Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4596/18 (S. M. i R. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4596/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4596/18, rješavajući apelacije Sandre Mehić i Rajka Milekića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sandra Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 148014 18 Gž od 15. maja 2018. godine i Rajko Milekić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 080530 17 Gž od 23. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4596/18

1. Sandra Mehić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, podnijela je 10. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 148014 18 Gž od 15. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužioca (JP Vodovod i kanalizacija d.o.o Zenica, u daljnjem tekstu: tužilac), Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 148014 17 Kom od 9. februara 2018. godine preinačena i obavezan je apelant da tužiocu na ime duga isplati iznos od 127,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev za isplatu duga za komunalne usluge, isporuka vode i naknada za kanalizaciju za period od 1. oktobra 2010. do 31. avgusta 2011. godine u ukupnom iznosu od 127,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da prema Izvodu iz poslovnih knjiga (kartica potrošača) postoji navedeni dug apelantkinje prema tužiocu. Nadalje je ukazao da je Izvodu iz poslovnih knjiga zakonodavac dao određenu „pravnu snagu" jer se na osnovu čl. 22. i 29. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) na osnovu njih može pokrenuti izvršni postupak radi prinudne naplate potraživanja koja iz njih proizlaze. Naime, ukoliko dužnik-izvršenik izjavi prigovor u smislu člana 50. stav (4) ZIP slijede zakonske posljedice propisane članom 50. stav (5) ZIP što se, nakon prigovora apelantkinje, dogodilo u konkretnom postupku u kojem je apelantkinja kao izvršenik dobila status tužene. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja duguje tužiocu po osnovu isporučene vode i naknade za kanalizaciju za navedeni period iznos od 127,25 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, jer je potraživani iznos već dospio za plaćanje a nije plaćen, iz čega slijedi da je apelantkinja kao dužnik u docnji, koja za posljedicu ima njenu obavezu da pored glavnog duga plati i zakonsku zateznu kamatu. Nadalje je naveo da je materijalno pravni osnov za donošenje ovakve presude takođe i čl. 12. i 14. tačka (1) Zakona o komunalnim djelatnostima, prema kojim je korisnik komunalne usluge dužan platiti utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu u ugovorenom propisanom roku, kao i izvršiti prijavu i odjavu svih promjena (promjena adrese, broja članova domaćinstva, površine objekta i si.) u roku od 8 dana od nastale promjene, te da se i prava i obaveze između davaoca i korisnika komunalnih usluga regulišu općinskim odlukama kojima će se urediti djelatnosti koje se odnose na komunalna poduzeća. Naveo je da je članom 47. Odluke o vodovodu i kanalizaciji propisano da svi potrošači plaćaju naknadu za utrošenu vodu i korištenje kanalizacione mreže svakog mjeseca.

AP-5108/18

4. Rajko Milekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 8. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 080530 17 Gž od 23. avgusta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 080530 10 Kom od 23. juna 2017. godine kojom je obavezan aplelant da tužiocu (Toplana a.d. Banjaluka) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati iznos od 567,00 KM za period od 1. juna do 31. decembra 2006. godine sa zakonskim zateznim kamatama od 29. juna 2007. godine pa do isplate.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužilac apelantu isporučivao toplotnu energiju za stan (detaljno naveden u presudi), da apelant u toku postupka nije izvodio dokaze na okolnosti da je u spornom periodu ulagao pismeni prigovor na kvalitet isporuke toplotne energije, a niti da je ulagao prigovore na obračune za isporučenu toplotnu energiju koju mu je tužilac dostavljao. Naveo je da je u kartici stambenog potrošača, koja je potpisana i ovjerena pečatom tužioca i glasi na ime apelanta navedeno apelantovo dugovanje iskazano po mjesecima i u mjesečnim iznosima od po 81,00 KM, te da je ukupan dug apelanta za navedeni period 567,00 KM. Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da je 18. oktobra 2005. godine podnosio zahtjev tužiocu za isključenje sa mreže i da je grijanje u spornom periodu bilo lošeg kvaliteta, jer se apelant nije odazvao ni na pripremno ročište kao ni na glavnu raspravu kod prvostepenog suda i nije predlagao i izvodio dokaze na navedene okolnosti, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Naime, naveo je da je članom 46. stav (1) Opštih i tehničkih poslova za isporuku toplotne energije propisano pravo korisnika usluga (tuženog) da pismeno prigovori kvalitetu grijanja, a dužnost isporučitelja grijanja (tužioca) je da u propisanim rokovima utvrdi kvalitet grijanja i odluči o osnovanosti prigovora, te o eventualnoj mogućnosti da korisniku usluge u skladu sa korekcionom tabelom umanji iznos naknade za grijanje. Međutim, apelant na kome je teret dokazivanja nije izvodio dokaze na okolnosti da je ulagao pismeni prigovor na kvalitet grijanja.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4596/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na slobodu izražavanja, kažnjavanje samo na osnovu zakona itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti u predmetnim apelacijama pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjenično stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4596/18 (S. M. i R. M.) | Sudska praksa | Aktio