Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3809/16 (D. S. i N. G.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3809/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3809/16, rješavajući apelaciju Dženane Smailbašić i Nusreta Gluhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dženane Smailbašić i Nusreta Gluhića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 051197 14 Rev od 7. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051197 14 Gž2 od 12. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051197 14 P2 od 1. augusta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dženana Smailbašić i Nusret Gluhić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051197 14 Rev od 7. juna 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051197 14 Gž2 od 12. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051197 14 P2 od 1. augusta 2013. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda (nisu dostavljene osporene presude nižestepenih sudova), od apelanata je 5. decembra 2016. godine zatraženo da dostave dopunu apelacije. Apelanti su 15. decembra 2016. godine dostavili traženu dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Danice Nišavić Dalla Gassa (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 31. maja 2018. godine, Vrhovni sud 6. juna 2018. godine, Općinski sud 7. juna 2018. godine, a tužena 21. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 11. juna 2004. godine podnijeli tužbu protiv tužene i Rajke Nišavić (koja je u međuvremenu umrla) kojom su tražili da ih sud obaveže na isplatu iznosa od 59.166,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate na ime zastupanja pred sudovima i Općinom Centar Sarajevo u predmetima preciziranim u tužbi.

6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 o P 051197 09 P od 12. oktobra 2009. godine kojom je obavezao tužene da apelantima po osnovu duga za zastupanje isplate iznos od 50.166,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

7. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 051197 10 Gž od 2. juna 2010. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da prvostepeni sud raspolaže stručnim znanjem za utvrđivanje osnova i visine tužbenog zahtjeva, zbog čega je taj sud, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka, apelantima dosudio naknade koje im po zakonu ne pripadaju, a ujedno je ukazano da je prvostepeni sud propustio da cijeni da li je među parničnim strankama zaključen pismeni ugovor o zastupanju.

8. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 051197 14 P2 od 1. augusta 2013. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženu da im na ime zastupanja isplati iznos od 13.859,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su apelanti kao punomoćnici pokojne Rajke Nišavić i tužene njih zastupali u više postupaka tokom 2001, 2002, 2003. i 2004. godine, te su u tom pravcu zaključivali sporazume/ugovore o visini plaćanja advokatskih usluga; da su tužene na ime zastupanja apelantima isplaćivale akontacije u iznosima od po 100,00 KM, odnosno po 50,00 KM, o čemu postoje priznanice (ukupno 63 priznanice o plaćanju advokatskih usluga); da iz iskaza tužene i saslušanih svjedoka, poimenično navedenih u presudi, proizlazi da su tužene za apelante vršile određene usluge i obavljale poslove bez naknade, pisale pismene podneske, djelimično obavljale i poslove kurira noseći podneske na sud i na poštu, radile u kancelariji apelanata, čistile kancelariju, te su apelantima dale više stvari (tri velux prozora, staru porodičnu komodu, apelantici Dženani Smailbašić posudili 900 eura za odlazak u Sloveniju, o čemu postoji priznanica); da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, nakon čega su apelanti postavili tužbeni zahtjev na iznos od 59.166,50 KM, a koji se odnosi na predmete broj P-1358/03, broj P-1110/01. broj P-l 059/01, broj P-1414/03, broj P- 1466/01, broj P- 1584/99, broj P-1030/99, broj P-1456/OJ, broj P-32/99, broj P-1337/03, broj P- 1298/02, broj 0-803/81, te i na postupak koji je vođen pred Općinom Centar u Sarajevu; da je u toku postupka tužena Rajka Nišavić umrla, pa je postupak nastavljen u odnosu na tuženu Danicu Nišavić Dalla Gassa; da su stranke više puta pokušale mirnim putem riješiti spor, nakon čega je na osnovu provedenih dokaza tužena priznala dugovanje u iznosu od 13.859,75 KM.

9. U vezi s tim je navedeno da je odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata decidirano regulirana visina naknade koja pripada advokatu za izvršeni rad ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, odnosno da je članom 28. te tarife propisano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom nezavisno od odredaba ove tarife, a uvjet za punovažnost tog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima u BiH. Općinski sud je u vezi s navedenim istakao da je nesporno utvrđeno da su apelanti i tužena u više navrata, a kako je već rečeno, zaključili ugovore o visini nagrade pa je taj sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o slobodnom ugovaranju visine nagrade. Nadalje je navedeno da je shodno odredbama čl. 7, 123. i

126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, te da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja). Nesporno da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom tužbenom zahtjevu u dijelu koji je priznat s obzirom na to da apelanti nisu dokazali za koje su preostale radnje primili akontaciju, a za koje su u cijelosti ispunjene obaveze, kao i za koje radnje su tužene ostale dužne. Navedeno je da taj sud nije mogao utvrditi veći iznos naknade ni iz jednog provedenog dokaza, uključujući i uvid u spise u kojima su apelanti zastupali tužene jer za niz sačinjenih podnesaka u raznim predmetima nisu obrazloženi troškovi i radnje, pa u takvoj situaciji, prema obrazloženju tog suda, apelantima pripada samo iznos naknade u visini u kojoj je dokazana i priznata od strane tužene. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Nakon toga apelanti su podnijeli prijedlog za ispravku navedene presude Općinskog suda (smatrajući da je sud napravio grešku kada je kamatu dosudio od dana podnošenja tužbe), koji je Općinski sud rješenjem od 19. novembra 2013. godine odbio kao neosnovan uz obrazloženje da sud, suprotno tvrdnjama apelanata, nije pogriješio u kucanju nego je dosudio zakonsku zateznu kamatu smatrajući da je dan dospijeća dugovanja dan kada je tužba podnesena, što je decidirano navedeno u izreci i obrazloženju presude.

11. Protiv presude Općinskog suda od 1. augusta 2013. godine apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 051197 14 Gž 2 od 12. septembra 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i zahtjev apelanata za naknadu troškova drugostepenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava žalbenim navodima ničim nisu dovedeni u pitanje. Navedeno je da su tačni navodi apelanata da prvostepeni sud nije odlučio o predloženoj privremenoj mjeri – mjeri osiguranja, ali da vijeće Kantonalnog suda smatra da takvo ponašanje prvostepenog suda nije dovelo do nezakonite i nepravilne odluke tog suda. Ovo stoga što je i iz samog odgovora na žalbu vidljivo da je tužena odmah po prijemu prvostepene presude na račun apelanata uplatila dosuđeni iznos zbog čega je, prema mišljenju tog suda, prestala potreba za donošenje mjere osiguranja i zbog čega taj propust prvostepenog suda nije utjecao na zakonitost njegove presude. Osim toga, navedeno je da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud dovodio apelante u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu zato što se iz zapisnika s ročišta vidi da su ročišta otkazivana po prijedlogu apelanata zbog bolesti njihovog punomoćnika, a da su neka i održana bez njegovog prisustva, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne predstavlja nezakonitost u postupanju prvostepenog suda iz razloga što su apelanti po profesiji advokati tako da su imali mogućnost da se sami kvalitetno zastupaju.

12. Nadalje je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je tužena priznala tužbeni zahtjev u iznosu koji je apelantima i dosuđen, a koji je u skladu s Advokatskom tarifom i provedenim dokazima u toku postupka (priznanice, iskazi). Navedeno je i da je pravilan zaključak da predmetno potraživanje nije zastarjelo jer u situaciji kada je tužena priznala dio tužbenog zahtjeva proizlazi da se tim priznanjem i odrekla zastare. Obrazloženo je i da u žalbi nije navedena niti jedna konkretna advokatska radnja koju su apelanti eventualno obavili u korist i za račun tužene, a da ju je prvostepeni sud propustio cijeniti, zbog čega su i navodi da su apelanti u toku postupka neravnopravno tretirani u odnosu na tuženu neosnovani. Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi i da je prvostepeni sud u potpunosti ispoštovao član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) tako što je strankama u toku postupka data mogućnost da raspravljaju pred sudom, da predlažu dokaze i da se izjasne o dokazima protivne strane, te da je donio i pravilnu odluku o troškovima konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Navedena presuda Općinskog suda od 1. augusta 2013. godine je ispravljena rješenjem tog suda od 10. aprila 2015. godine u uvodu presude, i to u odnosu na prezime tužene koje je bilo pogrešno napisano (Nišević umjesto Nišavić), dok je u preostalom dijelu ta presuda ostala neizmijenjena.

14. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 051197 14 Rev od 7. juna 2016. godine reviziju odbio, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova revizionog postupka u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno činjenično stanje koje je u postupku utvrđeno, te je istaknuto da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi iskazali pravni stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva za nesporni iznos od 13.859,75 KM, dok su u preostalom dijelu, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP), odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, zbog čega taj sud revizione navode vezane za visinu utvrđene obaveze tužene smatra neosnovanim. Neosnovan je, prema mišljenju tog suda, i navod da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode u vezi s nedonošenjem privremene mjere od strane prvostepenog suda jer je, kako je obrazložio Vrhovni sud, suprotno ovim navodima, drugostepeni sud, rješavajući o žalbi u smislu člana 231. ZPP, ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, pa i istaknute prigovore povodom mjere osiguranja, kao i navodne povrede odredaba člana 8. ZPP i o tome na str. 3. i 4. obrazloženja svoje presude dao valjane i jasne razloge koje prihvaća i Vrhovni sud. Kako je obrazloženo slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda revident ne može s uspjehom suprostaviti svoju ocjenu provedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP), zbog čega su, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivi prigovori apelanata koji se tiču utvrđenih činjenica u vezi s visinom dosuđene novčane naknade po tužbenom zahtjevu. Kako je navedeno, bez pravnog uporišta je i revizioni prigovor da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredbe člana 191. stav 4. ZPP. Prema ocjeni tog suda, obrazloženje drugostepene presude sadrži sve standarde predviđene članom 191. stav 4. ZPP, pa stoga nije ostvaren revizioni razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.

15. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ovo stoga jer se, kako je obrazložio taj sud, ključni prigovor revizije odnosi na visinu dosuđene novčane naknade po tužbenom zahtjevu, a kako je odredbom člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (stav 1), a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (stav 2), te članom 126. istog zakona da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u okolnostima predmetnog slučaja valjalo primijeniti odredbu člana 126. ZPP. Ovo stoga jer su, kako je obrazloženo, apelanti strana u parnici na kojoj je bio teret dokaza pa su bili dužni dokazati one činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, a u konkretnom slučaju visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako apelanti nisu dokazali činjenične navode na kojima su zasnivali svoj tužbeni zahtjev to su, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno prigovoru revizije, nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa jer na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza nisu mogli van svake razumne sumnje utvrditi istinitost činjeničnih tvrdnji u vezi s tim.

16. Također je navedeno da je povodom revizionih navoda u vezi s vještačenjem pravilan zaključak drugostepenog suda da prilikom odlučivanja o visini naknade advokatskih troškova (što je predmet ovog spora) nije potrebno finansijsko vještačenje. Ovo stoga, kako je obrazloženo, jer odredba člana 387. ZPP daje ovlaštenje sudu da sam ocijeni koji su troškovi stranke u parnici bili potrebni jer joj se, ako uspije u parnici, mogu dosuditi samo ti troškovi. O tome koji su troškovi bili potrebni sud odlučuje na osnovu brižljive ocjene svih okolnosti pa, stoga, i prema ocjeni tog suda, u konkretnom nije bilo mjesta provođenju dokaza finansijskim vještačenjem s obzirom na stručnost i znanje suda prilikom utvrđivanja visine naknade na ime troškova zastupanja. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da su nesporno dokazali da su izvršili advokatske radnje za tuženu, ali da redovni sudovi nisu izvršili uvid ni u jedan od spisa u kojim su zastupali tuženu i na taj način su doveli apelante u neravnopravan položaj s tuženom, te da nisu pravilno ni izračunali visinu potraživanja iako su tvrdili da raspolažu s dovoljnim znanjem da to učine. Apelanti, također, navode da je neosnovan zaključak redovnih sudova da se ne može u ovakvom slučaju izvršiti vještačenje jer je u postupku koji je prethodio konkretnom i u kojem su ukinute presude i predmet vraćen na ponovni postupak izvršena vještačenja i usvojen tužbeni zahtjev apelanata na iznos od više od 50.000,00 KM, što dokazuje da je vještačenje jedna od odlučnih činjenica za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu, a sama izjava tužene da ona nema da plati toliki iznos ne bi trebala, prema mišljenju apelanata, da ima utjecaja na odluku o visini dosuđenog potraživanja. Apelanti smatraju i da su proizvoljni i nezakoniti navodi redovnih sudova da nije bitno što njihov zastupnik nije mogao pristupati ročištima jer apelanti kao advokati imaju dovoljno stručnog znanja da se samostalno zastupaju jer je nesporno pravo stranke da u postupku angažira stručnog punomoćnika. Smatraju i da redovni sudovi nisu obrazložili na osnovu čega su donijeli odluke, niti u čemu se sastojao rad suda vezan za ocjenu dokaza, te da je u reviziji samo formalnosti radi obrazloženje nižestepenih sudova, te da nisu obrazložili zašto je odbijeno provođenje dokaza saslušanjem apelantice i svjedokinje poimenično navedene u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da primjena prava u njihovoj odluci nije bila proizvoljna i da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, niti drugih prava garantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom.

20. Općinski sud je naveo da nema mjesta navodima apelanata jer je taj sud u svim fazama postupka postupao shodno zakonskim odredbama.

21. Tužena je istakla da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete od 3.000,00 KM jer je zbog vođenja navedenog postupka oboljela od psorijaze.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 051197 14 Rev od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava apelanata na naknadu za obavljene advokatske poslove za tuženu, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelanti ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova jer su ti sudovi obavezali tuženu na isplatu samo jednog, manjeg, dijela potraživane naknade, a da nisu izvršili vještačenje finansijske struke prije donošenja odluke o visini dosuđene naknade. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica,tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dosudili apelantima naknadu za obavljene poslove advokata za tuženu prema ugovorima i sporazumima koje su apelanti zaključili s tuženom, a na osnovu dokaza koje su proveli apelanti, te da su odbili zahtjev za vještačenje u svrhu utvrđivanja visine naknade, uz obrazloženje da sud sam posjeduje dovoljno stručnog znanja da utvrdi navedeni iznos. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je naprijed citiranim odredbama ZPP propisano da svaka stranka mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev/tvrdnje, a da u slučaju kada ne može sa sigurnošću uzeti koje se činjenice smatraju utvrđenim, sud na osnovu tereta dokazivanja zaključuje šta je dokazano i na osnovu slobodne ocjene dokaza donosi odluku, te da sud može dopustiti vještačenje u slučaju kada ne raspolaže stručnim znanjem koje je potrebno radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice (čl. 7, 8, 123, 126. i 147. ZPP). S obzirom na to da iz činjenica predmeta preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke proizlazi da su redovni sudovi visinu iznosa naknade za obavljene advokatske radnje na koju isplatu su obavezali tuženu utvrdili na osnovu dokaza (priznanica i iskaza svjedoka) koje su proveli apelanti i koje je tužena i priznala, te da su s obzirom na predmet spora zaključili da sudovi raspolažu s dovoljno znanja da bi utvrdili visinu te naknade, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo ili da su apelanti takvim postupanjem redovnih sudova dovedeni u neravnopravan položaj s tuženom.

34. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, argumentirano i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata tako i u odnosu na (ne)postupanje prvostepenog suda po prijedlogu za donošenje privremene mjere – mjere osiguranja sredstava tužene radi isplate dosuđene naknade (jer je tužena odmah nakon prijema prvostepene presude na račun apelanta uplatila dosuđeni im iznos, čime je otpala potreba za donošenjem mjere osiguranja) i održavanje ročišta na koja nije pristupio punomoćnik apelanata (jer je sud zaključio da su apelanti kao advokati dovoljno stručni da sami sebe zastupaju) i da su ta obrazloženja u skladu s pravom na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, izvršili uvid u predložene spise iz predmeta u koja su apelanti zastupali tuženu, te da ZPP daje mogućnost, a ne i obavezu strankama da angažiraju punomoćnike. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelanti vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentirane razloge koji su u skladu s pravom na pravično suđenje.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3809/16 (D. S. i N. G.) | Sudska praksa | Aktio