Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/18 (M. M. i drugi)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1112/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1112/18, rješavajući apelacije Mire Maletić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mira Maletić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Rs 023253 16 Rsž od 11. decembra 2017. godine, Sabina Jusić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 220749 16 Rsž od 23. maja 2017. godine, Draško Malićević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 200831 17 Rsž od 30. juna 2017. godine, Ademir Smječanin protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 208696 18 Rsž 2 od 9. maja 2018. godine i B. S. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 023323 18 Rsž 2 od 19. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1112/18
1. Mira Maletić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Rs 023253 16 Rsž od 11. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništavo rješenje načelnika tužene Općine Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) od 26. oktobra 2015. godine kojim joj je utvrđen status neraspoređenog službenika u općinskoj upravi tužene, te rješenje Odbora za žalbe tužene (u daljnjem tekstu: Odbor) od 17. novembra 2015. godine. Isto tako, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništavo rješenje načelnika tužene od 12. januara 2016. godine kojim joj je utvrđen prestanak radnog odnosa sa 4. martom 2016. godine, te da se obaveže tužena da je vrati na posao u okviru stručne spreme koju posjeduje, te da joj isplati plate u iznosu od 700,00 KM mjesečno, počev od 4. marta 2016. godine, pa do dana povratka na posao, kao i da joj za taj period uplati zakonom propisane doprinose kod Fonda PIO RS.
3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da je načelnik tužene donio rješenje od 26. oktobra 2015. godine, kojim je utvrdio da apelantica počev od 1. septembra 2015. godine ima status neraspoređenog službenika. Istaknuto je da je to rješenje potvrđeno rješenjem Odbora od 17. novembra 2015. godine, te da navedena rješenja apelantica pobija u ovom sporu blagovremenom i dozvoljenom tužbom. Nadalje, Okružni sud je naveo da je rješenjem načelnika tužene od 27. novembra 2015. godine apelantica proglašena viškom službenika zbog ukidanja radnog mjesta, te da je žalba apelantice protiv tog rješenja odbijena odlukom Odbora od 29. decembra 2015. godine. U vezi s tim, ukazano je da ta rješenja, kojim je po drugi put proglašena viškom službenika, apelantica nije pobijala tužbom, a nije ponudila dokaze da je ista rješenja pobijala u posebnom parničnom postupku. Nadalje, Okružni sud je istakao da je rješenjem načelnika tužene od 12. januara 2016. godine apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa sa 4. martom 2016. godine, nakon otkaznog roka uz utvrđeno pravo na isplatu otpremnine i pravo na godišnji odmor, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja. Zatim, ukazano je da apelantica nije dokazala da je protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, koje pobija preinačenom tužbom od 10. februara 2016. godine, podnijela posebnu žalbu Odboru. Isto tako, navedeno je da nema ni dokaza da je taj organ preinačenu tužbu sa zahtjevom za poništenje ovog rješenja, koja mu je uručena na ročištu od 2. marta 2016. godine, smatrao žalbom na rješenje o prestanku radnog odnosa, niti dokaza o vremenu dostavljanja apelantici rješenja o prestanku radnog odnosa, pa se ima uzeti da je preinačenjem tužbe u toku ovog postupka ona ispunila pretpostavku podnošenja žalbe protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, i to tako da o istoj Odbor nije odlučio do okončanja ovog postupka. Okružni sud je citirao relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i ukazao da je apelantica konačnim odlukama i to rješenjem načelnika tužene od 27. novembra 2015. godine i rješenjem Odbora od 29. decembra 2015. godine proglašena viškom službenika, te su ta rješenja postala pravosnažna, jer nisu pobijana u ovom sporu, niti ima dokaza da ih je apelantica pobijala posebnom tužbom u drugom parničnom postupku. Shodno tome, konstatovano je da se u ovom postupku više ne može preispitivati da li je apelantica u skladu sa zakonom proglašena viškom službenika, jer takvo ispitivanje sprečava pravosnažnost navedenih rješenja koja je nastupila. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da prestanak radnog odnosa nije posljedica donošenja rješenja kojim je utvrđen status neraspoređenog službenika čiju zakonitost apelantica osporava u ovom parničnom postupku, nego rješenja kojim je ona proglašena viškom službenika i kojim je utvrđeno da se ona u periodu od tri mjeseca nije mogla rasporediti na druge odgovarajuće poslove, a ta rješenja ona ne pobija u ovom postupku niti je dokazala da su ista predmetom druge parnice. Prema tome, ukazano je da kako je rješenje o proglašenju apelantice viškom službenika pravosnažno, to se i rješenje o prestanku radnog odnosa moglo ispitivati samo u pogledu zakonitosti odluka o otpremnini, godišnjem odmoru i otkaznom roku.
AP-3244/18
4. Sabina Jusić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 220749 17 Rev od 22. februara 2018. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 220749 16 Rsž od 23. maja 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1092/17 od 11. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-3325/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 23. maja 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
5. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje o internom premještaju i raspoređivanju državnog službenika na upražnjeno radno mjesto u organu uprave Službe Općine Tuzla od 23. decembra 2013. godine i rješenje Odbora državne službe za žalbe F BiH od 3. novembra 2014. godine, te se ista poništavaju, pa se nalaže tuženom Grad Tuzla da apelanticu vrati na radno mjesto pod uslovima i u skladu sa rješenjem o postavljanju državnog službenika na radno mjesto u organu državne službe od 20. jula 2012. godine i pod jednakim uslovima koji imaju ostali uposlenici na sličnim radnim zadacima.
6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je drugotuženi, tj. općinski načelnik Općine Tuzla mogao ako su za to postojali objektivni razlozi apelanticu rasporediti na slično radno mjesto u organu državne službe i da je imao za to zakonsko uporište. U vezi s tim, ukazano je da je apelantica interno premještena sa radnog mjesta šefa Odjeljenja za imovinsko-pravne i opće poslove u Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za imovinsko-pravne i opće poslove), koje je slično radnom mjestu na koje je raspoređena, a radi se o radnom mjestu šefa Odjeljenja za pravne i opće poslove u Službi za inspekcijske poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za pravne i opće poslove). Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je drugotuženi, odnosno općinski načelnik Općine Tuzla apelanticu mogao rasporediti na radno mjesto šefa Odjeljenja za pravne i opće poslove zbog ukazane potrebe a obzirom da je to radno mjesto već dugi niz godina bilo upražnjeno. Također, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud pravilno navodi da apelantica koja je raspoređena na mjesto šefa Odjeljenja za pravne i opće poslove nije oštećena ni u pogledu plaće i dalje je šef Odjeljenja navedene službe, a radi se o sličnom radnom mjestu, sa istom plaćom i istom stručnom spremom i za raspoređivanje na to radno mjesto nije bilo potrebe raspisivanja internog oglasa. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud zaključio, na temelju svih provedenih dokaza, da je zakonito kako rješenje drugotuženog o internom premještaju apelantice na upražnjeno radno mjesto šefa Odjeljenja za pravne i opće poslove, tako i rješenje prvotuženog Odbora državne službe za žalbe F BiH, te je apelanticu sa tužbenim zahtjevom odbio. Imajući u vidu navedeno, te citirajući relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u F BiH, Kantonalni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju postojali objektivni razlozi da se apelantica rasporedi na slično radno mjesto u organu državne službe te da je interno premještena apelantica sa radnog mjesta šefa Odjeljenja za imovinsko-pravne i opće poslove, koje je slično radnom mjestu na koje je ona raspoređena (šef Odjeljenja za pravne i opće poslove). Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je drugotuženi mogao apelanticu rasporediti na takvo radnom mjesto zbog ukazane potrebe jer je to radno mjesto već dugi niz godina bilo upražnjeno, slijedom čega proizlazi da su postojali objektivni razlozi za premještaj apelantice.
AP-4275/18
7. Draško Malićević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Mišo Golub, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 200831 17 Rev od 23. maja 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 200831 17 Rsž od 30. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3874/17 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 30. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
8. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom, pored ostalog, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Ž. J. kojim je tražio da se poništi rješenje prvotužene (Republike Srpske, Ministarstva pravde, Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica) od 1. augusta 2014. godine o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa drugotuženom A. R.-S., kao i rješenje od 1. augusta 2014. godine o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom na neodređeno vrijeme. Isto tako, usvojen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi i rješenje četvrtotuženog Odbora državne uprave za žalbe od 4. septembra 2014. godine o odbijanju žalbe tužitelja izjavljene na obavještenje Agencije za državnu upravu RS od 5. augusta 2014. godine, te je obavezana prvotužena, da izvrši ponovni izbor dva izvršitelja za radno mjesto višeg stručnog saradnika za istraživanje ratnih zločina sa istorijskog aspekta u Odjeljenju za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije-Odsjek istraživanje rata i ratnih događaja, a po konkursu od 11. juna 2014. godine sa ispravkom od 12. juna 2014.godine.
9. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, istakao da u sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa putem javnog oglasa, kandidatu pripada pravo preispitivanja provedene procedure i odluke o izboru. Nadalje, ukazano je da u predmetnom slučaju među strankama nije sporno da je javni oglas objavila Agencija za državnu upravu RS, a po zahtjevu prvotužene od 11. juna 2014. godine (sa ispravkom od 12. juna 2014. godine) za popunu navedenog upražnjenog radnog mjesta (dva izvršitelja) i da su pored općih, određeni posebni uslovi konkursa, pobliže precizirani u obrazloženju presude. Nakon toga, Okružni sud je citirao relevantne odredbe Pravilnika o jedinstvenim pravilima i proceduri javne konkurencije za zapošljavanje i postavljenje državnih službenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i naveo da među strankama, također, nije sporno da su obavljeni razgovori (intervjui) sa kandidatima koji ispunjavaju uslove predmetnog javnog konkursa, te da je konkursna komisija koja je obavila intervjue sa kandidatima sačinila zapisnik na način da je u istom naznačila četiri pitanja i bodove koje je dodijelila kandidatima. Međutim, Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju očigledno da konkursna komisija, koja je obavljala razgovore sa kandidatima nije imala u vidu odredbe čl. 17. i 18. Pravilnika, te nije sačinjavala zapisnik o toku razgovora za svakog pojedinačnog kandidata, kako odredba člana 18. propisuje, već je zapisala samo četiri pitanja i iznose bodova koje je dala kandidatima. Dakle, kako je konkursna komisija propustila da prilikom provođenja intervjua sa kandidatima postupi u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika, ukazano je da je tok razgovora sa kandidatima ostao nepoznat, kao što su ostali nepoznati i odgovori kandidata na postavljena četiri pitanja, te je u konačnici ostalo nejasno čime su se članovi komisije rukovodili prilikom davanja ocjena kandidatima. Budući da je procedura odabira kandidata po javnom konkursu nepravilno provedena, Okružni sud je konstatovao da to za posljedicu ima i nepravilnost rješenja o prijemu u radni odnos kandidata koji su po takvoj proceduri izabrani.
AP-4550/18
10. Ademir Smječanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 208696 18 Rsž 2 od 9. maja 2018. godine.
11. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protivzakonito rješenje o prestanku Ugovora o radu od 14. septembra 2010. godine doneseno od strane tuženog (Mercator BH d.o.o. Sarajevo), te da se naloži tuženom da uspostavi radno-pravni status apelantu na poslovima konobara počev od 1. oktobra 2010. godine pa nadalje.
12. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu apelantu dat shodno odredbi člana 87. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Naime, navedeno je da je odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, dok je odredbom stava 2. tog člana mogućnost otkaza iz navedenih razloga ograničena na slučajeve u kojima se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnost uposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da uposli uposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Zatim, ukazano je da je do otkaza ugovora o radu apelantu došlo uslijed organizacijskih promjena kod tuženog, tj. uslijed zatvaranja poslovnih jedinica u kojima se obavlja djelatnost ugostiteljstva, te su ti ekonomski i organizacijski razlozi doveli do prestanka potrebe za radom onih uposlenika tuženog koji su bili raspoređeni u zatvorene poslovne jedinice. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatovao da predmetno činjenično stanje upućuje na zaključak da je do otkaza ugovora o radu apelantu došlo iz razloga predviđenog odredbom člana 87. stav 1. ZOR, ali je među parničnim strankama sporno da li su bili ispunjeni uvjeti iz stava 2. istog člana, odnosno da li se od tuženog, s obzirom na njegov kapacitet, veličinu i ekonomsko stanje, kao i na mogućnosti apelanta, moglo osnovano očekivati da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto. Nadalje, navedeno je da je pored apelanta, odluka o zatvaranju poslovnih jedinica koje se bave ugostiteljstvom dovela do prestanka potrebe za radom još 60 radnika koji su radili u tim poslovnim jedinicama. Imajući u vidu ovu okolnost, Kantonalni sud je istakao da, bez obzira na neupitnu ekonomsku snagu i pozitivno poslovanje tuženog koje se žalbom naglašava, vršenje prekvalifikacije tolikog broja radnika, te njihovo raspoređivanje na radna mjesta za kojima nema stvarne ekonomske potrebe, nije se moglo osnovano očekivati od tuženog. Isto tako, konstatovano je da je tuženi apelantu, kao i ostalim uposlenicima za čijim je radom prestala potreba, osigurao mogućnost da nastave da rade, te je sa društvom „Park prinčeva“ d.o.o. ugovorio da ovo društvo u neizmijenjenom obliku preuzme sva prava i obveze iz ugovora o radu koje su navedeni uposlenici sklopili sa tuženim, kao i da se obveže da nijednom preuzetom uposleniku tuženog neće otkazati ugovor o radu u narednih šest mjeseci. Stoga, imajući u vidu veliki broj radnika za čijim radom je prestala potreba, njihovu stručnu spremu i radno iskustvo, Kantonalni sud je našao da je tuženi pronašao i ponudio im najadekvatnije rješenje za njihovo zbrinjavanje. Također, ukazano je da se sa takvim rješenjem saglasio i sindikat tuženog i u njemu prepoznao zaštitu prava radnika. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je postignuti sporazum sa društvom „Park prinčeva“ d.o.o. tuženom omogućio da svih 61 uposlenika tretira na isti način, dok bi eventualno raspoređivanje jednog broja na druga radna mjesta, uz otkazivanje ugovora ostalim uposlenicima zatvorenih poslovnih jedinica, bilo rješenje čija bi se pravna utemeljenost mogla dovesti u pitanje. Najzad, istaknuto je da neosnovano žalba osporava primjenu člana 105. ZOR obzirom da u ovom slučaju nije došlo do pravnog sljedništva pravne osobe i sljedstveno tome prijenosa ugovora već je u okviru programa o zbrinjavanju viška uposlenika, tuženi višku uposlenika pronašao na tržištu novog poslodavca.
AP-4895/18
13. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, podnio je 28. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 023323 18 Rsž 2 od 19. juna 2018. godine.
14. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o razrješenju v.d. načelnika Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), koje je donijela SO Kotor Varoš 25. juna 2015.godine, te da se naloži tuženoj Općini Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena) da ga vrati na radno mjesto v.d. načelnika Odjeljenja i da se obaveže tužena da mu na ime izgubljene zarade u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos, kao i da uplati nadležnom fondu razliku doprinosa za PIO za apelanta, sve precizirano u izreci presude.
15. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, ukazao da apelant gubi iz vida da je njegovo imenovanje za v.d. načelnika Odjeljenja bilo privremeno imenovanje, do okončanja postupka javnog konkursa za konačno imenovanje, ali i najduže do 90 dana. Istaknuto je da je na osnovu Rješenja SO Kotor Varoš od 22. aprila 2014. godine apelant dobio privremeni mandat za vršenje dužnosti načelnika odjeljenja koji je trebalo da traje sve dok se ne okonča javna konkurencija i postupak konačnog imenovanja načelnika odjeljenja, ali u svakom slučaju ne duže od 90 dana, tako da njegovo privremeno imenovanje prestaje istekom ovog roka čak i kada postupak konačnog imenovanja nije završen. Naime, Okružni sud je naveo da je mandat apelanta prema Rješenju SO Kotor Varoš od 22. aprila 2014. godine istekao još 20. jula 2014. godine, čime su prestala i ovlaštenja apelanta za vršenje dužnosti načelnika odjeljenja, te je to osnovni razlog zbog kojeg apelant nema pravo da nastavi sa obavljanjem poslova v.d. načelnika Odjeljenja i nema pravo na isplatu razlike plate i uplatu razlike doprinosa osiguranja prema plati načelnika odjeljenja i radnog mjesta na koje je raspoređen (samostalni stručni saradnik za privredu, statistiku i zapošljavanje u Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti tužene). Nadalje, konstatovano je da su neosnovani navodi da je osporeno rješenje doneseno suprotno Poslovniku o radu SO Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: Poslovnik) od 31. marta 2014. godine. Naime, ukazano je da se prema članu 87. Poslovnika dnevni red sjednice utvrđuje na početku sjednice, u skladu sa odredbama člana
68. Poslovnika, a izuzetno, predsjednik SO, načelnik općine i 13 odbornika mogu predložiti da se određeno pitanje stavi na dnevni red na samoj sjednici, ali su dužni obrazložiti hitnost prijedloga i ponuditi odgovarajući pisani materijal. Također, navedeno je da je članom 70. stav 2. Poslovnika, propisano da na sjednici SO može biti podnesen zahtjev za izmjenama dnevnog reda od strane načelnika općine ili 13 odbornika. U vezi s tim, istaknuto je da je prijedlog za donošenje rješenja o razrješenju apelanta na dnevni red 10. posebne sjednice SO Kotor Varoš postavio odbornik M. T. i to u ime kluba odbornika političkih partija SDS, PDP i SDA, koji je na toj sjednici predstavljao on i još 13 odbornika, koji su zatim glasanjem i prihvatili ovaj zahtjev za izmjenom dnevnog reda. Dakle, ukazano je da se nije radilo o zahtjevu jednog odbornika za izmjenu dnevnog reda, nego o zahtjevu ukupno 14 odbornika SDS, PDP i SDA, koji su taj zahtjev glasanjem i prihvatili u toku samog zasjedanja. Isto tako, Okružni sud je naveo da je i po ocjeni tog suda postojala hitna i očigledna potreba da se aktom SO utvrdi prestanak ovlaštenja apelanta za vršenje dužnosti načelnika odjeljenja, u situaciji kada je on tu dužnost nastavio da vrši i nakon proteka mandata koji mu je dodijeljen, tj. u periodu nakon 20. jula 2014. godine pa sve do 25. juna 2015. godine, u kojem nije bilo novog akta SO Kotor Varoš o dodjeli ovlaštenja za vršenje dužnosti načelnika odjeljenja, tako da u postupku razrješenja nije povrijeđena odredba člana 87. stav 2. Poslovnika. Nadalje, istaknuto je da su akti o imenovanju i razrješenju načelnika odjeljenja akti SO Kotor Varoš kojima je tačno određeno vrijeme početka i prestanka mandata vršioca dužnosti načelnika odjeljenja, pa ni odsustvo odgovarajućih pisanih materijala uz prijedlog za razrješenje nije moglo biti od uticaja pošto apelant ni tokom zasjedanja skupštine ni tokom ovog postupka nije tvrdio da mu je mandat vršioca dužnosti produžen aktom SO Kotor Varoš nakon 20. jula 2014. godine. Imajući u vidu da je apelant razriješen privremenog imenovanja zbog proteka mandata koji mu je povjeren, Okružni sud je konstatovao da odsustvo odgovarajućih pisanih materijala uz zahtjev za njegovo razrješenje nije od uticaja, budući da je njegov mandat istekao već na osnovu rješenja o imenovanju SO Kotor Varoš od 22. aprila 2014. godine, još sa 20. julom 2014. godine.
Spajanje predmeta
16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1112/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
17. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, Zakona o državnoj službi u F BiH, ZOR-a, Pravilnika i Poslovnika, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević