Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2852/16 („Solana“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dionice
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2852/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2852/16, rješavajući apelaciju „Solane“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Solane” d.d. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 051255 15 Rev od 28. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Solana“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnijela je 2. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 051255 15 Rev od 28. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih „Rudnika soli d.d. Tuzla“ Tuzla i Soda So Holding d.d. u stečaju, Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 9. aprila i 20. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. aprila 2018. do 27. aprila 2018. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 051255 06 Ps od 30. aprila 2014. godine, donesenoj po apelanticinoj tužbi protiv tuženih radi utvrđenja i neosnovanog obogaćenja, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji glasi (stav od 1. do 5. izreke): „Utvrđuje se da je [apelantica], ulaganjima sredstava svojih pravnih prednika u izgradnju Rudnika Tetima, stekla u ukupnom kapitalu prvotuženog Rudnik soli Tušanj d.d. Tuzla, i to u strukturi kapitala – trajni ulog (koji iznosi 7,72167 % ukupnog kapitala Rudnika soli Tušanj d.d. Tuzla) udio od 87,84 % (103.039 dionica), a drugotužena Soda So Holding d.d. Tuzla u stečaju udio od 12,16 % (14.265 dionica). Dosljedno prednjem [apelantica] je stekla status dioničara emitenta, Rudnik soli Tušanj d.d. Tuzla. [Tuženi] su dužni trpjeti da se na osnovu ove presude u Registru vrijednosnih papira FBiH izvrši registracija [apelantice], kao vlasnika dionica emitenta, Rudnika soli Tušanj d.d. Tuzla, u sistemu registracije Registra, tako što će se umanjiti za 87,84 % dionica vlasnika [drugotuženog], emitenta Rudnika soli Tušanj d.d. Tuzla (vrsta: RSTTR, klasa: redovne dionice - 117.304 dionica) i ovaj procenat dionica emitenta Rudnika soli Tušanj d.d. Tuzla (vrsta: RSTTR; klasa: redovne dionice - 103.039 dionica) registrirati u korist [apelantice], u roku od 30 dana od donošenja ove presude. Nakon izvršene registracije iz prethodnog stava Registar vrijednosnih papira u FBiH će emitentu, prvotuženom Rudnik soli Tušanj d.d. Tuzla dostaviti listu vlasnika dionica, a vlasnicima dionica [apelantici] i [drugotuženom] na kraju mjeseca u kojem je izvršena registracija potvrdu o stanju na račun vrijednosnih papira. […].“ Istom presudom obavezana je apelantica da tuženim na ime naknade troškova postupka isplati precizirane novčane iznose.

6. Dalje, u obrazloženju presude je navedeno da su u postupku provedeni brojni dokazi precizirani u obrazloženju presude (str. 7. i 8), te je, između ostalog, na osnovu preciziranih dokaza utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su pravni prednik apelantice, DD u mješovitoj svojini Fabrika soli Tuzla (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik) i pravni prednik prvotuženog DD u mješovitoj svojini Rudnik soli Tušanj (u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotuženog) bili udruženi u Soda So Holding d.d. Tuzla od 22. juna 1991. godine, da je prije navedenog udruživanja došlo do spajanja tadašnjih društvenih preduzeća (DP Rudnik soli Tušanj i DP Rudnik soli Tetima Tuzla) koji su nakon toga nastavili poslovati pod nazivom DD u mješovitoj svojini Rudnik soli Tušanj - pravnog prednika prvotuženog. Prije spajanja navedenih preduzeća vršeno je ulaganje u izgradnju Rudnika soli Tetima od strane članica Soda So Holding d.d. Tuzla i drugih preduzeća prema ugovorima o ulaganju. Dalje, Općinski sud je kao nesporno utvrdio da su apelantica i prvotuženi nastali privatizacijom svojih pravnih prednika.

7. Općinski sud je također utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je apelantica vršila ulaganja u Rudnik soli Tetima prema ugovoru o ulaganju sredstava od 10. maja 1991. godine, da li je u cijelosti realizirala ulaganja prema navedenom ugovoru, da li su tako uložena sredstva u izgradnju Rudnika soli Tetima mogla biti pretvorena u trajni ulog, odnosno apelanticin dionički kapital, kao i da li je apelanticin trajni ulog kao osnivački ulog ili dionički kapital u Rudniku soli Tetima u pravnom predniku prvotuženog bio predmet privatizacije apelantice, koja je u cijelosti izvršena 29. oktobra 2001. godine na osnovu rješenja Agencije za privatizaciju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju).

8. Općinski sud je tokom trajanja predmetnog postupka utvrdio da je apelanticin pravni prednik ulagao u izgradnju Rudnika soli Tetima tako da je za iznos od 108.363.368,83 tadašnjih JU dinara povećao poslovni fond tog preduzeća i da je ulaganje vršeno na osnovu ugovora o ulaganju sredstava zaključenog između apelanticinog pravnog prednika i pravnog prednika prvotuženog 10. maja 1991. godine, kojim ugovorom je definirana visina i dinamika ulaganja tako da se apelanticin prednik obavezao uložiti sredstva u iznosu od 107.300.00 tadašnjih JU dinara. Uvidom u rješenje o izvršenoj reviziji vlasničke transformacije prvotuženog i zapisnika o dopuni izvršene revizije od 31. marta 1999. godine utvrđeno je da je prvotuženi već 1997. godine izvršio revalorizaciju novčanih iznosa po osnovu trajnih uloga iz tadašnjih JU dinara u konvertibilnu marku (u daljnjem tekstu: KM), shodno čl. 1. i 2. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije. Iz nalaza vještaka finansijske struke utvrđeno je da je u postupku privatizacije apelantica u početnom bilansu prijavila trajni ulog u Rudniku soli Tetima, ali da je privatiziran samo kapital koji se vodi u pasivi i kompletan aktivni podbilans. Prema navodima vještaka, ulog apelantice odnosno njenog pravnog prednika je trebao da bude revaloriziran na osnovu obavijesti koju je prvotuženi trebalo da pošalje apelantici tako da trpi sve promjene koje trpi kapital pravnog prednika prvotuženog, s tim da takva obavijest nije dostavljena apelantici, tako da apelanticin osnivački ulog u pravnom predniku prvotuženog u iznosu od 10,84 KM je bila stavka koja se nije mogla posmatrati u okviru kapitala koji je bio predmet prodaje. Dakle predmet prodaje prilikom privatizacije pravnog prednika prvotuženog nije bio trajni ulog jer je imao nosioca odnosno vlasnika. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je konstatirao da apelantica ničim nije dokazala da je u ukupan privatizirani osnovni kapital njenog pravnog prednika u iznosu od 50.627.900 KM ušla i vrijednost trajnih uloga – dioničkog kapitala pravnog prednika prvotuženog, odnosno nije dokazala da je prilikom privatizacije kupila i dionički kapital pravnog prednika prvotuženog, što proizlazi iz rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju od 29. oktobra 2001. i 2. aprila 2013. godine, a shodno članu 1. Zakona o privatizaciji preduzeća. Naime, prema mišljenju vještaka, trajni ulog kao dionički kapital u drugom pravnom licu nije mogao biti predmet privatizacije jer je imao titulara, pa je vršena prodaja samo državnog kapitala i kapitala koji je bio predmet privatizacije, pa je u vezi s tim ovaj sud također ukazao na odredbu čl. 2, 3. i 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu). Dakle, apelantica je u toku pripreme za privatizaciju u izradi početnog bilansa stanja preduzeća bila dužna provjeriti svu imovinu, a prije svega trajni ulog, odnosno dionički ili osnivački kapital kod pravnog prednika prvotuženog, tj. prije privatizacije raspraviti pitanje prava vlasništva na dijelu trajnog uloga koji se u cijelosti vodio na drugotuženom, pa tek nakon toga izvršiti privatizaciju. Prema tome, bila je isključena mogućnost da privatizirano preduzeće van stečenih prava na predmetu privatizacije ostvaruje dalja prava koja je eventualno imalo preduzeća koje se privatizira, a s kojim pravima se nije ušlo u proces privatizacije, tako da apelantica nije imala nikakvih zakonskih mogućnosti za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog.

9. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da s obzirom na to da trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog nije bio predmet privatizacije apelanticinog pravnog prednika, stoga ni apelantica kao njegova pravni sljednica nema zakonskog osnova za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog, odnosno nije aktivno legitimirana za vođenje ovog spora. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok je apelantica obavezana da tuženim naknadi cjelokupne troškove postupka imajući u vidu uspjeh u postupku.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 051255 14 Pž od 19. augusta 2015. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i presudu Općinskog suda od 30. aprila 2014. godine potvrdio. Odbijen je i apelanticin zahtjev za isplatu troškova žalbenog postupka.

11. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da je prvostepeni sud izvršio povredu odredaba parničnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i zbog toga pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalne propise iz osnova privatizacije sadržane u Zakonu o privatizaciji i Zakonu početnom bilansu jer je na osnovu izvedenih dokaza, prije svega, cijeneći nalaz vještaka finansijske struke zaključio da predmet prodaje prilikom privatizacije pravnog prednika prvotuženog nije bio trajni ulog jer je imao nosioca, vlasnika, odnosno jer apelantica nije dokazala da je u ukupan privatizirani osnovni kapital njenog pravnog prednika (50.627.900 KM) ušla i vrijednost trajnih uloga dioničkog kapitala u pravnom predniku prvotuženog, tj. jer nije dokazala da je prilikom privatizacije njen prednik kupio i navedeni dionički kapital. Također smatra da se prvostepeni sud pravilno pozvao na rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar koji je donijela Agencija za privatizaciju 29. oktobra 2001. godine, uz navođenje odredbe člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća i čl. 2, 3, 4. i 20. Zakona o početnom bilansu, kada je zaključio da trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog nije bio predmet privatizacije apelanticinog pravnog prednika, slijedom čega ni apelantica kao njegova pravna sljednica nema zakonski osnov za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog, tj. da nije aktivno legitimirana za vođenje predmetnog spora. Kantonalni sud dalje smatra da je prvostepeni sud svoje razloge za donošenje ovog zaključka detaljno obrazložio, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Stoga, pravni zaključak prvostepenog suda smatra zakonitim i valjanim, odnosno da je on donesen uz pravilnu primjenu odredbe čl. 123. i 126. ZPP, a u vezi s teretom dokazivanja u parničnom postupku i granicama odlučivanja postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 386. i 396. ZPP odlučio o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 051255 15 Rev od 28. marta 2016. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.

13. Vrhovni sud je naveo da je apelantica izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u apelanticinoj reviziji i postupajući po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. Suprotno apelanticinom prigovoru, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, pri čemu ta ocjena nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud, na osnovu čega je zaključio da nije osnovan apelanticin prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan apelanticin prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da je apelantica u toku postupka pripreme za privatizaciju u izradi početnog bilansa stanja preduzeća bila dužna provjeriti svu imovinu, a prije svega trajni ulog, odnosno dionički ili osnivački kapital kod pravnog prednika prvotuženog, raspraviti pitanje vlasništva na dijelu trajnog uloga koji se u cijelosti vodi na drugotuženom, pa tek nakon takvog utvrđenja izvršiti privatizaciju. Ovo iz razloga jer iz izvedenih dokaza slijedi da apelantica tokom postupka nije dokazala da je trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog bio predmet privatizacije njenog pravnog prednika, pa ni apelantica kao njegova pravna sljednica nema zakonskog osnova za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog, odnosno da nije aktivno legitimirana za vođenje ovog spora, a koji stav prvostepenog i drugostepenog suda prihvaća i Vrhovni sud, odnosno jer apelantica nije dokazala da je prilikom privatizacije kupila i vrijednost trajnog uloga dioničkog kapitala u pravnom predniku prvotuženog. Stoga, budući da apelanticin trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog nije bio predmet privatizacije njenog pravnog prednika, Vrhovni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 2, 3, 4. i 20. Zakona o početnom bilansu zaključili da ni apelantica kao pravna sljednica tog preduzeća nema zakonskog osnova za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog. Vrhovni sud je također zaključio da kako ostali apelanticini revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, stoga ih taj sud kao takve nije posebno ni razmatrao. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka i Zakona o početnom bilansu u okolnostima konkretnog predmeta. U vezi s tim ističe da su sudovi primjenom citiranih odredbi zakona iz oblasti privatizacije preduzeća zaključili „da nije dokazala da je u ukupan privatizirani osnovni kapital njenog prednika prilikom izvršene privatizacije ušla i vrijednost trajnog uloga dioničkog kapitala u privrednom društvu pravnog prednika prvotuženog, odnosno da nije dokazala da je prilikom privatizacije kupila i navedeni dionički kapital, te da stoga apelantica kao pravna sljednica istog nije aktivno legitimirana za vođenje predmetnog spora“. Apelantica tvrdi da je imala pravni osnov za ostvarivanje prava na dioničkom kapitalu prvotuženog, odnosno da je aktivno legitimirana jer kao privatizirano preduzeće po predmetnoj tužbi nije tražila ostvarivanje prava koja nisu stečena privatizacijom njenog prednika, već da je zahtijevala da joj se vrati imovina koju je njen pravni prednik uložio kod prvotuženog.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude od 28. marta 2016. godine i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer je osporena presuda donesena na osnovu relevantnih zakona.

16. Kantonalni sud apelanticine navode smatra neosnovanim jer smatra da je za svoju odluku dao jasne i iscrpne razloge, a koji, kako ističe, ne daju osnova da je u konkretnom predmetu došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.

17. Općinski sud smatra da je u predmetnom postupku apelantici osigurao ostvarivanje njenih prava u okviru standarda Evropske konvencije.

18. Prvotuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su sudovi u predmetnoj pravnoj stvari proveli iscrpan i detaljan postupak i da su na nesporno utvrđenim činjenicama i izvedenim dokazima zasnovali pravilne i na zakonu utemeljene odluke.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se opća pravila privatizacije preduzeća u čijem se početnom bilansu pokaže:

-da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obaveza u skladu sa zakonom postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice, -da nema trajnog kapitala.

20. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98 i 47/06 ) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2. Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3. Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 3.

U slučajevima kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansama iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital, neće ići u proces privatizacije dok se, u skladu sa posebnim propisima, ne odredi način raspolaganja nad spornom imovinom.

Član 4. stav 1.

Stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća iskazuju se u početnom bilansu stanja po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početnog bilansa stanja određen ovim zakonom.

Član 20. stav 1.

Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u Početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 051255 15 Rev od 28. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

27. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje da je apelantica po osnovu ulaganja u izgradnju rudnika stekla udio u kapitalu tuženog. Dakle, radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu na osnovu kojih je zaključio da trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog nije bio predmet privatizacije apelanticinog pravnog prednika, slijedom čega ni apelantica, kao pravna sljednica tog preduzeća, nema zakonskog osnova za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog i da nije aktivno legitimirana za vođenje predmetnog spora. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

30. U suštini, apelantica izražava nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda koji je u konačnici odbio kao neosnovanu reviziju koju je izjavila protiv presude drugostepenog suda, a kojom je odbijena njena žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda i navedena presuda potvrđena.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda, koji je u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto u je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložio da apelantica ničim nije dokazala da je u ukupan privatizirani kapital njenog pravnog prednika, prilikom izvršene privatizacije, ušla i vrijednost trajnih uloga – dioničkog kapitala u pravnom predniku prvotuženog. Ustavni sud, također, smatra da je tokom trajanja predmetnog postupka utvrđeno je da se apelanticin pravni prednik u evidenciji pravnog prednika prvotuženog (što proizlazi iz rješenja Agencije za privatizaciju o izvršenoj reviziji vlasničke strukture prvotuženog iz 1999. godine) nije vodio kao titular osnivačkog uloga, već drugotuženi, što je apelantica u toku pripreme za privatizaciju prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o početnom bilansu bila dužna provjeriti, a što nije učinila. Ovo iz razloga jer je citiranom odredbom isključena mogućnost da dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava. U tom pravcu, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da apelantica kao privatizirano preduzeće nije imala zakonskog osnova da van prava stečenih privatizacijom ostvaruje daljnja prava koja je eventualno imala i s kojim pravima u proces privatizacije nije ušao ni njen pravni prednik. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, detaljno razmotrio apelanticine navode koje ona ponavlja u apelaciji, te dao razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, te odredbe ZPP, Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da apelantica kao pravna sljednica privatiziranog preduzeća nije imala nikakvog zakonskog osnova za ostvarivanje bilo kakvih prava na dioničkom kapitalu prvotuženog, odnosno da nije dokazala da je trajni ulog u kapitalu pravnog prednika prvotuženog bio predmet privatizacije njenog pravnog prednika. Prema tome, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine tvrdnje da se u predmetnom postupku nije mogao primijeniti „set zakona iz oblasti privatizacije preduzeća“ budući da iz činjenica predmeta proizlazi da je upravo apelanticin pravni prednik privatiziran u skladu s navedenim zakonima 2001. godine, pa je u takvim okolnostima, u kojima dakle apelantica svoj tužbeni zahtjev veže za ulaganja svog pravnog prednika, neosnovana apelanticina tvrdnja da se na nju nije mogao primijeniti navedeni set zakona.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelanticinu štetu.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode također zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelanticinu štetu i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2852/16 („Solana“ d.d. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio