Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3028/16 (Općina Gračanica)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upis u sudski registar
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Upravni postupak
- Privatizacija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3028/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3028/16, rješavajući apelaciju Općine Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Gračanica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 012456 16 Uvp od 12. maja 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012456 14 U od 5. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Gračanica (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 012456 16 Uvp od 12. maja 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 012456 14 U od 5. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, J.P. „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Milojke Piskić, Azema Mehanovića, Aziza Valjevca, Osmana Memića, Halima Nasića, Mustafe Murića, Zejnebe Hadžihasanović, Seada Jukana, Fatime Grbić i Behije Konjić (u daljnjem tekstu: ostali tužitelji) zatraženo je 31. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i ostali tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. septembra 2018. godine, dok prvotužitelj nije odgovorio.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija) broj 01-134/2014 od 5. februara 2014. godine, koja je rješavala po službenoj dužnosti, oglašeno je u cijelosti ništavim rješenje o odobravanju početnog bilansa prvotužitelja kojeg je donijela Kantonalna agencija 1. septembra 2000. godine (točka 1. izreke). Tač. 2. i 3. izreke oglašen je u cijelosti ništavim zaključak o utvrđivanju knjigovodstvene vrijednosti i vlasničke strukture prvotužitelja od 4. oktobra 2000. godine, i djelimično ništavim rješenje o odobravanju korigovanog početnog bilansa stanja sa korigovanim programom privatizacije prvotužitelja (rješenje Kantonalne agencije od 4. novembra 2011. godine) u dijelu strukture i iznosa vrijednosti udjela kapitala. Tačkom 4. izreke utvrđena je vrijednost državnog kapitala u kapitalu prvotužitelja nakon izvršenog isknjižavanja javnih dobara i dobara u opštoj upotrebi i to u iznosu od 894.545,00 KM ili 100% sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine. Tačkom 5. izreke u cijelosti je oglašeno ništavim rješenje Kantonalne agencije od 29. novembra 2001. godine o odobravanju upisa izvršene privatizacije prvotužitelja u sudski registar. Tačkom 6. izreke poništene su sve pravne posljedice koje su proizvela rješenja i zaključak oglašeni djelimično ništavim i ništavim u cijelosti u tač. 1., 2., 3. i 5. tog rješenja. Tačkom 7. izreke naloženo je prvotužitelju da u roku od 60 dana od dana izvršnosti tog rješenja, Općinskom sudu u Tuzli podnese prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet i to: 7. 1. Promjenu vrijednosti osnovnog kapitala na stanje u tekućem periodu, 7.2. Brisanje privatnog kapitala iz osnovnog kapitala prvotužitelja, 7.3. Brisanje privatnih vlasnika iz članstva prvotužitelja, 7.4. Zadržavanje apelantice kao jedinog člana prvotužitelja i upis visine njenog uloga u osnovnom kapitalu.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalna agencija je navela da je donošenjem rješenja o odobravanju početnog bilansa prvotužitelja od 1. septembra 2000. godine i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar, iako su se u strukturi kapitala nalazila i javna dobra, što je u suprotnosti sa odredbama člana 8. stav
2. Zakona o privatizaciji preduzeća, jer nekretnine u opštoj upotrebi po tim odredbama nisu mogle biti predmet privatizacije. Pored toga, kako je zaključeno, povrijeđene su i odredbe člana 23. Zakona o vodama Tuzlanskog kantona, kojima je propisano da su vodoprivredni objekti od interesa za Kanton i u vlasništvu apelantice, kao i odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je predmetna privatizacijska prodaja suprotna pravilima javnog poretka i moralu društva. Imajući u vidu navedeno Kantonalna agencija je smatrala da privatizacijska prodaja u konkretnom slučaju nije pravno valjan, ni moralan pravni posao koji je u cijelosti ništav i zbog čega su, prema mišljenju tog upravnog organa navedena rješenja u predmetnoj odluci, na osnovu odredaba člana 264. stav 1. tač. 3. i 5. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), morala biti oglašena ništavim u cijelosti. Također, je istaknuta činjenica da vrijednost javnih dobara u ukupnom kapitalu prvotužitelja iznosi 73 % što predstavlja dominantno učešće u odnosu na ukupnu vrijednost kapitala.
7. Prvotužitelj i ostali tužitelji (koji su dioničari prvotužitelja) su se žalili protiv navedenog rješenja Kantonalne agencije. Odlučujući o žalbama Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj 04/1-01-19- 000103-1/14 od 8. aprila 2014. godine žalbe odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je cijeneći navedene razloge žalbe, kao i sve odlučne činjenice, dokaze i podatke iz predmetnih spisa Ministarstvo donijelo navedenu odluku. Ministarstvo se pozvalo na odredbu člana
264. ZUP-a kojom je propisano kada može organ koji je donio upravni akt isti oglasiti ništavim, dok je članom 265. ZUP-a utvrđeno da se rješenje može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti i to od strane organa koji ga je donio ili drugostepenog organa.
8. Tužitelji su protiv rješenja Ministarstva i Kantonalne agencije tužbom pokrenuli upravni spor. Odlučujući u upravnom sporu u kojem je apelantica učestvovala kao zainteresovano lice, Kantonalni sud je presudom broj 03 0 U 012456 14 U od 5. februara 2016. godine (ispravljenoj rješenjem o ispravci presude od 15. februara 2016. godine) uvažio tužbe tužitelja, oba osporena rješenja poništio i upravnu stvar riješio tako što su uvažene žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostepenog rješenja Kantonalne agencije od 5. februara 2014. godine i navedeno rješenje poništio u svim tačkama izreke, osim tačke 5. koja se mijenja tako da glasi: Oglašava se ništavim rješenje Kantonalne agencije od 29. novembra 2001. godine o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i to u dijelu u kome su u ukupnom kapitalu prvotužitelja iskazana dobra u opštoj upotrebi (stav II tačka 1, 2 i 3 i stav III tačka 1. izreke tog rješenja), (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude utvrđeno je da poništeni stavovi i tačke navedenog rješenja glase: 1) Ukupan kapital prije privatizacije sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine, nakon isknjižavanja dobara u opštoj upotrebi, iznosio je 894.545,00 KM ili 100 %, 2) Državni - društveni kapital prije privatizacije po Zakonu o privatizaciji preduzeća iznosio je 49,58513 %, 3) Dionički - privatni kapital po osnovu prethodno izvršene vlasničke transformacije iznosio je 50,41487 %. Stavom III izreke presude utvrđeno je da kapital u nominalnom iznosu od 443.561,00 KM ili 49,58513 % ostaje državni. Stavom IV izreke presude obavezana je tužena strana tužiteljima isplatiti troškove upravnog spora kako je precizirano u izreci presude.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je osporeno rješenje od 5. februara 2014. godine poništio u svim tačkama izreke, osim tačke 5. kojom je oglašeno ništavim u cijelosti rješenje Kantonalne agencije od 29. novembra 2001. godine o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i upravnu stvar riješio tako što je rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije prvotužitelja djelomično poništio i to u dijelu u kojem su u početni bilans i ukupni kapital ušla dobra u opštoj upotrebi jer je u smislu odredaba člana 264. stav 1. tač. 3. i 5. ZUP-a bio ispunjen procesno-pravni osnov za njegovo oglašavanje ništavim. Kantonalni sud je smatrao da izvršenje navedenog rješenja nije moguće obzirom da bi se njegovim izvršenjem dobra u opštoj upotrebi, protivno navedenim izričitim zakonskim zabranama, našla u pravnom prometu, budući da su bila predmet izvršene privatizacije prvotužitelja i da je tim rješenjem odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar. Međutim, kako je dalje istaknuto, Kantonalni sud je predmetno rješenje poništio samo djelomično, jer se kao razlog za oglašavanje ništavim tog rješenja pojavljuje činjenica ulaska dobara u opštoj upotrebi u početni bilans prvotužitelja. Budući da je utvrdio da u procesnom i materijalnom zakonodavstvu nema valjanog zakonskog osnova da se zbog navedene činjenice predmetno rješenje oglasi ništavim u cijelosti to jeste i u odnosu na preostali kapital prvotužitelja Kantonalni sud je predmetno rješenje o odobravanju upisa u tom dijelu ostavio na snazi. Pri tome je Kantonalni sud utvrdio, suprotno zaključcima Kantonalne agencije, da se odredbe člana 103. ZOO tiču isključivo obligaciono-pravnih, a ne i upravno-pravnih odnosa te da se po tom osnovu mogu poništavati samo ugovori, a ne i upravni akti upravnih organa i tijela koje oni donose isključivo u upravnom postupku. Zbog toga se, kako je zaključeno, predmetni akt mogao oglasiti ništavim isključivo pozivanjem na odredbe ZUP-a. Nadalje, u pogledu rješenja Kantonalne agencije od 1. septembra 2000. godine o odobravanju početnog bilansa prvotužitelja Kantonalni sud je utvrdio da oglašavanje tog rješenja ništavim (tačkom 1. izreke rješenja od 5. februara 2014. godine) nije bilo moguće iz razloga što je to rješenje prije donošenja rješenja od 5. februara 2014. godine već bilo stavljeno van snage (prestalo je da postoji) i to rješenjem Kantonalne agencije od 4. novembra 2011. godine o odobravanju novog korigovanog početnog bilansa stanja sa korigovanim programom privatizacije prvotužitelja u kojem su u cijelosti već bila isknjižena dobra u opštoj upotrebi, te utvrđena nova ukupna visina kapitala prvotužitelja (ukupan kapital na dan 31. decembar 1999. godine, nakon izvršenog isknjižavanja vrijednosti dobara u opštoj upotrebi, iznosio je 894.545,00 KM ili 100 %, vrijednost udjela privatnog kapitala iznosila je 50,41487 %, a vrijednost udjela državnog kapitala iznosila je 49,58513 %). Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća, Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju, Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije kao i Zakona o pretvorbi društvene svojine, Kantonalni sud je smatrao da u predmetnom slučaju nije bilo procesnog niti materijalno pravnog zakonskog osnova da Kantonalna agencija pobijanim rješenjem u cijelosti poništi izvršenu privatizaciju čime su po shvatanju tog suda povrijeđena prava tužitelja i drugih dioničara koji se u cijelosti lišavaju njihovog pravnog statusa dioničara i njihovih imovinskih prava koja proističu iz tog statusa i to bez zakonitog procesnog i materijalno pravnog osnova i bez ovlaštenja i nadležnosti na strani Kantonalne agencije da odlučuje na taj način (Kantonalna agencija nije ovlaštena da posebnim rješenjem utvrđuje vrijednost državnog kapitala u preduzeću koje se privatizuje nego samo da donosi rješenja o odobravanju početnog bilansa i odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar). Također, Kantonalni sud je utvrdio da je Kantonalna agencija izašla iz okvira nadležnosti i djelokruga rada koji su regulisani odredbama federalnog Zakona o Agenciji za privatizaciju i Zakona o Kantonalnoj agenciji za privatizaciju jer je de facto vršila određenu vrstu revizije odnosno ispitivanja i ocjene ispravnosti i zakonitosti procesa privatizacije provedene u kod prvotužitelja i s tim u vezi de facto poništila izvršenu privatizaciju i to u cijelosti, iako ni federalna niti kantonalna agencija prema navedenim zakonima a ni prema odredbama Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama nisu ovlaštene za reviziju izvršenih privatizacija.
10. Apelantica je podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda od 5. februara 2016. godine. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 012456 16 Uvp od 12. maja 2016. godine zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen kao neosnovan.
11. Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud pravilno i zakonito postupio kada je uvažio tužbe tužitelja i donio pobijanu odluku. Po ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud je pravilnom primjenom člana 264. stav 1. tač. 3. i 5. ZUP-a rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije prvotužitelja u sudski registar djelomično poništio, a ne u cijelosti kako su to uradili nadležni upravni organi u tački 5. izreke rješenja od 5. februara 2014. godine, a što bi, kako je zaključio Vrhovni sud jedino i bilo predmetom spora u konkretnoj stvari. Istaknuto je da je Kantonalni sud za svoju odluku, kako u pogledu poništavanja prvostepenog rješenja od 5. februara 2014. godine, tako i rješavanja konkretne upravne stvari, dao jasne precizne razloge, ocijenivši pri tome kroz obrazloženje pobijane presude i sve navode tužitelja, nadležnih upravnih organa i apelantice kao zainteresovanog lica, a date razloge za odlučivanje u potpunosti prihvata kao svoje i taj sud. Naime, Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da nema valjanog zakonskog osnova da se zbog činjenice ulaska dobara u opštoj upotrebi u početni bilans prvotužitelja predmetno rješenje o odobravanju upisa oglasi ništavim u cijelosti, već samo djelomično. Pogotovo, kako je navedeno, takvo shvatanje ne proizilazi ni iz odredbe člana 3. stav 3. Zakona o privatizaciji preduzeća, obzirom da je istom regulisana samo mogućnost, ali ne i obaveza da se preduzeća iz oblasti komunalnih djelatnosti privatiziraju po posebnim propisima. Neosnovanim se ukazuje i pozivanje apelantice na obligaciono-pravni režim provedene privatizacije (nedopušten predmet prodaje koji je stavljen u pravni promet čini apsolutno ništavim predmetni pravni posao - ugovor, a isknjižavanjem javnih dobara bitno narušen predmet prodaje, radi čega djelomično poništavanje privatizacije nije ni pravno, a ni ekonomski bilo moguće), obzirom da se shodno odgovarajućim odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, kao i federalnog Zakona o Agenciji za privatizaciju i kantonalnog Zakona o kantonalnoj agenciji za privatizaciju, odobravanje i sprovođenje postupka privatizacije preduzeća vrši donošenjem upravnih akata i to u skladu sa ZUP-om, zbog čega se, po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnoj upravnoj stvari (donošenja rješenja o upisu u sudski registar izvršene privatizacije), predmetno rješenje moglo oglasiti ništavim isključivo pozivanjem na odgovarajuće odredbe ZUP-a, kako je to u svojoj odluci ocijenio i Kantonalni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U veoma opširnim navodima apelacije apelantica je istakla da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Po mišljenju apelantice redovni sudovi su se u osporenim odlukama bavili samo pravnotehničkim pitanjem bilansa stanja prvotužitelja i djelomične ili opšte ništavosti rješenja iako je predmetni postupak privatizacije trebalo sagledati u širem smislu budući da je prvotužitelj javno komunalno preduzeće. U pogledu prava na imovinu apelantica je istakla da je prvotužitelj bio u 100% vlasništvu apelantice, te da je osporenim odlukama izgubila 50,41487% vlasništva, koje je postalo dionički privatni kapital jer je prihvaćena kao zakonita privatizacija prvotužitelja. Istakla je, da iako su iz početnog bilansa stanja prvotužitelja isknjižena dobra u opštoj upotrebi, struktura državnog i privatnog kapitala ostala je ista, to jeste 49,58513% državno vlasništvo apelantice i 50,41487% privatno vlasništvo kako je to utvrđeno rješenjem Kantonalne agencije od 4. novembra 2011. godine. Smatra da se državni kapital prvotužitelja kao javnog komunalnog preduzeća nije mogao privatizirati odnosno otkupiti u postupku privatizacije, odnosno da je osporenim odlukama došlo do nezakonitog miješanja u imovinu apelantice.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
14. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je presuda tog suda pravilna i zakonita, da je donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava za što je taj sud u obrazloženju odluke dao valjane i potpune razloge. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Ostali tužitelji su u odgovoru na apelaciju naveli da su oni postali vlasnici dionica – udjela kod prvotužitelja kao javnog preduzeća i to još po Zakonu o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ,“ br. 84/89 i 46/90) kada su stekli potraživanja prema preduzeću jer je zakonodavac ograničio isplate neto plaća i ta potraživanja konvertovao u otplatu internih dionica ili udjela u preduzećima shodno članu 5. stav 2. Zakona o pretvorbi društvene svojine („Službeni list RBiH“, broj 33/94). Naveli su da navedenim propisom nisu izuzeta komunalna preduzeća te su i njihovim radnicima uskraćena prava na isplatu „punog" ličnog dohotka što je slučaj i u konkretnom predmetu. Dalje su istakli da privatizacija to jeste sticanje vlasništva od strane ostalih tužitelja na internim dionicama ili udjelima prvotužitelja nije bio akt volje dioničara nego isključiva zakonska obaveza. Dakle, postojao je zakonski okvir za obustava sredstava iz ličnog dohotka radnika i njihovo preusmjeravanje za isplatu internih dionica preduzeća, a što potvrđuju i nalazi revizorskih kuća, a posebno potvrđivanje bilansa stanja prvotužitelja od strane Kantonalne agencije. Navedeno je da u konkretnom slučaju kada je u pitanju prvotužitelj kao javno komunalno preduzeće apelantica nije lišena svojih zakonskih prerogativa kada je u pitanju djelatnost vodovoda i kanalizacije, jer svoju upravljačku funkciju ostvaruje potpuno (100%) kada su u pitanju dobra u općoj upotrebi. Preko 80% pitanja koja se tiču vodovoda i kanalizacije-komunalne djelatnosti vezana su za dobra u općoj upotrebi i o tim pitanjima isključivo odluku donosi apelantica samostalno ili preko organa u preduzeću. Kako je po korigovanom početnom bilansu utvrđen kapital prvotužitelja i to vrijednost udjela privatnog kapitala 50,41487% i vrijednost udjela državnog kapitala 49,58513% u skladu sa tim parametrima je danas i organizovan prvotužitelj. Statut društva koji je ovih dana usvojen, usklađen je sa osporenim presudama, a naručito je regulisano da se sve bitne odluke za društvo-preduzeće donose kvalifikovanom većinom tj. uz suglasnost obje strane čime se obezbjeđuje i štiti obostrani interes i ako tužioci imaju većinski paket udjela. Na sličnim osnovama su organizovana sva komunalna preduzeća u Tuzlanskom kantonu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o privatizaciji preduzeća («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 27/97, 8/99, 32/00. 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase:
Član 8. stav 2.
U početnom bilansu preduzeća za privatizaciju ne iskazuju se prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja koje preduzeće koristi u obavljanju svoje djelatnosti.
17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 264. stav 1. tač. 3. i 5.
Ništavim se oglašava rješenje:
[…] 3) čije izvršenje uopće nije moguće;
[…] 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
Član 265. st. 1. i 2.
(1)Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.
(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 012456 16 Uvp od 12. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. jula 2016. godine a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) pa će Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na navedene ustavne odredbe na koje se apelantica eksplicitno i pozvala. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
25. Ustavni sud prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanja pravne valjanosti rješenja u postupku privatizacije i upisa izvršene privatizacije prvotužitelja u sudski registar. Dakle, u skladu s praksom Ustavnog suda radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. od 19. do 23).
26. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Vrhovnog i Kantonalnog suda u postupcima vanrednog preispitivanja sudske odluke i upravnog spora.
27. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući u postupku upravnog spora i postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u konačnici usvojili tužbe prvotužitelja i ostalih tužitelja i poništili pobijane upravne akte osim dijela prvostepenog upravnog akta Kantonalne agencije koji se odnosi na tačku 5. izreke rješenja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne i jasne razloge za svoje zaključke da u predmetnom slučaju organi uprave (Kantonalna agencija i Ministarstvo) nisu imali zakonski osnov da nakon što su iz početnog bilansa stanja prvotužitelja isknjižena dobra u opštoj upotrebi, u cijelosti ponište izvršenu privatizaciju. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud u postupku preispitivanja presude, dao detaljno obrazloženje zašto je zaključio da je predmetno rješenje od 29. novembra 2001. godine o odobravanju upisa izvršne privatizacije u sudski registar moglo biti poništeno samo djelimično odnosno u dijelu u kojem su iskazana dobra u opštoj upotrebi ali ne i u dijelu koji se odnosi na strukturu i vrijednosti utvrđenog kapitala nakon što su isknjižena dobra u opštoj upotrebi. Ustavni sud dalje zapaža da su se redovni sudovi obrazlažući razloge za svoje zaključke pozvali na relevantne odredbe ZUP-a i materijalno pravnih propisa iz oblasti privatizacije preduzeća. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici razmotrio apelanticine prigovore koje je kao zainteresovano lice iznijela u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda te da je dao jasne i dovoljne razloge zašto ti prigovori ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja razloga koje je iznijela u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je predmetna privatizacija nezakonita u cijelosti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno ispitao istaknute apelantcine prigovore i dao razloge zašto je smatrao da je u okolnostima konkretnog predmeta apelanticin zahtjev neosnovan. Pri tome Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
31. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovanim.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo na štetu apelantice, i kada su sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.