Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2829/16 (B. J.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2829/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2829/16, rješavajući apelaciju Bogoljuba Jevtića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2), (3) i člana 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Bogoljuba Jevtića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 003620 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Bogoljubu Jevtiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bogoljuba Jevtića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 003620 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 003620 13 Gž 2 od 6.

juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 003620 08 P od 30. septembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bogoljub Jevtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 003620 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 003620 13 Gž 2 od 6. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 003620 08 P od 30. septembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. jula do 7. avgusta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 27. oktobra 2008. godine pokrenuo radni spor protiv tužene tražeći da se utvrdi ništavost rješenja tužene prema kojem mu je prestao radni odnos i da mu se na ime izgubljene zarade isplate neisplaćene plate.

6. Osnovni sud je Presudom broj 78 0 P 003620 08 P od 30. septembra 2009. godine obavezao tuženu da na ime izgubljene zarade apelantu isplati iznos od 9.564,20 KM za period od 1. januara do 11. septembra 2009. godine. Istom presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio utvrđenje da je rješenje tužene na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos pravno ništavo, da se tužena obaveže i vrati ga na poslove i radne zadatke šefa smjene i da mu isplati plate za poslove šefa smjene za period od 1. januara 2008. godine do 13. juna 2009. godine.

7. Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 003620 10 Gž od 14. oktobra 2010. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio na način što je poništeno kao nezakonito Rješenje tužene broj 05/126-220/07 od 13. novembra 2007. godine kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa, te je tuženoj naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke šefa smjene u PS Prnjavor, počev od 1. januara 2008. godine do ispunjavanja uslova za starosnu penziju i da otkloni sve posljedice nastale povodom nezakonitog prestanka rada. Žalba tužene je takođe djelomično uvažena pa je smanjen dosuđeni iznos na ime naknade štete zbog izgubljene zarade.

8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude donio Rješenje broj 78 0 P 003620 11 Rev od 5. marta 2013. godine kojim je revizija usvojena, drugostepena presuda od 14. oktobra 2010. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je podsjetio na predmet spora i apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se utvrdi pravna ništavost rješenja tužene od 13. novembra 2007. godine, da se tužena obaveže i vrati ga na radno mjesto i da mu isplati neisplaćene plate i uplati doprinose za PIO. Zatim je ponovljeno utvrđenje prvostepenog suda iz kog je proizašla djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva, a zatim navodi iz žalbe zbog kojih je pred drugostepenim sudom otvorena rasprava povodom izvođenja novih dokaza i odluka drugostepenog suda koja je uslijedila nakon ocjene tih dokaza. Vrhovni sud je u vezi s tim ocijenio pravilnim stav da se zbog nemogućnosti izvođenja dokaza pred prvostepenim sudom otvori rasprava pred drugostepenim sudom s ciljem pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je pri tom učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8 i 209 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je drugostepeni sud svoj zaključak o djelomičnoj osnovanosti apelantovog zahtjeva za utvrđenje ništavosti rješenja tužene izveo ocjenom dokaza sa rasprave pred tim sudom, konkretno na osnovu sadržaja rješenja Fonda PIORS od 7. decembra 2009. godine koje u vrijeme donošenja drugostepene presude nije bilo pravosnažno u upravnom postupku i kao takvo nije moglo proizvoditi pravne posljedice. Iz navedenog je proizašao zaključak o povredi odredaba parničnog postupka pa je drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 003620 13 Gž 2 od 6. juna 2013. godine žalbu tužene usvojio, prvostepenu presudu od 30. septembra 2009. godine preinačio u dosuđujućem dijelu i odbio apelantov zahtjev za isplatu izgubljene zarade, dok je u odbijajućem dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221 ZPP, Okružni sud je ocijenio da je žalba tužene osnovana a apelantova neosnovana, te je u vezi s tim ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja iz prvostepene presude uz zaključak da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva i u tom smislu pogrešno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Okružni sud imao u vidu da je apelant po donošenju prvostepene presude dostavio novi dokaz, rješenje Fonda PIO od 7. decembra 2009. godine, kojim je odbijen zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i činjenicu proizašlu iz dokaza saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke. U tom smislu, Okružni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza (pred drugostepenim sudom) proizlazi da mu je povodom žalbe u upravnom postupku priznato pravo na starosnu penziju, i to uz njegovu saglasnost da mu se ratni staž ostvaren u MUPRS računa u dvostrukom trajanju, te da je na taj način ostvario penzijski staž od 42 godine. U tom kontekstu je, prema ocjeni Okružnog suda, kod nesporne činjenice da je apelantu radni odnos prestao 31. decembra 2007. godine zbog sticanja uslova za starosnu penziju sa navršenih 40 godina penzijskog staža neosnovano apelantovo pozivanje da u vrijeme prestanka radnog odnosa nije ispunjavao uslove za starosnu penziju jer prethodno nije dao saglasnost da se ratni staž računa u dvostrukom trajanju. U vezi s tim, naveden je sadržaj odredbe člana 27 Zakona o PIO kojom je propisano da se u staž osiguranja računa vrijeme koje je osiguranik proveo poslije 15 godine života u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, da je apelant kod tužene obavljao poslove policajca, te da je stoga nesporno da mu se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i da uvećanje iznosi 50%. Imajući u vidu da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene u periodu od 19. septembra 1991. godine do 30. juna 1996. godine kao pripadnik MUP-a pri Vojsci RS u vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, to se kod računanja staža osiguranja i ovaj period računa kao staž osiguranja s uvećanim trajanjem a ne u jednostrukom iznosu. Slijedom iznesenog, kako je zaključeno, tužena je donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu pravilno utvrdila staž osiguranja sa danom 31. decembar 2007. godine kada je apelant imao 40 godina penzijskog staža te su bili ispunjeni uslovi da apelantu prestane radni odnos kod tužene na osnovu odredbe člana 125 stav (1) tačka 4 Zakona o radu. Takav zaključak ne dovodi u sumnju apelantova tvrdnja prema kojoj je tek prihvatanjem da se ratni staž osiguranja računa u uvećanom trajanju stekao uslove za starosnu penziju jer takvim računanjem ima 42 godine i šest mjeseci staža osiguranja, dakle više od 40 godina koliko je neophodno za sticanje starosne penzije. Imajući to u vidu, Okružni sud je prvostepenu presudu povodom pravnog lijeka preinačio kako je precizno navedeno u izreci presude, cijeneći da je tužena donijela pravilno i zakonito rješenje.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 003620 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Cijeneći neosnovanost revizionih navoda, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja iz kojih je proizašao zaključak da je apelantu radni odnos prestao zakonito zbog odlaska u starosnu penziju. U tom kontekstu, potvrđujući pravilnost drugostepene presude, Vrhovni sud je ponovio nesporne činjenice naglasivši da je apelantu radni odnos prestao 31. decembra 2007. godine sa navršenih 40 godina penzijskog staža. Osim toga, Vrhovni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 165 Zakona o PIO iz koje proizlazi da se postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće na zahtjev osiguranika i da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnim okolnostima radi o ličnom pravu, da je apelant podnio zahtjev za ostvarenje tog prava i da je u konačnici ostvario pravo na penziju. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud je zaključio da apelantovom revizijom nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost drugostepene presude niti da presuda ima nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 248 ZPP odlučeno ako u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije je hronološki opisan tok postupaka a zatim su osporene presude koje su iz tog postupka proizašle smatrajući da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu. Apelant smatra da su osporene presude proizvoljne, nezakonite i nedovoljno obrazložene. Smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje ni u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom te naglasio da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi smatrajući da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost osporene odluke, niti su povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. Okružni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj presudi smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelant u apelaciji ukazuje, te je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud smatra da je odluku donio u razumnom roku, na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom, primjenom relevantnih propisa u oblasti povodom koje se raspravljalo.

15. Tužena smatra da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos i da su sudovi o tome pravilno raspravili te u konačnici pravilno primijenili materijalno pravo. Na navedeni način nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03, 20/07 i 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 125.

Ugovor o radu prestaje da važi:

1. smrću radnika, 2. sporazumom poslodavca i radnika, 3. otkazom ugovora od strane poslodavca ili radnika, 4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.

[…]

17. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 134/11, 82/13 i 96/13) relevantne odredbe glase:

Član 37.

(1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:

a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i

b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.

(2) Licima iz stava 1. ovog člana u poseban staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, kao i vrijeme provedeno na liječenju i medicinskoj rehabilitaciji, zbog posljedica bolesti ili povreda zadobijenih u oružanim sukobima i zarobljeništvu.

(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.

(4) Poseban staž, u skladu sa stavom 1. tačka b) i stava 2. ovog člana, računa se zaključno sa danom demobilizacije, odnosno sa danom oslobađanja iz zarobljeništva ili završetka liječenja i medicinske rehabilitacije, a najdalje do 19. juna 1996. godine.

Član 118.

(1)Postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće se na zahtjev osiguranika.

(2)Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju osiguranik može da podnese nakon prestanka osiguranja.

18. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 003620 14 Rev 2 od 19. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

A) U odnosu na osporene presude

26. U konkretnom slučaju apelant je u predmetnom postupku vodio radni spor s ciljem zaštite svojih prava proisteklih iz radnog odnosa, pa se, dakle, radilo o postupku građanskopravne prirode, u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove prigovore. Ustavni sud zapaža da su predmetni radni spor redovni sudovi sagledali prije svega u svjetlu relevantnih odredbi Zakona o PIO i Zakona o radu, pri čemu su detaljno ispitani akti tužene na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos, te je izvođenjem novih dokaza pred drugostepenim sudom, između ostalog saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, pouzdano utvrđeno da akt tužene o prestanku radnog odnosa nije nezakonit jer je apelant u vrijeme donošenja tog akta ispunio zakonske uslove za odlazak u starosnu penziju, zbog čega mu je kod tužene radni odnos prestao. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da su doneseni akti pravilni i zakoniti jer su doneseni u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PIO i Zakona o radu, a takav stav redovni sudovi su obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

30. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su po provedenom dokaznom postupku zaključili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne razloge uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.

31. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 27. oktobra 2008. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 19. aprila 2016. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao ukupno sedam godina i pet mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

34. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe 27. oktobra 2008. godine Osnovni sud bio efikasan i u razumnom vremenskom periodu od 11 mjeseci proveo obiman dokazni postupak i donio prvostepenu presudu kojom je apelantov tužbeni zahtjev djelomično usvojen. U postupku donošenja odluke o žalbi Okružni sud je takođe bio efikasan i nakon održane rasprave pred tim sudom odlučio je za godinu dana. Međutim, Vrhovni sud je bio pasivan i o reviziji tužene odlučio tek nakon perioda dužeg od dvije godine (mart 2013. godine) na način što je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje Okružnom sudu. Okružni sud je ponovo bio vrlo efikasan i o žalbi odlučio u roku od tri mjeseca (juni 2013. godine) ali je ponovno odlučivanje o reviziji pred Vrhovnim sudom potrajalo skoro tri godine.

35. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka, niti su prvostepeni i drugostepeni sudovi bili neefikasni. S druge strane, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge niti opravdanje zbog čega je o reviziji tužene u sporu radi zaštite prava iz radnog odnosa koji je hitne prirode u dva navrata odlučivao u vremenskom periodu od pet godina.

36. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u pitanju radni spor koji podrazumijeva hitnost u rješavanju u smislu zakonske odredbe člana 420 ZPP, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je dužina postupaka u trajanju od sedam godina i pet mjeseci (bez obzira na činjenicu da je u tom periodu na tri instance doneseno ukupno pet odluka) bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za što Vrhovni sud nije dao nikakve razloge niti opravdanje.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te okolnost da je predmetni postupak hitne prirode (radni spor) i da je okončan presudom Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.050,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

39. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao sedam godina i pet mjeseci, za što najveći dio odgovornosti snosi Vrhovni sud koji je o reviziji u dva navrata odlučivao u trajanju od pet godina, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge za svoju pasivnost, pri čemu apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu Zakona o PIO i Zakona o radu, te kada su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim.

42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2829/16 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio