Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3960/16 (H. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o mjenici · čl. 123
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o mjenici
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3960/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3960/16, rješavajući apelaciju Halida Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Halida Softića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 015251 16 Rev od 7. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 015251 15 Gž od 11. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 015251 13 P od 32. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Halid Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 12. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 015251 16 Rev od 7. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 015251 15 Gž od 11. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 015251 13 P od 31. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te NLB banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 1. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. augusta 2018. godine, Kantonalni sud 24. augusta 2018. godine, a Općinski sud 20. septembra 2018. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda od 31. decembra 2014. godine obavezan je apelant da tužiteljici isplati iznos od 10.451,67 KM na ime mjeničnog duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. oktobra 2009. godine, kao dana dospijeća mjeničnog duga na isplatu, pa do konačne isplate, kao i troškove protesta mjenice u iznosu od 60,00 KM.
6. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan kojim je apelant tražio da se utvrdi „da je ništava izjava o jamstvu (koju je 19. januara 2006. godine potpisao apelant) na Ugovor za dugoročni kredit za ostale namjene - hartija od kredita 6111000604511 od 29. maja 2006. godine, zaključen između tužiteljice i korisnika kredita B. R., koja je kao sredstvo osiguranja potraživanja upisana administrativna zabrana na apelantovu ličnu invalidninu, na način da je tužiteljica kredit dodijelila glavnom dužniku protivno pozitivnim propisima u FBiH, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužiteljica, kao povjeritelj, nije u cijelosti upoznala apelanta, kao jamca, sa predmetom jamčenja, oblikom jamstva koji se ugovorom zahtijeva i opsegom odgovornosti na koju se obavezuje davanjem izjave o jamčenju, te da je tužiteljica odobrila kredit kreditno nesposobnom glavnom dužniku B. R., a da prije zaključenja predmetnog ugovora nije procijenio njenu kreditnu sposobnost, što je imalo kao posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama apelanta. Nalaže se Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Živinice da po pravosnažnosti presude briše administrativnu zabranu apelantu na ličnu invalidninu po osnovu izjave o jamstvu od 19. januara 2006. godine, kao sredstvo osiguranja potraživanja iz Ugovora za dugoročni kredit za ostale namjene - partija kredita 6111000604511 od 29. maja 2006. godine“.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica u svojstvu tražitelja izvršenja 28. juna 2010. godine protiv apelanta kao izvršenika podnijela prijedlog za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave-mjenice radi naplate duga. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 33 0 V 015251 10 I od 22. marta 2011. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na koje je apelant izjavio prigovor. Zaključkom Općinskog suda od 15. jula 2014. godine određeno je da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka. Dalje je naveo da je tužiteljica na pripremnom ročištu uredila prijedlog za izvršenje kao tužbu, te da je apelant u cijelosti osporio tužiteljicino potraživanje. Pismenim podneskom od 20. januara 2014. godine (prije otvaranja pripremnog ročišta) apelant je podnio protivtužbu čiju je osnovanost utemeljio na odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o zaštiti žiranata. Istakao je da je u postupku odobravanja kredita, odnosno u postupku izdavanja mjenice i mjeničnog obavezivanja doveden u zabludu od glavnog dužnika i tužiteljice, te da je tužiteljica bila dužna da se najprije pokušati namiriti iz drugih sredstava osiguranja.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da iz provedenih dokaza (navedenih na strani 3. presude) proizlazi da je tužiteljica glavnom dužniku odobrila kreditna sredstva u iznosu od 15.000,00 KM sa rokom otplate na 60 mjeseci na temelju ugovora o dugoročnom kreditu za ostale namjene koji je zaključen 29. maja 2006. godine, da su apelant, J. O. i Z. R. mjenični jamci za osiguranje kredita, i to na temelju mjenice broj AF 1384887, izdane 29. maja 2006. godine u Živinicama (u daljnjem tekstu: mjenica), da je mjenica dospjela na naplatu 28. oktobra 2009. godine na iznos duga od 10.451,67 KM, da je blagovremeno protestirana 28. oktobra 2009. godine, da glavni dužnik nije izmirio obavezu po prispjelom dugu, te da je apelant, zajedno sa ostalim mjeničnim dužnicima, potpisao mjeničnu izjavu na dugovani iznos od 15.000,00 KM. Općinski sud je naveo da ovako utvrđeno činjenično stanje apelant nije osporavao.
9. Međutim, Općinski sud je istakao da apelant, osporavajući osnovanost tužiteljicinog potraživanja, tvrdi da je prilikom izdavanja mjenice od tužiteljice i glavnog dužnika doveden u zabludu, jer mu je predočeno da odgovara za eventualno nastalu obavezu u visini do 5.000,00 KM, da neće biti terećen za eventualno nastala buduća dugovanja, da je predmetni kreditni odnos zaključen uz saradnju bivše direktorice tužiteljice, te da nije imao saznanja o visini već prekoračenog kreditnog zaduženja korisnika kredita. Pored navedenog, apelant je isticao da mjenica ne sadrži sve zakonom propisane elemente, pa stoga i ne može biti vjerodostojna isprava na temelju koje je pokrenut postupak prinudnog namirenja. U vezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka, kojima je u cijelosti poklonio vjeru, slijedi da je prilikom odobravanja kredita postupano u skladu sa važećim odlukama i propisima tužiteljice, da je kreditna sposobnost tražitelja kredita provjerena na temelju dostavljene dokumentacije uz obrazac zahtjeva za kredit, da je apelantova likvidnost utvrđena na temelju dokumentacije ovjerene od njegovog poslodavca, administrativne zabrane i lične karte, da je apelant lično učestvovao u postupku provjere kreditne sposobnosti glavnog dužnika, kao i prilikom potpisivanja mjenice, da apelantu nije dostavljen nacrt ugovora o kreditu s obzirom na to da takva obaveza nije postojala na strani tužiteljice (ugovor o jamstvu), zapravo, da takvi ugovori tada nisu postojali, kao i da je potpis na mjenici apelant stavio svojevoljno. Proizlazi da je apelant bio upoznat sa predmetnim kreditom, kao i plasiranim sredstvima u mjeri koja je potrebna da je mogao izvesti logičan zaključak da li prihvatiti ili ne mjenično obavezivanje, kao i da je tužiteljici dostavio uredno potpisanu i ovjerenu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da je kreditno likvidan, te da je mjenicu apelant potpisao samovoljno. Sud je naveo da iz dokaza provedenih tokom postupka nije mogao izvesti pouzdan zaključak koliko je glavni dužnik bio zadužen u vrijeme spornog kreditnog zaduživanja, odnosno da li je bio sposoban za novo kreditno obavezivanje.
10. U vezi sa prigovorima i navodima koje je apelant isticao tokom postupka, sud je ustanovio da su neosnovani i paušalno izneseni budući da apelant nije izveo dokaze kojima bi potvrdio njihovu osnovanost. Navedeno je da apelant nije dokazao činjenicu da je mjenica obuhvaćena ništavošću imajući u vidu da nije došlo do povrede sadržaja odredaba čl. 103. i 104. ZOO, kao i da mjenica sadrži sve zakonom propisane elemente koji je čine valjanim pravnim aktom koji proizvodi djelovanje u pravnom prometu. Osim toga, sud je istakao da nema mjesta za primjenu odredbe člana 111. ZOO kojom je propisana rušljivost ugovora u situaciji kada je pri njegovom zaključenju postojala mana u pogledu volje strana, posebno zbog toga što je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio svjestan mjeničnog obavezivanja i da je samovoljno i lično potpisao mjenični akt, tako da njegove tvrdnje da nije mogao biti mjenično obavezan ne mogu biti tačne zbog toga što je dostavio uredno potpisanu dokumentaciju koja je bila neophodna tužiteljici u postupku utvrđivanja kreditne sposobnosti žiranata. Sud je istakao da se apelant ne može opravdano pozivati ni na Zakon o zaštiti žiranata imajući u vidu vremensku primjenjivost tog zakona, te da ne sadrži odredbe o eventualnoj retroaktivnoj primjeni. S obzirom na utvrđene odlučne činjenice, te odredbe člana 29. stav 1, člana 31. stav 1. i 48. stav 1. Zakona o mjenici i navedene odredbe iz ZOO, pri tome imajući u vidu cjelokupnu materijalnu dokumentaciju, kao i činjenicu da apelant nije uspio dokazati svoje tvrdnje, kao i da, prema zakonskim normama, tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze kako od glavnog dužnika, tako i od jamca, to je apelanta obavezao da tužiteljici isplati iznos bliže naveden u izreci presude.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 P 015251 15 Gž od 11. septembra 2015. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi istakao da je, zbog činjenice da prvostepeni sud nije donio rješenje kojim dozvoljava raspravljanje po protivtužbi, povrijedio odredbe člana 74. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da nisu navedeni razlozi zašto je odbijen protivtužbeni zahtjev, čime je povrijeđena odredba člana 191. stav 4. ZPP, da je sud iz izvedenih dokaza izvukao samo one dijelove koji činjenično potkrepljuju njegovu odluku zbog čega je povrijeđena odredba člana 8. ZPP, da se pred Općinskim sudom vodi više postupaka protiv glavnog dužnika i da takva situacija nije pravno dopustiva, kao i da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze, pa posljedično izveo pogrešan zaključak o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica. Osim toga, u žalbi je istaknuto da je u postupku izostao dokaz vještačenjem vještaka ekonomsko-finansijske struke, kao i da je pogrešna primjena materijalnog prava posljedica pogrešnog stava suda da se konkretna pravna situacija ne može podvesti pod odredbe Zakona o zaštiti žiranata.
13. Dalje, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude za koja je utvrdio da su pravilna i zasnovana na zakonu, te ukazao da je Općinski sud pravilno postupio kada je usvojio kao osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev. Apelantove žalbene navode da je doveden u zabludu jer je pristao biti žirant na iznos od 5.000,00, a ne 15.000,00 KM, sud je ocijenio kao paušalne i nedokazane. Naprotiv, istaknuto je da je iz dokaza provedenog tokom postupka - ovlaštenja za popunu mjenice od 29. maja 2006. godine (koje su potpisali glavni dužnik, apelant i druga dva jamca) utvrđeno da su akteri kreditnog odnosa dostavili tužiteljici jedan komad bjanko potpisane i ovjerene mjenice i ovlastili tužiteljicu da je može popuniti do iznosa od 15.000,00 KM, uvećano za sve kamate i troškove koji proizlaze iz ugovora o kreditu.
14. Apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 74. ZPP zbog toga što tužiteljici nije ostavljen rok za izjašnjenje na njegovu protivtužbu su ocijenjeni neosnovanim zbog toga što je iz sadržaja spisa prvostepenog suda utvrđeno da je prvostepeni sud podnesak sa protivtužbom dostavio tužiteljici na odgovor i ostavio joj rok za izjašnjenje, kao i da je tužiteljica dala odgovor na protivtužbu u pisanom podnesku od 13. februara 2014. godine. Kantonalni sud je istakao da činjenica da prvostepeni sud na pripremnom ročištu nije i formalno donio rješenje kojim dozvoljava raspravljanje po protivtužbi je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude u situaciji kada je prvostepeni sud prihvatio raspravljanje po apelantovoj protivtužbi i o njoj meritorno odlučio u stavu II izreke presude.
15. Dalje, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 998. ZOO propisano da ugovor o jamstvu obavezuje jamca samo ako je izjava o jamčenju učinjena pismeno. U konkretnom slučaju apelant se izjavom koju je potpisao 19. januara 2006. godine saglasio da tužiteljica mjenicu radi naplate svojih potraživanja može popuniti do iznosa ukupnog duga po kreditu i kamata koliko budu iznosile u skladu sa odredbama ugovora o dugoročnom kreditu. Istom izjavom obavezao se da će, u slučaju neurednog otplaćivanja kredita, nastale obaveze izmiriti iz svog ličnog dohotka, odnosno pokretne i nepokretne imovine. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je morao biti zaključen pisani ugovor o jamstvu sa povjeriocem, jer za punovažnost i za zasnivanje jamstva dovoljna je i pisana i potpisana izjava jamca, kakva je situacija u konkretnom slučaju. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o mjeničnoj tužbi pa time i mjeničnoj odgovornosti tuženog u smislu odredaba Zakona o mjenici, a ne o odgovornosti tuženog po osnovu ugovora o jamstvu, pa sve i da je izjava o jamstvu ništava, a nije, zbog razloga koji su već navedeni, to ne bi imalo nikakvog utjecaja na postojanje apelantove obaveze da kao mjenični dužnik plati dospjelo i punovažno potraživanje iz mjenice.
16. U vezi sa apelantovim navodima o primjeni odredaba Zakona o zaštiti žiranata u Bosni i Hercegovini, te, s tim u vezi, isticanje da je izjava o jamstvu ništava s pozivom na odredbe tog zakona, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani zbog toga što je navedeni zakon stupio na snagu 18. decembra 2013. godine, a u prelaznim i završnim odredbama tog zakona nije propisana mogućnost da se ovaj zakon primjenjuje retroaktivno i na obaveze nastale prije stupanja na snagu ovog zakona, kakav je konkretan slučaj, već se ovaj zakon primjenjuje samo na slučajeve nastale nakon stupanja na snagu ovog zakona. Na kraju, Kantonalni sud je istakao da činjenica da tužiteljica vodi posebne postupke protiv glavnog dužnika i njenog supruga, pokušavajući od njih namiriti potraživanje, nije od utjecaja na konkretni postupak, budući da apelant nije dokazao da se tužiteljica uspjela namiriti, niti da je on u tim postupcima obuhvaćen kao tuženi da bi se eventualno radilo o litispendenciji.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 P 015251 16 Rev od 7. jula 2016. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u reviziji ponovio navode koje je isticao u žalbi u vezi sa povredom odredbe člana 8. ZPP, da tokom prvostepenog postupka nije doneseno rješenje kojim se dozvoljava raspravljanja po njegovoj protivtužbi, niti mu je dostavljen odgovor na protivtužbu, kao i navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog toga što nije primijenjen Zakon o zaštiti žiranata. Osim toga, u reviziji je navedeno da je Kantonalni sud povrijedio odredbe ZPP zbog toga što se u presudi nije osvrnuo na navode iz žalbe da je tokom prvostepenog postupka bilo nužno obaviti vještačenje vještaka ekonomsko-finansijske struke i grafološko vještačenje.
18. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su paušalni apelantovi revizijski navodi da drugostepeni sud nije odgovorio na brojne žalbene navode zbog čega je došlo do povrede zakona, Ustava i fer-suđenja, nego je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, pravilno ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Dalje, istaknuto je da je bez osnova revizijski navod da je izjava o jamstvu ništava s pozivom na odredbe Zakona o zaštiti žiranata, te da je pravilan stav drugostepenog suda o tom pitanju. Osim toga, neosnovan je apelantov prigovor da prvostepeni sud, krećući se u okviru svojih procesnih ovlaštenja, nije naložio da se izvede dokaz vještačenjem u pogledu iznosa glavnog duga, te o tome da li je glavni dužnik bio kreditno sposoban zbog toga što su, prema odredbi člana 7. stav 1. ZPP, stranke (u ovom slučaju apelant) dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelant u reviziji neosnovano ponovio navode, već istaknute u žalbi, da prvostepeni sud nije donio rješenje kojim se dozvoljava raspravljanje po njegovoj protivtužbi i uručio mu odgovor na protivtužbu, jer bi on mogao predložiti izvođenje dokaza kojima se potvrđuju njegove tvrdnje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice i vještačenje vještaka ekonomsko-finansijske struke i vještaka grafologa, s obzirom na to da je Kantonalni sud u svojoj odluci o tome dao pravilno obrazloženje. Vrhovni sud je zaključio da ni ostali revizioni prigovori nemaju utjecaja na drugačije rješenje spora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije.
20. Apelant tvrdi da mu nije omogućeno da ima jednak i ravnopravan položaj u postupku u odnosu na tužiteljicu, da je na njega stavljen prevelik teret dokazivanja, jer je morao dokazivati i svoje i tužiteljicine tvrdnje, da sudovi nisu primjenjivali relevantne zakonske odredbe, te da je navedeno isticao, ali su sudovi to ignorirali. Dalje, navodi da je na temelju iste mjenice tužiteljica vodila više odvojenih postupaka pred Općinskim sudom i u svim tim postupcima potraživala ukupan dug za šta su sudovi naveli da je to bez utjecaja na konkretni postupak. Istakao je da mu Općinski sud nikada nije uručio odgovor na protivtužbu zbog čega nije znao da li je odgovor uopće podnesen i šta je u njemu navedeno, kao i da je taj propust Općinskog suda isticao i u žalbi i u reviziji, ali da ti navodi nisu ocijenjeni. Osim toga, naveo je da Općinski sud nije donio rješenje da li dozvoljava protivtužbu pa do kraja postupka nije znao da li se odlučuje o njegovoj protivtužbi, kao da ni Kantonalni sud uopće nije ocijenio osnovanost protivtužbe obrazlažući to stavom da to ne bi imalo nikakvog utjecaja na postojanje apelantove obaveze da plati potraživanje iz mjenice.
21. Apelant je istakao da na pripremno ročište koje je bilo zakazano za 1. septembar 2014. godine tužiteljica nije pristupila, pa je predložio da se, u smislu relevantnih odredaba ZPP, tužba ima smatrati povučenom, jer tužiteljica nije u roku propisanom zakonom tražila da se pripremno ročište odgodi, niti su razlozi zbog kojih je tražila odgodu predviđeni odredbama ZPP kao razlozi zbog kojih se ročište može odgoditi. Istakao je da Općinski sud bez ikakvog razloga nije postupio prema odredbi člana 84. ZPP i samo je odgodio ročište.
22. Nadalje, apelant je naveo da je postupcima redovnih sudova povrijeđeno i njegovo pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku uslijed čega je i dug znatno porastao, zbog zakonske zatezne kamate. Ukazao je da je tužiteljica postupak pokrenula 28. juna 2010. godine podnošenjem prijedloga za izvršenje i od tada traje njegova neizvjesnost za ishod ovog postupka koji je okončan nakon više od šest godina. Istakao je da je postupak morao biti okončan brže, budući da su rokovi za izvršenje radnji, podnošenje žalbi i ostalo za mjenične sporove duplo kraći nego inače, zbog čega traži da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 2.100,00 KM.
23. Na kraju je istakao da prilikom odlučivanja o žalbi i reviziji redovni sudovi nisu raspravili o svim navodima čime su mu onemogućili i pravo na djelotvoran pravni lijek. Smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno, jer su ga postupajući sudovi bez ikakvog uporišta u zakonu obavezali da tužiteljici plati cijeli iznos duga s kamatom.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci obrazložio zbog kojih razloga smatra da je apelantova revizija neosnovana, odnosno da su pravilne i na zakonu utemeljene nižestepene odluke kojima je usvojen tužbeni zahtjev i apelant obavezan da isplati tužiteljici mjenični dug, a protivtužbeni zahtjev odbijen. Dalje, istakao je da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, posebno pravo na pravično suđenje, na imovinu i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Navedeno je da je Vrhovni sud primio predmet na postupanje po reviziji 15. februara 2016. godine, a da je presuda kojom je revizija odbijena donesena 7. jula 2016. godine.
25. Kantonalni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim i da u svemu ostaje kod razloga koje je dao u svojoj presudi. U vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja postupka, Kantonalni sud je ukazao da je zaprimio predmet na postupanje po žalbi 17. aprila 2015. godine, da je odluka o žalbi donesena 11. septembra 2015. godine, da je presuda apelantu dostavljena 2. oktobra 2015. godine, te da je spis vraćen Općinskom sudu 14. oktobra 2015. godine. Kantonalni sud je istakao da smatra da je presuda Kantonalnog suda zakonita i pravilna i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
26. Općinski sud je naveo da je u konkretnom postupku tražitelj izvršenja, kasnije tužiteljica, podnijela prijedlog za izvršenje 1. jula 2010. godine, da je rješenje o izvršenju doneseno u martu 2011. godine, te da je po prigovoru izvršenika-apelanta donesen zaključak kojim je naloženo da se prijedlog za izvršenje uredi. Nakon prijema prigovora izvršni sud je procesno postupao u smislu dostavljanja prigovora i uređenih prijedloga, preduzimao je radnje kao što je objava u dnevnim novinama, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je podvukao da je tokom trajanja postupka izvršni sud ažurno preduzimao radnje. Dalje, navedeno je da je 13. decembra 2013. godine spis iniciran za prelazak u parnični postupak gdje se odlučivalo o prijedlogu za izvršenje kao tužbi. U vezi sa tom fazom postupka, istaknuto je da nisu tačni apelantovi navodi da mu nije omogućen jednak tretman pred sudom, odnosno da su povrijeđena njegova prava na jednako postupanje, posebno kada se ima u vidu činjenica da je bio lično prisutan na svim zakazanim ročištima i da mu je bilo omogućeno da iznosi svoje tvrdnje, te da dokazuje činjenice na kojima ih temelji. Istaknuto je da je protivtuženi tokom cijelog trajanja postupka bio upoznat s apelantovim navodima, što dokazuje činjenica da je prisustvovao zakazanim sudskim ročištima. Na kraju, ukazano je da je postupak okončan donošenjem presude 31. decembra 2014. godine, dakle, u roku od godinu dana, uz obimnost dokaznog sadržaja, prinudno dovođenje svjedoka i slično. Stoga su, prema stavu Općinskog suda, apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i prezentirani na način da kod Ustavnog suda stvore pogrešnu predstavu o relevantnim činjenicama koje se odnose na dužinu trajanja sudskog postupka.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja predmetnog postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
28. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/00, 28/03) relevantne odredbe glase:
Član 29.
(1) Akceptom se trasat obavezuje mjenicu platiti po dospjelosti.
Član 31.
(1) Isplata mjenice može se za cijelu mjeničnu svotu ili za izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jamstvom).
(2) Ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak i neko od potpisnika mjenice.
Član 33.
(1) Avalist odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči.
Član 48.
(1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.
(2) Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno. Pritom nije dužan držati se reda kojim su se oni obavezali.
29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/119) relevantne odredbe glase:
Član 998.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 015251 16 Rev od 7. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantove obaveze da tužiteljici naknadi potraživani dug, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke dovoljno obrazložene i jesu li utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva, tokom postupka proveo veliki broj dokaza koje su predložili kako tužiteljica, tako i apelant, da su u obrazloženju presude, nasuprot apelantovim tvrdnjama, jasno navedene nesporne činjenice, te zatim raspravljano o spornim pitanjima koja su se ticala apelantove odgovornosti da tužiteljici naknadi dug, odnosno o valjanosti mjenice i izjave o jamstvu na kojoj tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev, zatim, o apelantovim navodima iz protivtužbe i zahtjevu za primjenu odredaba Zakona o zaštiti žiranata u Bosni i Hercegovini. Dakle, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su, uz poziv na relevantne odredbe materijalnog prava, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je postojala apelantova obaveza da tužiteljici isplati dug koji proizlazi iz mjenice koju je apelant potpisao i time se obavezao da će, ukoliko svoju obavezu ne ispuni glavni dužnik, tu obavezu ispuniti on, te da nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o mjenici i ZOO.
41. U vezi s prigovorom litispendencije koji apelant temelji na činjenici da tužiteljica pred Općinskim sudom vodi postupke protiv glavnog dužnika i njenog supruga u kojima potražuje cjelokupan dug nastao iz predmetnog kredita, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju presuda istakli da činjenica da je tužiteljica vodila te postupke nije utjecala na konkretni postupak, budući da apelant nije dokazao da se tužiteljica uspjela namiriti, niti da je on u tim postupcima obuhvaćen kao tuženi. U odnosu na apelantove navode da Općinski sud nije donio rješenje da li dozvoljava protivtužbu, pa do kraja postupka nije znao da li se odlučuje o njegovoj protivtužbi, odnosno da mu nije dostavljen odgovor na protivtužbu, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da navedeno nije utemeljeno, jer to što prvostepeni sud na pripremnom ročištu nije i formalno donio rješenje kojim dozvoljava raspravljanje po protivtužbi je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude u situaciji kada je prvostepeni sud prihvatio raspravljanje po protivtužbi tuženog i o njoj meritorno odlučio u stavu II izreke presude. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u navedenom obrazloženju redovnih sudova.
U vezi sa apelantovim navodima da se, pošto tužiteljica nije pristupila na ročište, u smislu relevantnih odredaba ZPP, tužba ima smatrati povučenom, odnosno da je sud povrijedio odredbe člana 84. ZPP, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka isticao navedeni prigovor, odnosno da je u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude ukazivao na navedeno. Budući da apelant ovaj prigovor nije isticao u prethodnim fazama postupka uslijed čega redovni sudovi nisu ni mogli raspravljati o njemu, apelant ga ne može sa uspjehom iznositi tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naglašava da je apelant ovaj prigovor, ukoliko je želio da ga koristi uspješno pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, što, prema predočenoj dokumentaciji, očigledno nije učinio.
42. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju, ali i ponašanju suda s ciljem nadoknade propuštenog vremena. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut tužiteljicinim prijedlogom za izvršenje na osnovu mjenice od 28. juna 2010. godine i da je pravosnažno okončan otprilike šest godina kasnije, presudom Vrhovnog suda od 7. jula 2016. godine. Nadalje, u toku postupka prvostepeni sud je donio rješenje kojim je odredio predloženo izvršenje, a nakon što je apelant protiv njega izjavio prigovor, donesen je i zaključak u kojem je konstatirano da se podneseni prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Nakon što je tužiteljica uredila prijedlog za izvršenje kao tužbu, te apelant podnio protivtužbu, donesene su meritorne presude na tri instance. Imajući navedeno u vidu, Ustavni sud zapaža da je na ukupnu dužinu postupka nesporno utjecala i činjenica da je predmet iz izvršnog (u kojem su donesene dvije odluke) prešao u parnični postupak. Dakle, u predmetnom postupku koji je okončan u roku od otprilike šest godina, u kojem je doneseno ukupno pet odluka, nema elemenata koji bi ukazivali da su sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak. Stoga, imajući u vidu okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
45. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant i ove navode, u suštini, zasnovao na navodima u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako jasno proizlazi iz dijela ove odluke u kojem je izneseno činjenično stanje konkretnog predmeta, imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku, konkretno podnošenjem protivtužbe, kao i podnošenjem žalbe i revizije, o kojima su donesene meritorne odluke u kojim su redovni sudovi ispitali apelantove žalbene, odnosno revizione navode i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i u dijelu apelacije koji se tiče člana 13. Evropske konvencije apelacija, također, neosnovana.
U vezi sa navodima o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno apelant u vezi s tim nije predočio niti jedan dokaz. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminatorna primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravom iz člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
46. U odnosu na prigovore u vezi sa kršenjem člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 17. Evropske konvencije propisano da „ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideja, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na to da je, u smislu člana 17. Evropske konvencije, „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“, pa, shodno tome, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje i da apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
48. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom, a činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
50. Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević