Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2611/16 (H. D.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nekretnina
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2611/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2611/16, rješavajući apelaciju Hamze Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman , potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamze Durakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 007277 14 Rev od 10. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 007277 13 Gž od 24. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamza Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 007277 14 Rev od 10. marta 2016. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 007277 13 Gž od 24. januara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene opštine Bratunac koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 5., 6., 11. i 16. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 007277 11 P od 25. februara 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je tužena obavezana da o svom trošku izvrši sanaciju i rekonstrukciju glavnog stambenog i pomoćnog objekta apelanta, bliže označenog u izreci presude, na način što će u okvirima ranijih temelja izgraditi sprat sa krovom uz raspored prostorija kako je bilo prije devastacije, te apelantu naknaditi štetu za oduzeto zemljište promjenom toka rijeke Jaz u površini od 333 m2 u vrijednosti 4.495,50 KM, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 6.079,50 KM. Istom presudom je odlučeno da se tužena može osloboditi navedene obaveze ako apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 17.399,27 KM, a na ime uzurpiranog zemljišta promjenom toka rijeke Jaz u površini 333 m2 iznos od 4.495,50 KM odnosno ukupno iznos od 21.894,27 KM, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.079,50 KM dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelantu izvršeno rušenje dva stambena objekta koji su bili sagrađeni na predmetnoj parceli, te da je došlo do izmještanja riječnog korita rijeke Križevice i da je tom prilikom zahvaćen jedan dio apelantove nekretnine. Ukazano je da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da ona nije dala nikakav nalog za rušenje apelantovih objekata niti za promjenu riječnog korita kroz zemljište apelanta, te je zbog toga istakla prigovor pasivne legitimacije tužene.
7. Odlučujući o prigovoru tužene, sud je posebno cijenio iskaz saslušanog svjedoka R.B., koji je u vrijeme kritičnog događaja obavljao funkciju predsjednika Skupštine opštine Bratunac. Navedeni svjedok je u svom iskazu istakao da mu je u potpunosti poznata lokacija gdje su se nalazili objekti apelanta i istu je detaljno opisao. Poznato mu je da su objekti apelanta postojali prije rušenja i da je jedan objekat bio trošan a drugi u boljem stanju. Svjedok je potvrdio da je u toku 2004. i 2005. godine na predmetnom lokalitetu došlo do izlijevanja rijeke Križevice tj. elementarne nepogode usljed poplave, te da je načelnik tužene naložio nadležnim službama da sa građevinskim mašinama zaštite područje. Nakon prestanka poplave svjedok je izlaskom na lice mjesta vidio da apelantovih objekata više nema tj. da su srušeni kao i da je vidio loše stanje područja zbog poplave, zbog čega je on lično reagovao kod načelnika tužene, te je kasnije saznao da su objekti uklonjeni od strane službi koje su radile na sprječavanju proširenja poplave da bi zaštitili okolno naselje. Po mišljenju prvostepenog suda iskaz ovog svjedoka je podudaran stanju na terenu što je sud utvrdio prilikom uviđaja jer su na terenu vidljivi tragovi građevinskih mašina, ostaci porušenih objekata i temelji objekata. Stoga kako iskaz ovog svjedoka nije u suprotnosti sa drugim dokazima prvostepeni sud je iskazu ovog svjedoka u cjelosti poklonio vjeru.
8. Zbog navedenog po ocjeni prvostepenog suda tužena je odgovorna za rušenje i devastaciju apelantovog objekta jer je po nalogu načelnika opštine, nadležna služba, građevinskim mašinama u cilju izrade nasipa radi zaštite naselja od proširenja poplave izvršila rušenje objekata. Izmještanje riječnog korita jasno je vidljivo iz skice vještaka geometra kao i iz avio snimka područja, gdje se jasno vidi staro riječno korito i novo izgrađeno kroz apelantovu parcelu. Istaknuto je da prvostepeni sud ne može prihvatiti kao osnovane tvrdnje tužene da je rijeka sama promijenila tok jer na tu okolnost ne nudi nikakve dokaze, a na terenu je vidljivo da je novo riječno korito izgrađeno upotrebom mehanizacije a obala nasuta šljunkovitom materijalom. Također, prvostepeni sud nije prihvatio ni tvrdnju tužene da ona nije odgovorna jer nije izdala nalog za izmještanje riječnog korita, iz razloga jer je izmještanje riječnog korita neprovodivo bez saglasnosti i odobrenja tužene, koja kao jedinica lokalne samouprave ima isključive nadležnosti za takvo postupanje, davanja odobrenja za takvo postupanje ili spriječavanju takvog postupanja drugih. Ukazano je da nepostojanje pismene naredbe niti drugih pismenih dokaza u vezi predmetnog događaja samo dodatno ukazuje na propust tužene jer je tužena u krajnjem slučaju bila obavezna, da putem nadležnih službi sačini zapisnik o šteti koja je nastala zbog poplava, iz kojeg bi se mogla utvrditi eventualna oštećenja objekata i druge posljedice poplave.
9. Po mišljenju prvostepenog suda neosnovani su navodi tužene da je do obrušavanja objekata apelanta došlo usljed neadekvatnog korištenja i čuvanja objekata jer je navedeno suprotno uvjerljivom iskazu svjedoka R.B., koji je istakao da su objekti apelanta postojali prije kritičnog događaja (jedan u trošnom stanju drugi u malo boljem) i da ih nakon kritičnih događaja više nije bilo na terenu. Pored navedenog ukazano je da je na terenu jasno vidljivo da osim temelja objekta nema drugih dijelova a vidljivi su tragovi građevinskih mašina putem kojih je izvršeno rušenje objekata i izmještanje riječnog korita.
10. Zbog svega navedenog, po ocjeni prvostepenog suda tužena je u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovorna za nezakonito rušenje apelantovih objekata i za zauzimanje dijela apelantovog zemljišta prilikom izmještanja riječnog korita rijeke Križevice (Jaza).
11. Protiv prvostepene presude žalbu je podnijela tužena koju je Okružni sud presudom broj 82 0 P 007277 13 Gž od 24. januara 2014. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je tužena u žalbi navela da je šteta nastala bez krivice tužene uslijed devastiranosti stambenih objekata koje je duži niz godina apelant napustio odnosno da ih je napustio1992. godine, te da se vratio iz Amerike 2010. godine i koji su se objektivno mogli srušiti zbog neodržavanja kao i da objekti uopće nisu bili prepreka za obavljanje građevinskih radova na sanaciji korota rječice Jaz. Također, tužena je u žalbi navela da je sud previdio činjenicu i da je rječica Jaz uslijed obilnih padavina mogla sama promijeniti riječni tok uslijed čega je tužena kao jedinica lokalne samouprave u cilju preveniranja buduće štete samo podesnim materijalom (kamen itd.) utvrdila obale te rječice, a da se iz skice može jasno utvrditi da su objekti apelanta bili na dovoljnom rastojanju od obale i da nisu predstavljali nikakvu smetnju za obavljanje radova.
13. Okružni sud je ukazao da bi tužena bila obavezna da naknadi štetu koju treće lice pretrpi zbog nepravilnog ili nezakonitog rada njenog organa između ostalog mora biti ispunjen jedan od bitnih osnovnih uslova a to je da postoji uzročna veza između nepravilnog ili nezakonitog rada njenih organa i nastale štete. S tim u vezi je navedeno da u takvoj situaciji apelant povodom utvrđivanja navedene činjenice nije proveo niti jedan dokaz kojim bi se ta činjenica jasno utvrdila. Istaknuto je da se na iskazu svjedoka navedena činjenica nije mogla utvrditi obzirom da je zasnovana na posrednim saznanjima svjedoka da su opštinske službe porušile navedeni objekat a povodom navedenog nije ponuđen ni jedan materijalni dokaz niti isprava kojim bi se potvrdili navodi tužbe.
14. Navedeno je da u postupku nije dokazano da je objekat apelanta uklonjen odnosno devastiran po osnovu rješenja ili naloga organa tužene tako da je po mišljenju drugostepenog suda izveden nepravilan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o nezakonito provedenom postupku organa tužene. Osim navedenog po mišljenju drugostepenog suda ispravni su navodi žalbe tužene da je nalaz vještaka građevinske struke kojim se utvrđivala visina nastale štete na apelantovim objektima izvršen „pod pretpostavkom“ da su objekti bili u funkciji i da su služili svojoj namjeni budući da nema relevantnih podataka u kakvom su stanju bili prije njihove devastacije. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud neosnovano odgovornost tužene zasniva na tome da je šteta nastala izmještanjem riječnog korita te na osnovu toga izvodi zaključak da je izmještanje riječnog korita neprovodivo bez saglasnosti i odobrenja tužene a zatim zaključuje da razlog što ne postoje pismeni dokazi ukazuje na propust tužene.
15. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 82 0 P 007277 14 Rev od 10. marta 2016. godine odbio kao neosnovanu.
16. U obrazloženju revizione presude je ukazano na odredbe čl. 154. stav 1. i 172. stav 1. ZOO. Ukazano je da se nezakonitim radom službenog lica (kao osnovu za naknadu na takav način nastale štete) podrazumijeva postupanje protivno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje da se ono primjeni. Istaknuto je da takva odgovornost ne postoji ako su organ ili službeno lice pogrešno primijenili materijalno pravo isključivo kao rezultat pogrešnog pravnog shvatanja. Istaknuto je da je nepravilan rad činjenje-nečinjenje, protivpravno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.
17. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano je pozivanje revizije na rezultate provedenog uviđaja na licu mjesta tokom koga su navodno konstatovani „vidljivi tragovi teških mašina u neposrednoj blizini stambenog objekta koje su porušile“. Istaknuto je da takvi tragovi nisu konstatovani zapisnikom sa lica mjesta koji je sačinio prvostepeni sud 10. oktobra 2012. godine (koji se nalazi u predmetnom spisu) u prisustvu vještaka geodetske i građevinske struke. Ukazano je da se tom prilikom sud a ni parnične stranke nisu bavile utvrđivanjem razloga rušenja objekta već visinom nastale štete sa jasnim zadatkom vještaku geodetske struke da utvrdi površinu zemljišta koje je zauzeto kao posljedica izmještanja rijeke, te vrijednost porušenih objekata.
18. Nadalje po mišljenju Vrhovnog suda nije od značaja ni pozivanje revizije na iskaz svjedoka R.B. jer navedeni svjedok nema neposredna saznanja o tome koja služba i po kojem nalogu je navodno porušila objekte u vlasništvu apelanta. Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu da u toku postupka nije proveden niti jedan dokaz kojim bi se utvrdio razlog izmještanja rječice Križevice odnosno da li je do navedenog došlo prirodnim putem ili radovima po nalogu tužene jasno je da nije bilo moguće zasnovati odgovornost tužene na posrednim saznanjima jednog svjedoka. Pri tome je ukazano da se revizijom nepotrebno pokušava unijeti pitanje etičke pripadnosti svjedoka jer na taj način nije moguće sanirati nedostatak dokaza u prilog vlastitih tvrdnji u smislu člana 123. ZPP.
19. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud ispravno primijenio odredbu člana
172. ZOO jer je u toku postupka apelant propustio da dokaže da je predmetnu štetu prouzrokovao organ tužene u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 23. Opće Deklaracije o ljudskim pravima. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da Okružni sud nije uzeo u obzir da je apelant boravio van Bosne i Hercegovine i da nije mogao ponuditi druge materijalne dokaze. Ističe da je tužena bila dužna nakon vremenske nepogode sačiniti zapisnik o štetama koje su nastupile, te da je drugostepeni sud prešao preko toga.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da usporenom revizijskom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se ukazuje apelacijom.
22. Okružni sud je naveo da u postupku nije dokazano da je objekt uklonjen odnosno devastiran na osnovu rješenja ili naloga organa tužene tako da je prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o nezakonito provedenom postupku organa tužene budući da je odredbom člana 172. stav 1. ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
23. Osnovni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari prepušta da Ustavni sud u skladu sa zakonom i stanju u spisu riješi predmetni slučaj.
24. Tuženi je naveo da posebno ukazuje da se iz zapisnika sa lica mjesta od 10. oktobra 2012. godine ne vidi da su konstatovani „vidljivi tragovi teških mašina u neposrednoj blizini stambenog objekta“, a apelant nije predlagao dokaze radi utvrđivanja razloga eventualnog rušenja objekta tj. uzročno-posljedične veze između rada građevinskih mašina i nastale štete nego je pažnju usredsredio na utvrđivanje visine nastale štete koja nije ni utvrđena u skladu sa pravilima struke i nauke zbog nepostojanja parametara na osnovu kojih bi se na nesumnjiv način utvrdila visina štete (stanje objekta prije navodnog rušenja i sl.). Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 007277 14 Rev od 10. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade na ime sanacije i rekonstrukcije apelantovih nekretnina odnosno pitanje naknade štete zbog uništenja apelantovih nekretnina, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova (Okružni sud i Vrhovni sud). S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici apelant odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražio odgovarajuću naknadu od tužene na ime rekonstrukcije i sanacije uništenih objekata odnosno naknadu štete u odgovarajućem iznosu zbog rušenja predmetnih objekata i oduzimanja zemljišta zbog promjene toka rijeke što je po navodima apelanta učinjeno od strane tužene odnosno njenih organa. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prvostepeni sud djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je u konkretnom slučaju tužena odgovorna za štetu nastalu na apelantovim nekretninama u smislu člana 172. ZOO. Međutim, rješavajući po žalbi tužene Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da apelant u predmetnom postupku nije dokazao odgovornost tužene za pričinjenu štetu na apelantovim nekretninama sa čim se u potpunosti složio i Vrhovni sud.
38. Slijedom navedenog Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u osporenim presudama polaze od toga da apelant kao tužitelj u predmetnom postupku nije ponudio niti jedan materijalni dokaz s kojim bi sa sigurnošću dokazao da je do štete na apelantovim nekretninama odnosno do rušenja apelantovih objekata došlo nezakonitim radnjama tužene odnosno njenih organa, a kako bi ona u smislu člana 172. ZOO bila odgovorna za štetu koja je nastala apelantu. Naime, po mišljenju redovnih sudova, kako je to obrazloženo u osporenim presudama, u konkretnom slučaju odgovornost tužene se nije mogla zasnovati na posrednim saznanjima jednog svjedoka (na osnovu kojeg dokaza je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev) bez postojanja bilo kakvog neposrednog dokaza odnosno konkretnog materijalnog dokaza zbog čega apelant, prema obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, nije uspio dokazati da mu je predmetnu štetu prouzrokovao organ tužene u vezi sa vršenjem svojih funkcija (član 172. ZOO). Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i zapisnik o uviđaju na licu mjesta ukazujući da se tom prilikom ni sud ni stranke nisu bavili utvrđivanjem razloga rušenja objekata već samo visinom nastale štete u skladu s čim je i dat zadatak vještaku geodetske struke. Dakle, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom postupku apelant ni na koji način redovnim sudovima nije ponudio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi nesporno bilo utvrđeno stanje apelantovih objekata prije nastanka štete, kao i dokaz koji bi jasno upućivao na to da su organi tužene svojim nezakonitim radnjama prouzrokovali apelantu štetu na predmetnim nekretninama zbog izmještanja rijeke. Stoga Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primjenjujući princip tereta dokazivanja (čl. 123 i 126. ZPP) odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između nezakonitih radnji tužene i nastale štete na njegovim nekretninama pa se u takvim okolnostima, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i tvrdnje iz tužbe (da je do štete na imovini došlo zbog ponašanja tužene na mijenjanju toka rijeke tokom 2005. i 2006. godine), pokazuju irelevantnim apelantove tvrdnje da je tužena propustila sačiniti zapisnik o štetama koje su nastupile nakon poplava.
39. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir sve navode apelanta i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje zbog čega je apelant u okolnostima konkretnog slučaja odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom, a koje se suprotno navodima apelanta, ne doima proizvoljno ni u jednom segmentu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim pravnim propisima čija se primjena također ne doima proizvoljno. U takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
42. U pogledu navoda o kršenju prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može pružiti apelantima ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5080/14 od 18. jula 2017. godine, stav 35, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) .
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević