Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3049/16 (L. L.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3049/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3049/16, rješavajući apelaciju Ljilje Lučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljilje Lučić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 105541 15 Rev od 21. aprila 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljilja Lučić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnijela je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 105541 15 Rev od 21. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 105541 13 Gž od 10. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 105541 12 P od 27. maja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao pravnog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 8. maja do 4. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Komande Garnizona Mostar od 25. marta 1982. godine apelantici je dodijeljen stan koji se nalazi u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu kojeg je 26. aprila 1982. godine zaključila ugovor o korištenju stana sa Zajednicom stanovanja JNA - Direkcija za izgradnju i održavanje stambenog fonda.

6. Apelantica je 1984. godine zaključila brak sa Željkom Lučićem.

7. Apelantica je 11. aprila 2000. godine predala Uredu za odbranu Mostar zahtjev za kupnju predmetnog stana. Ovaj zahtjev je zaveden pod brojem 23-1-34-9-147/00, bez otisnutog prijemnog pečata nadležnog organa.

8. Apelantičin suprug je 13. marta 2006. godine dao saglasnost (ovjerena pod brojem 4810/06 istog dana) apelantici da može podnijeti zahtjev za kupovinu predmetnog stana.

9. Apelantica je ponovo 2. februara 2011. godine podnijela tuženoj zahtjev za kupnju predmetnog stana.

10. Zaključkom tužene broj 03/I-23-192/11. od 16. juna 2011. godine apelantičin zahtjev od 2. februara 2011. godine je odbačen kao neblagovremen. U obrazloženju zaključka tužena je, između ostalog, navela da predmetni stan nije napustio nosilac stanarskog prava i da ga nije proglasio trajno napuštenim nadležni organ, te da je zahtjev (od 2. februara 2011. godine) podnesen nakon isteka roka određenog članom 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

Osporeni postupak

11. Apelantica je 13. marta 2012. godine podnijela tužbu protiv tužene radi otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tužbom je tražila da se tuženoj, kao prodavcu predmetnog stana, naloži da sa njom, kao kupcem, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za određenu kupoprodajnu cijenu, te da tužena dâ izričitu saglasnost da se apelantica može upisati kao vlasnik sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu kod zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, a u protivnom, takav ugovor će zamijeniti presuda.

12. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 105541 12 P od 27. maja 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, te je ona obavezana naknaditi troškove postupka tuženoj.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, ukazao da je odredbom člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova jasno određeno o kojim rokovima se radi, pa kako je apelantica tuženoj zahtjev za otkup stana podnijela 2. februara 2011. godine, očigledno je da je propustila zakonski rok za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana. Nadalje je Općinski sud istakao da se apelantica poziva na zahtjev za kupovinu predmetnog stana podnesen nadležnom organu 11. aprila 2000. godine, bez otisnutog prijemnog pečata tog organa. S tim u vezi je Općinski sud naveo da je odredbom člana 51. Zakona o prodaji stanova regulisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Služenim novinama FBiH“, a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu tog zakona. Navedeni zakon je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ 28. novembra 1997. godine. Dakle, navedeni zakon je stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, a primjenjuje se od 6. marta 1998. godine, od kada teče rok od dvije godine za podnošenje zahtjeva za otkup stana, tj. do 6. marta 2000. godine. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je zahtjev (na koji se apelantica poziva) podnijela 11. aprila 2000. godine, Općinski sud je istakao da je i taj zahtjev podnesen po isteku roka koji je propisan navedenim zakonom (član 7. stav 2). Pored toga, Općinski sud je naveo da je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva od 11. aprila 2000. godine morala imati saglasnost bračnog druga, što je dobila tek 2006. godine, kao i da navedeni zahtjev nema prijemni pečat, ni datum, niti potpis osobe koja je zaprimila zahtjev. Apelantica je na okolnost podnošenja zahtjeva od 11. aprila 2000. godine predložila saslušanje svjedoka Vanje Kolobara, ali je u toku postupka odustala od izvođenja ovog dokaza. Stoga je Općinski sud naveo da primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da apelantičin zahtjev od 11. aprila 2000. godine ne samo da nije blagovremen nego nije ni valjan.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 105541 13 Gž od 10. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da predmetni stan nije proglašen napuštenim, te da apelantica ne spada u krug osoba koje su tražile povrat u posjed stana. Nadalje je Kantonalni sud konstatovao da je zahtjev za otkup predmetnog stana podnesen 2. februara 2011. godine tuženoj, koja ga je zaključkom od 16. juna 2011. godine odbacila kao neblagovremen, te da prvostepeni sud nije prihvatio kao dokazano da je apelantica zahtjev za kupnju predmetnog stana predala 11. aprila 2000. godine, jer na priloženom zahtjevu nije bio evidentiran prijemni pečat nadležnog organa. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 7. st. 1. i 2. i člana 51. Zakona o prodaji stanova, pa kako je taj zakon objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 27/97 od 28. novembra 1997. godine i stupio na snagu 6. decembra 1997. godine (primjena je počela od 6. marta 1998. godine), Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev, jer je u svakom slučaju zahtjev za otkup predmetnog stana, bez obzira je li podnesen 11. aprila 2000. godine ili 2. februara 2011. godine, podnesen po proteku prekluzivnog zakonskog roka zbog čega je apelantica izgubila pravo na otkup predmetnog stana.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 105541 15 Rev od 21. aprila 2016. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prihvata pravni zaključak nižestepenih sudova u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu. Suprotno revizijskim prigovorima, nižestepeni sudovi su pravilno odbili apelantičin zahtjev, budući da je zahtjev za otkup predmetnog stana, bez obzira je li podnesen 11. aprila 2000. godine ili 2. februara 2011. godine, podnesen po proteku prekluzivnog roka, propisanog članom 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova. Naime, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 7. st. 1. i 2. i člana 51. navedenog zakona, te naveo da je u konkretnom slučaju na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana 11. aprila 2000. godine, a zatim ponovo 2. februara 2011. godine. Kako je navedeni zakon stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, a njegova primjena je počela 6. marta 1998. godine, Vrhovni sud je istakao da je apelantičin zahtjev podnesen izvan zakonom propisanog roka i kao takav je neblagovremen u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova.

18. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je bez utjecaja apelantičino pozivanje na odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) objavljenu u „Službenim novinama FBiH“ broj 22/01. Ovo stoga zato što je navedenom odlukom izmijenjen član 8a. Zakona o prodaji stanova, kojim je regulisano pitanje otkupa stana na stanovima koji su proglašeni napuštenim ili nosilaca stanarskih prava koji su napustili stan u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine, a što u konkretnom nije slučaj. U odnosu na ostale revizijski navode, Vrhovni sud je naveo da nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih Vrhovni sud kao takve nije posebno obrazlagao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica ukazuje da je zahtjev za kupnju predmetnog stana od 11. aprila 2000. godine podnijela nadležnom organu tužene, što je potvrđeno aktom Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata - Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Mostar broj 07/15-34/1-5/13-02 od 5. marta 2013. godine. S tim u vezi, ističe da je rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo više puta produžavan. Dakle, po apelantičinom mišljenju, nesporno se radi o blagovremeno podnesenom zahtjevu, te stoga nisu postojali zakonski razlozi da se njen zahtjev od 11. aprila 2000. godine odbije na način kako su to učinili redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da njome nisu povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje predmetnom apelacijom, niti je primjena prava u osporenoj odluci tog suda bila proizvoljna

21. Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da apelantičini navodi nisu osnovani, te da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

23. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetna apelacija neosnovana, te da u toj pravnoj stvari nije došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu i pravično suđenje. Pri tome je Pravobranilaštvo ukazalo da u konkretnom slučaju početak roka za podnošenje zahtjeva počinje teći od 27. aprila 2002. godine, a ne od 6. marta 1998. godine, kako se navodi u presudama redovnih sudova, i završava se 27. aprila 2004. godine u smislu odredbe člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 15/02). Međutim, Pravobranilaštvo je istaklo da je nadležni organ tužene prihvatio samo zahtjev za kupovinu predmetnog stana od 2. juna 2011. godine, a ne zahtjev od 11. aprila 2000. godine, budući da na njemu nije bilo prijemnog pečata.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Član 7. st. 1, 2. i 3.

(1) Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

(3) Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

25. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 7/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97 i 11/98) u članu 7. stav 2. riječi“jedne godine“ zamjenjuju se riječima „dvije godine“.

Član 3.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“.

26. Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Visoki predstavnik, broj 109/01 od 17. jula 2001. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 32/01 od 24. jula 2001. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 7, stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

“Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.“

Član 2.

Član 8(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

“Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu izmedu 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u “Službenim novinama Federacije BiH“, zavisno koji datum je kasniji“.

Član 5.

Ova odluka objavljuje se bez odlaganja u “Službenim novinama Federacije BiH“ i stupa na snagu danom objavljivanja.

27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 15/02 od 27. aprila 2002. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00), mijenja se i glasi:

"Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana."

Član 2.

Član 8 (a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:

"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu sa uslovima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u "Službenim novinama Federacije BiH", zavisno koji je datum kasniji."

Član 3.

Poslije člana 8. (a) dodaje se novi član 8. (b) koji glasi:

Član 8. (b) Nosilac stanarskog prava iz člana 8 (a) ovog zakona ima pravo da podnese pismeni zahtjev za otkup stana u skladu sa članom 7. ovog zakona tek kada obezbijedi dokaze da su on i svi članovi njegovog domaćinstva, kako je to definirano Zakonom o stambenim odnosima, napustili smještaj koji su koristili privremeno u svojstvu zakonitog ili nezakonitog korisnika.

Kako bi ispunio ovaj uslov, nosilac stanarskog prava dostavlja potpisan zapisnik od strane nadležnog upravnog organa kojim se utvrđuje napuštanje imovine, predaja ključeva i pečaćenje prostorija ili ulazak u posjed ispražnjenih prostorija predratnog nosioca stanarskog prava, ili se utvrđuje da ne postoji potreba da se trenutne prostorije isprazne u skladu sa zakonom. U slučajevima kada je to potrebno, nadležni upravni organ je dužan da nosiocu stanarskog prava izda ove dokaze.

Nadležni upravni organ će u roku od jednog mjeseca nakon stupanja na snagu ovog zakona definirati pravno valjani dokazni materijal u svrhu ovoga člana ako zapisnik nije na raspolaganju ili kada trenutni smještaj nije potrebno napuštati u skladu sa zakonom.

Ovi dokazi moraju se priložiti uz pismeni zahtjev za otkup stana. Dokazi su sastavni dio pismenog zahtjeva za otkup stana i zahtjev za otkup se ne može obrađivati ukoliko ovi dokazi nisu podneseni.

Član 5.

Ovaj zakon objavljuje se bez odlaganja u "Službenim novinama Federacije BiH" i stupa na snagu danom objavljivanja.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 105541 15 Rev od 21. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantičin pravni zastupnik je primio 2. juna 2016. godine a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.

Pravo na imovinu

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, kontrolisati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

36. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženu da sa njom kao nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, odnosno da će, u protivnom, sudska presuda zamijeniti takav ugovor. Budući da je među parničnim strankama nesporno da apelantica nije vlasnik predmetnog stana, već njegov korisnik po osnovu stanarskog prava (pravo korištenja), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelantičin imovinski interes (zahtjev za otkup predmetnog stana) ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, već kao „legitimno očekivanje“ zasnovano na zakonu u vidu „potraživanja“ da će predmetni tužbeni zahtjev biti riješen u njenu korist. Dakle, Ustavni sud smatra da su okolnosti predmeta, razmotrene u cjelini, apelantici dodijelile pravo na materijalni interes zaštićen pravom na imovinu, odnosno da je njen zahtjev za kupnju predmetnog stana bio dovoljno utvrđen da bi postao „imovina“ koja privlači zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da odbijanje redovnih sudova da usvoje predmetni tužbeni zahtjev nedvojbeno predstavlja miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine.

39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li to miješanje bilo predviđeno zakonom, odnosno ukoliko jeste, je li bilo u javnom ili općem interesu i je li bilo razmjerno (proporcionalno), tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg javnog interesa, ili joj je tim miješanjem nametnut nesrazmjeran pojedinačni teret. Ustavni sud podsjeća na to da je teret dokazivanja da su ispunjena sva tri navedena uvjeta na javnoj vlasti, tj. u konkretnom slučaju na sudu koji vodi postupak.

40. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, na koje pitanje je prvenstveno potrebno odgovoriti u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud polazi od stava da je zadatak domaćih organa, prije svega domaćih sudova, da razriješe pitanje tumačenja domaćeg zakona, a uloga Evropskog suda ograničena je na utvrđivanje toga je li takvo tumačenje u skladu s Evropskom konvencijom. Stoga, iako ima ograničena ovlaštenja pri ocjeni poštivanja domaćeg prava, Evropski sud može, u skladu s Evropskom konvencijom, izvući odgovarajuće zaključke kada utvrdi da su domaći sudovi očito proizvoljno primijenili domaće pravo ili tako da bi došli do proizvoljnih zaključaka (vidi, Evropski sud, Kushoglu protiv Bugarske, presuda od 10. avgusta 2007. godine, stav 50. sa daljnjom citiranom praksom). Ustavni sud podsjeća na to da je u brojnim svojim odlukama, također, izgradio stav da je zadaća redovnih sudova prvenstveno da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je uloga Ustavnog suda ograničena na ocjenu toga jesu li uslijed toga eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2052/12 od 27. novembra 2015. godine, stav 32).

41. Prije nego se upusti u analizu prvog uvjeta (zakonitosti miješanja), Ustavni smatra da je svrsishodno sumirati zaključke redovnih sudova prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu. Prije svega, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa predmeta kao nesporno proizlazi da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da predmetni stan nije nikada proglašavan napuštenim, niti ga je ona napuštala. Nadalje, apelantica se u dva navrata obraćala nadležnom organu radi otkupa predmetnog stana, i to 11. aprila 2000. godine i 2. februara 2011. godine. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je nadležni organ isključivo odlučio po apelantičinom zahtjevu od 2. februara 2011. godine na način da ga je odbacio kao neblagovremen, dok o njenom zahtjevu od 11. aprila 2000. godine nije nikada donio bilo kakvu odluku. Na drugoj strani, u sudskom postupku, u kojem su donesene osporene odluke, redovni sudovi su raspravljali ne samo o pitanju blagovremenosti apelantičinog zahtjeva od 2. februara 2011. godine već i o zahtjevu od 11. aprila 2000. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Općinskog suda proizlazi da je taj sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su oba apelantičina zahtjeva podnesena neblagovremeno, a da zahtjev od 11. aprila 2000. godine nije ni valjan, budući da nije sadržavao prijemni pečat, niti je uz saglasnost bila priložena saglasnost supružnika. Dakle, osim blagovremenosti, Općinski sud je problematizirao i samo postojanje zahtjeva u formalno-pravnom smislu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud, argumentirajući neblagovremenost podnošenja zahtjeva za kupnju predmetnog stana, zaključio da je krajnji rok za podnošenje takvog zahtjeva u smislu relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova (član 7. stav 2) u konkretnom slučaju bio 6. mart 2000. godine. Ovakav zaključak Općinski sud je obrazložio na način što je istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, a da je njegova primjena (u smislu odredbe člana 51. navedenog zakona) počela 6. marta 1998. godine, kao dana od kada je, po ocjeni Općinskog suda, počeo da teče dvogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Kako su oba zahtjeva za otkup predmetnog stana podnesena nakon 6. marta 2000. godine, Općinski sud je zaključio da su podnesena po proteku prekluzivnog roka iz člana 7. stav 2. navedenog zakona. Ovakvo pravno shvatanje prvostepenog suda, u pogledu načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo (član 7. stav 2. citiranog zakona) u odnosu na pitanje blagovremenosti podnesenih zahtjeva, potvrdio je Kantonalni sud u drugostepenoj osporenoj odluci, a potom i Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci, a ti sudovi pritom, za razliku od prvostepenog suda, nisu dovodili u pitanje pravnu narav apelantičinog zahtjeva od 11. aprila 2000. godine. Stoga, iz obrazloženja osporene drugostepene i revizione odluke proizlazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud smatrali da se apelantičino obraćanje nadležnom organu kako 11. aprila 2000. godine, tako i 2. februara 2011. godine ima smatrati zahtjevom za otkup stana u smislu Zakona o prodaji stanova. Također, iz obrazloženja konačno osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud zauzeo stav i da je neosnovan apelantičin revizioni prigovor da se u njenom slučaju, u pogledu rokova za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana, ima primijeniti Odluka Visokog predstavnika (iz 2001. godine) o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Ovo zbog toga što se, prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda, navedena odluka Visokog predstavnika isključivo odnosila na otkup stanova koji su proglašeni napuštenim ili koje su njihovi nosioci stanarskih prava napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine u smislu člana 8a. Zakona o prodaji stanova.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da je cilj donošenja Zakona o prodaji stanova bila privatizacija stanova u društvenom vlasništvu, odnosno napuštanje stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za vlasništvo. Način transformacije u pravo vlasništva je učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegirane kupnje s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo vlasništva, odnosno pravna osnova za upis vlasništva u zemljišne knjige. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da postojanje zakonskog zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Evropskom konvencijom. Međutim, ono što je potrebno utvrditi jeste jesu li priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, presuda od 1. aprila 2010. godine, broj predstavke 32540/05, stav 66). Također, Ustavni sud ukazuje na to da posebno formalističko i usko tumačenje ne može u pojedinim slučajevima biti kompatibilno s načelima Evropske konvencije, jer može isključiti potpuno razmatranje utemeljenosti navoda, što u konačnom ne služi ciljevima pravne sigurnosti ili odgovarajućem provođenju postupka (vidi, npr., Evropski sud, Maširević protiv Srbije, presuda od 11. februara 2014. godine, stav 51).

43. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da je propisivanje rokova za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Zakonu o prodaji stanova imalo cilj osiguranje poštivanja načela pravne sigurnosti s obzirom na to da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i zaštite od zastarjelih zahtjeva, odnosno, u konačnom, zaštitu vladavine prava i zakonitosti. U tom smislu Ustavni sud ističe da su rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulisani odredbom člana 7. stav 2. navedenog zakona, koji je u svojoj osnovnoj verziji (broj 27/97) prvobitno propisivao jednogodišnji rok za podnošenje takvog zahtjeva od dana njegove primjene. Potom je članom 1. Zakona o izmjenama o dopunama navedenog zakona (broj 7/00 od 5. marta 2000. godine) jednogodišnji rok iz člana 7. stav

2. Zakona o prodaji stanova zamijenjen dvogodišnjim rokom, te određeno (član 3) da taj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu 17. jula 2001. godine donio Odluku (broj 109/01) kojom je (članom 1) izmijenjen član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na način da se zahtjev (za kupnju stana) podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona [...], a da ova odluka stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ (član 5. odluke). Navedena odluka Visokog predstavnika je objavljena 24. jula 2001. godine u „Službenim novinama FBiH“ broj 32/01. Također, Ustavni sud zapaža da je navedenom odlukom (član 2) izmijenjen član 8a. Zakona o prodaji stanova, te dodan novi član 8b. Citirani članovi se tiču stanova koji su proglašeni napuštenim ili koje su nosioci stanarskog prava napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i odgovor Pravobranilaštva na predmetnu apelaciju u kojem je ukazano da se na početak računanja roka u konkretnom slučaju imaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova broj 15/02 od 27. aprila 2002. godine, prema kojima rok za podnošenje predmetnog zahtjeva završava 27. aprila 2004. godine, a ne kako su to redovni sudovi zaključili u osporenim odlukama (početak 6. mart 1998. godine - završetak 6. mart 2000. godine).

44. Imajući u vidu navedeno, analizom relevantnih propisa Ustavni sud nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda iz konačno osporene odluke da se navedena odluka Visokog predstavnika (broj 109/01 od 17. jula 2001. godine - objavljena 24. jula 2001. godine u „Službenim novinama FBiH“ pod brojem 32/01) ne odnosi na apelanticu kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U prilog navedenom stavu Ustavni sud ukazuje i na primjer iz svoje prakse u predmetu broj AP 4689/11 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4689/11 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud nije našao proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova (Kantonalnog suda i Vrhovnog suda) koji su, između ostalog, zaključili da se na zahtjev za prodaju stana, u situaciji kada zahtjev podnese nosilac stanarskog prava koji nikada nije napuštao stan i koji nije nikada proglašen napuštenim, ima primijeniti odredba člana 1. Odluke Visokog predstavnika o izmjenama i dopunama Zakona na kojima postoji stanarsko pravo, kojom je propisano da se zahtjev za prodaju stanova podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 24. jula 2001. godine).

45. S obzirom na zaključke redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari u kontekstu citiranih stavova iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine u konkretnom slučaju nije bilo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, jer redovni sudovi nisu prilikom odlučivanja o blagovremenosti njenog zahtjeva od 11. aprila 2000. godine uzeli u obzir naknadne relevantne izmjene i dopune Zakona o prodaji stanova koje su se ticale člana 7. stav 2. navedenog zakona, kojima je produžavan rok za kupnju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dakle, po ocjeni Ustavnog suda, način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili prekluzivne rokove (iz člana 7. stav 2. navedenog zakona) u osporenim odlukama u odnosu na apelantičin zahtjev od 11. aprila 2000. godine nije kompatibilan sa načelima iz Evropske konvencije, što je rezultiralo nemogućnošću razmatranja osnovanosti navoda iz apelantičine tužbe i odgovarajućem provođenju postupka ispunjavanjem uspostavljenih citiranih standarda kroz praksu Ustavnog suda i Evropskog suda. S druge strane, po ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova kada su u svjetlu pozitivnopravnih propisa apelantičin zahtjev od 2. februara 2011. godine okarakterisali kao nesporno neblagovremen.

46. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelantici povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi

47. Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer miješanje u apelantičinu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3049/16 (L. L.) | Sudska praksa | Aktio