Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5022/18 (A. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Internet
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5022/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5022/18, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. V. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 158962 18 Kž od 30.

augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 158962 18 Kv2 od 24. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant A. V. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Emira Alić, advokat iz Zenice, podnio je 4. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 158962 18 Kž od 30. augusta 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 158962 18 Kv2 od 24. augusta 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 158962 18 Kpp 5 od 27. jula 2018. godine apelantu i osumnjičenim Melisu B. i Dženani A. (u daljnjem tekstu i po potrebi: drugi osumnjičeni), na osnovu člana 146. stav 1. tačke b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), određen je pritvor u trajanju od mjesec dana.

6. Kantonalno tužilaštvo je 17. augusta 2018. godine Općinskom sudu dostavilo prijedlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim iz istih zakonskih razloga, a zbog osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 K 158962 18 KV 2 od 24. augusta 2018. godine apelantu i drugim osumnjičenim produžio pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, koji po tom rješenju može trajati dva mjeseca, računajući od 26. augusta 2018. godine i koji će trajati najduže do 26. oktobra 2018. godine.

8. U rješenju je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo, između ostalog, u prijedlogu istaklo da su putem Ministarstva pravde BiH upućene zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnim pravosudnim organima Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), Republike Srbije (u daljnjem tekstu: Srbija) i Kosova radi saslušanja svjedoka – oštećenih lica koja su do sada prijavila krivična djela prevare koja su izvršili osumnjičeni. Istaknuto je da je upućena i zamolnica za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnom organu SAD-a za dostavljanje podataka od kompanije Facebook Inc, izdata je naredba za pretresanje pokretnih stvari broj 43 0 K 158962 18 Kpp 6 od 1. augusta 2018. godine, kao i naredba bankama za dostavljanje podataka o novčanim transakcijama na ime osumnjičenih broj 43 0 K 158962 18 Kpp 7 od 1. augusta 2018. godine. Sve navedene istražne radnje neophodne su radi donošenja konačne tužilačke odluke u ovom krivičnom predmetu, a kako se u konkretnom slučaju radi o međunarodnoj pravnoj pomoći, to iziskuje dodatno vrijeme za prikupljanje dokaza i utvrđivanje činjenica s ciljem okončanja istrage.

9. Općinski sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant skupa s drugim osumnjičenim počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Navedeno je da su osumnjičeni posredstvom društvene mreže Facebook oglašavali prodaju peleta i igračaka, te zaprimali uplate posredstvom Western Uniona na njihova imena, a potom odbijali svaki vid komunikacije u pogledu transporta igračaka i peleta. Osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, i to informacije Federalne uprave policije Sarajevo od 14. februara 2018. godine s prilozima, informacije Policijske uprave 1 Zenica od 26. marta 2018. godine, uz koje su dostavljene tri prijave od lica iz Hrvatske iz kojih proizlazi da su apelant i osumnjičeni Melis B., Melisa B. i Dženana A. na štetu više lica na teritoriji Hrvatske počinili krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH. Osnovana sumnja proizlazi iz informacije Ivana Hojana iz Zagreba, dostavljene Federalnoj upravi policije putem telefona i službenog e-maila [email protected], a koja se odnosi na izvršenje krivičnog djela prevare koje su počinili apelant i drugi osumnjičeni na štetu imenovanog i prema njegovim navodima na štetu desetina lica s teritorije Hrvatske. Ivan Hojan je naveo da je posredstvom društvene mreže Facebook stupio u kontakt s drugim licima, i to s pet u rješenju navedenih lica, koja je prevarilo lice koje ima korisnički račun na društvenoj mreži Facebook pod nazivom Mellis Behadarević. Osnovana sumnja proizlazi i iz prijave lica Gezim Leniqi iz Gunje, koju je dostavio Interpol Zagreb, a koja se odnosi na krivično djelo prevare na štetu imenovanog koju je počinilo lice Melis B., u novčanom iznosu od 867,86 KM, uz koju prijavu je dostavljena kopija lične karte na ime Melis B., te kopija Western Union uplatnice. Iz informacije dostavljene Federalnoj upravi policije posredstvom NCB Interpola Beograd, a po prijavi Stanka Baraksadića, proizlazi da je on na osnovu oglasa o prodaji peleta kontaktirao prodavca, vlasnika u rješenju navedenog broja telefona. U prilogu navedenog NCB Beograd, odnosno MUP-a Srbije, dostavio je ispis konverzacije, te uplatnice Pošta.r.s. Federalna uprava policije je provjerama izvršenim posredstvom Interpola, UMNIK, Kosovo, obaviještena da su policijski službenici MUP-a Kosovo obavili razgovor s licem Arben Ramqaj, koji je izjavio da je u dva navrata posredstvom Western Uniona uplatio novac licu Melis B. na ime kupovine električnih igračaka za djecu, ali da kupljena roba nikada nije isporučena. Iz podataka koje je dostavio operater Western Union u BiH od 26. i 30. aprila 2018. godine i podataka dostavljenih aktom Ziraat banke BH broj 2327/1/ proizlaze uplate novčanih sredstava lica iz Hrvatske, Srbije i Kosova na ime osumnjičenih, a koje su prijavljene kao prevarne. Osnovana sumnja proizlazi iz dokaza koji su pronađeni prilikom pretresa stana osumnjičenih od 26. jula 2018. godine kada je u kući osumnjičenih pronađena i privremeno oduzeta potvrda o uplati novca Western Uniona pobliže opisana u rješenju.

10. Pored općeg uvjeta za produženje pritvora, Općinski sud je utvrdio da postoje i posebni uvjeti za produženje pritvora, propisani članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH. Naime, Općinski sud je istakao da se većina dokaza nalazi u digitalnom obliku, te da su kao takvi promjenjivi, pa bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli pristupiti svojim korisničkim računima na društvenoj mreži Facebook te uništiti ili izmijeniti dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Osim toga, Općinski sud je naveo da osumnjičena Melisa B., odnosno sestra osumnjičenog Melisa B., još nije ispitana, što ukazuje na činjenicu da bi puštanjem na slobodu osumnjičeni ometali krivični postupak utjecajem na saučesnicu Melisu B., koja se nije odazvala pozivu Federalne uprave policije Sarajevo. U vezi s tim je naglašeno i da bi osumnjičeni pristupom svojim korisničkim računima, ako ne uništili ili izmijenili dokaze, onda sigurno znatno otežali prikupljanje dokaza ovlaštenim stručnim licima. Stoga je Općinski sud zaključio da su ispunjeni uvjeti za produžavanje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

11. Dalje, Općinski sud je ispitao postojanje uvjeta za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH, te zaključio da oni postoje. Naime, ukazano je da iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da su osumnjičeni navedeno krivično djelo vršili u kontinuitetu duže vremena, i to u toku 2017. i 2018. godine, koja činjenica ukazuje na opasnost od njegovog ponavljanja. Naglašeno je da su osumnjičeni Melis B. i Dženana A. nezaposleni i nemaju nikakav izvor primanja, niti imovinu, što opravdano ukazuje da bi puštanjem na slobodu mogli nastaviti s vršenjem krivičnog djela i na taj način osiguravati sredstva za svoju egzistenciju. To što oni žive u zajedničkom porodičnom domaćinstvu s roditeljima nije dovoljan dokaz koji bi potvrdio da imaju dovoljno sredstava za svoje izdržavanje. Pored toga, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir da je apelant zaposlen, ali je uzeo u obzir da se i on sumnjiči za produženo krivično djelo i da se pred Općinskim sudom u Bugojnu protiv njega vodi krivični postupak, to sve, prema mišljenju Općinskog suda, ukazuje na opasnost od toga da će apelant ponoviti predmetno krivično djelo. Kada se dalje ima u vidu da se za krivično djelo za koje se osumnjičeni terete može izreći kazna zatvora od tri godine, to su ispunjeni uvjeti da se osumnjičenima produži pritvor i iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

12. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih osumnjičenih izjavljenim protiv Rješenja Općinskog suda broj 43 0 K 158962 18 Kv 2 od 24. augusta 2018. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 K 158962 18 Kž od 30. augusta 2018. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

13. Kantonalni sud je ponovio da je Općinski sud u obrazloženju pobijanog rješenja u pogledu izvođenja zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti pravilno pozvao na prikupljene dokaze, i to: nalog za uplatu-isplatu Raiffeisen banke na iznos od 750,00 KM od 7. novembra 2017. godine, potvrdu o uplati NLB banke na iznos od 601,00 KM od 16. oktobra 2017. godine, uplatnicu s pečatom UniCredit banke na iznos od 600,00 KM od 16. oktobra 2017. godine i ti dokazi i po nalaženju Kantonalnog suda, kao drugostepenog suda, nedvojbeno ukazuju da je apelant imao aktivno učešće u izvršenju predmetnog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Kantonalni sud je istakao da su dovoljno obrazloženi navedeni dokazi u pobijanom rješenju kada se radi o izvođenju zaključka o postojanju osnovane sumnje kod apelanta. Ovaj zaključak prvostepeni sud je izveo kao pravilan i na osnovu iskaza osumnjičenog Melisa B. koji je u svom iskazu naveo da ga je upravo apelant podstakao na izvršenje krivičnog djela za koje se sumnjiče. Navedeno proizlazi i iz apelantovog iskaza koji je dao u istrazi, u kojem je naveo da je podizao novac od navodne prodaje peleta i drugih stvari, a zatim ga dijelio s osumnjičenim Melisom B. Ocijenjen je neprihvatljivim i prigovor apelantove braniteljice da se iskaz koji je apelant dao u fazi istrage, bez prisustva branitelja, nije mogao koristiti kao dokaz iz kojeg bi se izvodili zaključci o postojanju osnovane sumnje da je počinio predmetno krivično djelo za koje se tereti. Naime, predmetni zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog u istrazi od 27. jula 2018. godine, po nalaženju Kantonalnog suda, sačinjen je u skladu sa zakonom jer sadrži pouke i pravo na branioca po vlastitom izboru ili bez naknade u slučajevima predviđenim zakonom, pa iako branitelj nije prisustvovao njegovom sačinjavanju, on se u ovoj fazi postupka i bez saglasnosti odbrane mogao koristiti jer je izuzetak u korištenju ovako sačinjenog zapisnika (u smislu odredbe člana 92. stav 2. tačka c) ZKPFBiH) propisan isključivo za glavni pretres. Dakle, neosnovanim se nalaze žalbeni prigovori u pogledu zakonitosti ovog dokaza, a također u pogledu ocjene žalbe da prvostepeni sud nije na adekvatan način ocijenio dokaze kada je izvodio zaključak o postojanju općeg uvjeta za produženje pritvora.

14. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i ostale žalbene prigovore u odnosu na postojanje razloga za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Naime, pravilno je prvostepeni sud produžio pritvor osumnjičenim iz navedenog zakonskog razloga, s obzirom na to da bi oni puštanjem na slobodu mogli pristupiti svojim korisničkim računima na društvenoj mreži Facebook te uništiti ili izmijeniti dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak, zbog čega su neprihvatljivi suprotni prigovori žalbi. Osim toga, činjenica je da osumnjičena Melisa B., sestra osumnjičenog Melisa B., još nije ispitana, što nedvojbeno ukazuje i na pravilnost zaključka prvostepenog suda da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu, a naročito Melis B., ometao krivični postupak utjecajem na saučesnicu koja se nije odazvala pozivu Federalne uprave policije Sarajevo. Svojim prisustvom na slobodi osumnjičeni bi svakako nastojali uništiti, sakriti, prikriti i znatno otežati prikupljanje dokaza ovlaštenim stručnim licima.

15. Također se neosnovano, po nalaženju Kantonalnog suda, osporava pravilnost i potpunost obrazloženja pobijanog rješenja u pogledu razloga koji su taj sud opredijelili za produženje pritvora osumnjičenim i iz zakonskog osnova propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Braniteljice osumnjičenih ističu da sud nije obrazložio navedeni zaključak o tome da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. Ovi prigovori nisu prihvatljivi, s obzirom na samu činjenicu da se protiv svih osumnjičenih istraga vodi zbog produženog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH, dakle osumnjičeni se terete da su izvršili više protupravnih radnji koje u svojoj ukupnosti predstavljaju produženo krivično djelo prevare. Iz do sada prikupljenih činjenica i podataka proizlazi da su ovo krivično djelo vršili kako na području BiH u odnosu na oštećene na ovom području tako su svoju protupravnu djelatnost zajedničkim aktivnostima proširili i van BiH. Iz tih dokaza proizlazi, a na koje se prvostepeni sud poziva u svom obrazloženju, obrazlažući između ostalog postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora osumnjičenim, da su djelatnošću osumnjičenih oštećena lica iz okruženja Bosne i Hercegovine, dakle iz Hrvatske i Srbije. Dakle, navedene okolnosti ukazuju da su osumnjičeni razgranali svoju protupravnu aktivnost i time se bavili sve do otkrivanja i intervencije policijskih službenika. Navedeno djelo su vršili u kontinuitetu u toku 2017. i 2018. godine.

16. Također je prvostepeni sud u odnosu na apelanta pravilno primijenio odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, kada je i njemu iz tog zakonskog razloga produžio pritvor. Navedeni sud je za svoje zaključke u pobijanom rješenju dao dovoljno jasne i određene razloge koje u potpunosti prihvata i Kantonalni sud, posebno ukazujući na činjenicu da se apelant sumnjiči za produženo krivično djelo, a i da se pred Općinskim sudom u Bugojnu protiv njega vodi krivični postupak, što također ukazuje na opasnost od ponavljanja predmetnog krivičnog djela ukoliko bi se nalazio na slobodi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. stav 1. c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga, apelant je ukazao i na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže okolnošću da osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, niti konkretne i obrazložene razloge predviđene članom 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH. U tom kontekstu, apelant polemizira sa stavom sudova u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje te smatra da je u obrazloženjima suda potpuno izostala analiza odnosno ocjena u pogledu ovih, za sud, dokaza o postojanju osnovane sumnje. Zatim, apelant smatra da je nedopustivo da Općinski sud kao dokaz osnovane sumnje u pogledu krivice uzima u obzir navode prvoosumnjičenog Melisa B., koji je u svojoj odbrani priznao krivnju, ali i istakao da ga je apelant podstakao na činjenje krivičnog djela. Nadalje, apelant polemizira i sa stavom redovnog suda da osnovana sumnja proizlazi i iz njegovog iskaza koji je dao u istrazi bez prisustva branitelja, a pri tome se potpuno zanemaruje njegov iskaz s ročišta održanih radi prijedloga za određivanje i produženje mjere pritvora, na kojima je jasno iznesen apelantov stav da nije znao za prevarne namjere Melisa B. i da je odmah po tom saznanju vratio novac njegovoj supruzi, te koju je uopće ulogu imao u spornim novčanim transakcijama. Dalje, apelant ističe da bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao pristupiti svom korisničkom računu na mreži ,Facebook te uništiti ili izmijeniti dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak nije prihvatljiva zbog općepoznate činjenice da se profili na ovoj mreži, kao uostalom i na bilo kojoj drugoj društvenoj mreži, ne mogu trajno izbrisati ili ukloniti. Osim toga, kako apelant tvrdi, ovi dokazi su dostupni Kantonalnom tužilaštvu još od pretresa izvršenog prije lišenja slobode i do sada su mogli biti na zakonit način pregledani i presnimljeni, čime bi se onemogućila njihova izmjena. U odnosu na postojanje tačke b) kao pritvorskog razloga, mogući utjecaj na svjedoka Melisu B., apelant je ukazao na stav Ustavnog suda iz predmeta AP 2210/17, koji se, kako smatra, trebao primijeniti i u konkretnom slučaju. Dalje, apelant ističe da se iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koji upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da vrši krivična djela. Pored toga, apelant prigovara stavu suda koji se tiče vremena počinjenja predmetnog krivičnog djela za koje se sumnjiči, to jest „u toku 2017. i tokom 2018. godine“. U vezi s tim, ističe da navedena tvrdnja nije tačna (jer prema materijalnim dokazima iz spisa – tabelarni prikaz transakcija u kojima se navodi ime osumnjičenih lica – proizlazi da je posljednja transakcija na apelantovo ime učinjena 22. septembra 2017. godine), „ona je i očigledan primjer kršenja pretpostavke nevinosti jer iz nje proizlazi da se apelant već smatra i ꞌkrivimꞌ za djelo za koje se tereti.“ Nadalje, u pogledu osnovanosti ovog uvjeta, nije dovoljan ni drugi razlog koji navodi redovni sud, a to je da se protiv apelanta vodi i drugi postupak za isto djelo pred Općinskim sudom u Bugojnu. Apelant smatra da sud zanemaruje činjenicu da ranije nije osuđivan, da ima stalni posao, živi u situiranoj porodici i u svakom smislu predstavlja lice koje ničim ne ukazuje na mogućnost ponavljanja krivičnog djela. U ovom slučaju, prema apelantovom mišljenju, sud je pošao od unaprijed utvrđene stvorene ideje da je „okrivljeni i izvršio djelo“ za koje se tereti, i to u situaciji kada nije vidio nijedan dokaz, što, ponovo, predstavlja kršenje osnovnog načela o pretpostavljenoj nevinosti i načela in dubio pro reo. Apelant ističe da nijedno od osporenih rješenja ne sadrži dokaz da su sudovi uopće razmatrali mogućnost izricanja neke od brojnih alternativnih mjera, kojima bi se postigla ista svrha bez zadiranja u slobodu kao osnovnog ljudskog prava, unatoč tome što je to obaveza suda, a odbrana je na to ukazivala u toku postupka. Konačno, apelant predlaže da sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti pritvor i apelant biti pušten na slobodu.

II.Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je istakao da su neosnovani svi navodi iz apelacije budući da je taj sud utvrdio dovoljno dokaza koji potvrđuju postojanje osnovane sumnje i posebnih razloga, koji su jasno i obrazloženi, i to kako u rješenju Općinskog suda tako i u rješenju Kantonalnog suda. Što se tiče izricanja blažih mjera apelantu, Općinski sud je naveo da se s obzirom na djelo za koje se apelant sumnjiči, te način izvršenja u konkretnom slučaju one ne bi mogle izreći.

19. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u svom rješenju naveo dovoljno jasne i određene činjenice i okolnosti koje su ga opredijelile da izvede, i prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje se provodi istraga i o postojanju posebnih razloga za produženje pritvora.

20. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te predložilo da se apelacija kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 46/16), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, relevantne odredbe glase:

Član 55. stav (2) Produženo krivično djelo (2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

Član 294. stav (1) Prevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

22. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, relevantne odredbe glase:

Član 146. stav (1) tačke b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 41 0 K 066510 18 Kv4 od 17. augusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. augusta 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Također, apelant je ukazao i na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. stav 1. tačka c) st. 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

31. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena a potom i produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH, na način opisan u prvostepenom rješenju. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

32. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i Općinski sud i Kantonalni sud zaključili, na osnovu dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetna istraga i oba suda su o tome dala detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da je Općinski sud razmotrio sve dostavljene dokaze, a naročito nalog za uplatu-isplatu Raiffeisen banke na iznos od 750,00 KM od 7. novembra 2017. godine, potvrdu o uplati NLB banke na iznos od 601,00 KM od 16. oktobra 2017. godine, uplatnicu sa pečatom UniCredit banke na iznos od 600,00 KM od 16. oktobra 2017. godine, koji dokazi nedvojbeno ukazuju da je apelant imao aktivno učešće u izvršenju predmetnog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH. Ovaj zaključak Općinski sud je izveo i na osnovu iskaza osumnjičenog Melisa B. koji je u svom iskazu naveo da ga je upravo apelant podstakao na izvršenje krivičnog djela za koje se sumnjiče. Navedeno proizlazi i iz iskaza koji je apelant dao u istrazi, u kojem je naveo da je podizao novac od navodne prodaje peleta i drugih stvari, a zatim ga dijelio s osumnjičenim Melisom B. Općinski sud je obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza, a Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Općinskog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu oba redovna suda o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju ni svojim apelacionim navodima.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zato što je sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

b) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opći principi

35. Apelant, također, smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje su se Općinski sud i Kantonalni sud pozvali u osporenim rješenjima. Naime, apelant smatra da Općinski sud nije konkretizirao da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce, ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo.

36. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).

37. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

38. U konkretnom slučaju, Općinski sud je apelantu odredio i produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 146. stav 1, i to: tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

Ometanje istrage

39. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op. cit., presuda Becciev, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Općinski sud je ukazao na činjenicu da se većina dokaza nalazi u digitalnom obliku, zbog čega su oni kao takvi lako promjenjivi, pa bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli pristupiti svojim korisničkim računima na društvenoj mreži ,Facebook te uništiti ili izmijeniti dokaze i tragove važne za predmetni krivični postupak. Osim toga, ukazano je da osumnjičena Melisa B., odnosno sestra osumnjičenog Melisa B., još nije ispitana, što ukazuje na činjenicu da bi puštanjem na slobodu, između ostalih osumnjičenih, i apelant ometao krivični postupak utjecajem na saučesnicu Melisu B., koja se nije odazvala pozivu Federalne uprave policije Sarajevo. U vezi s tim je naglašeno i da bi osumnjičeni pristupom svojim korisničkim računima, ako ne uništili ili izmijenili dokaze, onda sigurno znatno otežali prikupljanje dokaza ovlaštenim stručnim licima, a kada se dalje ima u vidu da je Melisa B. sestra osumnjičenog Melisa B. koja se također sumnjiči za izvršenje predmetnog krivičnog djela, to svakako postoji opasnost od utjecaja osumnjičenih na nju, a samim tim i nesmetanog vođenja istrage. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Općinski sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge, kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.

Opasnost od ponavljanja djela

41. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenika u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osumnjičen za produženo krivično djelo prevare. To, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (op. cit, Bernobić protiv Hrvatske, tačka 69). Ustavni sud zapaža da je Općinski uzeo u obzir da apelant nije ranije osuđivan, ali i to da se protiv njega vodi drugi krivični postupak u Općinskom sudu u Bugojnu, što također ukazuje na opasnost od ponavljanja predmetnog krivičnog djela ukoliko bi se apelant nalazio na slobodi. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Općinski sud dao dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

43. Nadalje, u kontekstu apelantovog pozivanja na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2210/17, Ustavni sud konstatira da je u tom predmetu, za razliku od konkretnog slučaja, istraga bila okončana i optužnica protiv apelanta u tom predmetu potvrđena, te da je taj krivični postupak bio u fazi održavanja glavnog pretresa. Budući da je u konkretnom slučaju istraga protiv apelanta u „početnoj“ fazi, Ustavni sud, bez daljnje komparacije predmeta, smatra da su apelantovi navodi o primjenjivosti prakse Ustavnog suda neosnovani.

44. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao obrazloženje svih posebnih pritvorskih osnova koji su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od tri mjeseca (jedan mjesec inicijalnog pritvora, a zatim dva mjeseca po osporenom rješenju). Što se tiče „posebne revnosti“ koja se traži u vođenju postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ima više osumnjičenih za produženo krivično djelo prevare, te da postoji važan i opravdan javni interes koji preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Dalje, Ustavni sud zapaža da se oštećena lica nalaze u više država (Srbija, Hrvatska, Crna Gora), te da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu i kompleksnoj i osjetljivoj istrazi u kojoj je potrebno preduzeti još istražnih radnji.

45. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije

46. U vezi s navodima o tome da je apelantu povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode“ da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost“ njegovog ili njenog lišenja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Međutim, ova odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi.

47. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC).

48. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da se u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje kao i posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH najprije referirao na razloge i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja, te iznio argumentaciju, posebno kad su u pitanju posebni razlozi, zbog kojih se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog prvostepenog rješenja. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.

49. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. neosnovane.

Pretpostavka nevinosti

50. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

51. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

53. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava data, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41-45; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).

54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda izuzev što je istaknuo da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivnja“. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u osporena rješenja zapaža da Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, nigdje u rješenjima nisu naveli bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja da je (...)“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem redovni sudovi nisu prejudicirali apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivično djelo, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

56. U vezi s apelantovim navodima da sud nije razmotrio mjere zabrane, Ustavni sud primjećuje (imajući u vidu apelacione navode) da zaista iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovni sud nije razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora. Međutim, imajući u vidu da je pritvor najteža mjera koja se treba primjenjivati u situaciji kada ne postoje druge mjere osiguranja prisustva osumnjičenog, te uzimajući u obzir činjenicu da je sud obavezan po službenoj dužnosti da ispita mogućnosti izricanja mjera zabrane i dâ obrazloženje u vezi s navedenim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je jasno navedeno šta opravdava određivanje mjere pritvora u odnosu na član 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, propust da se da obrazloženje o tome nije takav da utječe na odluku u konkretnom slučaju jer razloge date za postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH Ustavni sud nalazi dovoljnim, odnosno nalazi da nisu utvrđeni uvjeti za izricanje mjera zabrane u konkretnom slučaju.

57. Apelant je ukazao da žalba nije bila djelotvoran pravni lijek jer sud nije ocijenio njegove žalbene navode. Suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge, a potvrđivanje rješenja prvostepenog suda, odnosno odbijanje apelantove žalbe jasno ukazuje, kao i dato obrazloženje u drugostepenom rješenju, da je drugostepeni sud ispitao žalbu, uglavnom u dijelovima koji su od odlučnog značaja za rješavanje stvari. Činjenica da apelant nije uspio sa žalbom ili da se ona detaljno ne bavi svim apelantovim žalbenim navodima sama po sebi na ukazuje na nedjelotvornost navedenog pravnog lijeka.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o produženju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi ocijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti u odnosu na apelanta zbog kojih su zaključili da su ispunjeni i posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačke b) i c) ZKPFBiH, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju pritvora apelanta označavao kao osumnjičenog, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao apelantovu krivnju.

60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao pravo na žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je drugostepeni sud u bitnim dijelovima ispitao, a činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev zahtjev za donošenje privremene mjere.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5022/18 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio