Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1696/18 (M. T. i drugi)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1696/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1696/18, rješavajući apelacije Maka Tanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mak Tanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 454248 17 Kž 2 od 20. decembra 2017. godine, Fahrudin Goretić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 068507 17 Kž od 12. decembra 2017. godine,

I. Š. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K

040288 18 Kž od 24. aprila 2018. godine, Adnan Orlić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 K 031746 17 Kž od 16. marta 2018. godine, M. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 039479 17 Kž od 3. maja 2018. godine, Kenan Kunić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 059664 18 Kž od 22. juna 2018. godine i Željko Bodiroga protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 K 026271 18 Kž od 21. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1696/18

1. Mak Tanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 454248 17 Kž 2 od 20. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 454248 17 K 2 od 20. marta 2017. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), čije su radnje bliže opisane u izreci presude, pa mu je prvostepeni sud izrekao uvjetnu osudu kojom je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je, između ostalog, istakao da je proveo dokaze optužbe i odbrane (iskazi svjedoka-oštećenog S. L., L. A. i N. H., te A. M. ), kao i vještačenje po vještaku sudsko medicinske struke dr. H. Ž.. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je nakon verbalnog sukoba između vozača trolejbusa-oštećenog S. L. i apelanta, apelant u trolejbusu počeo udarati oštećenog šakama u glavu i tijelo. Nadalje, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je to sve izazvalo uznemirenje tridesetak putnika koji su se nalazili u trolejbusu i koji su se prepali i pobjegli u zadnji dio trolejbusa, pa je neko od putnika i pozvao na mobilni telefon policiju, nakon čega je u jednom momentu na molbu S. L. da ga više ne tuče i da ga pusti, apelant istog pustio i udaljio se sa lica mjesta. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tom prilikom S. L. zadobio lake tjelesne povrede u vidu nagnječine u predjelu potiljačnog dijela glave i leđa. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da kako se navedeno nasilje desilo na javnom mjestu, tj. u trolejbusu zaključak je da je ovakav napad imao za posljedicu ugrožavanje građanskog mira, a koji zaključak nedvojbeno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, prvenstveno L. A..

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da izreka prvostepene presude u potpunosti opisuje radnje izvršenja koje se stavljaju na teret apelantu a u skladu sa zakonskim obilježjem konkretnog krivičnog djela, te je prvostepeni sud u svojim razlozima objasnio i subjektivni odnos apelanta prema navedenom krivičnom djelu. Nadalje, ukazano je da je neosnovana žalbena tvrdnja da je izreka prvostepene presude nerazumljiva u smislu da prvostepeni sud miješa pojmove koji se odnose na uznemirenje građana i ugrožavanje građanskog mira, te da postoji razlika između ova dva navedena termina koja se ogleda u intenzitetu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je i ovaj žalbeni prigovor neosnovan jer iz izreke pobijane presude proizilazi da su u opisanim okolnostima događaja građani bili uznemireni (otprilike tridesetak putnika u trolejbusu u vrijeme događaja), a da to što je samo jedan od putnika nazvao policiju, ne znači da je samo taj putnik bio uznemiren. Naime, opis radnji izvršenja precizno opisuje nasilje i osobito drsko ponašanje, što je imalo za posljedicu ugrožavanje građanskog mira svih putnika koji su se zatekli u takvim okolnostima s obzirom da se radi o javnom prevozu gdje putnici očekuju bezbjedan i miran prevoz. U okolnostima kada jedan od putnika (tj. apelant) napada vozača trolejbusa zato što ne ispunjava njegove želje ne osvrćući se na prisustvo svih drugih putnika, po ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja nasilno ponašanje sa posljedicom ugrožavanja građanskog mira jer su putnici zbog takvog ponašanja apelanta bili uznemireni. Što se tiče iskaza svjedoka, Kantonalni sud je naveo da su bili razumljivi, potpuni i saglasni, suprotno tvrdnji žalbenih prigovora. Također, kada je u pitanju žalbeni navodi kojima se ukazuje na broj svjedoka koje je trebalo saslušati po prijedlogu kantonalnog tužitelja, Kantonalni sud je naveo da smatra da se ne radi o propustu suda jer je prvostepena presuda objasnila iskaze svjedoka koji su saslušani pred prvostepenim sudom dovodeći ih u vezu međusobno i sa ostalim dokazima, što je bilo dovoljno za donošenje presude suda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, našao da je prvostepeni sud, na osnovu ocjene dokaza provedenih na glavnom pretresu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

AP-1958/18

5. Fahrudin Goretić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Mirsad Mešić, advokat iz Bihaća, podnio je 30. marta 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 068507 17 Kž od 12. decembra 2017. godine.

6. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 068507 15 K od 1. juna 2017. godine kojom je apelant, između ostalog, oglašen krivim da je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivična djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. KZ F BiH i zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ F BiH, pa mu je prvostepeni sud izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

7. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, pored ostalog, istakao da se po ocjeni tog suda neprihvatljivim ukazuju žalbeni navodi apelantovog branitelja da prvostepeni sud nije pravilno i u potpunosti cijenio iskaz apelanta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud cijenio iskaz apelanta pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima, to jest u vezi sa materijalnim dokazima i u vezi sa iskazima svjedoka F. K. i M. J.. Nadalje, ukazano je da ne stoje žalbeni prigovori da apelant nije bio zadužen građevinskom opremom te da tom opremom nije mogao raspolagati. U vezi s tim, navedeno je da je ugovore o iznajmljivanju građevinske opreme potpisivao i građevinsku opremu izdavao upravo apelant kao stvarni direktor koji je upisan u sudskom registru, te kao faktički direktor jer je obnašao poslove koji su vezani za poslove direktora kako faktički tako i u finansijskom pogledu u pogledu korespondencije sa bankama, u pogledu korespondencije sa računovodstvenim servisom i slično. Isto tako, konstatovano je da ne stoje žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju stvarni direktor preduzeća bio suvlasnik F. K., a to iz razloga što je F. K. suvlasnik sa udjelom od 20%, a S. G. suvlasnik sa udjelom od 80%, te je stvarni direktor preduzeća upravo apelant jer je on kao takav imenovan na te poslove i te poslove je obavljao. Također, ukazano je da su neosnovani žalbeni prigovori da su poslove direktora preduzeća obavljali F. K. i uprava društva koja je formirana, pošto je uprava društva obavljala sasvim druge poslove u pogledu rada preduzeća, projekcije poslovanja i slično iz razloga što je društvo bilo u vlasništvu više osoba. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je po mišljenju tog suda provedenim dokazima optužbe izvan svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant kao direktor firme zadužio građevinsku opremu i istu opremu davao u zakup raznim fizičkim i pravnim licima, nije vodio brigu o interesima društva niti je zahtijevao od zakupoprimaca povrat i brižan odnos prema opremi tako da je utvrđen nedostatak opreme u određenom novčanom iznosu. Isto tako, utvrđeno je da je apelant kao direktor iskorištavao svoj službeni položaj i od pravnih i fizičkih lica naplaćivao određene novčane iznose te novac zadržavao za sebe u određenom iznosu, te se u njegovim radnjama kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu ostvaruju svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim.

AP-3334/18

8. I. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 13. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 040288 18 Kž od 24. aprila 2018. godine.

9. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba KT ZDK i u odluci o kazni preinačena je Presuda Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 040288 15 K od 15. novembra 2017. godine, tako da je apelantu za krivična djela za koja je tom presudom oglašen krivim, i to za krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZ F BiH učinjeno u idealnom sticaju sa krivičnim djelom ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ F BiH opisana pod tačkom 1. presude, te za krivična djela narušavanje nepovredivosti doma iz člana 184. stav 1. KZ F BiH, nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ F BiH i oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ F BiH, učinjena u idealnom sticaju, opisana pod tačkom 2. presude, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci (umjesto jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine).

10. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je na osnovu saslušanja oštećenog E. Č., svjedoka S. M., E. M., T. O., Ž. A., V. Š., H. K., izvršenog suočenja između oštećenog E. Č. i svjedoka E. M., saslušanih vještaka dr. H. M. i dr. G. Ć., te ostvarenog uvida u materijalne dokaze predložene od strane KT ZDK, na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicama stavljaju na teret, te izrekao kaznu kao u dispozitivu presude. Nadalje, istaknuto je da nema ničeg spornog sa stanovišta zakonskih odredbi što taj sud, između ostalog, zasniva presudu i na iskazu svjedoka oštećenog E. Č. koji je dat na zapisnik u istražnom postupku pred policijom 2. septembra 2014. godine i kantonalnim tužiteljem 17. oktobra 2014. godine. Naime, Općinski sud je naveo da su u ovom konkretnom slučaju iskazi oštećenog E. Č. na zakonit način uvedeni kao dokazna građa na glavnom pretresu i čine zakonitu osnovu za izvođenje zaključka suda u smislu člana 296. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH). Također, istaknuto je da je izjave navedenih vještaka taj sud u potpunosti prihvatio jer su vještaci bili jasni, sigurni, ubjedljivi u svojim izjavama, a svoje mišljenje su također iznijeli u skladu sa pravilima struke i nauke, te ostvarenog uvida u medicinsku dokumentaciju koja je vještacima stavljena na uvid. Na kraju, Općinski sud je konstatovao da iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi da je apelant u označena vremena i mjesta, te način opisan u optužnicama zaista i počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Isto tako, Općinski sud je naveo da smatra da su se u radnjama apelanta stekla bića obilježja krivičnih djela koja mu se optužnicama stavljaju na teret, dakle, apelant je bio svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje, te kako ne postoje okolnosti koje isključuju odgovornost apelanta, to ga je sud oglasio krivim i kaznio kao u izreci presude.

11. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da način izvršenja krivičnih djela, upornost pri izvršenju navedenih krivičnih djela opisanih u izreci prvostepene presude, posljedice koje su nastupile za oštećenog E. Č. kao i za njegovu imovinu, ukazuju da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u nedovoljnoj mjeri cijenio težinu učinjenih krivičnih djela kao i stepen ugrožavanja zaštićenih dobara, a posebno je propustio cijeniti okolnosti pod kojima su navedena krivična djela počinjena i posljedice koje su nastupile za oštećenog E. Č.. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da su kazne koje su apelantu utvrđene prvostepenom presudom za navedena krivična djela, preblago utvrđene, te da utvrđene olakšavajuće okolnosti ne opravdavaju visine utvrđenih pojedinačnih kazni, kako je to učinio prvostepeni sud, tako da je taj sud apelantu za predmetna krivična djela utvrdio pojedinačne kazne kao u izreci ove presude, nakon čega je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. AP-3416/18

12. Adnan Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Advokatsko društvo Suljić d.o.o. Tuzla, podnio je 20. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 K 031746 17 Kž od 16. marta 2018. godine.

13. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba apelantovog branitelja je odbijena, dok je žalba KT TK djelimično uvažena, pa je Presuda Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 K 031764 16 K od 10. jula 2017. godine preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji. Naime, apelantu je u uvjetnoj osudi koja mu je izrečena tom presudom zbog produženog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZ F BiH, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako on za vrijeme od dvije godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo, utvrđena dodatna obaveza kojom je određeno da će sud ukoliko apelant u roku od jedne godine ne naknadi štetu koju je krivičnim djelom pričinio oštećenim R. H. i R. H. u određenim novčanim iznosima, opozvati uvjetnu osudu, te apelantu izreći izvršenje utvrđene kazne zatvora uvjetnom osudom, u trajanju od šest mjeseci.

14. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, ukazao da se neosnovano žalbom apelantovog branitelja prigovara da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno u smislu člana 296. stav 2. ZKP F BiH, te nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja u međusobnu vezu, pravilno izveo zaključke koji čine osnovu činjeničnog stanja pobijane presude. Nadalje, istaknuto je da činjenicu da su laptopi, koji su otuđeni prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela u noći 31. decembar 2011. na 1. januar 2012.godine iz kuća vlasništvo oštećenih, otuđeni upravo od strane apelanta, utvrdio na osnovu iskaza saslušanog svjedoka E. N., koji je potvrdio da je od apelanta kupio tri laptopa po cijeni ukupno 450,00 KM, te da je nakon što je pozvan od strane službenika policije PS Lukavac, koji su mu saopštili da se radi o otuđenim laptopima, te laptope i predao policiji. Isto tako, utvrđeno je da je i sam apelant u svom iskazu u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu potvrdio da je dva laptopa prodao E. N., u kući njegovog amidže R. N., a navedeno je potvrđeno i sadržajem zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i zapisnika o vraćanju predmeta. Zatim, konstatovano je da je prvostepeni sud pravilno odlučio da ne prihvati navode apelanta da je on preko PIK-a uzeo laptope od lica iz Brčkog, da je u Orašju na benzinskoj pumpi, odnosno kafiću pregledao laptope, te je uzeo te laptope i odnio R. N. da mu pokaže da li mu odgovaraju, smatrajući ovakve navode apelanta nelogičnim, jer se radi o laptopima koji su otuđeni iz kuća oštećenih u noći 31. decembar 2011. na 1. januar 2012. godine, a već 2. januara 2012. godine iste te laptope, koje je već imao u svom vozilu, apelant je prodao E. N., koje razloge je prihvatio i Kantonalni sud. Također, navedeno je da se neosnovano žalbom apelantovog branitelja pobija prvostepena presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud u dijelu koji se odnosi na otuđene pokretnine prihvatio iskaze oštećenih o tome šta im je nakon provale u njihove kuće otuđeno, za što je dao valjane razloge, jer nije imao stvarne i konkretne razloge da posumnja u njihove iskaze, naročito što je njihov iskaz da su im tom prilikom otuđeni i laptopi potvrđen pronalaskom laptopa kod E. N., koji je u svom iskazu naveo da ih je kupio od apelanta, pa je tako prihvatio i njihove iskaze u dijelu u kojem su opisali znatni nakit koji im je otuđen. Također, Kantonalni sud je naveo da je tačno da stalni sudski vještak ekonomske struke D. M. nije mogla imati na uvid otuđeni zlatni nakit, jer isti nije pronađen, što je čest slučaj prilikom suđenja za ovakva krivična djela, pa je vještak uzela najmanju gramažu za zlatni nakit ove vrste i najmanju vrijednost opisanog korištenog zlatnog nakita i na tome zasnovala svoj nalaz i mišljenje. Kantonalni sud je ukazao da navedeno sudska praksa i u drugim sličnim slučajevima prihvata, pa je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke D. M. dat u skladu sa pravilima i vještinama struke, kada je prihvatio iskaz vještaka dat na glavnom pretresu i pisani nalaz i mišljenje vještaka od 27. novembra 2012. godine.

AP-3657/18

15. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 039479 17 Kž od 3. maja 2018. godine.

16. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 039479 16 K od 13. aprila 2017. godine kojom je apelant oglašen krivim da je na način opisan u izreci te presude počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ F BiH, pa mu je prvostepeni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

17. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da iz izreke i obrazloženja pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je apelant bez ikakvog povoda oštećenog B. P. koji je kritične prilike parkirao vozilo na parkiralištu ispred hotela ,,Dinara“, grubo vrijeđao, prišao mu i šakom ga udario u predjelu tjemena, zatim mu psovao majku, laktom ga udario u predjelu brade, te otvorenim dlanom udario u predio lica s desne strane, uslijed čega je isti zadobio lake tjelesne ozljede. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiva tvrdnja istaknuta u žalbi branitelja apelanta da se iz izreke pobijane presude ne može utvrditi postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi umišljajno postupanje apelanta, jer se apelantu optužnicom stavlja na teret da je bezrazložno nasiljem i grubim vrijeđanjem, napao oštećenog B. P., ugrozivši mu građanski mir. Dakle, ukazano je da je apelant izvršio nemotivirano nasilje, kojim se određuje vršenje nasilja na temelju člana 362. KZ F BiH prema kojem se, za postojanje obilježja krivičnog djela nasilničko ponašanje treba raditi o nasilju radi samog nasilja, o napadu na drugog samo radi napada, kao izraza sklonosti izvršitelja djela nasilja i iživljavanju bez objektivnog uzroka. Također, konstatovano je da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i drugih dokaza provedenih tokom krivičnog postupka, kako to propisuje odredba člana 296. stav 2. ZKP F BiH, a zaključke prvostepenog suda koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice, kao pravilne prihvatio je i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza koje je naveo i na koje se pozvao u pobijanoj presudi i to: iskaza svjedoka -oštećenog B. P., svjedoka N. P. i M. P., te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. J. P., medicinske dokumentacije za oštećenog B. P., Doma zdravlja Livno - Odjel hitne medicinske pomoći od 11. jula 2016. godine, otpusnice iz bolnice Kirurškog odjela Kantonalne bolnice Livno o liječenju oštećenog i drugih dokaza navedenih u pobijanoj presudi, izveo pravilan zaključak da je apelant na način i u vrijeme opisano kao u izreci pobijane presude, počinio radnje za koje je oglašen krivim.

AP-5102/18

18. Kenan Kunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Fuad Karamehić, advokat iz Visokog, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 059664 18 Kž od 22. juna 2018. godine.

19. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 059664 16 K od 17. januara 2018. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ F BiH, čije su radnje bliže opisane u izreci presude, pa mu je prvostepeni sud izrekao uvjetnu osudu kojom je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

20. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da apelantov branitelj smatra da se u konkretnom predmetu presuda ne može temeljiti na iskazima oštećenog N. M., te svjedoka D. H.. Međutim, suprotno od toga, taj sud je našao da su to upravo oni dokazi koji potvrđuju izvršenje krivičnog djela od strane apelanta, povezujući ih sa medicinskom dokumentacijom oštećenog N. M., te sa sudsko-medicinskim vještačenjem dr. E. K.. Naime, ukazano je da je oštećeni N. M. vrlo jasno opisao izvršenje krivičnog djela od strane apelanta, a koji iskaz je apsolutno povezan sa iskazom svjedoka D. H.. Osim toga, istaknuto je da činjenica da je oštećeni N. M. kritičnog dana zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve jagodične kosti sa prelomom zidova lijevog viličnog sinusa, proizlazi iz medicinske dokumentacije za oštećenog N. M., kao i iz sudsko-medicinskog vještačenja dr. E. K.. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud, prilikom donošenja presude, brižljivo cijenio svaki dokaz pojedinačno, te u međusobnoj vezi, nakon čega je zaključio da dokazi koji su prihvaćeni od strane prvostepenog suda, izvan razumne sumnje potvrđuju da je apelant 7. juna 2015. godine počinio krivično djelo za koje se tereti. Također, navedeno je da dokazi koji su prihvaćeni od strane prvostepenog suda ne potvrđuju postojanje instituta nužne odbrane, a s obzirom da se zaključak o nužnoj odbrani, ne može izvesti na osnovu iskaza oštećenog N. M., svjedoka D. H., te medicinskih dokumenata za oštećenog N. M.. Dakle, ukazano je da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak u pogledu krivično-pravne odgovornosti apelanta, te tom prilikom nije povrijedio krivični zakon, a niti je načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka definisanu u članu 312. stav 1. tačka k. ZKP F BiH. AP-5281/18

21. Željko Bodiroga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 K 026271 18 Kž od 21. maja 2018. godine.

22. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 K 026271 16 K od 15. januara 2018. godine kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. KZ RS, čije su radnje bliže opisane u izreci presude, pa mu je prvostepeni sud izrekao jedinstvenu upozoravajuću sankciju - uvjetnu osudu kojom je apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno odredio da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

23. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da po mišljenju tog suda, nisu osnovani žalbeni prigovori kojima se ukazuje na pogrešan pristup u ocjeni provedenih dokaza. Naime, ukazano je da iz obrazloženja pobijane presude, sa aspekta iznesenih iskaza oštećenih S. K., M. M. i Nj. D., svjedoka (uključujući i apelanta) i vještaka medicinske struke, te sadržaja materijalnih dokaza, proizlazi da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio svaki od izvedenih dokaza optužbe i odbrane, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, kako to zahtjeva odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude detaljno bavio analizom svih provedenih dokaza i to kako svakog dokaza pojedinačno, tako i zajedno, dovodeći ih u uzajamnu i logičnu vezu, pa kada se iskazi saslušanih svjedoka dovedu u međusobnu vezu, onda se, suprotno navodima žalbe, može zaključiti da postoji dovoljno dokaza koji na nedvojben način upućuju na krivicu apelanta, o čemu pobijana presuda sadrži dovoljno logičkih argumenata. Nadalje, konstatovano je da je djelovanje apelanta ispoljeno kritične prilike, posmatrano po kriteriju objektivne podobnosti, kod oštećenih nesumnjivo izazvalo osjećaj straha i nesigurnosti, zbog čega su iskazane prijetnje i prijavili policiji. Dakle, ukazano je da su postupci apelanta i način ispoljene prijetnje, kod oštećenih izazvali uznemirenost i strah, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, a pri donošenju takvog zaključka prvostepeni sud je s pravom poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka-neuropsihijatra dr. D. J.. U vezi s tim, navedeno je da na ozbiljnost prijetnje nije od značaja činjenica da li je apelant stvarno imao namjeru ostvariti prijetnju, jer suštinu djela predstavlja činjenica da su oštećeni, s obzirom na objektivne i subjektivne okolnosti, imali razloga da prijetnju shvate ozbiljno. Prema tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud apelanta za predmetne prijetnje pravilno oglasio krivim, nalazeći da su se u njegovom djelovanju ostvarila sva zakonska obilježja bića krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 169. stav 1. KZ RS, dajući pri tom valjane razloge u pogledu svjesne i voljne komponente psihičkog odnosa apelanta prema djelu u cjelini, zbog čega se pravilnost takvog zaključka ne može dovesti u sumnju žalbenim prigovorima odbrane. Nadalje, ukazano je da kada je u pitanju krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS, prvostepeni sud je također pravilno utvrdio činjenično stanje sa aspekta vrijednosnog značaja i sadržaja izvedenih dokaza. Naime, navedeno je da je poklonivši s punim pravom povjerenje svjedočenjima oštećenih, te dovodeći ih u vezu sa ostalim dokazima optužbe, te stručnim nalazom i mišljenjem vještaka dr. D. D., prvostepeni sud na uvjerljiv način isključio mogućnost da je do tjelesnih povreda oštećenog S. K. došlo na neki drugi način od onog opisanog u optužnici. Naime, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa i sadržaja nalaza vještaka medicinske struke dr. D. D. proizlazi da je on prilikom davanja svog nalaza i mišljenja imao u vidu validnu medicinsku dokumentaciju za oštećenog S. K., te predmetnu fotodokumentaciju, prema kojoj je isti zadobio tjelesnu povredu u vidu dvije oguljotine-ogrebotine na desnoj polovini vrata, koje su nastale usljed snažnog pritiska šake i jagodica prstiju apelanta.

Spajanje predmeta

24. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1696/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

25. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na privatni i porodični život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

27. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

29. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP RS, odnosno 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, odnosno članu 16. ZKP F BiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

30. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključaka da su apelanti počinili predmetna krivična djela za koja su oglašeni krivim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno jasno obrazložili zbog čega su određene dokaze prihvatili, te zašto određene dokaze nisu prihvatili, što su kao pravilno prihvatili i drugostepeni sudovi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1696/18 (M. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio