Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4579/16 (M.Č.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4579/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4579/16, rješavajući apelaciju M. Č., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 020559 15 Rev od 8. septembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 020559 15 Gž 2 od 22. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 020559 13 P 2 od 8.
decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 6. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 020559 15 Rev od 8. septembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 020559 15 Gž 2 od 22. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 020559 13 P 2 od 8. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Vladimira Nikolića i Vide Nikolić (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 14. marta do 14. maja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 85 0 P 020559 13 P 2 od 8. decembra 2014. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obavežu tuženi da izvrše ugovor o zajedničkom ulaganju zaključen 12. novembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) između apelanta i tuženih, tako da tuženi prenesu u apelantovu korist pravo vlasništva na nepokretnostima pobliže označenim u izreci presude na način da mu izdaju ispravu podobnu za prenos tog prava, a da će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda, te će se na osnovu te presude apelant upisati kao vlasnik i posjednik na predmetnim parcelama s obimom prava 1/1. Osnovni sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi solidarno naknade štetu pretrpljenu zbog neispunjenja ugovorne obaveze (i to: zbog rušenja njegove porodične kuće iznos od 67.160,00 KM, na ime troškova rušenja i uklanjanja apelantovog objekta iznos od 12.000,00 KM, na ime izmakle dobiti zbog nekorišćenja poslovnog dijela objekta iznos od 624.000,00 KM i na ime izmakle dobiti po osnovu nekorišćenja stambenog dijela objekta iznos od 72.000,00 KM), kao i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka (stav I izreke). Istom presudom (stav II izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tuženi tražili da se obaveže apelant da im po osnovu naknade materijalne štete na ime uništenih 20 stabala oraha i na ime izgubljene dobiti – onemogućavanja plodouživanja isplati iznose pobliže navedene u izreci presude. Osnovni sud je usvojio preostali dio protivtužbenog zahtjeva kojim su tuženi tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor, što je apelant dužan priznati i trpjeti (stav III izreke), te da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke).
6. Osnovni sud je obrazložio kako je apelant u tužbi istakao da je s tuženima zaključio ugovor prema kojem su, na zemljištu koje je u njegovom vlasništvu i na zemljištu koje je u vlasništvu tuženih, trebali sagraditi stambeni objekat, i to dogradnjom i nadogradnjom na postojeći objekat koji se nalazi na parceli koja je u apelantovom vlasništvu. Nadalje, apelant je naveo da je prema uslovima iz ugovora on obavio sve pripremne radnje i pribavio sve potrebne saglasnosti za dogradnju i nadogradnju, a tuženima je isplatio i vrijednost građevinskog zemljišta, da su ga tuženi, nakon što je obavio sve pripreme i pribavio potrebnu dokumentaciju, obavijestili da odustaju od ugovora, iako je ugovor već uveliko realizovan i ta djelimična realizacija proizvela je velike troškove za njega i nenadoknadivu štetu za njegov objekat. Nadalje, apelant je istakao da je tuženima isplatio vrijednost građevinskog zemljišta i prema njima ispunio i sve druge obaveze koje su utvrđene ugovorom, kao i druge obaveze koje su naknadno usmeno dogovorene.
7. Tuženi su u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveli da je ugovor apsolutno ništav, odnosno da je protivan prinudnim propisima, zbog čega nije ni mogao biti realizovan. U vezi s tim, tuženi su naveli da je tačno da su s apelantom zaključili ugovor čiju realizaciju apelant traži, međutim, Opština Doboj, Odjeljenje za prostorno uređenje, donijela je rješenje od 13. septembra 2011. godine kojim je odbijen zahtjev tuženih za izdavanje lokacijskih uslova s obzirom na to da na predmetnoj parceli nije dozvoljena gradnja stambeno-poslovnog objekta budući da je to u suprotnosti s prinudnim propisima. Uz odgovor na tužbu tuženi su istaknuli i protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je apsolutno ništav ugovor, te obavezati apelanta da im nadoknadi štetu na ime uništenih 20 stabala oraha i na ime izgubljene dobiti – onemogućivanja plodouživanja, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. Osnovni sud je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su zaključile ugovor kojim su dogovorile da se na njihovom zemljištu izgradi stambeni objekat dogradnjom i nadogradnjom postojećeg objekta u apelantovom vlasništvu, da taj objekat izgradi apelant svojim sredstvima, a da se potrebna urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje izdaju na imena ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da su se ugovorne strane saglasile da apelant, kad se steknu zakonski uslovi, može prenijeti objekat i zemljište na svoje ime bez posebne saglasnosti, te da su tuženi saglasni da im je apelant isplatio naknadu za zemljište koje je njihovo vlasništvo i da su oni njemu predali u posjed navedeno zemljište. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant 14. juna 2001. godine isplatio tuženima 15.000.00 KM na ime akontacije-avansa za kupljenu zemlju, da je 30. jula 2001. godine isplaćen i preostali iznos od 10.000,00 KM na ime sveukupne cijene zemlje od 25.000,00 KM, da su o tim uplatama tuženi sačinili svojeručnu priznanicu, te da je još ostala obaveza apelanta da o svom trošku izgradi četiri kupatila u stanovima tuženih. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 2005. godine srušio svoj objekat i da je s parcele tuženih posjekao stabla oraha i kestena. Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke prvobitno pribavile rješenje Opštine Doboj od 1. juna 2005. godine o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na predmetnim parcelama, a da su po proteku važenja, na apelantov zahtjev, izdate nove urbanističke saglasnosti, rješenjima Opštine Doboj od 24. septembra 2007. godine i 9. oktobra 2008. godine. Konačno, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Opštine Doboj od 13. septembra 2011. godine odbijen zahtjev tuženih za izdavanje lokacijskih uslova za izgradnju stambenog objekta na predmetnim parcelama jer je po Regulacionom planu predviđena izgradnja prilazne saobraćajnice s parking prostorom i samo jednog dijela planiranog stambeno-poslovnog objekta. Takođe, Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da su nepokretnosti koje su bile predmet ugovora u vrijeme zaključenja bile neizgrađeno građevinsko zemljište, koje je u zemljišnim knjigama bilo upisano kao društveno vlasništvo, u kojima je u korist tuženih bilo upisano samo pravo korišćenja, iz čega slijedi da su tuženi predmetnim ugovorom pokušali prenijeti pravo vlasništva koje nisu imali na apelanta, a apelant je to pravo pokušao pribaviti radi izgradnje objekta.
9. Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da su parnične stranke zaključile prividan ugovor o zajedničkom ulaganju, a da se u stvari radilo o ugovoru o kupoprodaji kojim su parnične stranke ugovorile da se predmetne nepokretnosti prenesu s tuženih na apelanta, da je pisanom priznanicom nedvojbeno dokazano da je apelant tuženima za predmetno zemljište isplatio naznačeni iznos, te da je za njega dodatno utvrđena i obaveza izgradnje pet kupatila. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza zaključio da su parnične stranke u vrijeme sačinjavanja priznanice i zaključenja ugovora bile upoznate sa činjenicom da se predmetno zemljište ne može prenijeti u apelantovo vlasništvo na način kako su to zaključenjem ugovora učinili, što su potvrdili i svojim iskazima, odnosno da su parnične stranke bile svjesne da vrše promet zemljišta za koje nije dozvoljen promet, pa su parnične stranke i pored toga zaključile ugovor i pokušale ostvariti promet tih nepokretnosti.
10. Osnovni sud je istakao da su u vrijeme sačinjavanja priznanice, zaključenja ugovora i sječe 20 stabala oraha, na snazi bili Zakon o građevinskom zemljištu, Zakon o prometu nepokretnosti i Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te u vezi s tim ukazao na odredbu člana 356 Zakonom o stvarnim pravima kojom je propisano da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončati po odredbama tih propisa. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 4 Zakona o građevinskom zemljištu propisano da na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva, a članom 5 tog zakona da se građevinsko zemljište ne može otuđiti iz društvenog vlasništva, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom. Pored toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 3 st. 2 i 3 Zakona o prometu nepokretnosti kojima je propisano da se građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom, kao i da je ugovor o prometu nepokretnosti zaključen suprotno odredbama tog člana ništav. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se prema odredbi člana 5 Zakona o građevinskom zemljištu sporna parcela ne može otuđiti iz društvenog vlasništva i da je zato ugovor ništav prema odredbi člana 3 Zakona o prometu nepokretnosti.
11. Nadalje, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao i na odredbu člana 103 ZOO-a kojom je propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Pored toga, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 107 stav 1 ZOO-a kojom je propisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi razlog ništavosti naknadno nestane, dok je odredbom člana 108 ZOO-a propisano da je ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i zaključak da su ugovarači u konkretnom slučaju znali da zaključenim ugovorom vrše promet nepokretnosti koje su van prometa i koje se ne mogu prenositi sa tuženih na apelanta i da je to protivno zakonu i imperativnim normama, Osnovni sud je ocijenio da parnične stranke nemaju pravo međusobno zahtijevati naknadu štete koja je posljedica ništavog ugovora, za koji su obostrano znale da je nedopušten, zbog čega je zaključio da je u cijelosti neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da izvrše ugovor.
12. Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi zahtjevi da mu tuženi na ime pretrpljene štete zbog rušenja njegove porodične kuće, kao i na ime troškova rušenja i uklanjanja apelantovog objekta isplate iznose pobliže navedene u izreci presude jer se zasnivaju na ugovoru za koji je utvrđeno da je apsolutno ništav, a pored toga apelant nije dokazao ni da je šteta nastala, s obzirom na to da je sam i samoinicijativno srušio sopstveni objekat, niti je dokazao da je izvršio isplatu utuženog iznosa preduzeću koje je obavilo rušenje i uklanjanje objekta. Pored toga, Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani niti apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime izmakle dobiti zbog nekorišćenja poslovnog dijela objekta i na ime izmakle dobiti po osnovu nekorišćenja stambenog dijela objekta solidarno isplate iznose pobliže navedene u izreci presude jer se zasnivaju na apsolutno ništavom ugovoru kao i iz razloga što apelant nije dokazao da se po redovnom toku stvari mogla očekivati dobit kako je traženo, posebno jer je iz sprovedenih dokaza utvrđeno da izgradnja objekta nije ni započeta, da se iz tog razloga nije moglo utvrditi koliki i kakav objekat bi na kraju bio izgrađen, te koje kvalitete i vrijednosti bi bili ugrađeni materijali i oprema u taj objekat, niti je dokazano da bi apelant pod uslovom da je objekat i bio izgrađen taj objekat koristio za namjene za koje je objekat i htio graditi i da bi po osnovu korišćenja tog objekta ostvarivao prihode.
13. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su zahtijevali da se obaveže apelant da im po osnovu naknade materijalne štete na ime uništenih 20 stabala oraha i na ime izgubljene dobiti – onemogućivanja plodouživanja isplati iznose pobliže navedene u izreci presude jer sprovedenim dokazima tuženi nisu potvrdili da je na njihovoj parceli bilo posađeno 20 oraha, nisu dokazali koliko je apelant oraha tačno posjekao, nisu potvrdili sortu oraha, njihovu starost, razvijenost i prinose u plodovima. S druge strane, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora iz prethodno navedenih razloga.
14. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 020559 15 Gž 2 od 22. maja 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda (u st. I, III i IV izreke).
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud prilikom donošenja osporene presude rukovodio činjenicom da je namjera apelanta i tuženih prilikom zaključenja ugovora bila da tuženi prodaju zemlju apelantu, a da im on na ime toga isplati novčanu naknadu uz izgradnju kupatila o svom trošku, iz čega proizlazi da se radi o simulovanom ugovoru kojim je prikrivena stvarna namjera ugovornih strana, na osnovu čega je ocijenio da se radi o prividnom ugovoru. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju nije riječ o zajedničkoj izgradnji, kako tvrdi apelant, jer se iz same sadržine ugovora vidi da tuženi, koji su imali pravo korišćenja na spornim parcelama u vrijeme zaključenja ugovora, predaju u posjed apelantu te svoje parcele, da im apelant za to plaća naknadu i da se obavezuje da će izvršiti dogradnju i nadogradnju postojećeg objekta koji se nalazio na njegovoj parceli, te da će se nakon ispunjavanja zakonskih pretpostavki uknjižiti kao vlasnik na nepokretnostima tuženih. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da tuženi iz ovako zaključenog ugovora ostvaruju samo naknadu, što jasno ukazuje da je riječ o kupoprodaji, a predmet ovog kupoprodajnog ugovora su bile nepokretnosti tuženih.
16. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 66 ZOO-a kojom je propisano da prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama (stav 1), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost (stav 2). U konkretnom slučaju, riječ je o prividnom ugovoru (predmetni ugovor) koji prema navedenoj odredbi nema dejstvo među ugovornim stranama. S druge strane, Okružni sud je naveo da nisu ispunjeni ni uslovi za pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora koji je prikriven zaključenjem prividnog ugovora o zajedničkom ulaganju jer je odredbama člana 5 Zakona o građevinskom zemljištu i odredbom člana 3 Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se zemljište u društvenom odnosno državnom vlasništvu ne može otuđivati, te da je ugovor zaključen suprotno toj odredbi iz člana 3 Zakona o prometu nepokretnosti ništav. Pri tome, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor ne može postati punovažan ni u smislu člana 107 ZOO-a, odnosno naknadnim pristankom tuženih na ispunjenje ugovorne obaveze, a ni samim stupanjem na snagu novog Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima kada je postalo moguće pretvaranje prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u pravo vlasništva, imajući u vidu pozitivne propise koji su važili u vrijeme njegovog zaključenja.
17. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio i apelantov zahtjev za naknadu štete jer je odredbom člana 108 ZOO-a propisano da je ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavog ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnom slučaju, apelant i tuženi su znali za postojanje uzroka ništavosti kupoprodajnog ugovora, zbog čega su zaključili prividan ugovor o zajedničkom ulaganju, tako da, prema ocjeni Okružnog suda, nema osnova za dosuđenje naknade štete apelantu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da se u slučaju apsolutne ništavosti vrši obostrana restitucija onog što su stranke po osnovu ništavog ugovora primile, pa je sud trebao obavezati tužene da mu vrate 25.000.00 KM, kao i da mu plate usluge gradnje pet kupatila. Međutim, kako predmet apelantovog tužbenog zahtjeva nije bilo vraćanje iznosa od 25.000.00 KM, niti je utvrđena tražena vrijednost pet kupatila, Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije ni bio dužan da obaveže tužene na vraćanje navedenog iznosa, kao ni vrijednost pet kupatila, jer se u smislu odredbe člana 2 stav 1 ZPP u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
18. Nezadovoljan drugostepenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 020559 15 Rev od 8. septembra 2016. godine.
19. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova. Zatim je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetni ugovor simulovani ugovor (član 66 ZOO-a) i da kao takav nema dejstva među ugovornim stranama, a da je disimulovani ugovor
– ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, kojim je ugovorena kupoprodajna cijena parcela tuženih. Vrhovni sud je naveo da su parcele tuženih u vrijeme zaključenja ugovora bile u režimu neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, kasnije u državnom vlasništvu, iz čega proizlazi da su tuženi bili titulari privremenog prava korišćenja tog zemljišta, sve dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed opštini ili drugim licima, to jeste „do preuzimanja“. Slijedom navedenog, ni disimulovani kupoprodajni ugovor zaključen između parničnih stranaka ne važi jer nisu ispunjeni uslovi za njegovu punovažnost (član 66 stav 2 ZOO-a). Protivpravno raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem, u koje spadaju pravni poslovi o raspolaganju, između ostalog i, sa privremenim pravom korišćenja zemljišta – do preuzimanja (o kakvom se raspolaganju zemljišta tuženih u konkretnom slučaju radi), zaključeni protivno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, ništavo je (član 63 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je ugovor protivan prinudnim propisima i da je kao takav ništav (član 10. ZOO-a u vezi sa čl. 21, 24 i 63 Zakona o građevinskom zemljištu i sa članom 3 Zakona o prometu nepokretnosti) zbog čega nisu osnovani apelantovi revizioni navodi koji se odnose na usvajajući dio odluke o protivtužbenom zahtjevu tuženih. Budući da je ugovor ništav i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je neosnovan apelantov zahtjev za ispunjenje ugovorne obaveze tuženih i za dosuđivanje naknade traženih vidova štete koja se po svim vidovima traži iz osnova ništavog ugovora.
20. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi da je predmetni ugovor ugovor s odložnim uslovom (član 74 ZOO-a) jer takav uslov (sticanje vlasničkih prava na parcelama tuženih u apelantovu korist u nekom neodređenom budućem vremenu) nije pravno valjan i s obzirom na zakonom zabranjeni promet nepokretnosti ne može proizvesti pravno dejstvo. Ni prema pravilu iz odredbe člana 107 stav 1 ZOO-a, naknadni nestanak uzroka ništavosti kod ništavih ugovora ne dovodi do konvalidacije takvog ugovora. Naime, Vrhovni sud je istakao da je članom 107 stav 2 ZOO-a propisan izuzetak prema kojem se ne može isticati ništavost već izvršenog ugovora (što nije slučaj u konkretnom predmetu jer ugovor nije izvršen) ako je zabrana koja je bila uzrok njegove ništavosti naknadno nestala, pod uslovom da je zabrana bila manjeg značaja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima revizije, okolnost da je došlo do promjene propisa (Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine) kojim je ista zabrana prestala, ne dovodi do valjanosti predmetnog ugovora. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovane apelantove tvrdnje istaknute u reviziji da je bio savjesna ugovorna strana pri zaključenju predmetnog ugovora jer to ne proizlazi iz sprovedenih dokaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 108 ZOO-a kada su zaključili da su u konkretnom slučaju apelant i tuženi bili nesavjesni prilikom zaključenja ugovora jer su znali za postojanje uzroka ništavosti kupoprodajnog ugovora, zbog čega su zaključili prividan ugovor o zajedničkom ulaganju i da stoga apelantov zahtjev za dosuđivanje naknade traženih vidova štete nema osnova.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da nižestepeni sudovi osporene presude zasnivaju na činjenici da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o apsolutno ništavom ugovoru. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili pravno relevantne činjenice, a iz sprovedenih dokaza izveli pogrešne zaključke. U tom smislu, apelant ističe da ugovor ima jasan i dopušten osnov, a sudovi ga potpuno pogrešno cijene i zaključuju da je predmet ugovora nedopušten i da se radi o drugoj vrsti ugovora i samim tim prividnom ugovoru. Osim toga, apelant ističe da su nižestepeni sudovi utvrđivanjem ugovora kao ništavog zanemarili odredbu člana 30 ZOO-a po kojoj za štetu odgovara strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor, pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu. Nadalje, apelant navodi da je sporni ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi, a potpisi ovjereni kod nadležnog suda, iz čega proizlazi da se radi o punovažno zaključenom obligacionom ugovoru koji precizno i potpuno jasno izražava saglasnost volja ugovorenih strana. Apelant je naveo da je zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru potpuno pogrešan jer ugovor treba tumačiti u njegovoj cjelini, tj. sve odredbe pojedinačno i u međusobnoj vezi. Polazeći od pravila da se u slučaju apsolutne ništavnosti vrši obostrana restitucija onog što su stranke po osnovu ništavnog ugovora primile, apelant smatra da su nižestepeni sudovi trebali obavezati tužene da mu vrate/isplate 25.000,00 KM, da mu plate usluge gradnje pet kupatila, kao i da se nadoknadi cjelokupna materijalna šteta nastala isključivo ponašanjem tuženih.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da je apelant u apelaciji iznio hronološki tok postupka, dajući svoju ocjenu sprovedenih dokaza. Kako je sve navedeno apelant iznosio i tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene presude, o čemu je Vrhovni sud dao razloge, ukazuje se bespotrebnim njihovo ponavljanje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer mu je omogućeno da jednako kao i suprotna strana u sporu iznese sve činjenice i izvede sve dokaze na kojima je zasnivao svoje zahtjeve, niti je povrijeđeno pravo na imovinu, s obzirom na to da je premet navedenog ugovora imovina koja je, imajući u vidu njen režim, van pravnog prometa. Stoga, neuspjeh u sporu apelant ne može s osnovom pripisivati povredama na koje je ukazano u apelaciji, nego neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva na sprovedenim dokazima i u relevantnim odredbama materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u osporenoj presudi, s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni sud je naveo da donošenjem osporene presude od 22. maja 2015. godine nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na imovinu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da se u podnesenoj apelaciji ponavljaju apelantovi navodi isticani u žalbi protiv prvostepene presude Osnovnog suda od 8. decembra 2014. godine, a taj sud je u obrazloženju osporene presude dao jasne činjenične i pravne razloge za odlučivanje kao u izreci te presude.
24. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te „Službeni glasni RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 107 (1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
Član 108.
Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.
Član 458. stav 1.
(1) Stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa.
26. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.
Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:
1. izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je do stupanja na snagu ovog zakona određeno zakonom ili na osnovu zakona i zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, koje u skladu sa uslovima i po postupku koji su utvrđeni zakonom, odredi opština (u daljem tekstu: gradsko građevinsko zemljište);
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.
Član 5.
Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.
Član 18.
Pravo korišćenja zemljišta radi građenja ovlašćuje njegovog nosioca da na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevinu prema uslovima određenim u odobrenju za građenje u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju - Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88 i 24/89).
Pravo korišćenja zemljišta radi građenja ne može se prenijeti, otuđiti i opteretiti, a nasljeđuju ga pod opštim uslovima zakonski nasljednici koji su članovi porodičnog domaćinstva nosioca prava korišćenja zemljišta radi građenja.
Pravo korišćenja zemljišta radi građenja koje je stekao raniji vlasnik zemljišta na osnovu prvenstvenog prava, može se prenijeti na krug lica utvrđen ovim zakonom, a na osnovu nasljeđa to pravo prelazi na određeni krug zakonskih nasljednika.
Član 39.
Lice koje je steklo pravo korišćenja zemljišta radi građenja na osnovu prvenstvenog prava korišćenja zemljišta radi građenja, odnosno njegov pravni sljednik, može uz saglasnost skupštine opštine zaključiti ugovor o zajedničkoj izgradnji sa pravnim ili fizičkim licem koje ne spada u krug lica iz prethodnog člana ukoliko po ugovoru stiče pravo svojine na posebnom dijelu zgrade koji po vrijednosti nije manji od dijela zgrade na kome stiče pravo svojine, odnosno pravo raspolaganja njegov ortak.
U slučaju iz prethodnog stava svaki etažni vlasnik zgrade stiče pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, u skladu sa namjenom zemljišta i posebnih dijelova zgrade.
27. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/79, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 2.
Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 020559 15 Rev od 8. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se obavežu tuženi da ispune obaveze iz ugovora i da mu tuženi naknade štetu, kao i o protivtužbenom zahtjevu tuženih za naknadu štete i za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv u konkretnom postupku.
37. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u ocjeni da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, osporenim odlukama je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da izvrše ugovor i da mu solidarno naknade štetu pretrpljenu zbog neispunjenja ugovorne obaveze. Iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je ugovor protivan prinudnim propisima i da je kao takav ništav shodno odredbama člana 103 ZOO-a u vezi sa čl. 21, 24 i 63 Zakona o građevinskom zemljištu i sa članom 3 Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega su odbili apelantov zahtjev za ispunjenje ugovorne obaveze tuženih i za dosuđivanje naknade traženih vidova štete koja se po svim vidovima traži iz osnova ništavog ugovora. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je ugovor simulovan i da su parnične stranke u vrijeme zaključenja tog ugovora bile svjesne da vrše promet neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom/državnom vlasništvu na kojem su tuženi imalo samo privremeno pravo korišćenja, čiji promet nije dozvoljen i da stoga nijedna strana ne može tražiti da se ugovor prinudno ispuni i da nemaju pravo međusobno zahtijevati naknadu štete koja je posljedica ništavog ugovora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da u smislu odredbe člana 107 ZOO-a ugovor ne može postati punovažan niti naknadnim pristankom tuženih na ispunjenje ugovorne obaveze, a ni samim stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2006. godine (kada je postalo moguće pretvaranje prava korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u pravo vlasništva), budući da ugovor nije izvršen, a zabrana nije bila manjeg značaja jer je svrha zaštite javni interes koji se štiti odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, odgovarajući na apelantove žalbene navode u vezi s pitanjem restitucije onog što su stranke po osnovu ništavog ugovora primile, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda slijedi kako sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2 stav 2 ZPP) zbog čega sudovi u osporenim odlukama nisu imali ovlašćenje da odlučuju o restituciji. Takođe, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi kako su apelant i tuženi znali za postojanje uzroka ništavosti kupoprodajnog ugovora, zbog čega su zaključili prividan ugovor o zajedničkom ulaganju i da stoga nema osnova za dosuđenje naknade štete apelantu u smislu člana 108 ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
41. U vezi s apelacionim navodima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već ocijenio neosnovanim. Stoga, Ustavni sud ovo ničim obrazloženo pozivanje na kršenje prava na imovinu takođe smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba ZOO-a, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o prometu nepokretnosti, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević