Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-287/18 (D. N. i drugi)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-287/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-287/18, rješavajući apelacije Dragana Ninkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Ninković protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 101576 17 Už od 3.
novembra 2017. godine;
Rusmin Idrizović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 048473 15 Rsž od 16. januara 2018. godine;
Igor Živković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 023342 17 Rsž od 26. januara 2018. godine;
D. P., N.T., M.E., I.E., Z.V., A.Z., K.Č., A.M., J.Z., Z.Z. i B.J. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 020993 14 Rsž od 28. aprila 2015. godine;
Bogdanka Majkić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 097486 18 Gž 2 od 23. aprila 2018. godine;
Šaban Bojić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 053558 15 Rsž od 9. jula 2018. godine;
Safet Hajdarbegović, Vesna Aleksić i Halida Buljugić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 011724 16 Rev od 23. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-287/18
1. Dragan Ninković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 10. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 101576 17 Už od 3. novembra 2017. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude kojom je odbijena u cijelosti kao neosnovana apelantova tužba koju je podnio radi poništenja rješenja tuženog Upravnog odbora Javne zdravstvene ustanove „Zdravstveni centar Brčko" Brčko distrikt Bosne i Hercegovine od 8. decembra 2016. godine i odluke Komisije Javne zdravstvene ustanove „Zdravstveni centar Brčko" za provođenje postupka za prijem u radni odnos od 18. novembra 2016. godine, a kojima je S.M. izabran na poziciju šefa Odjeljenja hirurgije tuženog.
3. Apelacioni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode, u obrazloženju osporene odluke naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje da, budući da je on bio trajno raspoređen na mjesto šefa Odjeljenja hirurgije tuženog, nije bilo mjesta raspisivanju internog konkursa za tu poziciju. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je utvrđeno da apelant jeste preuzet kao Šef bolničkog odjeljenja hirurških grana medicine ali samo do donošenja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u JZU „Zdravstveni centar Brčko", prema kojem je to radno mjesto (Šef Odjeljenja hirurgije) reizborno radno mjesto i popunjava se internim konkursom. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da, imajući u vidu ugovor o radu koji je zaključio sa novim poslodavcem, apelant je prije raspisivanja internog konkursa bio raspoređen na radno mjesto doktor specijalista-hirurg na Odjeljenju hirurgije, a ne na mjesto šefa tog Odjeljenja. Apelacioni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju osporava pravilnost provedenog internog konkursa i tvrdnjama da Komisija za provođenje postupka za prijem u radni odnos (u daljnjem tekstu Komisija), koja je donijela odluku o izboru, nije bila pravilno sastavljena, jer u komisiji nije bio ljekar hirurg. Međutim, prema stavu Apelacionog suda, takve tvrdnje apelanta su neosnovane, jer je sastav navedene Komisije propisan odredbom člana 11. stav 5. Pravilnika o zapošljavanju tuženog, prema kojoj Komisija ima 5 članova i to tri stalna (direktor JZU i njegova dva zamjenika-rukovodilac bolnice i rukovodilac doma zdravlja) i dva privremena člana, za koja je određeno da moraju ispunjavati samo jedan uslov, a to je da imaju najmanje isti stepen stručne spreme koji je propisan za upražnjeno radno mjesto, a što je u konkretnom slučaju ispoštovano. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne utiču ni žalbeni navodi apelanta da izabrani kandidat S.M. nije pravilno bodovan po kriterijumu "relevantno radno iskustvo", jer 27 godina radnog iskustva koje S.M. ima na poziciji specijaliste hirurga, i po ocjeni Apelacionog suda, predstavlja relevantno radno iskustvo za obavljanje dužnosti šefa Odjeljenja hirurgije. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, zaključivši da su osporeno rješenje i odluka zasnovani na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da tim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu apelanta.
AP-1845/18
4. Rusmin Idrizović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je 23. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 048473 15 Rsž od 16. januara 2018. godine.
5. U konkrentom slučaju osporenom končanom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi kao poslodavac (JU „Mašinsko saobraćajna škola" Mostar) isplati razliku manje isplaćenog regresa za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, te razliku manje isplaćene naknade za ishranu za period od augusta 2009. godine do novembra 2012. godine.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant u konkrentom slučaju nije dokazao visinu potraživanih naknada iz tužbenog zahtjeva, pa je pravilno odlučio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev u cjelosti. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav l. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima utvrđuju te činjenice. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, apelant u ovom postupku nije dokazao da postoji i kolika je razlika između isplaćenog mjesečnog iznosa naknade za ishranu i onog koji bi mu pripadao temeljem odredbe člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjoškolskog obrazovanja u HNK-a, niti je dokazao kolika je razlika između pripadajućeg regresa u utuženim godinama i onog koji mu je isplaćen po tom osnovu. Kantonalni sud je ukazao da je apelant u konkrentom slučaju visinu tužbenog zahtjeva temeljio na dokazu koji je nazvao – obračunske liste na ime isplaćenog toplog obroka i regresa za predmetni period (tj. tabela koja daje podatke o izvršenim isplatama, a ne o razlikama potraživanih naknada), ali tokom postupka nije utvrđeno ko je isti sačinio, a tužena je u odgovoru na tužbu osporila visinu tužbenog zahtjeva apelanta, pri čemu apelant kao dokaz nije predlagao, niti provodio finansijsko vještačenje.
AP-1993/18
7. Igor Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević advokat iz Prnjavora, podnio je 2. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Rs 023342 17 Rsž od 26. januara 2018. godine.
8. U konkrentom slušaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Opština Prnjavor), te je preinačena prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, na način da je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja načelnika Opštine Prnjavor i rješenja Odbora za žalbe Opštine Prnjavor, te rješenja načelnika Opštine Prnjavor iz 2015. godine, kao i zahtjev da se naloži tuženoj da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja su mu navedenim rješenjima uskraćena i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.
9. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu vatrogasac - vođa smjene, i da je rješenjem načelnika Opštine Prnjavor utvrđeno da je apelant u statusu neraspoređenog radnika od 1. septembra 2015. godine, i da taj status može trajati do tri mjeseca, nakon čega je novim rješenjem načelnika proglašen viškom. U vezi sa navedenim, Okružni sud je ukazao na Zakon o lokalnoj samoupravi, kojim je u članu 128. propisano ,,Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. Odluku o raspoređivanju donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik. Ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, prestaje mu radni odnos. Ukoliko se službenik u roku od tri mjeseca ne rasporedi, načelnik opštine odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim ga proglašava viškom, u skladu sa utvrđenim kriterijima za proglašenje viška neraspoređenih službenika i programom zbrinjavanja viška službenika u jedinici lokalne samouprave“. Okružni sud je naveo i da je članom 128a. istog zakona propisano da se službeniku koji rješenjem načelnika odnosno gradonačelnika bude proglašen viškom, donosi rješenje o prestanku radnog odnosa. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je u konkrentom slučaju nesporna činjenica da apelant nije podnio tužbu protiv rješenja o prestanku radnog odnosa koje je doneseno na osnovu rješenja o proglašenju viškom, a pravosnažnost rješenja o prestanku radnog odnosa za posljedicu ima da se tuženom ne može naložiti da apelanta vrati na rad niti se više može ispitivati zakonitost rješenja kojim je apelant proglašen viškom i zakonitost rješenja kojim mu je bio utvrđen status radnika koji se ne može rasporediti na radno mjesto, s obzirom da je zakonom izričito propisano da su rješenja o višku i rješenja o prestanku radnog odnosa samostalna rješenja. Stoga, prema stavu, Okružnog suda, ni činjenice utvrđene pobijanom presudom da se apelant i nakon stupanja na snagu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske uprave tuženog mogao rasporediti na radno mjesto vatrogasac - vođa smjene ili na drugo odgovarajuće radno mjesto nisu mogle ishoditi usvajanje tužbenog zahtjeva. AP-2058/18
10. D.P., N.T., M.E., I.E., Z.V., A.Z., K.Č., A.M., J.Z., Z.Z. i B.J. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 5. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 Rs 020993 15 Rev od 18. januara 2018. godine kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 020993 14 Rsž od 28. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3377/15 od 16. septembra 2015. godine, u odnosu na predmet AP 3378/15, konstatuje se da je navedena Presuda Kantonalnog suda od 28. aprila 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
11. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjev apelanata kojima su tražili da im tuženi (Osnovna škola „Tin Ujević“ Vitina) na ime dijela neisplaćenih plaća isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izreci presude.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizilazi da je apelantima u periodu za koju traže isplatu razlike plaće isplaćena plaća po koeficijentu utvrđenom Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Kantonalni sud je ukazao da je navedeni Kolektivni ugovor zaključen između Vlade Zapadnohercegovačkog kantona i sindikata osnovnog obrazovanja i njime su regulirana prava i obveza ugovornih strana, pa je tako između ostalog regulirana visina plaće. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da je razlika plaće apelanata (kao učitelja razredne nastave sa višom stručnom spremom) i učitelja sa visokom stručnom spremom napravljena na temelju stručne spreme i legalizirana Kolektivnim ugovorom, pa je prvostepeni sud, za razliku od neutemeljenih navoda žalbe, pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata jer je plaća isplaćivana po Kolektivnom ugovoru koji je obvezan za strane koje su ga potpisale i kojeg se tuženi dužan pridržavati.
AP-3992/18
13. Bogdanka Majkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 097486 18 Gž 2 od 23. aprila 2018. godine.
14. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena žalba tužene (Republika Srpska), te je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda u Banjaluci, tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata za period od februara 2011. do januara 2012. godine, dok je žalba tužene u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i potvrđena navedena presuda u dijelu kojim je poništeno rješenje tužene kojim je apelantica razriješena rukovodećeg radnog mjesta pomoćnik direktora za opšte poslove u ustanovi za izvršenje krivičnih sankcija, te rješenje kojim je odbijen njen prigovor, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu razlike plata za period od septembra 2009. do januara 2011. godine.
15. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, u odnosu na odbijajući dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, a koji apelantica pobija predmetnom apelacijom, naveo da nije pravno osnovan zahtjev apelantice za isplatu razlike plata u periodu od februara 2011. do januara 2012. godine jer apelantica nije imenovana na rukovodeće radno mjesto pomoćnik direktora za opšte poslove na period od pet godina nego na period od četiri godine, saglasno odredbi člana 35. Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija, koji je bio na snazi u vrijeme njenog imenovanja. Prema stavu Okružnog suda, taj mandat bi po redovnom toku stvari, da apelantica nije razriješena istekao sa 25. januara 2011. godine, pa nakon tog perioda nije bilo pravnog osnova dosuditi razlike plata, bez obzira na zakonitost ili nezakonitost osporenih rješenja, i bez obzira što je kasnijim izmjenama zakona mandat pomoćnika direktora utvrđen u trajanju od 5 godina, jer se radi se o izmjenama zakona koje su stupile na snagu nakon imenovanja apelantice, pa istim nisu produženi tekući mandati rukovodećih radnika u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija.
AP-4799/18
16. Šaban Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić advokat iz Banovića, podnio je 20. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 053558 15 Rsž od 9. jula 2018. godine.
17. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužene (Općina Banovići) i prvostepena presuda je preinačava u dosuđujućem dijelu, tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka za period od januara 2011. godine do decembra 2013. godine, dok je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (kojim je apelant tražio isplatu razlike plaća).
18. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je predmet spora u konkrentom slučaju zahtjev apelanta za isplatu razlike plaće u skladu sa odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH („Službene novine F BiH“ br. 45/10 i 111/12) i zahtjev za isplatu toplog obroka koji je zasnovan na odredbama Pravilnika o plaćama i naknadama tužene iz 2010. godine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da se Pravilnik tužene nije mogao primijeniti prilikom obračuna naknade za topli obrok za utuženi period. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se radi o provedbenom aktu Zakona o državnoj službi u F BiH („Službene novine F BiH“ br. 29/03 do 08/06) i Zakona o namještenicima u organima državne službe („Službene novine F BiH“ broj 49/05), što slijedi iz preambule Pravilnika tužene, čije su se odredbe, koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, odnosno namještenika, prestale primjenjivati 30. jula 2010. godine, kada je stupio na snagu Zakon o plaćama (član 69.), a koji zakon se primjenjuje i na općine kakav status ima tužena. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno tužena u žalbi ukazuje da predmetni pravilnik, u utuženom periodu, kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenljiv na potraživanje isplate razlike toplog obroka (kao ni plaća) iz prednje navedenog razloga, o čemu je zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH od 20. aprila 2016. godine, kao i u odluci Ustavnog suda BiH broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine. Kantonalni sud je zaključio da, budući da iz izvedenih dokaza ne proizilazi, da mu je u utuženom periodu isplaćena naknada toplog obroka ispod minimuma zagarantovanog članom 17. Općeg kolektivnog ugovora („Službene novine F BiH“ br. 54/05 i 62/08), to je pogrešno utvrđenje prvostepenog suda da apelantu na ime razlike toplog obroka pripada traženi iznos. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da, suprotno navodima žalbe apelanta, pravilno je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je potraživao isplatu razlike plaće, jer najniža satnica od 2,05 KM, koja je utvrđena i prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama ne može predstavljati podoban parametar za obračun plaće apelantu, budući da nije utvrđena na osnovu dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a kako to propisuje odredba člana 5. Zakona o plaćama, koja je obavezujuća i za tuženu, u smislu člana 59. istog Zakona.
AP-5269/18
19. Safet Hajdarbegović, Vesna Aleksić i Halida Buljugić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 011724 16 Rev od 23. maja 2018. godine.
20. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime naknade toplog obroka i troškova prevoza na posao i sa posla isplati određene novčane iznose.
21. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima proizilazi da su apelanti u utuženom periodu radili kao sudije u Općinskom sudu u Tuzli i da im u periodu od augusta 2009. do aprila 2012. godine nije isplaćivana naknada troškova prevoza i naknada za ishranu u toku rada. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH, kada je u cjelosti odbio zahtjev apelanata smatrajući ih neosnovanim. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, plate i naknade sudija i tužilaca u F BiH regulisane su Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH u kojem su navedene naknade na koje imaju pravo sudije i tužioci u F BiH. Vrhovni sud je, također, naveo da u utuženom periodu (od 1. augusta 2009. godine do 10. aprila 2012. godine) tim zakonom nije bilo regulisano da sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za prevoz i za ishranu u toku rada, a odredbe tog zakona nisu upućivale na primjenu drugih propisa u pogledu tih naknada. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. navedenog zakona propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama F BiH koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona prestaju da važe sa danom stupanja na snagu ovog zakona, dok je Odlukom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH koji se odnosi na naknade (među kojima su između ostalih i naknada za troškove ishrane i prevoza na posao i sa posla) sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH, pa je u skladu sa tom odlukom navedeni zakon izmijenjen i dopunjen. Stoga, prema stavu Vrhovnog suda, u utuženom periodu ni jedna odredba materijalnog prava nije propisivala da sudije imaju pravo na naknadu troškova prevoza, ni troškova ishrane, zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je bez osnova pozivanje apelanata na odredbe Zakona o sudačkoj i tužilačkoj funkciji u F BiH i Zakona o radu jer je primjena istih isključena odredbom člana 17. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, kao i pozivanje na GKU za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, jer se navedeni GKU ne primjenjuje na sudije s obzirom da sudije nisu službenici.
Spajanje predmeta
22. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 287/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
23. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Pored toga, pojedini apelanti su tražili naknadu troškova sastavljanja apelacije.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
27. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, u odnosu na navode pojedinih apelanata u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U odnosu na zahtjeve pojedinih apelanata za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević