Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4972/16 (S. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4972/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4972/16, rješavajući apelaciju Staniše Todorovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Staniše Todorovića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 005648 15 Rev od 9. septembra 2016. godine i 96 0 P 005648 15 Gž 3 od 21. aprila 2015. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 005648 12 P 2 od 17. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Staniša Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 005648 15 Rev od 9. septembra 2016. godine i 96 0 P 005648 15 Gž 3 od 21. aprila 2015. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 005648 12 P 2 od 17. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, koji je u postupku u kojem su donesene osporene odluke imao procesnu poziciju tuženog – protivtužioca (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 11. do 13. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 005648 12 P 2 od 17. novembra 2014. godine (stav 1 tačke 1 i 2 izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na osnovu presude preda u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti precizirane u stavu 1 tačka 1 izreke predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti, predmetna parcela ili predmetno zemljište), te da se naloži tuženom da uspostavi ranije stanje prije izvođenja građevinskih radova na predmetnim nepokretnostima i da apelantu omogući pristup – prilaz tim nepokretnostima, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, predmetnom presudom (stav 1 tačke 3 i 4 izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog posječene šume i korišćenja drva s predmetnih nepokretnosti isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime naknade zbog korišćenja predmetnih nepokretnosti isplati iznos od po 1,00 KM za 1 m² zemljišta, odnosno iznos od 2.000 KM mjesečno, počev od 1. januara 1984. godine pa do 8. maja 2008. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Predmetnom presudom (stav 2 izreke presude) utvrđeno je da su predmetne nepokretnosti (zemljište) dobro u opštoj upotrebi, i to vode u površini od 581 m² i obale u površini od 1.419 m², kojima upravlja tuženi, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude navedeno zemljište u zemljišnoknjižnim evidencijama upiše kao dobro u opštoj upotrebi kojim upravlja tuženi. Pored toga, predmetnom presudom (stav 3 izreke presude) apelant je obavezan da tuženom plati određeni novčani iznos na ime troškova postupka.
6. U obrazloženju presude je između ostalog konstatovano da je apelant 8. maja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog i da je podneskom od 17. juna 2013. godine precizirao tužbeni zahtjev kao u stavu 1 izreke presude, a da je tuženi protivtužbom iz podnesaka od 4. jula 2008. godine i 23. oktobra 2014. godine tražio usvajanje protivtužbenog zahtjeva kao u stavu 2 izreke presude. Dalje, konstatovano je da je u toku postupka sud izveo dokaze čitanjem osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke H. H., osnovnog i dopunskog nalaza vještaka geološke struke A. Đ., nalaza vještaka šumarske struke D. Đ., nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke G. N., kao i saslušanjem navedenih vještaka, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke G. O., čitanjem preciziranih materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 2 presude), te saslušanjem svjedoka Slobodana Čubrila i Đorđa Dragićevića, kao i uviđajem na licu mjesta. U obrazloženju presude je dalje navedeno: „Kako je to pobliže navedeno na raspravnim zapisnicima, stranke su odustale od dijela dokaza koji je sud usvojio na pripremnom ročištu, predlagale dodatne dokaze na ročištu za glavnu raspravu koje sud nije usvojio jer nisu učinjeni blagovremeno niti je učinjeno vjerojatnim da to nisu mogli ranije učiniti bez svoje krivnje na pripremnom ročištu a [apelant] je pročitao i isprave koje nisu usvojene kao dokazni prijedlog, što sud svakako nije niti cijenio.“ Ukazano je da je na osnovu svih sprovedenih dokaza i njihovom ocjenom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) donesena odluka kao u izreci.
7. Osnovni sud je naveo da je iskazu saslušanih lica poklonio povjerenje ocjenjujući njihove iskaze kao objektivne i istinite, međusobno saglasne i saglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu, kojoj je taj sud takođe poklonio povjerenje. Takođe, Osnovni sud je istakao da je poklonio vjeru i nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke jer nije osporen drugim vještačenjima, a dati nalaz je dat stručno i argumentovano. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je ocijenio i druge dokaze, ali da ih nije posebno obrazložio jer ih smatra irelevantnim za presuđenje.
8. Osnovni sud je zaključio da su predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantove predmetne nepokretnosti – zemljište označeno kao precizirana katastarska parcela u površini od 2.000 m². Osnovni sud je utvrdio da se u naravi radi o zemljištu koje se nalazi u naselju Grbavica, uzdužno smješteno između obale rijeke Save i kruga „Fabrike vode“ Plazulje, tj. retenzije iz navedenog kruga, a da se do navedene parcele može doći samo s potrebnim odobrenjima komunalnog preduzeća kroz krug tamošnjeg postrojenja za proizvodnju pitke vode. Zatim, konstatovao je da se predmetna parcela samo jednim dijelom u površini od 581 m² nalazi u koritu rijeke Save (što je prikazano na skici vještaka geodetske struke od 8. avgusta 2014. godine narandžastom bojom), dok se većim dijelom u površini od 1.419 m² nalazi u obalnom pojasu (što je prikazano na istoj skici žutom bojom). Ukazao je da je kompletna parcela nasuta granulacijom šljunka i na njoj nema izgrađenih nadzemnih objekata, dok se ispod iste parcele proteže podzemni cjevovod uzdužno uz rijeku Savu za potrebe naznačenog postrojenja. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da su pravni prednik tuženog odnosno tadašnja opština Brčko apelanta deposedirali u pogledu navedene parcele početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, s obzirom na to da je sprovedena eksproprijacija susjednih parcela za potrebe izgradnje magistralnog vodovoda i crpilišta Plazulje. Zaključio je da je, iako apelantova predmetna parcela nije eksproprisana, tuženi tada nesporno stupio u posjed predmetnog zemljišta, koristio ga za potrebe obližnje crpne stanice i ogradio, a nakon osnivanja JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko predao u posjed kompleks crpne stanice komunalnom preduzeću, a tom prilikom predmetna parcela je ostala van ograđenog kruga tamošnjeg kompleksa, te da sada faktički služi uslijed konfiguracije terena kao prirodni kopneni odvojak koji razdvaja rijeku Savu i retenziju.
9. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 6 stav 10 Zakona o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/98) propisano da korito za veliku vodu predstavlja prostor preko kojeg teče velika voda vodotoka ili su pokrivena vodama jezera pri visokim vodostajima do vjerovatnoće pojave jednom u 50 godina, dok je odredbama stava 11 istog člana propisano da je obala pojas zemljišta koji se proteže neposredno uz korito za veliku vodu, a obala u području zaštićenom od poplava jeste pojas zemljišta širine od 20 metara računajući od unutrašnje nožice nasipa prema branjenom području, pri čemu vodno zemljište obuhvata korito i obalu u smislu člana 6 stav 14 istog zakona. Osnovni sud je konstatovao da je vještačenjem koje je obavio vještak geološke struke A. Đ. utvrđeno da se cijela sporna parcela nalazi u vodnom zemljištu, i to 1.419 m² u pojasu obale, a ostatak od 581 m² je u koritu rijeke Save. Dovodeći u vezu navedeno sa sadržajem odredbe člana 13 stav 1 Zakona o vlasništvu i drugima stvarnim pravima Distrikt Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikt Brčko BiH“ br. 11/01, 08/03, 40/04 i 19/07; u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), Osnovni sud je zaključio da je predmetna parcela stekla svojstvo dobra u opštoj upotrebi kojim upravlja tuženi shodno stavu 2 istog člana. Shodno tome, odlučio je kao u stavu 2 izreke presude i usvojio protivtužbeni zahtjev. Pri tome, Osnovni sud je, ukazujući da predmetna odluka o protivtužbenom zahtjevu ima dekleratorni karakter, istakao da nije mogao utvrditi precizan datum kada je predmetna parcela stekla svojstvo dobra u opštoj upotrebi, i to zbog toga što, prema vještaku geološke struke, a što je i sud prihvatio kao logično, tokom vremena atmosferske padavine i velike vode u koritu rijeke Save erodiraju, spiraju i odnose zemljani materijal, pa se korito pomjera ka unutrašnjosti kopna, a parcele koje su uz korita dijelom gube svoju površinu. Osnovni sud je takođe zaključio da je sticanjem svojstva dobra u opštoj upotrebi prestalo apelantovo pravo vlasništva na predmetnoj parceli u smislu člana 13 stav 1 u vezi sa članom 52 Zakona o vlasništvu, zbog čega je odlučio kao u stavu 1 tačke 1 i 2 izreke presude.
10. Osnovni sud je, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka Slobodana Čubrila i Đorđa Dragičevića o postojanju drveća, izvođenju radova i sječi drveća, konstatovao da je zaista i isječeno drveće prilikom izvođenja radova na pomenutom lokalitetu. Međutim, zaključio je da na osnovu vještačenja koje je obavio vještak šumarske struke D. Đ. nije mogao da utvrdi tačnu količinu i drvnu masu, odnosno vrijednost posječenog drveća. Naime, ukazao je da je taj vještak naveo da nije mogao na osnovu stanja iz spisa pouzdano utvrditi tačnu količinu i drvnu masu posječenog drveća, pa niti njegovu vrijednost, zbog čega je vještak pribavio pismeni iskaz dva svjedoka Riste Lukića i Jovice Ilića (koji je priložio uz svoj nalaz), u kojima se navodi posječena drvna masa, a iz čega je vještak izveo vrijednosni iskaz visine materijalne štete u preciziranom iznosu. Međutim, Osnovni sud je ukazao da nije mogao da prihvati pismene izjave ovih svjedoka zbog izostanka primjene načela usmenosti, neposrednosti i kontradiktornosti, a što je vodilo i neprihvatanju nalaza i mišljenja ovog vještaka. Shodno tome, Osnovni sud je zbog nedokazanosti odbio apelantov tužbeni zahtjev iz stava 1 tačka 3 izreke presude.
11. Osnovni sud je dalje ocijenio da predmet apelantovog tužbenog zahtjeva iz stava 1 tačka 4 izreke presude nije nadoknada protivvrijednosti nepokretne imovine koje je apelant faktički lišen izuzimanjem bez sprovođenja upravnog postupka eksproprijacije i bez naknade. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o verzijskom zahtjevu iz člana 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, ukazao je da bi prilikom utvrđivanja dobiti koju je tuženi ostvario korišćenjem apelantove nepokretnosti valjalo uzeti u obzir objektivne kriterijume, a da apelant nije dokazao sudu iznos mjesečne zakupnine za konkretnu parcelu (vještačenjem ili na drugi način) koju bi tuženi inače bio u obavezi plaćati u utuženom periodu, pa čak niti predložio činjenice i dokaze u tom pravcu. Osnovni sud je takođe ukazao da treba imati i vidu i da je dio utuženog potraživanja iz ovog osnova obuhvaćen zastarom potraživanja iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a. Shodno tome, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev iz stava 1 tačka 4 izreke presude zbog nedokazanosti, a djelomično i zastarjelosti.
12. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koja je odbijena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 005648 15 Gž 3 od 21. aprila 2015. godine i prvostepena presuda je potvrđena.
13. Apelacioni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Zaključio je da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, za svaki dio apelantovog tužbenog zahtjeva i za protivtužbeni zahtjev tuženog o kojima je odlučivao u konkretnom sporu prvostepeni sud dao dovoljne i jasne razloge koji nisu kontradiktorni i koje prihvata i taj sud. Apelacioni sud je istakao da je tako prvostepeni sud na osnovu svih sprovedenih dokaza u postupku, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe člana 8 ZPP, utvrdio da je među strankama nesporno da je predmetna parcela apelantu faktički izuzeta osamdesetih godina prošlog vijeka za potrebe izgradnje vodovoda i vodocrpilišta Plazulje, da je sprovedena eksproprijacija susjednih parcela, a da je apelant, iako je već tada bio deposjediran, ostao upisan kao vlasnik sporne parcele i da je u postupku izlaganja na javni uvid nepokretnosti upisan kao vlasnik, kao i da je vodocrpilište bilo ograđeno sa svih strana osim prema apelantovoj parceli, ali da apelant u predmetnom sporu nije tražio naknadu za izuzeto zemljište, već je zahtjev opredijelio kao u stavu 1 izreke prvostepene presude.
14. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud osim toga utvrdio da na apelantovoj parceli nema izgrađenih objekata, ali da su ispod površine te parcele položene cijevi koje vode od „Fabrike vode“ do rijeke Save. Ukazao je da je na okolnost položaja predmetne parcele, njenog svojstva i kvaliteta vještačio vještak geodetske struke H. H., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da je sporna parcela apelantovo vlasništvo, a da se u naravi radi o zemljištu koje se nalazi u naselju Grbavica uzdužno smještenom između obale rijeke Save i kruga „Fabrike vode“ Plazulje, da se jednim dijelom (u površini od 581 m²) nalazi u koritu rijeke Save, a da se većim dijelom (u površini od 1419 m²) nalazi u obalnom pojasu, te da se do te parcele može doći samo uz potrebna odobrenja kroz krug postrojenja „Fabrike vode“ Plazulje. Apelacioni sud je istakao da je i vještak geolog A. Đ. u svom nalazu i mišljenju navela da se cijela sporna parcela nalazi u vodnom pojasu (zemljištu), i to 1.419 m² u pojasu obale, a 581 m² u koritu rijeke Save. Apelacioni sud je pri tome ukazao da prvostepeni sud svoju odluku da je predmetna parcela dobro u opštoj upotrebi nije zasnovao na „Zakonu o vodama iz 2006. godine“, a na koji se pozivala vještak A. Đ., već na Zakonu o vodama koji je u primjeni u Distriktu Brčko BiH saglasno nalogu supervizora od 4. avgusta 2006. godine. Pri tome, Apelacioni sud je konstatovao da se taj vještak pozivala na zakon koji se ne primjenjuje u Distriktu Brčko BiH, ali da se kasnije pozivala i na važeći zakon (Zakon o vodama), te je zaključio da u situaciji kada je u postupku utvrđeno da sporna parcela prema Zakonu o vodama u cijeloj svojoj površini po položaju i strukturi predstavlja rijeku Savu i njen obalni pojas, da prvostepeni sud nije pogriješio kada je njen nalaz i dopunu nalaza prihvatio jer u sudskom postupku zakon ne primjenjuje vještak, već sud.
15. Dalje, Apelacioni sud je naveo da odluka suda da je sporna parcela dobro u opštoj upotrebi nije konstitutivnog karaktera, kako je to pogrešno apelant istakao u žalbi, već da je prvostepeni sud (deklaratorno) utvrdio postojeće faktičko stanje, a to je da je sporna parcela po sili zakona stekla svojstvo dobra u opštoj upotrebi i da kao takva ne može više biti predmet prava vlasništva. Apelacioni sud je naveo da je u nadležnosti organa uprave upravljanje dobrima u opštoj upotrebi, ali da prvostepeni sud, time što je utvrdio činjenicu da je sporna parcela postala po sili zakona dobro u opštoj upotrebi, nije izašao iz okvira svojih nadležnosti jer je za potpuno rješenje ovog sudskog spora upravo to bila jedna od odlučnih činjenica. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno apelantov zahtjev iz stava 1 tačke 1 i 2 izreke prvostepene presude odbio jer dobro u opštoj upotrebi ne može biti predmet prava vlasništva, a da je apelant taj zahtjev upravo zasnovao na pravu vlasništva koje je imao na spornoj parceli.
16. Apelacioni sud je konstatovao da dokazima koje je apelant predložio (svjedoci i vještak D. Đ.), ni prema ocjeni tog suda, nisu utvrđene odlučne činjenice za odluku o apelantovom zahtjevu za naknadu štete zbog posječene šume na spornoj parceli jer se prema odredbama ZPP ne mogu prihvatiti pismeni iskazi svjedoka koji nisu saslušani u ovom postupku, a na kojima je vještak zasnovao svoj nalaz, kako je to, prema mišljenju Apelacionog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud. Takođe, Apelacioni sud je istakao da apelantov zahtjev iz stava 1 tačka 4 izreke nije osnovan jer apelant nije dokazao da bi izdavanjem u zakup spornog zemljišta u traženom periodu ostvarivao korist, niti je dokazao iznos mjesečne zakupnine koji bi tuženi inače bio u obavezi plaćati, odnosno da nije predlagao ni izvodio dokaze na te okolnosti. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da, iako prvostepeni sud nije utvrdio od kada je sporna parcela stekla svojstvo dobra u opštoj upotrebi (svojstvo vodnog dobra), da taj podatak nije više ključan za utvrđivanje visine zahtjeva koji su neosnovani, s obzirom na to da je apelantov zahtjev iz stava 1 tačke 3 i 4 izreke prvostepene presude odbijen zbog nedokazanosti, a da obrazloženje prvostepenog suda da se sa sigurnošću ne može utvrditi taj podatak prihvata ovaj sud, te da se u tom kontekstu ocjena osnovanosti prigovora zastare ukazuje nepotrebnom.
17. Apelacioni sud je dalje naveo da, suprotno žalbenim navodima, nije povrijeđeno apelantovo pravo da raspravlja pred sudom u predmetnom postupku, a koje je obrazložio žalbenim navodima da mu „nije data mogućnost ispitivanja vještaka Đurić Angeline na okolnosti iz dopunjenog nalaza“. Naime, Apelacioni sud je istakao da su stranke (apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog) na ročištu održanom 20. oktobra 2014. godine, koje je uslijedilo nakon što je strankama dostavljena dopuna nalaza tog vještaka, saglasno izjavile da odustaju od ponovnog pozivanja vještaka A. Đ.
18. Apelacioni sud je takođe istakao da stranka koja u postupku postavi neki zahtjev ima dispoziciju raspolagati tim zahtjevom i predlagati izvođenje dokaza kojima bi se utvrdile činjenice koje opravdavaju osnovanost tog njenog zahtjeva, ali je dužna blagovremeno predložiti izvođenje svih dokaza, i to najkasnije na pripremnom ročištu, a izuzetno i na ročištu za glavnu raspravu, ukoliko sud ocijeni da iz opravdanih razloga te svoje prijedloge nije mogla staviti ranije. Konstatovao je da prvostepeni sud nije prihvatio izvođenje dokaza koje apelant nije blagovremeno predložio jer nije prihvatio apelantovo opravdanje da je te dokaze već bio predložio tuženi, a da je tuženi tek kasnije odustao od njihovog izvođenja, pa da je stoga apelant na glavnoj raspravi predložio izvođenje dodatnih dokaza i na taj način, suprotno apelantovim navodima iz žalbe, nije povrijedio odredbe ZPP. Pri tome, ukazao je da je u interesu stranke koja u postupku želi nešto dokazati da predloži izvođenje dokaza blagovremeno, bez obzira na to da li se dokazni prijedlozi obje stranke poklapaju jer postoji mogućnost da bilo koja strana odustane od izvođenja dokaza koje je predložila, pa se druga strana, ukoliko želi nešto dokazati, ne može osloniti samo na prijedloge suprotne strane. Apelacioni sud je ocijenio da ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja, pa ih nije posebno ni ocijenio.
19. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 005648 15 Gž 3 od 21. aprila 2015. godine, koju je Apelacioni sud, odlučujući u revizionom vijeću, odbio kao neosnovanu Presudom broj 96 0 P 005648 15 Rev od 9. septembra 2016. godine.
20. Apelacioni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je drugostepeni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, saglasno odredbi člana 330 ZPP, prvostepenu presudu ispitao u pogledu relevantnih navoda iznesenih u žalbi, te da je pri tome naveo jasne razloge zbog kojih je našao da apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani, a koji se navodima revizije ne dovode u pitanje. Ukazao je da su u situaciji kada iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke proizlazi da se sporna parcela u cijelosti nalazi u vodnom zemljištu, a koje činjenično utvrđenje taj sud mora poštovati imajući u vidu odredbu člana 349 stav 2 ZPP, nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su zaključili da sporna parcela predstavlja dobro u opštoj upotrebi – vode i obale, pa na osnovu tog utvrđenja usvojili protivtužbeni zahtjev, a odbili apelantove tužbene zahtjeve iz stava 1 tačke 1 i 2 izreke prvostepene presude, s obzirom na to da dobra u opštoj upotrebi u skladu s odredbom člana 13 stav 1 Zakona o vlasništvu ne mogu biti objekat prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Apelacioni sud je ukazao da je tuženi u predmetnom postupku podnio deklaratorni zahtjev kojim nije tražio stvaranje novih pravnih odnosa, niti preinačavanje postojećih, samo je tražio da se konstatuje određeno postojeće pravno stanje. Apelacioni sud je zaključio da je u takvoj situaciji odluka prvostepenog suda da usvoji protivtužbeni zahtjev deklaratornog, a ne konstitutivnog karaktera, te da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi, suprotno apelantovoj tvrdnji, odlučili o pravnoj stvari koja spada u sudsku nadležnost. Apelacioni sud je zaključio da nije osnovano ni apelantovo istrajavanje u reviziji da mu u prvostepenom postupku nije data mogućnost da navedenog vještaka geološke struke A. Đ. ispita na okolnosti iz dopunjenog nalaza, pri čemu se pozvao na obrazloženje iz drugostepene presude.
21. Apelacioni sud je takođe ukazao da u konkretnom slučaju, kada je apelant u postupku tražio da mu tuženi naknadi štetu zbog sječe i upotrebe drveća s predmetne parcele, te da mu naknadi korist koju je imao samim njenim korišćenjem, onda je to morao i dokazati, odnosno shodno odredbi 239 ZPP predložiti adekvatne dokaze koji bi sud uvjerili u osnovanost tih njegovih zahtjeva. Međutim, konstatujući da je apelant na okolnosti utvrđivanja štete koja mu je pričinjena zbog sječe šume i upotrebe drveta, štete koju mu je time nanio tuženi, predložio da vještak šumarske struke D. Đ. obavi vještačenje, a koji je svoj nalaz i mišljenje zasnovao samo na pismenim iskazima dva svjedoka Riste Lukića i Jovice Ilića, koji nisu neposredno saslušani u toku glavne rasprave, te kako na okolnosti utvrđivanja naknade za korišćenje predmetne parcele apelant nije predlagao niti izvodio dokaze (npr. vještačenjem), da su nižestepeni sudovi, ocjenjujući i prosuđujući navedene zahtjeve tužilaca s aspekta odredbi ZOO-a o naknadi štete i naknadi zbog upotrebe tuđe stvari, pravilno primijenili materijalno pravo kada su ih odbili kao neosnovane. Polazeći od toga da je prvostepeni sud samo deklaratorno utvrdio da sporna parcela predstavlja dobro u opštoj upotrebi, a imajući u vidu da apelant nije dokazao svoje zahtjeve usmjerene na to da mu tuženi naknadi štetu zbog posječene šume i korišćenja drva, te da mu na ime naknade zbog korišćenja predmetne parcele isplati mjesečne novčane iznose, Apelacioni sud je zaključio da su irelevantni apelantovi navodi da su sudovi morali utvrditi kada je predmetna parcela stekla svojstvo dobra u opštoj upotrebi, te oni ne mogu uticati na zakonitost drugostepene presude. Najzad, Apelacioni sud je ukazao da apelant ima pravo na ostvarivanje određene naknade za spornu parcelu, međutim, na način kako je svoje zahtjeve u ovom postupku postavio i način kako ih je i dokazivao, to nije mogao ostvariti ovom parnicom. Apelacioni sud je ukazao da apelant očigledno svoje pravo na ostvarenje naknade može riješiti putem instituta faktičke eksproprijacije. Slijedom iznesenog, zaključivši da revizioni navodi nisu osnovani, niti su u postupku pred nižestepenim sudovima počinjene procesne povrede na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, Apelacioni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, iz iscrpnih apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama uslijed povrede pravila postupka i pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, kao i da u konkretnom slučaju nije ravnopravno tretiran u odnosu na tuženog kao suprotnu stranu u postupku.
23. Apelant tvrdi da je podneskom tuženog od 23. oktobra 2014. godine „u potpunosti promijenjen osnov tužbenog zahtjeva, što je vidljivo pažljivim čitanjem tog podneska i ranijeg tužbenog zahtjeva, a što je suprotno odredbi čl. 2 u vezi sa čl. 154, 155 i 156 ZPP, čime je [apelantu] onemogućeno da se izjasni o novopostavljenom tužbenom zahtjevu a nije mu ostavljen ni zakonski rok za izjašnjenje“. Naime, navodi da „[p]rvopostavljenim tužbenim zahtjevom tuženi traži da se utvrdi da je vlasnik predmetne nepokretnosti a onda u ovom novopostavljenom zahtjevu da je dobro u opštoj upotrebi“. Tvrdi da redovni sud nije odgovorio na ove njegove žalbene navode. Apelant, u suštini, smatra da predmetna parcela nije voda u rijeci i obala rijeke, odnosno da nije dobro u opštoj upotrebi, već da predstavlja njegovo privatno vlasništvo. Takođe, smatra da redovni sudovi nisu bili nadležni da u parničnom postupku odlučuju o protivtužbenom zahtjevu, već da je to nadležnost organa uprave. Apelant tvrdi da je status predmetne parcele utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geologa A. Đ. i vještaka geometra H. H. koji, prema njegovom mišljenju, vještačenja nisu obavili po pravilima struke. Tvrdi da mu nije data mogućnost ispitivanja vještaka geološke struke A. Đ. i raspravljanja o dopuni njenog nalaza na osnovu koje je, kako navodi, vještak Hamidović uradio dopunu nalaza i na osnovu koje je preciziran protivtužbeni zahtjev. Apelant tvrdi da su se redovni sudovi prilikom utvrđenja da se predmetna parcela nalazi u vodnom zemljištu, odnosno da predstavlja dobro u opštoj upotrebi zanemarili odredbe člana 6 st. 9 i 12 i člana 72 st. 2 i 4 Zakona o vodama. Apelant naročito ukazuje da predmetna parcela nije izgubila svoj oblik i površinu i „poziciju“ uslijed prirodnih faktora, već radnjama tužene i promjenama koje su nastale zbog izgradnje retenzije. To je, kako tvrdi, vidljivo iz opisa lica mjesta prilikom uviđaja u septembru 2009. godine, iskaza svjedoka Čubrila, kao i materijalnih dokaza (nalaza vještaka geodetske struke iz spisa Tužilaštva i Google satelitskog snimka navedene parcele i mikrolokacije prije i poslije izgradnje retenzije) koje je sud odbio da sprovede. Takođe, tvrdi da je prvostepeni sud zanemario neke od predloženih i prihvaćenih dokaza (nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Petra Marjanovića s dopunama i prilozima). Apelant smatra da ima pravo na naknadu za korišćenje predmetne parcele koja se, kako smatra, nalazi u njegovom vlasništvu i tvrdi da se visina te naknade može utvrditi odredbama ZOO-a i Pravilnikom o postupku redovnog raspolaganja imovinom Distrikta Brčko. Takođe, smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 210, 219 i 376 ZOO-a.
b) Odgovori na apelaciju
24. Apelacioni sud navodi da je reviziono vijeće tog suda u obrazloženju osporene odluke odgovorilo zašto je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetna parcela predstavlja dobro u opštoj upotrebi i zbog čega apelant nije mogao, s obzirom na način kako ih je postavio, uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevima u ovoj parnici, već da je ostvarenje svoje naknade mogao riješiti jedino putem instituta faktičke eksproprijacije. Nadalje, navodi da je u obrazloženju osporene presude tog suda odgovoreno i zašto je sud nadležan da odlučuje o postavljenom protivtužbenom zahtjevu kojim je tuženi tražio da se utvrdi da predmetna parcela predstavlja dobro u opštoj upotrebi. Zatim, navodi da je obrazložio zašto je u postupku utvrđene činjenice morao respektovati, zbog čega svi apelantovi navodi izneseni u reviziji, a kojima je nastojao da formira drugačije činjenične zaključke od nižestepenih sudova u pogledu pravne prirode predmetne parcele, nisu bili predmet razmatranja revizionog vijeća. Takođe, navodi da je odgovorio i zbog čega nisu osnovane apelantove tvrdnje da drugostepeni sud „nije odlučio o svim navodima njegove žalbe“. Shodno tome, prema ocjeni Apelacionog suda, donošenjem osporenih odluka nije došlo do povrede apelantovih prava predviđenih odredbama Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Osnovni sud navodi da je u osporenoj presudi jasno navedeno zašto je odbijen tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev. Između ostalog, ukazuje da nisu tačni navodi da apelantu nije omogućeno da ispita vještaka geološke struke A. Đ., kada je taj vještak saslušan na ročištu održanom „22. 9. 2004. godine (za osnovni nalaz), a saslušanje na ročištu od 29. 10. 2014. godine nije sprovedeno kada su stranke izričito odustale od njenog posebnog saslušanja, a pristale su da se samo taj nalaz pročita (za dopunski nalaz)“. Takođe, navodi da sud jeste odbio određene apelantove dokazne prijedloge nalazeći ih irelevantnim, a da je apelant od nekih dokaznih prijedloga odustao tokom postupka. Istakao je da je inače „apelacija zbrkana, jako konfuzna, tekst je bez pasusa, miješaju se navodi apelacija s podacima iz nekih drugih spisa, i uopšte dosta nerazumljiva“.
26. Tuženi smatra da je apelacija očigledno neosnovana. Ukazuje da su apelacioni navodi isti kao i navodi koje je iznosio u postupku po pravnim lijekovima pred redovnim sudovima, a da Ustavni sud nije redovni sud. Takođe, tvrdi da su relevantne činjenice na pravilan i potpun način utvrđene u redovnom parničnom postupku. Smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili da predmetno zemljište predstavlja dobro u opštoj upotrebi i da kao takvo ne može biti objekat prava vlasništva ili drugog stvarnog prava. V.Relevantni propisi 27.
Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
[…] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 154.
(1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 155.
(1) Tužilac može da preinači tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. (2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može da dozvoli preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupaka i ako tuženi pristane na preinačenje. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
(4) Sud će, u slučaju iz stava 2 ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kada se tuženi protivi preinačenju, ako su ispunjeni svi slijedeći uslovi:
[…] Član 156.
(1) Tužilac može, u roku iz člana 155 ovog zakona, tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitno tuženog tužiti drugo lice.
(2) Za preinačenje tužbe prema stavu 1 ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
(3) Lice koje stupa u parnicu umjesto tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
Član 215. stav 2.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 236.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 239.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
28. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
(1) Dobra u opštoj upotrebi kao što su vazduh, voda u rijekama i jezerima, obale, rudna bogatstva i sl., nisu podobna da budu objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava, niti mogu biti u vlasti fizičkih i pravnih lica.
(2) O dobrima u opštoj upotrebi vodi brigu i njima upravlja Distrikt, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.
[…] Član 41.
1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
[…] Član 52.
Pravo vlasništva prestaje i u drugim slučajevima određenim zakonom.
29. Zakon o vodama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/98), koji se u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine primjenjuje na osnovu aneksa uz nalog supervizora za Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine od 4. avgusta 2006. godine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 23/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Pojedini izrazi, upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju sljedeće značenje:
[…] 6) Izvorište je prostor na kome se zahvata voda radi javnog snabdijevanja stanovništva (izvor, bunar, deo reke ili jezera, akumulacija ili njen deo). […] 9) Korito za malu vodu je udubljenje kroz koje teku vode vodotoka pri niskim i srednjim vodama, odnosno koje je redovno pokriveno vodama jezera.
[…] 10) Korito za veliku vodu je prostor preko kojeg teče velika voda vodotoka ili su pokrivena vodama jezera pri visokim vodostajima do verovatnoće pojave jednom u 50 godina.
11) Obala je pojas zemljišta koje se proteže neposredno uz korito za veliku vodu vodotoka ili jezera, odnosno akumulacije, a obala u području zaštićenom od poplava je pojas zemljišta širine 20 metara računajući od unutrašnje nožice nasipa prema branjenom području.
[…] 14) Vodno zemljište je korito i obala vodotoka, jezera i akumulacije.
Član 72.
Vlasnik, odnosno korisnik zemljišta dužan je da:
[…] 2) dopusti korištenje korita za veliku vodu i obalu reke u širini od tri metra licima koja su ovlašćena da vrše pregled stanja i održavanja rečnih korita i obala;
[…] 4) gazduje šumama na indulacionom području tako da se ne prave smetnje prirodnom oticanju vode, leda, plovidbi na plovnim putevima, održavanju objekata za zaštitu od štetnog dejstva voda i sprovođenju odbrane od poplava. Vlasnik odnosno korisnik zemljišta ima pravo na naknadu štete u slučajevima iz stava 1. tač. 1. i 2. ovog člana. Prava i obaveze i druge odnose koji nastanu u vezi sa izvođenjem radova iz stava 1. tač. 1. i 2. ovog člana sporazumno uređuju vlasnik, odnosno korisnik zemljišta i vodoprivredno preduzeže koje izvodi radove.
30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 005648 15 Rev od 9. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između apelanta i tuženog oko prava vlasništva na predmetnim nepokretnostima, odnosno predaje u posjed predmetnih nepokretnosti, naknade štete zbog posječene šume i korišćenja drva s predmetnih nepokretnosti i naknade na ime korišćenja predmetnih nepokretnosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
39. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog povrede pravila postupka i proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog toga što u predmetnom postupku nije bio ravnopravno tretiran u odnosu na tuženog kao suprotnu stranu.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Takođe, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
41. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
42. U odnosu na apelantove navode iz kojih proizlazi da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).
43. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu ovog principa, prije svega, vidi u tome što, kako smatra, redovni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode iz kojih proizlazi da je podneskom tuženog od 23. oktobra 2014. godine preinačena protivtužba tužbenog, tako što je tuženi u podnesku od 23. oktobra 2014. godine zatražio da se utvrdi da je predmetna nepokretnost dobro u opštoj upotrebi, a da je u prvobitno postavljenom protivtužbenom zahtjevu tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetne nepokretnosti, pa je apelantu na taj način onemogućeno da se izjasni o novopostavljenom tužbenom zahtjevu „a nije mu ostavljen ni zakonski rok za izjašnjenje“. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz protivtužbe tuženog od 4. jula 2008. godine (koju je apelant dostavio u prilogu apelacije) proizlazi da je tuženi tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je predmetno zemljište dobro u opštoj upotrebi kojim upravlja tuženi, te da se nalaže Privremenom registru zemljišta Distrikta Brčko BiH da izvrši brisanje prava vlasništva na predmetnom zemljištu na apelantovo ime, te da se navedeno zemljište upiše kao dobro u opštoj upotrebi kojim upravlja tuženi, što je apelant dužan priznati i trpjeti, te nadoknaditi „tužiocu“ troškove parničnog postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tuženi i u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu od 4. jula 2008. godine i u podnesku od 23. oktobra 2014. godine tražio da se utvrdi da je predmetno zemljište dobro u opštoj upotrebi. Shodno tome, neosnovani su apelantovi navodi iz kojih proizlazi da je podneskom od 23. oktobra 2014. godine protivtužba preinačena na način kako to tvrdi apelant. Dovodeći u vezu navedeno s predmetnim apelacionim navodima, Ustavni sud ne nalazi argumente koji bi ukazivali da je apelant podneskom od 23. oktobra 2014. godine bio doveden u goru procesnu poziciju u odnosu na tuženog, s obzirom na to da je tuženi, nasuprot apelantovim tvrdnjama, i u prvobitno postavljenom protivtužbenom zahtjevu od 4. jula 2008. godine i u podnesku od 23. oktobra 2014. godine tražio da se utvrdi da je predmetno zemljište dobro u opštoj upotrebi, a apelant u apelaciji ne navodi da mu je onemogućeno da raspravlja o ovako postavljenom protivtužbenom zahtjevu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant navod da mu „nije ostavljen ni zakonski rok za izjašnjenje“ o podnesku od 23. oktobra 2014. godine nije ni istakao u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom, pa taj sud na taj navod nije ni mogao odgovoriti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant prezentovanim navodima nije doveo u pitanje povredu principa ravnopravnosti stranaka na apelantovu štetu u predmetom postupku.
44. Dalje, u vezi s apelantovim navodima koji povredu principa ravnopravnosti stranaka, kako proizlazi iz apelacionih navoda, vidi i u nemogućnosti ispitivanja i raspravljanja o dopuni nalaza vještaka geološke struke A. Đ., Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelacione navode kakve apelant ponavlja u apelaciji. Pri tome, redovni sudovi su jasno obrazložili da su stranke (apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik tuženog) na ročištu održanom 20. oktobra 2014. godine, koje je uslijedilo nakon što je strankama dostavljena dopuna nalaza tog vještaka, saglasno izjavile da odustaju od ponovnog pozivanja vještaka A. G., a Ustavni sud u takvim obrazloženjima ne vidi elemente proizvoljnosti. Dakle, imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su i apelant i tuženi u predmetnom postupku, nakon što im je dostavljena dopuna nalaza, odustali od ponovnog pozivanja vještaka geološke struke A. Đ., Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
45. Zatim, u vezi s apelacionim navodima koji povredu principa ravnopravnosti stanaka vezuju za postupak sprovođenja dokaza u smislu odbijanja sprovođenja određenih materijalnih dokaza i „zanemarivanja“ određenih predloženih i prihvaćenih dokaza, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su slične apelacione navode kakve apelant zapravo ponavlja u apelaciji razmatrali redovni sudovi u predmetnom postupku u kontekstu eventualne povrede pravila postupka i da su dali dovoljno jasne razloge zašto ti navodi ne mogu da dovedu do drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari, a u kojima Ustavni sud na nalazi elemente proizvoljnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da u predmetnom postupku nisu izvedeni dokazi koje je predložio apelant, a za koje je redovni sud na pripremnom ročištu prihvatio da će se sprovesti na glavnoj raspravi, odnosno dokazi iz odredbe člana 215 stav 2 ZPP. Dakle, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantu povredom odredaba ZPP onemogućeno da izvodi i predlaže svoje dokaze, niti da mu je u postupku pred redovnim sudovima onemogućeno da osporava i komentariše dokaze suprotne strane koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku sporno bilo pitanje da li je predmetna parcela postala dobro u opštoj upotrebi u smislu odredbi Zakona o vlasništvu i da li apelant ima pravo na naknadu štete zbog posječene šume i korišćenja drva s predmetne parcele, te naknadu na ime korišćenja predmetne parcele. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su s ciljem rješavanja tih spornih pitanja, odnosno utvrđivanja (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva tuženog u postupku pred prvostepenim sudom sprovedeni predloženi dokazi čitanjem osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke H. H., osnovnog i dopunskog nalaza vještaka geološke struke A. Đ., nalaza vještaka šumarske struke D. Đ., nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke G. N., kao i saslušanjem navedenih vještaka, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke G. O., čitanjem preciziranih materijalnih dokaza, te saslušanjem svjedoka S. Č. i Đ. D., kao i uviđajem na licu mjesta. Dalje, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovom mišljenju, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak u skladu s relevantnim procesnim zakonom i da je, u smislu relevantnih odredbi ZPP u vezi sa sprovođenjem dokaza, ocijenio sve dokaze sprovedene u postupku pred tim sudom, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je na nakon takve ocjene dokaza utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, a odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoju odluku da poklone vjeru nalazu i mišljenju vještaka geološke struke A. Đ. i vještaka geodetske struke H. H. na osnovu kojih je utvrđeno da se predmetna parcela nalazi u vodnom zemljištu u smislu člana 6 st. 10, 11 i 14 Zakona o vodama, koje u smislu člana 13 stav 1 Zakona o vlasništvu ne može biti predmet prava vlasništva, a kojim kao dobrom u opštoj upotrebi upravlja tuženi u smislu stava 2 istog člana, uslijed čega je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, a odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi iz st. 1 i 2 izreke presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da su neosnovani apelantovi navodi, kakve apelant ponavlja i u apelaciji, da redovni sudovi nisu bili nadležni da u parničnom postupku odlučuju o protivtužbenom zahtjevu, već da je to nadležnost organa uprave. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovih tužbenih zahtjeva za naknadu štete zbog posječene šume i korišćenja drva s predmetne parcele (iz stava 1 tačke 3 i 4 izreke presude). Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda s odredbama propisa na koje su se ti sudovi pozvali u osporenim odlukama, kao i odredbama propisa na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na efektivni pravni lijek
48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku i da je protiv osporenih odluka podnio žalbu Apelacionom sudu, odnosno reviziju revizionom vijeću Apelacionog suda, koji je, postupajući povodom žalbe, odnosno revizije, osporenim presudama potvrdio presude Osnovnog, odnosno Apelacionog suda, te koji je dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke u čijem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Činjenica da žalba, odnosno revizija nije rezultirala uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani. Pravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o kršenju tog prava u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na kršenje principa ravnopravnosti u postupku, na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević