Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5296/18 (Z. O.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5296/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5296/18, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Opačić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 198650 17 Rev od 8. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 198650 17 Rev od 8. augusta 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio Osnovnom sudu u Banjaluci da odobri prijedlog za izvršenje ukoliko isti podnesu M. NJ., Š. Dž. i S. P. radi naplate parničnih troškova od 4.200,00 KM“ te da privremena mjera ostane na snazi do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužene M. Nj., Š. Dž. i S. P. isplate iznos od 67.236,00 KM na ime naknade za zastupanje sa zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Obavezan je apelant da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 KM.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su tužene angažovale apelanta da ih kao advokat-punomoćnik zastupa u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 099330 10 P po tužbi tužiteljice S.M., te da je u tom predmetu u tužbi kao vrijednost spora naveden iznos od 11.000,00 KM, kao i da je apelant kao punomoćnik tuženih u toj parnici podnio pismeni odgovor na tužbu koji sadrži i protivtužbu u kojoj je kao vrijednost spora po protivtužbi naveden iznos od 500.000,00 KM, kojem je prigovorila tužiteljica. Vrhovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je apelant na ime predujma troškova zastupanja od tuženih primio iznos od 5.000,00 KM, te da je u tom predmetu četiri puta zakazivano pripremno ročište koje iz različitih razloga nije održano, ali je na njih pristupio apelant, te da su mu tužene nakon toga otkazale punomoć i angažovale drugog advokata, kao i da se predmet Osnovnog suda u Banjaluci 71 0 P 099330 10 P nalazio u fazi pripremnog ročišta. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključio da apelant u parnici broj 71 0 P 099330 10 P, iako je preduzimao određene radnje, nije postavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i da nije dokazao da je imao veće troškove od onih koje pokriva primljeni predujam od 5.000,00 KM, pa je na osnovu odredbe člana 7. i člana 123. ZPP-a, u cjelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta, koji zaključak je prihvatio i drugostepeni sud. Prema stavu Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se parnica Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 099330 10 P, vodi po dva zahtjeva-zahtjevu iz tužbe i zahtjevu iz protivtužbe, pa se u takvoj situaciji vrijednost spora ima odrediti prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva u smislu odredbe člana 318. stav 2. ZPP. Također je ukazao da je protivtužba (člana 74. stav 1. ZPP), samostalna tužba koju tuženi (protivtužitelj) podnosi protiv tužitelja (protivtuženog) u parnici koja se protiv njega vodi povodom tužbe, te da mjerodavna vrijednost predmeta spora kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jeste ona koju je tužitelj (protivtužitelj) označio u tužbi (protivtužbi) -član 321. stav 2. ZPP, odnosno ona koju je sud na brz i pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari (član 321. stav 3. ZPP). U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je apelant, u konkretnoj situaciji, kao punomoćnik tuženih, u protivtužbi vrijednost spora označio sa 500.000,00 KM čemu se usprotivila tužiteljica, odnosno njena punomoćnica, pa je prvostepeni sud bio dužan odlučiti o prigovoru tužiteljice i postupiti po odredbi člana 321. stav 3. ZPP, te na odgovarajući način utvrditi vrijednost predmeta spora što taj sud nije učinio ni do dana zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici. Prema stavu Vrhovnog suda, ovo znači da se vrijednost spora označenog u protivtužbi ne može smatrati validnom i da se za tu vrijednost spora ne mogu vezati procesne posljedice koje zavise od utvrđene vrijednosti spora, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno postupili kad su vrijednost spora utvrdili faktički u formi prethodnog pitanja, po vrijednosti spora označenom u tužbi u tom predmetu u kom je apelant zastupao tužene, kao i da su na osnovu tako utvrđene vrijednosti pravilno utvrdili visinu nagrade apelanta po važećoj advokatskoj tarifi za sastavljanje jednog podneska (odgovor na tužbu sa protivtužbom), i pristup na četiri neodržana ročišta, nalazeći da pripadajuća nagrada ne prelazi iznos od 5.000,00 KM koji je apelant primio na ime predujma. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji, apelant ničim nije dokazao da je imao ovlaštenje tuženih da kao vrijednost spora u protivtužbi stavi tako visok iznos od 500.000,00 KM, niti da je takvo označenje vrijednosti spora bilo u interesu tuženih, koju obavezu advokatu nalaže odredba člana 5. stav 2. Zakona o advokaturi kojom je propisano da advokat ima pravo i dužnost da u granicama zakona i dobijenih ovlaštenja preduzima sve radnje koje su interesu stranke kojoj pruža pravnu pomoć. Prema stavu Vrhovnog suda, ovu činjenicu ne može promijeniti ni tvrdnja apelanta da se tužene nisu usprotivile označenoj vrijednosti spora od 500.000,00 KM naročito imajući u vidu da ni apelant nije tvrdio da je upozorio zastupane stranke na pravne i materijalne posljedice tako visokog označenja vrijednosti predmeta spora, s obzirom da se radi o neukim strankama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći „da njemu kao punomoćniku-advokatu nije potrebna posebna punomoć za određivanje vrijednosti protivtužbe“ . Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5296/18 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio