Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3048/16 (Udruženje građana „Borba protiv korupcije BiH“-Transparency International BiH)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3048/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3048/16, rješavajući apelaciju Udruženja građana „Borba protiv korupcije BiH“-Transparency International BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženja građana „Borba protiv korupcije BiH“-Transparency International BiH protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010581 14 Uvp od 6. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 U 010581 12 U od 12. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje građana „Borba protiv korupcije BiH“-Transparency International BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Srđan Blagovčanin, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010581 14 Uvp od 6. aprila 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 010581 12 U od 12. maja 2014. godine.
2. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 010581 14 Uvp od 6. aprila 2016. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje odluke je odbijen.
3. O obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, da je presudom nižestepenog suda broj 11 0 U 002645 10 U od 27. septembra 2010. godine odlučeno o tužbi apelanta podnesenoj u smislu odredbe člana 17. ZUS, kojom je tužba uvažena i naloženo tuženom da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema te presude odluči o žalbi i zahtjevu apelanta. Po prijemu navedene presude, tuženi je podneskom broj 06.07/017-392-1-10 od 14. oktobra 2010. godine obavijestio apelanta, a i nižestepeni sud, da ne raspolaže traženom informacijom, da nije nadležan da postupa po zahtjevu apelanta, a o čemu ga je ranije obavijestio putem telefona, kao i da to obavješenje predstavlja akt kojim je odlučeno o njegovom zahtjevu. Nezadovoljan obavještenjem, apelant je izjavio žalbu Vladi RS, zahtjevajući da se žalba usvoji i naloži tuženom ili da mu dostavi tražene informacije ili da zahtjev dostavi nadležnom organu. Međutim, tuženi ga je ponovo dopisom broj 06-07/017- 3520/12 od 10. augusta 2012. godine obavijestio da ostaje u svemu kod navoda iz obavještenja od 27. augusta 2012. godine, pa je apelant podneskom od 21. augusta 2012. gođine, urgirao postupanje po žalbi, zahtjevajući da se ista proslijedi nadležnom organu radi donošenja meritorne odluke. Nakon toga tuženi je donio zaključak broj 06.07/017-3520-1/08 od 27. augusta 2012. godine kojim odbacuje podnesak apelanta zbog nenadležnosti, uz obrazloženje da je u ranijim podnescima apelantu jasno stavljeno do znanja, da nije nadležan za postupanje, ali da sada nije u mogućnosti ni utvrditi koji je organ nadležan. Protiv tog zaključka, apelant je 11. septembra 2012. godine izjavio žalbu, o kojoj nije odlučeno u propisanom roku, a ni do podnošenja predmetne tužbe.
4. Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan zaključak nižestepenog suda da je donošenjem zaključka od 27. augusta 2012. godine, tuženi postupio po zahtjevu apelanta, pa prema tome i u izvršenju navedene presude nižestepenog suda. Ovo s obzirom da u situaciji, kao što je predmetna, kada je presuda donosena u smislu odredbe člana 31. stav 4. ZUS, se ne određuje način postupanja, kako to pogrešno smatra apelant, već se samo nalaže organu uprave da odluči po zahtjevu ili žalbi apelanta. Ukoliko apelant bude nezadovoljan novodonesenim aktom, ima pravo osporavati njegovu zakonitost redovnim i vanrednim pravnim lijekovima, ali ne može zahtjevati da to učini sud, na način kako je to učinio apelant. Svoje nezadovoljstvo novodonesenim aktom apelant je već iskazao podnošenjem žalbe, pa će u zavisnosti od daljeg toka postupka, odlučiti o načinu ostvarivanja svojih prava.
5. Kod takvog stanja stvari po ocjeni Vrhovnog suda u pobijanom riješenju nije ostvaren nijedan razlog njegove nezakonitosti predviđen u odredbama člana 35. stav 2. ZUS, pa je zahtjev apelanta odbijen na osnovu člana 40. stav 1. istog zakona.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije i član 2 stav 3 tač. a), b) i c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
7. Apelant smatra da su mu odlukama sudova povrijeđena i zanemarena ustavna prava, da je primjena zakona od strane tuženog Ministarstva i postupajućih sudova bila proizvoljna i diskriminaciona, zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje garantovanog članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je mišljenja da utvrđeno činjenično stanje ukazuje i na povredu člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 10. Evropske konvencije. Konkretno član II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije prekršeni su jer je apelantu prvobitno onemogućen pristup informacijama koje su u posjedu Ministarstva finansija RS, jer je ono ignorisalo zahtjeve za pristup informacijama, urgencije i žalbu zbog ćutanja uprave zbog čega je apelant morao da podnese tužbu Okružnom sudu. Okružni sud je usvojio tužbu i naložio Ministarstvu finansija da odluči o žalbi i zahtjevu apelanta, međutim umjesto da postupi po nalogu iz presude Ministarstvo finansija RS je apelantu dostavilo obavještenje da ne raspolaže traženom informacijom i da nije nadležno da postupa po zahtjevu, što je nevjerovatno s obzirom da je od istog traženo da dostavi informaciju o utrošku državnih sredstava povodom distribucije štampanog materijala kao specijalnog dodatka uz dnevni list „.Glas Srpske“ od 11. novembra 2009. godine pod naslovom „Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS“, a koji je objavila Vlada RS. Zakonom o izvršenju budžeta RS propisano je da Ministarstvo finansija upravlja i kontroliše priliv i odliv novčanih sredstava iz budžeta RS, tako da isto mora biti u posjedu traženih informacija.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu izražavanja odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova. Naime, presudom redovnog suda je tuženom naloženo da odgovori na apelantov zahtjev, a tuženi je nakon toga, povodom zahtjeva apelanta, donio zaključak o odbacivanju zahtjeva. Ovim je izvršena navedena presuda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević