Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5302/17 (G. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Protek roka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5302/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5302/17, rješavajući apelaciju Gorana Mitrovića, na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Mitrović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 013134 16 Gž 2 od 6. juna 2016. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Mitrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 013134 16 Rev od 5. septembra 2017. godine (u dijelu u kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 013134 16 Rev od 5. septembra 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 013134 15 P 2 od 30. oktobra 2015. godine obavezan je apelant da tužiocu (Banci Srpske a.d. Banjaluka) isplati iznos od 26.768,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2012. godine pa do isplate, te da tužiocu isplati zakonske zakonske zatezne kamate na iznos od 6.000,00 KM u periodu počev od 27. februara do 2. aprila 2012. godine (stav I izreke presude). Odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavost Ugovora o kreditu i ništavost Ugovora o korištenju Visa Classic kreditne kartice koji su zaključili 24. decembra 2007. godine prednik protivtužioca i apelant, tako da isti ne proizvode pravno dejstvo, uz obavezu ugovornih strana na vraćanje datog (stav II izreke presude).

3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 013134 16 Gž 2 od 6. juna 2016. godine odbijena je apelantova žalba i navedena presuda Osnovnog suda potvrđena.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 73 0 P 013134 16 Rev od 5. septembra 2017. godine kojom je odbacio reviziju protiv drugostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca (stav I izreke presude), te odbio reviziju u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (stav II izreke presude).

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija apelanta protiv drugostepene presude, u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca tj. u dijelu u kojem je apelant obavezan da isplati tužiocu navedeni novčani iznos, nije dozvoljena, s obzirom da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, te da revizija nije dozvoljena ni sa aspekta obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanta. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, bio u obavezi da dokaže da su navedeni pravni poslovi ništavi jer su protivni prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Budući da apelant, kako su to pravilno ukazali nižestepeni sudovi, nije dokazao da su ugovor o kreditu i ugovor o korištenju Visa Classic kreditne kartice protivni prinudnim propisima, te da su iz tog razloga ništavi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je Vrhovni sud pogrešno tumačio odredbe o utvrđivanju vrijednosti spora, odnosno da je nepravilna odluka kojom je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Suštinski, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Takođe, apelant traži i naknadu nematerijalne štete zbog povrede navedenih prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka

8. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv Presude Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka u tom dijelu presuda Okružnog suda. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene odluke budući da je reviziona odluka Vrhovnog suda donesena 5. septembra 2017. godine, pa se podrazumijeva da je apelant drugostepenu odluku primio prije navedenog datuma. Apelant je 15. decembra 2017. godine preporučenom poštom podnio apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da je apelant podnio apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je apelant neblagovremeno podnio apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primio konačnu odluku Okružnog suda.

U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 73 0 P 013134 16 Rev od 5. septembra 2017. godine – dopustivost (prima facie)

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 7. i

123. Zakona o parničnom postupku, zaključili da apelant (kao protivtužilac) u toku postupka nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, te su stoga odbili postavljeni protivtužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 74. Pravila Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, te imajući u vidu odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da apelantu u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5302/17 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio