godine i 41 0 K 066510 18 Kpp 2 od 9. augusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 10. septembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 41 0 K 066510 18 Kpp 2 od 9. augusta 2018. godine apelantu je određen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u trajanju od jednog mjeseca, računajući od dana lišavanja slobode 7. augusta 2018. godine, i koji će trajati najduže do 7. septembra 2018. godine.

6. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a sve u vezi sa čl. 33. i 55. KZFBiH. Iz rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da se apelant, skupa sa osumnjičenim Jovicom Kaparunom i Đorđem Turčinovićem, u tačno neutvrđenom periodu u toku 2016. godine do 12. juna 2017. godine, svjesno udružio s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi i njima poznatim NN licima unaprijed obećali prikrivanje krivičnog djela, tragova krivičnog djela i predmeta koji potiču iz krivičnog djela teških krađa nekoliko desetaka putničkih motornih vozila otuđenih na području Bosne i Hercegovine. Dalje, iz rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da su NN lice ili više njih nakon otuđenja putničkih motornih vozila, uz prethodni dogovor, njih predavali apelantu koji ih je preuzimao na za sada neutvrđenim lokacijama, nakon čega je ta vozila apelant predavao Jovici Kapuranu i Đorđu Turčinoviću radi rastavljanja i rezanja s ciljem prikrivanja i otežavanja identifikacije i dalje prodaje dijelova sa istih, koji su vozila odvozili na imanje djeda Jovice Kapurana, B. K. u naselju Krajšići, općina Olovo. Nakon toga je apelant, po potrebi, dolazio po dijelove s otuđenih vozila koja je zatim dalje preprodavao za sada nepoznatim licima na nepoznatim lokacijama, dok su Jovica Kapuran i Đorđe Turčinović nakon rastavljanja vozila isijecali šasije vozila i uništavali identifikacione oznake na njima, nakon čega su izrezane šasije vozila odvozili u šumu pored imanja, kao i u prirodnu jamu „bezdan“, gdje su ih zatim odbacivali i palili uništavajući ostale identifikacione oznake šasije, za koje usluge rastavljanja otuđenih vozila, te daljeg uništavanja i onemogućavanja identifikacije vozila su od apelanta dobivali 400,00 KM po jednom otuđenom i rastavljenom vozilu. Dalje je navedeno da su ostatke vozila pronašli policijski službenici PS Olovo prilikom vršenja uviđaja na lokalitetu mjesta Krajšići, općina Olovo, kao i prilikom pretresa kuće i pratećih objekata vlasništvo B. K. po naredbi Općinskog suda.

7. Općinski sud je naveo da iz dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo prikupilo u dosadašnjem toku istrage, a radi se, prije svega, o prilozima uz Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu MUPZDK Uprava policije Zenica broj 08-04/6-1-33/17 od 13. juna 2017. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu), te Dopune izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 14. juna 2017. godine proizlazi da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Istaknuto je da su iskazi svjedoka potvrđeni materijalnim dokazima i pronađenim predmetima prilikom vršenja uviđaja, ali i pretresa po naredbi Općinskog suda i Osnovnog suda u Sokocu. Naime, iz dosad provedenih dokaza, a prije svega iz izjave ranije ispitanog osumnjičenog Jovice Kaparuna, kojem je po Rješenju Općinskog suda od 14. juna 2017. godine bio određen pritvor, koji je priznao djela koja mu se stavljaju na teret, proizlazi apelantova uloga vezana za krađu, čuvanje i rezanje ukradenih vozila kako bi sa vozila bili skidani dijelovi i kako bi na taj način protivpravno pribavljali imovinsku korist. Općinski sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio inkriminirane radnje iz naredbe o provođenju istrage proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka Bojana Cvijetića, Mile Kapurana i Predraga Mirkovića od 13. juna 2017. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da su uz prijedlog dostavljeni i dokazi materijalne prirode kojim se dodatno potvrđuje postojanje osnovane sumnje kao primarnog uvjeta za određivanje pritvora, a to su Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i Dopuna izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 14. juna 2017. godine.

8. Dalje, Općinski sud je ocijenio da postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu koji su propisani članom 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPFBiH. Ukazano je da je odredbama člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti ako se osumnjičeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Istaknuto je da je u prijedlogu i dokazima uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu navedeno da je u junu 2017. godine rješenjem tog suda određen pritvor Jovici Kapuranu i da je u to vrijeme apelant bio nedostupan organima gonjenja, zbog čega je Odlukom MUPZDK Zenica broj 835/4 od 16. juna 2017. godine izdata operativna potraga za apelantom, i to centralna potraga. Time se, kako je istaknuto, dokazuje da se apelant krio i da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva jer su ga tek 7. augusta 2018. godine slobode lišili policijski službenici Policijske stanice u Sokocu, što proizlazi iz Potvrde o lišenju slobode apelanta broj 16-4/01-44/18 od 7. augusta 2018. godine. Pored toga, Općinski sud je u rješenju obrazložio razloge zbog kojih je odredio pritvor apelantu, koji su propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

9. Vijeće Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) Rješenjem broj 41 0 K 066510 18 Kv4 od 17. augusta 2018. godine djelimično je usvojilo apelantovu žalbu na Rješenje broj 41 0 K 066510 18 Kpp 2 od 9. augusta 2018. godine, i to u dijelu kojim je apelantu određen pritvor iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c), tako da je rješenje u tom dijelu ukinulo i odbilo kao neosnovan zahtjev Kantonalnog tužilaštva da se apelantu odredi pritvor iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Istim rješenjem Vijeće je odbilo kao neosnovanu žalbu apelantove braniteljice na rješenje o pritvoru u dijelu kojim je pritvor određen na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka a) i u tom dijelu je rješenje potvrđeno.

10. Vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor o nezakonitosti rješenja kojim mu je određen pritvor zbog odsustva tužioca s ročišta za odlučivanje o prijedlogu za određivanje mjere pritvora. Ukazano je da se član 312. stav 1. tačka c) [ZKPFBiH] odnosi na glavni pretres i ne može se analogno primijeniti na ročište za odlučivanje o prijedlogu za određivanje mjere pritvora. Činjenica da tužilac nije prisustvovao ročištu nije utjecala na apelantova prava da se izjasni na prijedlog i dokaze dostavljene uz prijedlog. Na apelantova prava nije utjecala ni činjenica da je u zapisniku o ročištu pogrešno naveden broj i datum prijedloga za određivanje pritvora koji se izlaže jer je iz zapisnika očigledno da je apelantov branilac upoznat s prijedlogom, da je iznio prigovore i osporio razloge navedene u Prijedlogu broj T04 0 KT 003075817 od 8. augusta 2018. godine koji je pravilno naveden u uvodu zapisnika.

11. Dalje, vijeće je istaklo da i po njegovom stavu, iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora, postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Naime, prvostepeni sud je pravilno, na osnovu iskaza osumnjičenog Jovice Kapurana, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio djelo za koje se tereti. Naglašeno je da, prema stavu vijeća, okolnost da svjedoci Bojan Cvijetić, Mile Kapuran i Predrag Mirković u svojim iskazima od 13. juna 2017. godine nisu spominjali apelanta, na što odbrana osnovano ukazuje, ne utječe na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio djelo za koje se tereti. U vezi s tim je ukazano da je osumnjičeni Jovica Kapuran označio apelanta kao saučesnika koji je dovozio vozila na rastavljanje i da su pronađena mjesta rasklapanja vozila na kojima je pronađen veći broj nagorjelih šasija vozila i veći broj nagorjelih tablica, što potvrđuje osnovanu sumnju da je apelant počinio djelo za koje se tereti.

12. Konačno, vijeće je ispitalo i apelantove žalbene navode vezane za pravilnost odluke o postojanju posebnih uvjeta za određivanje pritvora. U vezi s tim je utvrđeno da je pravilan stav i zaključak prvostepenog suda da je ispunjen pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za određivanje pritvora apelantu. Naime, činjenica da je apelant više od godinu dana bio nedostupan organima gonjenja je posebna okolnost koja ukazuje na opasnost od bjekstva. Naglašeno je da je centralna operativna potraga za apelantom raspisana nakon što je kod apelanta izvršen pretres kojem on nije prisustvovao, te da je apelant pronađen nakon više od godinu dana, iz čega proizlazi da nije bio dostupan organima gonjenja.

13. Nasuprot tome, vijeće je zaključilo da je osnovana apelantova žalba u dijelu odluke kojom je apelantu određen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c), te je u rješenju dato obrazloženje tog zaključka.

14. Konačno, vijeće je istaklo da prigovor odbrane da se u osporenom rješenju ne nudi obrazloženje zašto se ista svrha ne može postići blažom mjerom nije od utjecaja na zakonitost rješenja u dijelu kojim je apelantu određen pritvor. Ovo zato što je apelant lišen slobode nakon više od godinu dana od kada je raspisana centralna potraga, pa i vijeće smatra da u ovom trenutku nisu ispunjeni uvjeti za zamjenu pritvora blažom mjerom. Ukazano je da ni odbrana nije ponudila jamstvo za osiguranje apelantovog prisustva, niti je dala argumente da bi se drugom mjerom postigla ista svrha.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je lišen slobode 8. augusta 2018. godine, u svojoj porodičnoj kući na Sokocu, gdje je i prijavljen, a gdje živi s roditeljima. Apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita jer je prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora trebalo da bude odbačen budući da na zakazano ročište nije pristupio predstavnik Kantonalnog tužilaštva, te se on nije izjasnio. Stav redovnog suda da „za održavanje ročišta nije nužno prisustvo Kantonalnog tužilaštva“, prema apelantovom mišljenju, suprotan je odredbama člana 260. ZKPFBiH i predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, imajući u vidu da su postojale procesne prepreke da se održi ročište. Smatra pogrešnim i stav vijeća da se odredbe člana 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH odnose na glavni pretres i da se ne mogu analogno primijeniti na ročište o prijedlogu za određivanje pritvora. Dodatno, apelant ističe da je na ročištu postupajuća sutkinja „nedopustivo preuzela ulogu postupajućeg (odsutnog) tužioca i izložila Prijedlog za pritvor“ broj T04 o KT 0035795 18 od 9. jula 2018. godine, čime je „naravno došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno suđenje pred nepristrasnim sudom“. Ovdje je očigledno došlo do jednog od brojnih kršenja procedure jer je u konkretnom predmetu odbrani dostavljen Prijedlog za određivanje pritvora broj T04 o KT 0030758 17 od 8. augusta 2018.godine, te apelant ističe da je „očigledno prvostepeni sud postupao na osnovu nekog drugog prijedloga za određivanje pritvora“. Dalje, apelant osporava postojanje osnovane sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Naime, kako apelant tvrdi, u pobijanom rješenju je navedeno da je postojanje osnovane sumnje sud utvrdio na osnovu službenih zabilješki i Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i Dopune izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 14. juna 2017. godine. Smatra da zaključak Općinskog suda o osnovanoj sumnji ne može da počiva na ovim dokazima. Nadalje, apelant navodi da svjedoci Bojan Cvijetić, Mile Kapuran i Predrag Mirković u svojim iskazima uopće nisu spomenuli apelanta, nego isključivo Jovica Kapuran. Osim toga, apelant problematizira i stav suda da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret počiva na izjavi ranije ispitanog osumnjičenog Jovice Kapurana. Dalje, apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog uvjeta, i to iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Apelant ističe da redovni sud nije naveo na osnovu čega je zaključeno da se apelant krio, odnosno da je znao da ga bilo ko traži. Ovaj navod odbrane proizlazi iz dvije činjenice, i to jer Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo niti jedan dokaz da je za prethodnih 14 mjeseci iko igdje tražio apelanta i jer je apelant lišen slobode u roditeljskoj kući, na prijavljenoj adresi. U konačnici, apelant prigovara da sud nije ponudio obrazloženje zašto se „ista svrha ne može ispuniti blažom mjerom“.

II.Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud (sudija za prethodni postupak) naveo je da u apelaciji apelant ponavlja prigovore koji su izneseni u žalbi na rješenje o određivanju pritvora, koje je vijeće razmotrilo i u Rješenju broj 41 0 K 066510 18 KV 4 od 17. augusta 2018. godine dalo ocjenu njihove osnovanosti. Istaknuto je da je sud imao u vidu da je apelant lišen slobode godinu dana nakon potrage, pa da je, između ostalog, i iz tog razloga sud u tom momentu ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za zamjenu pritvora blažom mjerom, a koja nije taksativno predložena, niti obrazložena. Pored toga, Općinski sud je Ustavnom sud dostavio dokumentaciju koja se nalazi u predmetnom spisu.

17. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su osporena rješenja Općinskog suda pravilna i zakonita i da su u njima detaljno obrazloženi stavovi suda zbog čega osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava koja ističe u svojoj apelaciji.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 145. st. (1) i (2) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1 tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 148. stav (1) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužioca.

Član 149.

Trajanje pritvora tokom istrage (1)Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

Odjeljak 3. Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa Član 260. stav (1) Nedolazak tužioca odnosno lica koje ga zamjenjuje na glavni pretres (1) Ako tužilac ili lice koje ga zamjenjuje i koje je uredno pozvano ne dođe na glavni pretres, glavni pretres će se odgoditi. Sudija odnosno predsjednik vijeća pozvaće tužioca odnosno lice koje ga zamjenjuje da iznese razloge svog nedolaska. Na osnovu izjave sudija će utvrditi da li treba biti kažnjen kaznom iz stava 2. ovog člana. Ako se tužilac odnosno lice koje ga zamjenjuje kažnjava, o tome obavještava Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine.

Član 312. stav (1) tačka c) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 41 0 K 066510 18 Kv4 od 17. augusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

26. Član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana [...] ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. [...]

27. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka a), a sve u vezi sa čl. 33. i 55. KZFBiH, na način opisan u prvostepenom rješenju. Stoga, lišavanje apelanta slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

28. Apelant tvrdi da osporena rješenja nisu zakonita jer tužilac nije bio prisutan na ročištu za određivanje pritvora, te da je stoga Općinski sud trebao donijeti odluku kojom se prijedlog odbacuje. Apelant, također, osporava postojanje općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH.

29. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi Evropski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. decembar 1986. godine, stav 54, serija A, broj 111, Wassink protiv Nizozemske, 27. septembar 1990. godine, stav 24, serija A, broj 185-A).

30. Evropski sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnosioca zahtjeva na osnovu člana 5. stava 1. Konvencije u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke [GC] broj 11364/03, ECHR 2009; Haždi protiv Hrvatske broj 42998/08, od 1. jula 2010. godine, stav 24). U vezi s načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava Evropski sud je istakao da iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i primjenjivati domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5. stav 1, povredu Evropske konvencije i sud stoga može i treba preispitati je li bilo poštovano to pravo (Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. juna 1996. godine, stav 41). Međutim, Evropski sud je pojasnio da, posebno u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Za ocjenu poštovanja člana 5. stav 1. Evropske konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti (vidi Evropski sud, Marturana protiv Italije broj 63154/00 od 4. marta 2008. godine, stav 78) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisanu obavijest o ročištu (…) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud.

31. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“ u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (…). Stoga, osim ako predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojim je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U pogledu standarda koji se primjenjuju na pitanje arbitrarnosti pritvora, Evropski sud je ukazao: „… opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti 'arbitraran' kada, uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti (ili kad su domaće vlasti zanemarile pokušati pravilno primijeniti mjerodavne propise“ (vidi naprijed citirani predmet Benham, stav 47).

32. Slijedom navedenog, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je pritvor nezakonit jer na ročištu povodom prijedloga Kantonalnog tužilaštva nije bio prisutan tužilac, pa da je stoga prijedlog trebao biti odbačen, Ustavni sud zapaža da je apelant taj prigovor isticao tokom redovnog postupka, te da je Općinski sud zaključio da prigovor nije osnovan.

33. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 145. stav (2) ZKPFBiH propisano: „(2) Pritvor određuje […] rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog […] na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže […].“ Ustavni sud dalje zapaža da su odredbama člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH propisani razlozi za pritvor ( opći – osnovana sumnja) i posebni (opisani u tač. a), b), c) i d) tog člana), dok je odredbama člana 148. stav (1) propisana nadležnost za određivanje pritvora na način da je propisano: „(1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužioca.“ Uzimajući u obzir apelantove navode, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 260. stav 1. i 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da su u dijelu ZKPFBiH pod podnaslovom „Odjeljak 3. Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa“ sadržane, između ostalog, i odredbe člana 260. stav (1) kojima je propisano postupanje suda u slučaju nedolaska tužioca odnosno lica koje ga zamjenjuje na glavni pretres, te je propisano: „Ako tužilac ili lice koje ga zamjenjuje i koje je uredno pozvano ne dođe na glavni pretres, glavni pretres će se odgoditi. […].“ Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 312. ZKPFBiH propisano da „bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna […]“.

34. Dovodeći navedene odredbe u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da je preduvjet za odlučivanje o pritvoru postojanje prijedloga nadležnog tužioca koji se upućuje nadležnom sudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredaba proizlazi da je nadležni sud, odnosno u konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak dužan da prije donošenja odluke povodom podnesenog prijedloga sasluša osumnjičenog na okolnosti zbog kojih se pritvor predlaže, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Prema mišljenju Ustavnog suda, okolnost da tužilac nije bio prisutan na ročištu nije bila prepreka da se ono održi budući da je sud imao prijedlog za određivanje pritvora i dokaze na kojima je taj prijedlog zasnovan, te da je bio prisutan apelant sa svojim braniocem kako bi se izjasnio na okolnosti iz prijedloga. Štaviše, Ustavni sud konstatira da nedolazak tužioca ni u kom slučaju nije mogao biti na apelantovu štetu jer je apelant imao mogućnost da osporava razloge za određivanje pritvora, a tužilac nije bio prisutan da ospori eventualne apelantove argumente kojima osporava osnovanost podnesenog prijedloga. Konačno, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ističe da iz odredaba čl. 260. i 312. ZKPFBiH ne proizlazi obaveza tužioca da prisustvuje ročištu za određivanje pritvora jer se te odredbe odnose isključivo na glavni pretres. Prema tome, Ustavni sud nalazi da nedolazak tužioca na ročište na kojem se odlučivalo o ranije podnesenom pismenom prijedlogu za određivanje pritvora apelantu ne predstavlja povredu procesnih odredaba o odlučivanju o određivanju pritvora, odnosno „veliku i očitu nepravilnost“ u donošenju odluke. Dakle, Ustavni sud nalazi da postupanje redovnih sudova nije bilo „arbitrarno“ s obzirom na to da su postojali zakonom propisani uvjeti za određivanje pritvora apelantu, to jest prijedlog tužioca upućen sudu koji je saslušao apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, te konačno nakon ocjene funkcionalno nadležnog sudije da postoje uvjeti za pritvor propisani odredbama člana 146. ZKPFBiH.

35. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud će ispitati i apelantove navode kojima je ukazivao na kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Naime, apelant osporava postojanje općeg i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka

a) ZKPFBiH. Ističe i da sud nije razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

37. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost određivanja pritvora. Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Ustavni sud, također, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

38. Imajući u vidu istaknute apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući u dvije instance, zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se provodi predmetna istraga zasnovao na brojnim dokazima koje je cijenio i analizirao. Ti sudovi su u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali da osnovana sumnja proizlazi iz iskaza saosumnjičenog Jovice Kapurana koji je u svom iskazu označio apelanta kao saučesnika koji je dovozio [ukradena] vozila na rastavljanje i da su pronađena mjesta rasklapanja vozila na kojima je pronađen veći broj nagorjelih šasija vozila i veći broj nagorjelih tablica. Zatim, redovni sud je zaključio da osnovana sumnja proizlazi iz naredbe o provođenju istrage, te iz iskaza saslušanih svjedoka Bojana Cvijetića, Mile Kapurana i Predraga Mirkovića od 13. juna 2017. godine. Pored toga, Općinski sud je naveo da su uz prijedlog dostavljeni i dokazi materijalne prirode kojim se dodatno potvrđuje postojanje osnovane sumnje kao primarnog uvjeta za određivanje pritvora, a to su Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i Dopuna izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 14. juna 2017. godine. Ustavni sud zapaža da je redovni sud cijenio i činjenice da svjedoci Bojan Cvijetić, Mile Kapuran i Predrag Mirković u svojim iskazima od 13. juna 2017. godine ne spominju apelanta, međutim iz rješenja proizlazi da ta okolnost ne utječe na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio djelo za koje se tereti. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela zbog kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za određivanje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno konkretizirani, odnosno obrazloženi pa će Ustavni sud ispitati ove apelantove tvrdnje.

40. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Europskog suda prema kojoj se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud rizik od opasnosti od bjekstva obrazložio time da iz prijedloga za određivanje pritvora i dostavljenih dokaza proizlazi da je u junu 2017. godine određen pritvor rješenjem tog suda saoptuženom Jovici Kapuranu i da je u to vrijeme apelant bio nedostupan organima gonjenja, zbog čega je odlukom MUPZDK Zenica broj 835/4 od 16. juna 2017. godine izdata operativna potraga za apelantom, i to centralna potraga, čime se dokazuje da se apelant krio i da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva jer su ga tek 7. augusta 2018. godine slobode lišili policijski službenici PS Sokolac po Potvrdi o lišenju slobode broj 16-4/01-44/18 od 7. augusta 2018. godine. Dakle, iz navedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je činjenica da je apelant više od godinu dana bio nedostupan organima gonjenja posebna okolnost koja ukazuje na opasnost od bjekstva. U rješenju vijeća je navedeno da je centralna operativna potraga za apelantom raspisana nakon što je kod apelanta izvršen pretres kojem on nije prisustvovao. Apelant je pronađen nakon više od godinu dana, iz čega proizlazi da nije bio dostupan organima gonjenja. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, u ovoj fazi krivičnog postupka, o zaključku da je ispunjen poseban uvjet za određivanje pritvora propisan odredbama člana 146. stav 1. tačka a) dao relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, u odnosu na ovaj pritvorski osnov nema ništa što ukazuje na kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

42. Konačno, Ustavni sud smatra da je vijeće dalo razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Vijeće je naročito istaklo da u ovom trenutku nisu ispunjeni uvjeti za zamjenu pritvora blažom mjerom, te da ni odbrana nije ponudila jamstvo za osiguranje apelantovog prisustva, niti je dala argumente da bi se drugom mjerom postigla ista svrha.

43. Iz svih navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije:

a) kada je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja sud dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje,

b) kada je sud, odlučujući postoje li posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje za poseban pritvorski osnov po kojem je apelantu pritvor određen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu i

c) kada odsustvo tužioca sa ročišta za odlučivanje o prijedlogu za određivanje pritvora ne predstavlja procesnu smetnju da sud odluči o prijedlogu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4871/18 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio