Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5343/18 (Ž. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5343/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5343/18, rješavajući apelaciju Željka Mičića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Mičić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 097403 18 Gž od 30. maja 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Mičić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 097403 18 Gž od 30. maja 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Mičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 097403 18 Gž od 30. maja 2018. godine. Apelant je podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud donese odluku kojom se „odlaže izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 097403 16 I od 8. juna 2016. godine do konačne odluke Ustavnog suda“, ili i da Ustavni sud „naloži Osnovnom sudu da ne provodi postupak izvršenja određen rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 I 097403 16 I od 8. juna 2016. godine“, ili da odredi „svaku privremenu mjeru za koju smatra da bi bila u interesu zaštite prava apelanta i u interesu zaštite apelanta od pretrpljenja nenadoknadive i nepovratne štete“. Apelant je 24. septembra 2018. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak/urgenciju u kojem predlaže da Ustavni sud hitno uzme u rad i odluči o podnesenom prijedlogu za donošenje privremene mjere. Apelant je 3. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 96 o I 097403 16 I od 9. septembra 2016. godine kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta, kao izvršenika, izjavljen protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 I 097403 16 I od 8. juna 2016. godine.
3. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je Osnovni sud Rješenjem o izvršenju broj 96 o I 097403 16 I od 8. juna 2016. godine dozvolio izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja (Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) protiv apelanta, a na osnovu izvršne isprave - Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 066743 13 P od 2. juna 2015. godine i presude Apelacionog suda broj 96 0 P 066743 5 Gž od 15. marta 2016. godine. Navedenim odlukama je apelant (koji ima registriranu firmu „ORIS“ d.o.o. i za nju registriranu djelatnost) obavezan da tužitelju (kasnije tražiocu izvršenja) preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade solitera u Kolobari u Brčkom, a za koji je apelant sa tužiteljem 2006. godine zaključio ugovor o zakupu na pet godina počev od dana ulaska u posjed (tj. 18. januara 2008. godine), te da mu isplati dug po osnovu neplaćene zakupnine u iznosu od 3.809,52 KM, jer je apelant poslovni prostor nastavio koristiti nakon isteka ugovora koji nije produžen, kao i da mu plati zakonske zatezne kamate, te troškove postupka. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja od 9. septembra 2016. godine naveo da postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje u materijalnopravnom i procesnopravnom smislu predviđeni članom 59. Zakona o izvršnom postupku. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je istakao da, ispitujući dokaze priložene u spis i primjenjujući odgovarajuće odredbe zakona, utvrdio da ne postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje, odnosno da navedene presude na osnovu kojih se vodi ovaj izvršni postupak nisu pravosnažno ukinute, preinačene i poništene, te da su u dalje na snazi, odnosno nisu izgubile svoju djelotvornost i da i dalje imaju relevantan pravni učinak. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da zahtjevi koji su propisani članom 43. i članom 47. Zakona o izvršnom postupku su ispunjeni u konkretnom slučaju, te su prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju uređeni u skladu sa navedenim članovima, odnosno postoji identitet prijedloga za izvršenje i izvršne isprave. Naime, da je to vidljivo i iz činjenice da se u prijedlogu za izvršenje nalazi jedinstveni matični broj građana i da je uvidom u povratnicu utvrđeno da je na toj adresi apelant primio osporavano rješenje sa prijedlogom za izvršenje. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da postojanje duga onako kako je naveden u izvršnim ispravama u iznosu od 3.809,52 KM po osnovu duga na ime neplaćene zakupnine, sa zakonskom kamatom i troškovima parničnog postupka, apelant nije osporio ni jednim relevantnim dokazom osim paušalno istaknutim prigovorom, te za sud nije sporno postojanje navedenog duga. Pored toga, Apelacioni sud je zaključio da ne stoji ni apelantov prigovor da predmetno izvršenje ne spada u sudsku nadležnost, jer je nadležnost Osnovnog suda da određuje i sprovodi izvršenje jasno utvrđena članom 4. u vezi sa članom 25. Zakona o izvršnom postupku. Apelacioni sud je naveo da, budući da razlozi koje je apelant naveo u žalbi ne predstavljaju razloge koji sprečavaju izvršenje, valjalo je na osnovu odredbe člana 344. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 23. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, žalbu odbiti i prvostepeno rješenje potvrditi.
4. Osnovni sud je Zaključkom broj 96 0 I 097403 16 I od 16. jula 2018. godine odredio sprovođenje izvršenja protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora i naplate duga, te je, između ostalog, naloženo sudskom izvršiocu da na osnovu pomenutog Zaključka provede izvršenje popisom, pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari koje su vlasništvo apelanta, te prenosom dobijenog novčanog iznosa na račun tražioca izvršenja, kao i da provede postupak izvršenja tako što će obavijestiti apelanta o mjestu, datumu i vremenu provođenja službenih izvršnih radnji.
5. Prema stanju spisa, Osnovni sud je putem obavijesti koju je apelant potpisao 19. septembra 2018. godine obavijestio apelanta da je provođenje izvršnih radnji zakazano za 25. septembar 2018. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant je naveo da je pogrešno utvrđenje sudova da on ima dug za zakupninu, jer on nikada nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, nego da je u posjedu bilo preduzeće „ORIS“ d.o.o. Brčko koje je vršilo posjed bez pravnog osnova, te da se on ne nalazi u evidenciji Direkcije za finansije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao zakupac, o čemu posjeduje uvjerenje. Osim toga, apelant je istakao da sudovi nisu nadležni za odlučivanje i izvršenje u slučaju kada se radi o posjedu bez pravnog osnova. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. U dopuni apelacije, apelant je detaljnije pojasnio navode iz apelacije, te je istakao da iz svega navedenog proizilazi da postoje „osnovane indicije da su redovni sudovi proizvoljno postupali u utvrđenju činjenica i primjeni relevantnih pozitivnih propisa“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Nadalje, imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava iz člana
13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević