Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4875/18 (A. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4875/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4875/18, rješavajući apelaciju Adnana Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Kurtovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 712123 18 Kž od 25. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 712123 18 od 3. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnan Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Crnovršanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 712123 18 Kž od 25. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 712123 18 od 3. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 712123 18 Kv od 3. jula 2018. godine kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, pa je A.M. i apelantu produžio pritvor za naredna dva mjeseca tako da se prema ovom rješenju pritvor ima računati od 3. jula 2018. godine i može trajati do 3. septembra 2018. godine, ili do druge odluke suda s tim što će sud po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja izvršiti kontrolu opravdanosti pritvora.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 11. februara 2018. godine sada optuženim M.T., A.M. i apelantu određena mjera pritvora zbog razloga predviđenih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), koja je navedenim licima produžena rješenjem od 4. maja 2018. godine nakon potvrđivanja optužnice. Rješenjem donesenim na glavnom pretresu 28. juna 2018. godine razdvojen je postupak protiv optuženih A.M., apelanta i J.H. (kojoj nije određena mjera pritvora), te je u odnosu na imenovane formiran spis broj 65 0 K 712123 18 K.

7. Polazeći od odredbe člana 151. ZKP i obaveze kontrole opravdanosti mjere pritvora, Općinski sud je naveo da je nakon uvida u spis predmeta utvrdio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je optuženim određena i produžena mjera pritvora u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka

c) ZKP, pa je optuženim pritvor produžen za naredna dva mjeseca. Općinski sud je najprije naveo šta se optužnicom apelantu i ostalim stavlja na teret. Na strani 3. Općinski sud navodi da osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu (koja je potvrđena), a što sud navodi na stranama 3-5. Također, na strani

5. Općinski sud navodi da su u ovom krivičnom predmetu, po naredbama Općinskog suda, provedene posebne istražne radnje iz člana 130. stav 2. tačka a) ZKP, te da su na sistemu za zakonito presretanje telekomunikacija evidentirane komunikacije između M.T., A.M. i apelanta. Sadržaj nadzirane komunikacije sud je utvrdio na osnovu prijedloga za izdavanje naredbe za produženje i proširenje posebnih istražnih radnji, kao službenih zabilješki koje navedene prijedloge prate, a koje su o nadziranoj komunikaciji sačinili policijski službenici. Tako Općinski sud navodi da su izvršenom analizom presretnutih telekomunikacija telefonskih brojeva i lica koje je sud naveo kao relevantne označene komunikacije koje navodi u rješenju od strane 5. pa dalje. Na strani 6. Općinski sud navodi određene razgovore, te na strani 7. navodi da sadržaj iznesenih komunikacija (od 28. decembra 2017. godine) ukazuje da je lice po imenu A., za koje je naknadnim istražnim radnjama utvrđeno da se radi o optuženom A.M., ostvarivalo kontakte sa M.T., gdje postoji osnovana sumnja da je dogovarana predaja novca od prodaje opojne droge, koju je A.M. prodavao na području Unsko-sanskog kantona daljim konzumentima, a predmetni novac koji potječe od prodaje opojne droge, i to u iznosu od 1.450 KM, A.M. uplatio je apelantu (korisniku broja telefona navedenog u rješenju), koji je predmetni novac nakon govorne komunikacije sa M.T. kasnije i predao njemu, što je u svojim iskazima, datim u skladu sa odredbama člana 92. ZKP, potvrdio i M.T., a djelimično i apelant, koji je negirao da novac potječe od prodaje opojne droge.

8. Na strani 8. Općinski sud navodi da je iz navedenih razgovora vidljivo da je A.M. slao novčana sredstva M.T. koja potječu od prodaje opojne droge, čime se ukazuje na postojanje osnovane sumnje da su zajedničkim dogovorom učestvovali u realizaciji predmetnog krivičnog djela, tako što je M.T. nabavljao opojnu drogu na području Kantona Sarajevo u većoj količini, a onda drogu prevozio na područje Unsko-sanskog kantona, koju je dalje prodavao A.M. na način da ju je dalje prepakirao u paketiće pogodne za dalju uličnu prodaju, a onda dogovarao sa N.N. kupcima količinu, vrijeme, mjesto i cijenu, a novac od prodaje je dostavljao M.T., između ostalog i posredstvom apelanta. Da je to tako, po mišljenju Općinskog suda, potvrđuju presretnute telekomunikacije koje navodi u rješenju (od strane 8), te Općinski sud navodi da iz navedenih razgovora proizlazi osnovana sumnja da optuženi A.M. prodaje paketiće droge različitim konzumentima, a da prethodno sa M.T. dogovara nabavljanje predmetne opojne droge. Dogovor o nabavci nove količine opojne droge kasnije je i raliziran i dokumentiran kroz zapisnike o pretresanju putničkog motornog vozila čiji je korisnik M.T., a gdje je prilikom pretresa pronađena veća količina opojne droge u predmetnom vozilu, što je sve konstatirano u zapisniku o pretresanju, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, a također su od M.T. oduzeti mobilni telefoni koji su bili predmet nadzora posebnih istražnih radnji, te još dvije SIM kartice. Općinski sud navodi da iz zapisnika o pretresanju putničkog motornog vozila, koje je apelantovo vlasništvo, u kojem su se nalazili apelant i A.M., proizlazi da je od apelanta oduzet jedan mobilni telefon (preciziranog broja), koji je, također, bio obuhvaćen sudskom naredbom za nadzor telekomunikacija, te još jedan telefon čiji broj SIM kartice nije očitan. Također, kod lica A.M., koji se nalazio u vozilu prilikom pretresa, pronađen je jedan telefon, koji je oštećen. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na ime A.M. vidljivo je da je od njega oduzeta opojna droga, (konstatirano u potvrdi Federalne uprave policije navedenog broja) iz koje je vidljivo da je ispod suvozačevog sjedišta, upravo gdje je sjedio A.M., pronađena predmetna opojna droga i to jedan paket, te u prednjem dijelu pretinca još jedan paket. Nadalje, iz dokaza priloženih uz optužnicu proizlazi da je od M.T. oduzeto oko tri kg opojne droge, da je u vozilu koje je apelantovo vlasništvo pronađen oko jedan kg, odnosno da je kod J.H. u objektu koji ona koristi pronađeno oko tri kg, te da, shodno iznesenom, ukupna količina opojne droge pronađena kod optuženih na dan lišavanja slobode iznosi oko sedam kilograma.

9. Općinski sud navodi da je M.T. priznao izvršenje krivičnog djela, obrazlažući razloge koji su ga, kako navodi, natjerali na izvršenje predmetnog krivičnog djela, te je obrazložio učešće A.M. u izvršenju krivičnog djela.

10. U svom iskazu koji je dao u prisustvu branioca apelant je potvrdio da je predavao novac M.T., te objasnio na koji način je došlo do toga da prevozi optuženog A.M. na mjesto preuzimanja opojne droge, pri čemu je negirao da mu je bilo poznato da su navedene radnje u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno u vezi sa opojnom drogom.

11. S obzirom na navedeno, Općinski sud je našao da iz navedenih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP da je optuženi A.M. počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZ, a apelant krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 33. i 55. KZ.

12. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Općinski sud je našao da razlozi za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu i dalje egzistiraju, pri čemu je ispunjen objektivni uvjet (visina zaprijećene kazne).

13. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo Općinski sud je našao u okolnostima koje se odnose na krivično djelo koja im se stavlja na teret predmetnom optužnicom, kao i okolnostima vezanim za ličnost optuženih. Pri tome Općinski sud ukazuje da je A.M. ranije osuđivan tri puta iz čega proizlazi da je optuženi A.M. osoba sklona izvršenju krivičnih djela u vezi sa držanjem opojnih droga i psihotropnih tvari, te da uvjetne osude i kazne zatvora nisu utjecale da se suzdrži od činjenja krivičnih djela, već, nasuprot tome, na nivou postojanja osnovane sumnje, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP, u konkretnom predmetu je utvrđeno da je počinio teže krivično djelo kojim se navedene materije stavljaju u promet.

14. U vezi sa izvršenjem krivičnog djela koje im se stavlja na teret, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP da su optuženi A.M. i apelant kao saizvršioci, zajedno sa M.T. i J.H., u periodu od decembra 2017. godine do 9. februara 2018. godine, na širem geografskom području, preduzimali ponovljeno i kontinuirano radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, da su u dužem vremenskom periodu u više navrata vršili nabavku, prevoz, a zatim i prodaju opojne droge, a prema zabilježenim komunikacijama, optuženi A.M. je drogu gotovo svakodnevno u više navrata nudio na prodaju i prodavao njemu poznatim licima, pri čemu su 9. februara 2018. godine osigurali i druge velike količine opojne droge (opojna droga koja je oduzeta), koju su držali kod sebe i namjeravali da je prodaju na prethodno opisani način, za koje okolnosti vijeće nalazi da ukazuju da optuženi imaju razvijenu mrežu preko koje lako i brzo nabavljaju opojnu drogu, kao i poznate kontakte lica kojima predmetnu opojnu drogu prodaju, a koju dosadašnje trajanje pritvora optuženih nije moglo ozbiljnije ugroziti. Općinski sud je ocijenio i relativno veliku količinu opojne droge koja je prilikom pretresa vozila i objekata koje koriste optuženi pronađena, a radi se o količini od oko sedam kg, što ukazuje na obim kriminalne aktivnosti optuženih, veliki broj korisnika opojne droge za koje postoji osnovana sumnja da su od optuženih kupovali opojnu drogu, kao i na velike količine novca koje su se prodajom ove opojne droge pribavljale. Analizom prethodno iznesenih činjenica Općinski sud je našao da su optuženi osnovano sumnjivi da su predmetno krivično djelo činili ponovljeno i učestalo, u dužem vremenskom periodu što ukazuje na njihovu upornost i bezobzirnost. Nadalje, kako sud navodi, optuženi A.M. i apelant nemaju stalan, zakonit izvor prihoda, a prikupljeni dokazi jasno ukazuju na relativno velike količine novca pribavljene izvršenjem predmetnog krivičnog djela.

15. S obzirom na navedeno, Općinski sud je našao da „navedene okolnosti koje se odnose na ličnost optuženih [A.M. i apelanta], sagledane u svojoj ukupnosti, ukazuju da optuženi imaju kontinuirane i stabilne veze sa kriminalnim miljeom prodaje i konzumacije opojne droge, koje veze dosadašnjim trajanjem pritvora optuženih nisu dovedene u pitanje, kao i ozbiljan motiv i stvarnu mogućnost da nabave novu količinu opojne droge i stave je u promet, te da predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH da bi puštanjem na slobodu ponovili krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna.

16. Općinski sud navodi da je po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbom člana 137. stav 2. i člana 145. stav 1. ZKP, ocijenio mogućnost izricanja blažih mjera koje bi osigurale uspješno vođenje krivičnog postupka, ali je utvrdio da se nijednom od mjera predviđenih odredbama ZKP ne može ostvariti svrha suzbijanja iteracijske opasnosti koja se postiže mjerom pritvora, a zbog razloga koji su obrazloženi kao naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, „te imajući u vidu da se radi o krivičnom djelu koje optuženi mogu činiti iz vlastitog doma“.

17. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 712123 18 Kž od 25. jula 2018. godine kojim je apelantovu žalbu (i A.M.) odbio.

18. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da se apelantovom žalbom (i A.M.) osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da su optuženi (A.M. i apelant) počinili krivično djelo koje im se potvrđenom optužnicom stavlja na teret, kao općeg uvjeta propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP za produženje pritvora.

19. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja na stranicama 3-10 dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora optuženim. Postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora prvostepeni sud je utvrdio ocijenivši dokaze koji su dostavljeni uz potvrđenu optužnicu. Iz navedenih i obrazloženih dokaza i po ocjeni Kantonalnog suda proizlazi osnovana sumnja da su optuženi na način kako se to navodi u činjeničnim navodima optužnice počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZ, a apelant i krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 33. i

55. KZ, pa se suprotni žalbeni navodi istaknuti u žalbama optuženih pokazuju kao neosnovani. U pogledu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno postojanja iteracijske opasnosti optuženih A.M. i apelanta, prvostepeni sud je, također,, prilikom donošenja rješenja u postupku kontrole opravdanosti pritvora dao odgovarajuće razloge, prvenstveno u odnosu na ispunjenje objektivnog uvjeta (visina zaprijećene kazne). Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo. Pri tome je prvostepeni sud ocijenio vrstu krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret, te okolnosti vezane za ličnost optuženih. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je osnovano zaključio da optuženi kontinuirano preduzimaju radnje kojima su se stekla obilježja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ, te da su iskazali istrajnost i upornost u njihovom vršenju. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo u okolnostima koje se odnose na krivično djelo koje im se stavlja na teret predmetnom optužnicom, kao i okolnostima vezanim za ličnost optuženih.

20. Kantonalni sud ponavlja zaključke i obrazloženje prvostepenog suda, te navodi da je prvostepeni sud opravdano zaključio da okolnosti koje se odnose na ličnost optuženih ukazuju da optuženi imaju kontinuirane i stabilne veze sa kriminalnim miljeom prodaje i konzumacije opojne droge, kao i ozbiljan motiv i stvarnu mogućnost da nabave novu količinu opojne droge i stave je u promet. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

21. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je našao da postoji realna opasnost da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti izvršenje krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZ, pa su neosnovane žalbe optuženih u kojim navode da nisu ispunjeni posebni uvjeti predviđeni zakonom za produženje pritvora zbog razloga propisanim članom 146. stav 1. tačka c) ZKP zbog iteracijske opasnosti optuženih, jer ih je prvostepeni sud u pobijanom rješenju u dovoljnoj mjeri obrazložio, a koje je prihvatio Kantonalni sud.

22. Također, prvostepeni sud je prilikom obavljanja kontrole opravdanosti produženja pritvora razmotrio mogućnost da se optuženim odredi blaža mjera od pritvora, u smislu odredaba člana 137. stav 2. ZKP i čl. 140. i 140. ZKP, te po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je opravdano zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora optuženom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Suština navoda apelacije može se sumirati na sljedeći način: apelant osporava postojanje osnovane sumnje u kom smislu navodi da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz tri razgovora koji su ostvareni istog dana (28. decembra 2017. godine), što dalje apelant obrazlaže činjenicom o nepostojanju međusobnih dogovora, pa čak i (ne)poznavanjem optuženih. Nadalje, apelant ukazuje na netačan navod suda da je u apelantovom motornom vozilu pronađena opojna droga. Apelant navodi da je droga pronađena kod A.M. „koji je iskoristio apelanta da ga odveze na lokaciju“. Dalje, apelant navodi da je vijeće „za potrebe jačanja osnovane sumnje“ obrazložilo potpuno paušalno postojanje posebnih pritvorskih uvjeta iz člana 146, stav 1. tačka c) ZKP u odnosu na apelanta navodeći: „Vijeće je, također, ocijenilo i relativno veliku količinu opojne droge koja je prilikom pretresa vozila i objekata koje koriste optuženi pronađena [...]“. Apelant u ovom dijelu ukazuje da kod njega ništa nije pronađeno, da nije vršen pretres njegove kuće, te navodi da je zakonodavac propisao i da nalaže individualizaciju radnje izvršenja djela svakog lica. Dakle, apelant smatra da je zaključak o postojanju osnovane sumnje klasična konstrukcija, bazirana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Također, u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, apelant smatra da ne postoji niti jedan opravdan razlog za produženje pritvora apelantu. Apelant ukazuje da je porodičan čovjek, sa samostalnim obrtom, da je certificirani edukator iz oblasti informatike, neosuđivan, te osporava navod suda da nema stalni zakonit prihod. Apelant smatra da je paušalan i bez obrazloženja zaključak o interacijskoj opasnosti na strani apelanta, odnosno da sud nije obrazložio „naročite okolnosti, a posebno ne okolnosti na strani ličnosti apelanta“. Apelant navodi da je nezakonito da sud kao naročite okolnosti uzima u obzir činjenične navode i okolnosti koje se apelantu optužnicom stavljaju na teret, čime krši apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti. Apelant ukazuje na optuženu J.H., kod koje je pronađena droga u kući, a koja se za isto krivično djelo (kao apelant) nalazi na slobodi. Također, apelant upućuje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 4309/14 i AP 2210/17, kao i na praksu Evropskog suda. Apelant, također, ukazuje da sudovi nisu razmotrili mogućnost određivanja blaže mjere, čime mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i čl. 3. i 4. Evropske konvencije, jer sud nije obrazložio zašto se blažom mjerom ne može postići ista svrha.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je za svoje razloge sud dao detaljno obrazloženje u pobijanom rješenju.

25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da ovaj sud u potpunosti ostaje kod obrazloženja navedenog rješenja, te primjećuje da se u apelaciji osporava postojanje osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP, koja je na osnovu priloženih dokaza utvrđena kako pobijanim rješenjem, tako i odlukama funkcionalno nadležnih instanci Općinskog suda u tri navrata prije njegovog donošenja (koje su potvrđene po žalbi), a postojanje osnovane sumnje u smislu odredbe člana 243. stav 3. ZKP utvrđeno je rješenjem sudije za prethodno saslušanje 27. aprila 2018. godine prilikom potvrđivanja optužnice. Općinski sud je ukazao da se radi o osnovanoj sumnji da je počinjeno krivično djelo, kao nižem stepenu vjerovatnoće u odnosu na onaj koji je potreban za donošenje presude kojom se optuženi proglašava krivim, te da će sva pitanja na koja se ukazuje u apelaciji, a koja se odnose na postojanje navedenog stepena sumnje da je apelant počinio krivično djelo, biti predmet rasprave na glavnom pretresu. Općinski sud je naveo da je neosnovan navod iz apelacije da se uzimanjem u obzir činjenica i okolnosti koje se odnose na izvršenje konkretnog krivičnog djela krši pravo na pretpostavku nevinosti zbog toga što navedena procesna pretpostavka nije zapreka kako za pokretanje krivičnog postupka, tako i za ograničenje niza prava građana mehanizmima propisanim odredbama ZKPFBiH, uključujući i mjeru pritvora.

26. Tužilaštvo je dalo veoma detaljan odgovor na apelaciju sa zaključkom da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

[...]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje „od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 25. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

35. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim je utvrđeno da i dalje egzistiraju uvjeti koji opravdavaju trajanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. U vezi s tim, apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

38. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja optuženom u razumnom roku, ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Do donošenja presude optuženi se mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).

39. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja o produženju pritvora zbog nepostojanja „osnovane sumnje“. Suprotno apelantovim navodima iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom (član 238. stav 1. u vezi sa članom 35, pomaganje, i 55, produženo krivično djelo KZ), na temelju koje je protiv njega u toku krivični postupak. Naime, u rješenju o produženju pritvora sud je ukazao na dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja, opisane su određene apelantove radnje sa ostalim licima u vezi sa krivičnim djelom za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant počinio. Pri tome Ustavni sud zapaža da će apelant navode koje sad ističe (nepostojanje kriminalne grupe, apelantovo neznanje da se radi o opojnoj drogi i drugo) imati mogućnost da istakne u toku glavnog pretresa, kada će ih nadležni sud uzeti u obzir i odlučiti o njima. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produženje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo koja mu se stavlja na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

40. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

41. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Međutim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja posebnog pritvorskih razloga u konkretnom slučaju proizvoljna.

42. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je redovni sud zaključak o postojanju naročitih okolnosti donio na osnovu ocjene vrste krivičnog djela, ali i ličnosti optuženih (uključujući apelanta), što je detaljno objasnio. Naime, sud je ukazao da se radi o saizvršiocima krivičnog djela, koji su osumnjičeni da su u jednom periodu (od decembra 2017. godine do februara 2018. godine) na širem području preduzimali ponovljeno i kontinuirano radnje izvršenja krivičnog djela, da su u dužem vremenskom periodu vršili nabavku, prevoz a zatim i prodaju opojne droge, koju je A.M. gotovo svakodnevno prodavao, a 9. februara 2018. godine osigurali su veće količine droge (koja im je oduzeta) koju su držali kod sebe i namjeravali da je prodaju. Pri tome je sud naveo da iz navedenih okolnosti proizlazi da optuženi imaju razvijenu mrežu putem koje brzo i lako nabavljaju drogu, a što dosadašnje trajanje pritvora nije moglo ozbiljnije ugroziti. Također, sud je naveo i da je ocijenio „relativno veliku količinu opojne droge od oko sedam kg“, što ukazuje na obim kriminalne aktivnosti optuženih, veliki broj korisnika, te postojanje osnovane sumnje da su od optuženih kupovali drogu, kao i na velike količine novca pribavljenog prodajom. Također, Općinski sud je naveo da optuženi nemaju stalni zakonit izvor prihoda, a prikupljeni dokazi ukazuju na relativno velike količine novca pribavljene izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud zaključuje da ovakvo obrazloženje i zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, kao i da apelant svojim navodima nije uspio dovesti u sumnju zaključak redovnog suda. Slijedom navedenog, proizlazi da u svojoj ukupnosti pobrojani razlozi predstavljaju valjan osnov za produženje mjere pritvora apelantu zbog razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka c).

43. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produžena zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu, odnosno za zaključak da je produženje pritvora apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka.

44. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast, kao i da mora imati suđenje u razumnom roku ili biti pušteno na slobodu do suđenja. Dakle, svrha člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da licima koja su lišena slobode i pritvorena osigura pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuta (vidi, Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145, i Petkov i Profirov protiv Bugarske br. 50027/08 i 50781/09, stav 66. od 24. juna 2014. god.). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5. stav 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajat će mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Evropski sud, Vachev protiv Bugarske broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske broj 16115/13, stav 113. od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva (vidi, naprimjer, predmete Čonka protiv Belgije broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stav 83. od 21. aprila 2009. godine).

45. Nadalje, član 5. stav 4. u sebi sadrži, kao i član 6. stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi, Evropski sud, Shishkov protiv Bugarske broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008. god.). Iako član 5. stav 4. ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak, zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske broj 40523/08, stav 126. od 8. aprila 2010. god.). Štaviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202- 204).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa sudu koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava ni da mu je uskraćeno bilo koje pravo koje izvire iz ovog člana, osim što je nezadovoljan donesenom odlukom po žalbi. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

47. S obzirom na navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, jer je sud odluku o produžavanju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, kao što je i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP sud dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu, te kada apelantu, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, nije bila uskraćena mogućnost pristupa sudu koji bi mogao u kratkom roku ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, a samo apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće pitanja iz ovog člana.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4875/18 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio