Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3209/16 (D. V.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Mobing
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3209/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3209/16, rješavajući apelaciju Dragice Vukalo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragice Vukalo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031766 14 Rev od 18. maja 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Dragici Vukalo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanoj isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republici Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Vukalo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031766 14 Rev od 18. maja 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031766 13 Gž od 12. maja 2014.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 031766 08 P od 4. aprila 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Vukalo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031766 14 Rev od 18. maja 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031766 13 Gž od 12. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 031766 08 P od 4. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene JP RTV Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 15. maja do 4. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 10. jula 2008. godine podnijela tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa, a tužbeni zahtjev apelantkinja je konačno opredijelila podneskom od 8. marta 2011. godine, odnosno na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. marta 2013. godine.
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantkinja 5. maja 2011. godine podnijela zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije Osnovnog suda zbog sumnji u nepristrasnost shodno članu 357 tačka 5 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Iz raspoloživih dokumenata nadalje proizlazi da su na ročištu za nastavak glavne rasprave, koje je održano 22. avgusta 2012. godine, bili prisutni, između ostalih, predstavnici Institucije ombudsmena BiH, OEBS-a, Udruženja novinara BiH, dok je postupajući sudija predstavniku Helsinškog odbora za ljudska prava BiH naložio da napusti sudnicu jer se navedeni predstavnik na upit suda nije mogao izjasniti iz kog razloga je podnio prijavu protiv postupajućeg sudije.
8. Nakon što je Osnovni sud u periodu od juna 2010. do 1. marta 2013. godine održao 16 ročišta, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 031766 08 P od 4. aprila 2013. godine odbio u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da su ništavi akti tužene, i to odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 27. februara 2008. godine, zatim ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27. februara 2008. godine kojim je apelantkinja raspoređena na radno mjesto timski asistent - tehnički organizator u službi PEP-a i odluka od 28. marta 2008. godine kojom je odbijen prigovor na odluku o otkazu ugovora o radu, zatim da se tužena obaveže da apelantkinju rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te da se tuženoj naloži da preduzme efikasne mjere s ciljem sprečavanja mobinga prema apelantkinji, kao i da tužena apelantkinji isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti u ukupnom iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom apelantkinja je obavezana na naknadu troškova postupka u iznosu do 12.314,25 KM.
9. Na osnovu izvedenih dokaza, i to uvidom u materijalne dokaze, sprovođenjem različitih vještačenja po vještacima medicinske struke, te saslušavanjem svjedoka, a koje je prvostepeni sud taksativno pobrojao na str. od 7 do 10 obrazloženja, utvrđeno je da je apelantkinja kod tužene zaposlena od 20. jula 1996. godine, da je po zanimanju mašinski tehničar, da je do 1. juna 2002. godine obavljala poslove spikera – voditelja, a do 1. januara 2004. godine poslove urednika redakcijske dispečerske mreže, zatim da je do 1. oktobra 2007. godine bila urednik Dnevnog programa – Sektor programa radija, a od 1. oktobra 2007. do 17. februara 2008. godine bila je urednik u Redakciji dnevnog programa – Sektor programa radija, da je odlukom tužene od 27. februara 2008. godine apelantkinji otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu u smislu člana 137 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), da je ponuđenim ugovorom o radu apelantkinja premještena s mjesta urednika u Redakciji dnevnog programa radija na radno mjesto timski asistent – tehnički organizator Službe PEP sa istom stručnom spremom i istim koeficijentom za platu od 6,20, da je apelantkinja potpisala taj ugovor o radu na neodređeno vrijeme i izjavila prigovor na odluku o otkazu ugovora o radu, koji je odbijen, da je apelantkinja, shodno novom ugovoru, započela da radi na novom radnom mjestu istovremeno podnoseći tužbu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je apelantkinji od 12. jula 2007. godine neposredni rukovodilac bio Slobodan Vidović koji je tada došao na funkciju v. d. direktora Sektora radija kod tužene, da je loš poslovni odnos između apelantkinje i novog v. d. direktora, koji se ogledao u kritizerskom odnosu direktora prema apelantkinji, kulminirao 3. oktobra 2007. godine, tako da je apelantkinja od 3. oktobra 2007. do 8. januara 2008. godine koristila bolovanje, da je tužena u narednom periodu od mjesec i po dana donijela sporne odluke na osnovu kojih je apelantkinja premještena na drugo radno mjesto, da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelantkinja zbog toga bila izložena mobingu od strane pretpostavljenih Slobodana Vidovića i Dragana Davidovića.
10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je u detaljnom obrazloženju datom na 38 strana zaključio da zahtjev nije osnovan jer je tokom postupka utvrđeno da je tužena postupala zakonito u smislu člana 137 ZOR-a kada je donijela odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu kojim je apelantkinja s radnog mjesta urednika u Redakciji dnevnog programa radija premještena na radno mjesto timski asistent – tehnički organizator – Služba PEP jer novo radno mjesto istog platnog razreda odgovara njenoj stručnoj spremi (mašinski tehničar).
11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 031766 13 Gž od 12. maja 2014. godine apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je poništio sporne odluke tužene, te tuženoj naložio da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu kojom je traženo nalaganje tuženoj da preduzme efikasne mjere s ciljem sprečavanja mobinga i naknade nematerijalne štete po istom osnovu). Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Okružni sud, u smislu člana 217 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), održao raspravu 12. maja 2014. godine na kojoj je apelantkinji i tuženoj dozvoljeno da izvedu i one dokaze koje je prvostepeni sud odbio da provede, uključujući i preslušavanje snimaka sa sastanaka Kolegijuma tužene koji su održani u periodu od septembra do oktobra 2007. godine (dokazi su taksativno pobrojani na str. 5 i 6 obrazloženja presude). Apelantkinja u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je kod tužene bila izložena mobingu od strane neposrednog rukovodioca Slobodana Vidovića, pojasnivši na usmenoj raspravi pred drugostepenim sudom da je imenovani vršio napade na kvalitet njenog profesionalnog rada kroz kritizersko ponašanje prema apelantkinji kada je u pitanju njen rad, a posebno su kritici bili izloženi njeni prijedlozi kod kreiranja programske šeme, a da je takvo ponašanje kulminiralo 3. oktobra 2007. godine kada se imenovani proderao na apelantkinju rekavši joj da za nju neće biti mjesta na Radiju dok je on tu, što je kod apelantkinje uzrokovalo stres, nakon čega je koristila duže bolovanje sve do januara 2008. godine.
12. Imajući u vidu pravilo o teretu dokazivanja, a i činjenicu da je u toku prvostepenog postupka tužena strana predlagala da se na ove okolnosti izvede dokaz preslušavanjem tonskog zapisa sjednica Kolegijuma na kojima su bili prisutni urednici Radija i neposredni rukovodilac Slobodan Vidović, Okružni sud je prihvatio prijedlog tužene da se snimci provedu kao dokazi na osnovu kojih nije utvrđeno da je ponašanje neposrednog rukovodioca prema bilo kom članu Kolegijuma bilo kritizersko, pa ni prema apelantkinji, što bi za posljedicu dovelo do mobinga. Preslušavanjem tonskih zapisa tužene sa sjednica Kolegijuma, Okružni sud je utvrdio da su na sjednicama razmatrani izvještaji o radu koje su izlagali urednici redakcija, usaglašavanjem prijedloga jesenje šeme radijskog programa u kojem su ravnopravno učestvovali svi urednici i direktor Radija i niko od učesnika nije imao takvo ponašanje, a posebno Slobodan Vidović koji je predsjedavao kolegijumima, koje bi se moglo svrstati u jedan od oblika mobinga s ciljem napada na apelantkinjine radne rezultate. Prema ocjeni Okružnog suda, neprihvatanje programske šeme dnevnog programa od strane neposrednog rukovodioca u obliku kako je to apelantkinja predložila ne može se pripisati radnji mobinga, kako to apelantkinja tvrdi, jer u krajnjem slučaju za izbor emisija koje će se emitovati na radiju odgovora neposredni rukovodilac, a ne apelantkinja, kako to stoji u opisu poslova iz Pravilnika o organizaciji. Okružni sud je nadalje pojasnio da je nesporno da je apelantkinja kritičnog dana doživjela stres na poslu, što je uzrokovano i napuštanjem radnog mjesta, a tim događajem su se bavili i vještaci medicinske struke čije je nalaze sud u cijelosti prihvatio jer su sačinjeni u skladu s pravilima struke i nauke iz kojih je proizašlo da je kod apelantkinje bilo prisutno stresno stanje na radu kao posljedica organizacionih promjena kod tužene, a što je potvrđeno i materijalnim dokazima jer je apelantkinja u toj novoj organizacionoj šemi s radnog mjesta urednika dnevnog programa raspoređena na radno mjesto urednika u Redakciji dnevnog programa, što je uticalo na stresno stanje kod apelantkinje. Navedenom, prema ocjeni Okružnog suda, idu u prilog i razgovori sa sjednica Kolegijuma usmjereni ka očekivajućim kadrovskim promjenama koje su trebale da se dese donošenjem novog Pravilnika o sistematizaciji, a koje su konačno i realizovane, što je u svom iskazu potvrdio i svjedok Radovan Marčeta koji je naveo da su i njega „pogodile“ kadrovske promjene u Sektoru radija.
13. Apelantkinjini prigovori da su se vještaci medicinske struke, suprotno pravilima nauke i struke, bavili pravnim pitanjem mobinga, da su kod sačinjavanja nalaza i mišljenja koristili literaturu koja nije prihvaćena u medicinskoj nauci, Okružni sud nije prihvatio pravno relevantnim jer je pitanje mobinga, prije svega, pravno pitanje, a tokom postupka nije utvrđeno da je nad apelantkinjom izvršen mobing.
14. Okružni sud je, prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne u cijelosti i zaključak tog suda u odnosu na zakonitost odluke tužene, zaključio, suprotno stavu prvostepenog suda, da su sporne odluke tužene nezakonite jer nisu donesene u skladu s odredbama člana 137 u vezi sa članom 126 ZOR-a.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031766 14 Rev od 18. maja 2016. godine apelantkinjinu reviziju odbio i presudu Okružnog suda, u dijelu kojim je prvostepena presuda potvrđena, potvrdio dok je revizija tužene uvažena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda tako što je odbijena apelantkinjina žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da su akti tužene nezakoniti i ništavi, te tužena obaveže da apelantkinju rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza, uz istovremeno obavezivanje apelantkinje da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
16. U vezi s dijelom odluke za koji je Vrhovni sud utvrdio da nije pravilan (dio koji se odnosi na nezakonitost akata tužene), Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 137 st. 1, 2 i 3 ZOR-a kojima je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima (stav 1), naglasivši uz to da se odredbe ZOR-a koje regulišu otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca shodno primjenjuju i na otkazivanje ugovora o radu u smislu stava (1) citiranog člana. Vrhovni sud je u tom pravcu još naglasio da ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, radnik zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora (stav 3). Shodno tome, Vrhovni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantkinja prihvatila ponudu poslodavca za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, pa je samim tim zadržala pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. Zatim je Vrhovni sud naglasio da pravilnim tumačenjem odredaba člana 137 ZOR-a proizlazi da je tom odredbom faktički regulisano premještanje radnika s jednog na drugo radno mjesto shodno odluci poslodavca kao odgovornog lica za uspješno funkcionisanje procesa rada, a sve s ciljem bolje i ekonomičnije organizacije u poslu. Kako je Vrhovni sud naglasio, kada se uzmu u obzir odredbe ZOR-a, i to čl. 126 i 137, proizlazi da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima kada su ispunjeni uslovi iz člana 126 ZOR-a, ali i kada ti uslovi nisu ispunjeni ukoliko se radnik premješta s jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto koje odgovora njegovoj stručnoj spremi i s istim obimom prava iz radnog odnosa. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je apelantkinja s radnog mjesta urednika u Redakciji dnevnog programa radija premještena na radno mjesto timski asistent – tehnički organizator – Služba PEP, s istom stručnom spremom koju posjeduje (mašinski tehničar) i s istom platom koju je do tada primala, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da takvom odlukom tužene nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz radnog odnosa.
17. Vrhovni sud se u odnosu na apelantkinjine revizione prigovore složio sa stavom nižestepenih sudova da sporne odluke tužene nisu donesene kao posljedica mobinga koji su, prema apelantkinjinim tvrdnjama, nad njom sprovodili njeni pretpostavljeni direktori Slobodan Vidović i Dragan Davidović. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 111 stav 5 ZOR-a koja propisuje da je mobing specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Shodno citiranoj odredbi, Vrhovni sud je naglasio kada se uzme u obzir da je v. d. direktor Slobodan Vidović počeo da radi u Sektoru programa radija 12. jula 2007. godine, da je apelantkinja na bolovanje otišla već 3. oktobra 2007. godine, da se s bolovanja vratila 8. januara 2008. godine, a da je tužena sporne odluke donijela 27. februara 2008. godine, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je period na koji se apelantkinja poziva tako kratak da se ne uklapa u zakonske okvire definicije mobinga, zbog čega se i sporne odluke tužene ne mogu smatrati odlukama donesenim kao posljedica izvršenog mobinga. Prema ocjeni Vrhovnog suda, shodno navedenim razlozima navodi apelantkinjine revizije da se na raspravi pred drugostepenim sudom nisu mogli provesti dokazi koje je odbio prvostepeni sud nisu bili od uticaja na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda u pogledu osnovanosti apelantkinjinog zahtjeva po osnovu mobinga. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud je primjenom člana 250 stav 1 ZPP, a u vezi sa članom 456a) ZPP, preinačio odluku drugostepenog suda i odlučio kao u stavu 2 izreke presude, a primjenom člana 248 u vezi sa članom 456a) ZPP odlučio kao u stavu 1 izreke presude. Preinačavajući odluku drugostepenog suda, Vrhovni sud je shodno odredbi člana 397 ZPP donio odluku i o troškovima parničnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i pravo na rad iz Evropske socijalne povelje. Apelantkinja se poziva na kršenje prava na rad jer sudovi nisu efikasno zaštitili njeno pravo da, kao dugogodišnji novinar, zarađuje za život u zanimanju koje slobodno izabere. Kršenje prava na nediskriminaciju apelantkinja obrazlaže činjenicom da je prema njenim tvrdnjama osporenim odlukama diskriminisana u Predmet broj AP 3209/16 10 Odluka o dopustivosti i meritumu odnosu na ostale radne kolege njenog ranga i reputacije, i to zbog različitog mišljenja po pitanju poslovne politike prilikom smjene četiri urednika Radija RS, uključujući i apelantkinju, jer je direktor pozvao na razgovor sve smijenjene urednike, osim apelantkinje, iako je to ona tražila. Apelantkinja tvrdi da se nikada ranije nije desilo da novinar iz Radija ili Televizije bude premješten na poslove u službi PEP-a. Apelantkinja smatra da ove njene navode i dokaze koje je u tom pravcu dostavila redovni sudovi nisu cijenili, niti su apelantkinju zaštitili od ovakve diskriminacije. Kršenje prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u kršenju prava na javnu raspravu jer, prema apelantkinjinoj ocjeni, nije postojao niti jedan razlog da predstavnik Helsinškog odbora bude odstranjen sa suđenja, osim da se sakrije neravnopravan tretman koji je apelantkinja imala na suđenju pred prvostepenim sudom. Zatim kršenje prava na pravično suđenje apelantkinja dovodi u vezu i sa neodlučivanjem suda o zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije Osnovnog suda, odnosno odluka o zahtjevu joj nikada nije dostavljena, pa je na taj način apelantkinji povrijeđeno pravo na pristup sudu. Nadalje, apelantkinja tvrdi da joj je bilo onemogućeno da provede određeni broj dokaza koji su bili ključni za dokazivanje tužbenog zahtjeva, te da ni Okružni sud nije dozvolio provođenje dokaza saslušavanjem svjedoka Radomira Neškovića, čije je svjedočenje bilo od krucijalne važnosti. S druge strane, Okružni sud je proveo dokaz saslušavanjem zakonskog zastupnika tužene tako što je u tom svojstvu saslušao lice koje u tom trenutku nije bilo zakonski zastupnik tužene. Nadalje navodi da Vrhovni sud svojom odlukama nije popravio navedene povrede, već je i on nastavio da krši apelantkinjina prava. U prvom redu pravo na obrazloženu odluku jer se Vrhovni sud nije referirao na brojne revizione prigovore, pri čemu je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe ZOR-a. Poseban problem za apelantkinju predstavljaju nalazi i mišljenja vještaka ljekarske struke koji su, prema apelantkinjinoj ocjeni, neprofesionalni, čiji je cilj bio da se opravda mobing. Apelantkinja takođe ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku budući da je radni spor, kao hitan postupak, trajao skoro osam godina, od toga dvije godine pred Vrhovnim sudom, zbog čega traži isplatu naknade nematerijalne štete. Konačno, kršenje prava na privatni i porodični život apelantkinja vidi u činjenici što je Okružni sud dozvolio provođenje dokaza saslušanjem snimaka koje je tajno snimio direktor tužene jer je sud dozvolio da se takvi snimci preslušavaju pred javnošću iako je sud znao da se radi o tajnim snimcima koje nije vještačilo stručno lice i kojima je moglo da se manipuliše jer su se reprodukovali sa nosača zvuka koji je bio kopija originalnih snimaka. Apelantkinja je tražila od suda da ne Predmet broj AP 3209/16 11 Odluka o dopustivosti i meritumu dozvoli provođenje takvih dokaza na kojima su zabilježeni privatni razgovori apelantkinje sa kolegama.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim prigovorima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se u apelaciji neosnovano poziva.
20. Okružni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je naveo da pred navedenim sudom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala, predloživši da se apelacija odbije.
22. Tužena se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnula na sve relevantne apelantkinjine prigovore ocijenivši ih neosnovanim. U vezi s prigovorima vezanim za kršenje prava na javnu raspravu tužena je navela da su navodi neosnovani jer su raspravama prisustvovali predstavnici OEBS-a, Ombudsmena BiH, Udruženja novinara BiH, Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, kao i apelantkinjin suprug, a što baš i nije uobičajeno u domaćoj sudskoj praksi. Udaljavanje predstavnika Helsinškog komiteta sa ročišta održanog 22. avgusta 2012. godine uslijedilo je kao sudska mjera povodom ponašanja tog predstavnika na svim prethodnim ročištima tokom kojih je vrijeđao sud i ometao rad suda, pa se shodno tome ne može govoriti o kršenju prava na javnu raspravu. Neosnovani su apelantkinjini navodi da joj je tokom postupka bilo onemogućeno izvođenje određenog broja predloženih dokaza jer je tokom postupka provedeno više od 100 materijalnih dokaza i saslušano više od 15 svjedoka, pri čemu se iz zapisnika vidi da su sudovi vodili računa o jednakosti oružja. U pogledu konkretnog svjedoka kojeg apelantkinja navodi kao krucijalnog (Radomir Nešković), čije je saslušavanje sud odbio, u zapisniku sa pripremnog ročišta od 24. marta 2011. godine, i to na strani 5, sud je obrazložio da se okolnosti „kadrovske politike RTRS“ ne tiču tužbenog zahtjeva i da je iz tog razloga odbijen njen zahtjev za izvođenje dokaza saslušanjem imenovanog svjedoka. Zatim se tužena osvrnula i na prigovor vezan za kršenje prava na pristup sudu zbog navodnog neodlučivanja suda o zahtjevu za izuzeće sudije Osnovnog suda. U vezi s tim je navedeno da je protiv sudije prvostepenog suda vođen disciplinski postupak u okviru kojeg je prihvaćen Sporazum o zajedničkoj saglasnosti o utvrđivanju disciplinske odgovornosti. O tome je apelantkinja imala saznanje jer je ona o tome obavijestila Okružni sud, pa je na taj način eventualni Predmet broj AP 3209/16 12 Odluka o dopustivosti i meritumu propust otklonjen prije nego je predmet došao do Ustavnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 111. st. (5) i (6) Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
Poslodavac je dužan preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja, nasilja na osnovu pola, diskriminacije, uznemiravanja, seksualnog uznemiravanja u radu i/ili u vezi sa radom i mobinga te ne smije preduzimati nikakve mjere prema radniku zbog činjenice da se žalio na nasilje, diskriminaciju, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i mobing.
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne Predmet broj AP 3209/16 13 Odluka o dopustivosti i meritumu sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.
U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
6. Otkazivanje ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmijenjenim uslovima Član 137.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima.
Odredbe ovog zakona koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca shodno se primjenjuju i na otkazivanje ugovora u smislu stava 1. ovog člana.
Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
Radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmjenjenim uslovima, ima pravo na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Predmet broj AP 3209/16 14 Odluka o dopustivosti i meritumu Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 031766 14 Rev od 18. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin advokat je primio 26. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Predmet broj AP 3209/16 15 Odluka o dopustivosti i meritumu
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja ukazuje i na povredu prava na rad iz Evropske socijalne povelje.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je apelantkinja pokrenula radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radi se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene presude
33. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina Predmet broj AP 3209/16 16 Odluka o dopustivosti i meritumu protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su opravdani prigovori u vezi s proizvoljnom primjenom prava.
35. Ustavni sud takođe podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u apelaciji iznijela brojne prigovore protiv osporenih presuda s kojima se ne slaže jer smatra da u predmetnom postupku nije imala pravično suđenje u segmentu prava na javnost postupka, provođenje dokaza, obrazloženu odluku, primjenu materijalnog prava, pristupa sudu i sl.
Predmet broj AP 3209/16 17 Odluka o dopustivosti i meritumu
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da osnovanost apelacionih prigovora cijeni sagledavanjem postupka u cjelini, a ne parcijalno. Dakle, cijeneći postupak u cjelini u kontekstu svih raspoloživih dokumenata, kako onih koje je apelantkinja priložila uz apelaciju i onih koje je Ustavni sud pribavio u toku postupka, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori koje je apelantkinja iznijela u apelaciji opravdani. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim niti jedan izneseni prigovor jer su redovni sudovi, prema ocjeni Ustavnog suda, sproveli detaljan dokazni postupak, proveli veliki broj dokaza na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe ZOR-a, za šta su dali obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim u segmentima na koje apelantkinja ukazuje, a što sve korespondira s osnovnim principima prava na pravično suđenje.
38. U odnosu na prigovore vezane za neprovođenje svih dokaza koje je apelantkinja predložila, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne obavezuje sud da provede sve dokaze koje stranke tokom postupka predlože, ali ih obavezuje da daju prihvatljive razloge za odbijanje provođenja određenih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaista odbio da provede pojedine dokaze, kako apelantkinje tako i tuženog, ali da je Okružni sud upravo s ciljem razjašnjenja pojedinih činjenica, u smislu člana 217 ZPP, održao raspravu dozvolivši apelantkinji i tuženoj izvođenje onih dokaza čije je izvođenje odbio prvostepeni sud. Uz to, Ustavni sud zapaža da je tužena u odgovoru na apelaciju, osvrćući se na ovaj prigovor, dodatno pojasnila iz kog razloga je Osnovni sud odbio da provede dokaze saslušanjem Radomira Neškovića, citirajući obrazloženje Osnovnog suda datog na pripremnom ročištu koje je održano 24. marta 2011. godine (vidi tačku 22 ove odluke). Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je apelantkinja imala mogućnost da se izjašnjava i prigovara na dokaze suprotne strane, uključujući nalaze i mišljenja vještaka i tonske zapise sjednica Kolegijuma tužene, koje su redovni sudovi ispitali i pojasnili neosnovanost tih prigovora, pa stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. Prigovori koje se odnose na kršenje prava na javnost postupka Ustavni sud isto tako ne može prihvatiti opravdanim jer iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je na bilo koji način prekršen ovaj princip (vidi tačku 7 ove odluke), pa ni udaljavanjem predstavnika Helsinškog odbora za ljudska prava BiH s ročišta koje je održano 22. avgusta 2012. godine pred prvostepenim sudom.
39. U vezi s apelantkinjinim prigovorom kojim tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer predsjednik Osnovnog suda nije odlučio o njenom zahtjevu za izuzeće Predmet broj AP 3209/16 18 Odluka o dopustivosti i meritumu postupajućeg sudije tog suda, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ovaj prigovor nije iznosila tokom postupka, niti je na ovaj navodni propust ukazala u pravnim lijekovima koje je koristila. U takvim okolnostima, budući da Ustavni sud ne raspolaže s više informacija u vezi s ovim prigovorom, jer apelantkinja ovaj prigovor ničim nije potkrijepila, a iz navoda tužene datih u odgovoru na apelaciju proizlazi da je protiv postupajućeg sudije Osnovnog suda vođen disciplinski postupak u okviru kojeg je postignut sporazum o zajedničkoj saglasnosti o utvrđivanju disciplinske odgovornosti, Ustavni sud ovaj prigovor smatra paušalnim.
40. U vezi s ostalim prigovorima koji se tiču primjene materijalnog prava Ustavni sud ni u tom segmentu ne uočava arbitrarnost redovnih sudova, posebno Vrhovnog suda koji je donio konačnu odluku i koji je stav o neosnovanosti tužbenih zahtjeva jasno i argumentovano obrazložio. Ustavni sud zapaža da se Vrhovi sud detaljno bavio spornim aktima tužene koje je doveo u vezu s odredbama ZOR-a, i to čl. 126 i 137, utvrdivši da su sporne odluke donesene u skladu s citiranim odredbama, a u njihovoj primjeni i tumačenju Ustavni sud ne uočava nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud takođe podsjeća da se Vrhovni sud bavio i pitanjem mobinga nad apelantkinjom koji je zaključio da vremenski period u kojem apelantkinja tvrdi da je bila izložena mobingu, s obzirom na vrijeme kada je apelantkinjin neposredni rukovodilac stupio na dužnost v. d. direktora, vrijeme odlaska apelantkinje na bolovanje, odnosno povratka sa bolovanja i donošenje spornih akata tako kratak da se ne uklapa u zakonsku odredbu koja propisuje da je mobing specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta (član 111 stav (5) ZOR-a), te da stoga činjenične okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju uopšte može govoriti o mobingu, odnosno da su sporni akti tužene doneseni kao posljedica mobinga. U odnosu na navode iz apelacije da Vrhovni sud nije odgovorio na sve revizione prigovore, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Predmet broj AP 3209/16 19 Odluka o dopustivosti i meritumu stav 61). Ustavni sud, takođe, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na one revizione navode koje je ocijenio relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neosnovanim.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
b) Suđenje u razumnom roku
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
44. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor apelantkinja pokrenula tužbom 10. jula 2008. godine, koji je na tri sudske instance pravosnažno okončan 18. maja 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao gotovo osam godina (sedam godina i 10 mjeseci).
45. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu, dakle o hitnom postupku shodno članu 420 ZPP. Zatim, Ustavni sud zapaža da se radilo o nešto složenijem predmetu s obzirom na veliki broj dokaza koji su provedeni tokom postupka, uključujući i različita vještačenja. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Osnovni sud sproveo 16 ročišta i da je postupak pred prvostepenim Predmet broj AP 3209/16 20 Odluka o dopustivosti i meritumu sudom trajao više od pet godina, što je zaista dug period. S druge strane, Okružni sud je u kratkom roku od godinu dana odlučio o žalbama parničnih stranaka, ali je Vrhovnom sudu trebalo dvije godine da odluči o revizijama stranaka. Ustavni sud ne zapaža da su se redovni sudovi u odgovoru na apelaciju bavili prigovorom vezanim za dužinu trajanja postupka, tako da u tom pravcu nisu dali nikakva dodatna pojašnjenja. Shodno svemu navedenom, uvažavajući okolnost da se radilo o nešto složenijem predmetu u okviru kojeg je proveden veliki broj dokaza, kao i okolnost da je sama apelantkinja u dva navrata uređivala tužbu, što je moglo uticati na dužinu postupka, ali ne ključno, Ustavni sud smatra da dužina radnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta u bitnom odgovornost snose Osnovni i Vrhovni sud.
46. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. Apelantkinja traži da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor trajao sedam godina i 10 mjeseci godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31 i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji period će Ustavni sud apelantkinji dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da se radilo o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
Predmet broj AP 3209/16 21 Odluka o dopustivosti i meritumu
49. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na privatni i porodični život
50. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije zbog činjenice da su tokom postupka na traženje tužene provedeni dokazi preslušavanjem tonskih snimaka sa sastanaka Kolegijuma tužene jer se, prema apelantkinjinim tvrdnjama, radi o tajnim snimcima koje nije vještačilo stručno lice, na kojima se čuju privatni razgovori apelantkinje s kolegama, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim. Navedeno stoga što je sud taj koji odlučuje koje će dokaze provesti, a koje neće, a na strankama u postupku je da ističu relevantne prigovore i dokaze s ciljem diskreditacije predloženih dokaza, a Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža da je apelantkinja iznosila relevantne prigovore i dokaze. Uz to, preslušavanje tonskih zapisa sa sjednica Kolegijuma tužene, kao javnog servisa, koje je tužena predložila kao dokaz kako bi opovrgnula apelantkinjine navode o mobingu na kojima se diskutovalo isključivo o programskoj šemi tužene, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio, Ustavni sud u takvim okolnostima provođenje takvog dokaza ne može dovesti u vezu s kršenjem bilo kojeg apelantkinjinog prava, pa ni prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Nediskriminacija
51. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Iako apelantkinja nije eksplicitno navela Ustavni sud smatra da apelantkinja kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32 i 33).
Predmet broj AP 3209/16 22 Odluka o dopustivosti i meritumu
52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje da je diskriminisana u odnosu na ostale radne kolege njenog ranga i reputacije, i to zbog različitog mišljenja po pitanju poslovne politike prilikom smjene četiri urednika Radija RS, uključujući i apelantkinju, jer je tužena sve pozvala na razgovor, osim apelantkinje, iako je to ona tražila. Apelantkinja tvrdi da se nikada ranije nije desilo da novinar iz Radija ili Televizije bude premješten na poslove u službi PEP-a, osim u njenom slučaju. Zatim tvrdi da je sve ove dokaze dostavila redovnim sudovima, ali da se oni nisu tim bavili. Ustavni sud prije svega zapaža da je apelantkinja tužbeni zahtjev usmjerila na mobing tvrdnjama da su osporene odluke donesene kao posljedica mobinga, a ne diskriminacije. U takvim okolnostima, kada su redovni sudovi detaljno ispitali osporene odluke s tog aspekta, utvrdivši da osporene odluke nisu donesene kao posljedica mobinga, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantkinja u predmetnom postupku bila diskriminisana, Ustavni sud ni ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. Stoga, u situaciji kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi opravdalo ovaj apelantkinjin prigovor Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali prigovori
53. Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Evropska socijalna povelja nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega, u odnosu na prava iz navedene povelje, Ustavni sud ne može pružiti ustavnu zaštitu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5493/10 od 17. septembra 2013. godine, stav 14, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je radni spor, koji je po zakonu hitan postupak, trajao gotovo osam godina, za šta redovni sudovi, prije svega Osnovni i Vrhovni sud, u odgovoru na apelaciju nisu dali nikakvo obrazloženje kojim bi opravdali dužinu trajanja postupka pred navedenim sudovima.
Predmet broj AP 3209/16 23 Odluka o dopustivosti i meritumu
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi u uputilo na proizvoljnost redovnih sudova u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala.
56. Nema ni kršenja prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada se izneseni prigovori u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti u kontekst kršenja navedenog prava.
57. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantkinja, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminisana u predmetnom postupku.
58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević