Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3271/18 ("DŽENA" d.o.o. Gradačac)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3271/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3271/18, rješavajući apelaciju "DŽENA" d.o.o. Gradačac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DŽENA" d.o.o. Gradačac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 122450 14 Pž od 11. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "DŽENA" d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 11. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 122450 14 Pž od 11. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalanog suda djelimično je uvažena žalba apelanta i Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 1224450 12 Ps od 13. juna 2014. godine preinačena u dijelu odluke o dosuđenoj zateznoj kamati, tako da na dosuđeni iznos glavnog duga od 19.373,68 KM kamata teče od 5. aprila 2012. godine pa do isplate, dok se u ostalom dijelu žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio obavezu apelanta da tužiocu za izvršene građevinske radove isplati naknadu u iznosu od 19.373,68 KM. Naime, naveo je da su tužilac i apelant 23. juna 2010. godine zaključili Ugovor o izvođenju radova na sanaciji betonske ploče u proizvodnom prostoru livnice TMD-AGS u Gradačcu, po ugovorenoj cijeni radova od 30,95 KM/m2. Ugovoreno je plaćanje izvršenih radova na način da će apelant platiti 50% predviđene cijene radova nakon potpisivanja ugovora, a ostatak (50%) po završetku radova. Tužilac je apelantu ispostavio privremenu situaciju za koju je apelant isplatio iznos od 19.000,00 KM. Tužilac je 18. maja 2011. godine apelantu ispostavio okončanu situaciju u kojoj su sadržani svi izvedeni radovi, te plaćeni iznos radova, odnosno vrijednost ostatka izvedenih radova koji nisu plaćeni. Apelant je odbio da plati traženi iznos navodeći da radovi nisu izvedeni u skladu sa projektom sanacije projektanta „Lamaer" Sarajevo i u površini od 880 m2, koliko je predviđeno projektom, te da ne priznaje izvedene radove na površini preko 880 m2 (ukupna sanacija izvršena je na površini od 1240 m2). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je ugovoreno izvođenje radova prema projektu sanacije projektanta „Lamaer" d.o.o. Sarajevo i u površini od 880 m2, jer iz sadržine zaključenog Ugovora o izvođenju radova proizilazi da je ugovoreno izvođenje predmetnih radova prema dostavljenoj ponudi (odnosi se na ponudu tužioca dostavljenu apelantu vezano za izvođenje radova), što bi podrazumijevalo sanaciju cjelokupne betonske ploče u navedenom pogonu, a ne samo površine od 880 m2. Kantonalni sud je ukazao da je članom 630. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Kako je u konkretnom slučaju tužilac izveo ugovorene radove u skladu sa zaključenim Ugovorom o sanaciji koji ima karakter ugovora o građenju u smislu člana 630. stav (1) ZOO, to tužiocu pripada pravo da, shodno članu 630 stav (1) i članu 635. ZOO traži njihovo plaćanje, odnosno iz navedenog proizilazi obaveza apelanta da ih plati tužiocu, pa i u situaciji kada apelantu nisu zapisnički predati radovi niti je sačinjen zajednički konačni obračun. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza zakonskog zastupnika tužioca i svjedoka A. F. proizilazi da je o završetku radova obaviješten M. T. (nadzorni organ apelanta), a da je apelantu ispostavljena i okončana situacija. Dakle, apelant je obaviješten o završetku radova, te da je dostavljanjem okončane situacije pozvan da izvrši prijem radova, što apelant nije učinio nego je vratio okončanu situaciju tužiocu uz naznaku „Ne prihvatamo", bez navođenja razloga zbog čega nije prihvatio okončanu situaciju. Kantonalni sud je naveo da to što apelant nije prihvatio da primi izvedene radove i da se sačini konačni obračun, iako je obaviješten o njihovom završetku ne oslobađa ga obaveze plaćanja preostale cijene izvedenih radova po okončanoj situaciji u iznosu od 19.373,68 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da se pogon livnice, u kome su izvođeni radovi počeo koristiti i prije primopredaje, u kom slučaju se smatra da je primopredaja izvršena početkom korištenja objekta na kome su izvođeni radovi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno i procesno pravo te da nisu pravilno cijenili provedene materijalne dokaze. Apelant navodi i da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, odnosno da prvostepenu presudu nije ispitao u onom dijelu u kojem se ona pobijala žalbom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose, između ostalog, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević