Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5339/18 (TP „ORIS“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5339/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5339/18, rješavajući apelaciju TP „ORIS“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TP „ORIS“ d.o.o. Brčko protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 097403 18 Gž od 30. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TP „ORIS“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 097403 18 Gž od 30. maja 2018. godine. Također, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 097403 16 I od 8. juna 2016. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba apelanta kao trećeg lica je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je Rješenje Osnovnog suda broj 96 0 I 097403 16 I od 12. februara 2018. godine kojim je prigovor apelanta izjavljen protiv Rješenja Osnovnog suda od 8. juna 2016. godine odbijen.

3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja od 12. februara 2018. godine naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen, na osnovu izvršnih isprava-Presude Osnovnog suda od 2. juna 2015. godine i Presude Apelacionog suda od 15. marta 2016. godine, od strane tražitelja izvršenja (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) protiv izvršenika Ž. M., radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje poslovnog prostora, te radi isplate duga po osnovu neplaćene zakupnine u određenom novčanom iznosu, na način da se izvršenje provede određenim putem, sve pobliže precizirano u dispozitivu rješenja. Shodno tome, navedeno je da je rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 8. juna 2016. godine dozvoljeno predloženo izvršenje protiv izvršenika Ž. M.. Osnovni sud je naveo da je pobijano rješenje ispitano u granicama razloga navedenih u prigovoru, te u smislu odredbe člana 59. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojom (odredbom) su određeni razlozi zbog kojih se može osnovano pobijati rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršne isprave, odnosno razlozi koji sprečavaju izvršenje rješenja, a to su svi oni razlozi koji ukazuju na nepravilnost rješenja o izvršenju i koji se tiču postojanja procesnih i materijalnopravnih pretpostavki koje dovode u pitanje zakonitost rješenja o izvršenju. U vezi s tim, ukazano je da sud nije prihvatio osnovanim navode u prigovoru da je „treća osoba, tj. apelant, a ne izvršenik, tj. Ž. M. u posjedu predmetnog poslovnog prostora” jer je pobijanim rješenjem izvršenje dozvoljeno prema izvršnom prijedlogu koji je identičan izreci iz izvršne isprave. Nadalje, navedeno je da se u izvršnom postupku ne mogu utvrđivati činjenice na kojima se zasnivaju navodi iz prigovora, jer bi to značilo da se izvršni sud upušta u preispitivanje pravilnosti i zakonitosti izvršne isprave, a što je nedopušteno. Zatim, ukazano je da u prigovoru protiv rješenja o izvršenju apelant nije osnovano ukazao na bilo kakve nedostatke niti nepravilnosti rješenja o izvršenju, a pogotovo ne na nepravilnosti takve naravi koje bi dovele u pitanje zakonitost navedenog rješenja. Također, istaknuto je da postoji potpuni identitet prijedloga za izvršenje i izreke izvršne isprave, te da prijedlog za izvršenje sadrži sve ono što je odredbom člana 43. ZIP određeno, a rješenje o izvršenju sve ono što je odredbom člana 47. ZIP određeno, te da izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno konkretno izvršenje nije pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage niti je na drugi način ostala bez dejstva, niti je utvrđeno da je izvršenje postalo nemoguće. Imajući u vidu navedeno, kao i to da razlozi i navodi istaknuti u prigovoru nisu razlozi propisani odredbom člana

59. ZIP, koji mogu spriječiti sprovođenje dozvoljenog izvršenja, to je na osnovu odredbe člana 64. stav 2. ZIP odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. U obrazloženju osporenog rješenja, Apelacioni sud je, pored ostalog, istakao da apelant u žalbi protiv rješenja Osnovnog suda od 12. februara 2018. godine neosnovano navodi da postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje u smislu odredbe člana 59. ZIP, te da je iz stanja u predmetu očigledno da ne postoji ni jedna od materijalnopravnih i procesnopravnih pretpostavki koje bi dovele u pitanje zakonitost rješenja o izvršenju. Nadalje, ukazano je da taj sud smatra da je rješenje o izvršenju provodivo i da nema zakonskih smetnji njegovom sprovođenju, jer faktički posjed apelanta bez pravnog osnova ne predstavlja nikakvu smetnju za sprovođenje izvršenja predajom u posjed nekretnine tražitelju izvršenja. Također, istaknuto je da ne stoji ni prigovor da predmetno izvršenje ne spada u sudsku nadležnost, jer je nadležnost Osnovnog suda da određuje i sprovodi izvršenje jasno utvrđena članom 4. u vezi sa članom 25. ZIP. Isto tako, navedeno je da apelant nije u žalbi obrazložio na koji način je sud prekoračio granice dozvoljenog izvršenja, kako je to predviđeno članom 51. ZIP, već je taj prigovor paušalne prirode. Najzad, Apelacioni sud je konstatovao da je prvostepeni sud u potpunosti obrazložio svoju odluku i da time nisu povrijeđena prava stranke na obrazloženu sudsku odluku, te da apelant nije na odgovarajući način ukazao koji od bitnih žalbenih razloga prvostepeni sud nije obrazložio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZIP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5339/18 (TP „ORIS“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio