Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3064/16 (Udruženje žena „Poljoprivrednice Usorsko-Tešanjskog kraja“ Tešanj)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3064/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3064/16 rješavajući apelaciju Udruženja žena „Poljoprivrednice usorsko-tešanjskog kraja“ Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2), i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Udruženja žena „Poljoprivrednice usorsko-tešanjskog kraja“ Tešanj.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002287 15 Rev od 27. aprila 2016. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Udruženja žena „Poljoprivrednice usorsko-tešanjskog kraja“ Tešanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 002287 15 Rev od 27. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 002287 15 Gž od 29. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 002287 08 P od 19. decembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Udruženje žena „Poljoprivrednice usorsko-tešanjskog kraja“ Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Drinka Lekić advokatica iz Tešnja, podnijelo je 15. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 002287 15 Rev od 27. aprila 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 002287 15 Gž od 29. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 002287 08 P od 19. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Selme Kondžić, Hanke Smajić, Rajfe Ramić i Hazima Mujezinovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetužena, četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je 7. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku, osim prvotužene i drugotužene, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 20. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 22. januara 2008. godine tužbom kod Općinskog suda pokrenuo spor protiv tuženih, radi predaje stvari i isplate. Tuženi su u postupku 2. decembra 2010. godine, podnijeli protivtužbu zahtijevajući isplatu zakupnine i naknadu štete.

6. Općinski sud je odlučujući o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu donio presudu broj 39 0 P 002287 08 P od 19. decembra 2014. godine, potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen a u preostalom dijelu odbijen, dok je protivtužbeni zahtjev odbijen u cjelini. Izrekom presude je naime utvrđeno da su raskinuti ugovori o čuvanju laktofrizera od 20. marta 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovori) zaključeni između apelanta i tuženih (osim sa tuženim Hazimom Mujezinovićem) pa su tuženi obavezani da apelantu vrate laktofrizere s oznakama zapremine i oznakama proizvođača, kako je bliže navedeno u izreci presude. Istom presudom je odbijen alternativni zahtjev kojim je apelant tražio od tuženih isplatu protuvtijednosti laktofrizera u novcu i naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja laktofrizera u periodu od novembra 2007. godine do oktobra 2010. godine. Također su navedenom presudom odbijeni protivtužbeni zahtjevi tuženih kojim su tražili isplatu zakupnine radi korištenja poslovnih prostorija za period i u iznosima koji su za svakog tuženog pojedinačno navedeni u izreci presude.

7. U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je apelant s tuženim zaključio ugovore po kojima su tuženi predmete ugovora - laktofrizere kao osnovno sredstvo apelanta koje je doniralo Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, primili na čuvanje i obavezali se da će primljeno mlijeko distribuirati u Tuzlansku mljekaru, da je zatim došlo do problema u saradnji i da su tuženi prestali isporučivati mlijeko i konačno istupili iz udruženja te osnovali drugo udruženje pod nazivom „Udruženje poljoprivrednika Tešnja“ pri čemu nisu vratili predmet ugovora, laktofrizere koji su im povjereni na čuvanje. S druge strane, tuženi su osporili tvrdnje iz tužbe i tužbeni zahtjev ističući da su laktofrizeri donirani 2004. godine proizvođačima mlijeka, po prethodnom obilasku njihovih posjeda i da su samo iz praktičnih razloga smješteni kod njih gdje se i dalje nalaze. Osporili su da je apelant vlasnik laktofrizera jer donatoru nije bio cilj da apelantovo rukovodstavo izdaje laktofrizre pod zakup i tako poskupljuje proizvodnju mlijeka.

8. Općinski sud je nakon obimnog dokaznog postupka, cijeneći dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ukazao prije svega da se u konkretnom slučaju radi o sporu između apelanta kao udruženja građana i tuženih kao članova ili kooperanata, da apelant ima svojstvo pravnog lica na temelju rješenja o upisu u registar udruženja i da se u okolnostima konkretnog slučaja postavlja pitanje pravne prirode ugovora čiji je raskid zatražen. U tom smislu je Općinski sud imajući u vidu sadržaj ugovora zaključio da se radi o ugovoru o posluzi (posudbi), da se radi o dvostranoobavezujućem besplatnom pravnom poslu po kojem se poslugodavac obavezuje poslugoprimcu predati na upotrebu neku stvar na određeno vrijeme a poslugoprimac je dužan posuđenu stvar upotrebljavati na ugovoreni ili uobičajeni način a nakon isteka posudbe stvar vratiti poslugodavcu. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da u konkretnom ugovoru apelant ima ulogu poslugodavca a tuženi poslugoprimca. Imajući u vidu provedene dokaze, naročito iskaze tuženih u svojstvu parničnih stranaka, Općinski sud je zaključio da su tuženi povrijedili odredbe ugovora i onemogućili apelanta u ispunjavanju obaveza, zbog čega je zahtjev za raskid ugovora usvojen temeljem člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je alternativni tužbeni zahtjev odbijen jer apelant nema ovlaštenje da zahtijeva isplatu umjesto predaje stvari. S druge strane, u pogledu neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine, Općinski sud je ukazao da tuženi nisu dokazali svoje potraživanje prema apelantu niti u tom smislu imaju pravni osnov (npr. ugovor o zakupu) temeljem kojeg bi zahtijevali ispunjenje obaveze.

9. Kantonalni sud je presudom broj 39 0 P 002287 15 Gž od 29. maja 2015. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon ispitivanja prvostepene presude u dijelu u kojem se pobija žalbom i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP-a Kantonalni sud je ocijenio da je suprotno navodima iz žalbe prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze na način kako propisuje odredba člana 8. ZPP-a nakon čega je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Vrhovni sud je presudom broj 39 0 P 002287 15 Rev od 27. aprila 2016. godine apelantovu reviziju protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude je Vrhovni sud istakao da je neosnovan apelantov prigovor povrede odredaba parničnog postupka jer je ocjena izvedenih dokaza izvršena u skladu sa članom 8. ZPP-a a u obrazloženju presude su dati valjani razlozi koji ne protivrječe sadržajima zapisnika niti stanju dokaza u spisu. Također je ocijenjeno da ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren te je u tom smislu ponovljen sadržaj odlučnih činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku. U takvoj činjeničnoj situaciji, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev, što je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud. Također je pravilno kao neosnovan odbijen apelantov alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti iz razloga što apelant nema materijalnopravno ovlaštenje da zahtijeva isplatu umjesto stvari i isplatu naknade štete zbog nemogućnosti korištenja predmeta ugovora (laktofrizera) primjenom pravila tereta dokazivanja iz člana 126. ZPP-a jer apelant nije dokazao visinu koristi koju bi ostvario. Navedeni pravni zaključak iz drugostepene presude je prihvatio i Vrhovni sud podsjećajući da osnovanost zahtjeva za povrat stvari isključuje osnovanost alternativnog zahtjeva za isplatu njihove protuvrijednosti. Kod činjeničnog utvrđenja da su sporni ugovori zaključeni između apelanta i tuženih raskinuti na zahtjev apelanta iz razloga što tuženi nisu izvršavali svoje ugovorene obaveze (član 124. ZOO), te da su tuženi u smislu odredbe člana 132. stav 2. ZOO obavezani da predmet ugovora vrate apelantu, ocijenjeno je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan zahtjev za plaćanje njihove protuvrijednosti. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen navod revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja predmeta ugovora. Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete nižestepeni sudovi su zasnovali na odredbi člana 126. ZPP zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao visinu koristi koju bi ostvario. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio na sadržaj odredbe člana 132. stav 4. ZOO prema kojoj je svaka strana drugoj strani dužna naknaditi korist koju je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, ali da je u tom smislu neophodno dokazati visinu koristi koja bi u međuvremenu bila ostvarena. Navedeni uvjet, kako je dalje obrazloženo, zapravo predstavlja istovremeno i pravno relevantne činjenice koje čine stvarnu osnovu tužbe i koje je u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan dokazati apelant. Budući da apelant tu odlučnu činjenicu tokom postupka nije dokazao, samim tim je po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila tereta dokazivanja (član 126. ZPP) odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Vrhovni sud je zaključio da pri nepostojanju revizijskih razloga niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, apelantova revizija nije osnovana pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija odbijena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je hronološki opisan tok postupaka a zatim odlučenja osporenih presuda u odbijajućem dijelu koje su po apelantovom mišljenju proizvod očigledno proizvoljne ocjene dokaza, povrede procesnih prava, proizvoljne primjene materijalnog prava i u konačnici nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, apelant je prije svega istakao da sud nije trebao dozvoliti raspravljanje o protivtužbenom zahtjevu koji je osporenim presudama odbijen uz obrazloženje da tuženi nisu imali pravni osnov za isti, iz čega proizlazi da je od samog početka protivtužbeni zahtjev bio očigledno neosnovan. Podnošenje protivtužbe je po apelantovom mišljenju imalo jedini cilj da se odugovlači postupak. Osim toga, apelant smatra da je neopravdano odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog nedokazanosti njene visine i da su osporene odluke u tom dijelu proizvoljne jer su dokazi ocijenjeni proizvoljno. U tom kontekstu, apelant ističe da je u postupku dokazao da su svi tuženi vršili isporuku na drugom mjestu i da se samim tim moglo doći do ostvarene dobiti do koje su došli tuženi, pa je u tom smislu po mišljenju apelanta došlo do pogrešne primjene člana 126. ZPP-a u vezi sa članom 132. stav 4. ZOO.

12. U pogledu prekomjerne dužine postupka, apelant je istakao da Općinski sud nije imao niti jedan opravdan razlog za nepostupanje u dugom vremenskom periodu jer je postupak pred tim sudom trajao skoro sedam godina, a ukupno na tri nivoa osam godina i tri mjeseca. S tim u vezi je ukazao na povredu principa ravnopravnosti jer su svi propusti sudova bili od direktne koristi tuženim. Predložio je da se apelacija usvoji i da mu se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku nadoknadi nematerijalna šteta.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom te naglasio da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi smatrajući da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost osporene odluke, niti su povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Kantonalni sud je ostao kod razloga datih u osporenoj drugostepenoj presudi smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelant u apelaciji ukazuje te je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. Navodi istaknuti u vezi s prekomjernom dužinom trajanja postupka su ocijenjeni paušalnim i nedokazanim, budući da iz stanja spisa proizlazi da je predmet na rješavanje o žalbi primljen 23. marta 2015. godine o kojoj je odlučeno 29. maja 2015. godine.

15. Općinski sud smatra da u postupku iz kojeg su proizašle presude osporene apelacijom nisu učinjene povrede na koje se apelant poziva, da su data obrazloženja na sva suštinska pitanja u okviru predmeta raspravljanja o tužbi i protivtužbi, pri čemu, kako smatra, nije prekoračen razuman rok. S tim u vezi, napomenuto je da se pri ocjeni razumnog roka moraju uzeti u obzir radnje suda ali i parničnih stranaka. U tom kontekstu je navedeno da je apelant u više navrata preinačavao tužbu i da je svoj zahtjev konačno opredijelio podneskom od 25. juna 2014. godine, da su postavljeni i protivtužbeni zahtjevi i da se radilo o složenom sporu koje je zahtijevalo i određeno vrijeme.

16. Trećetužena i četvrtotuženi su putem advokata Fuada Prnjavorca ukazali da je apelacija neosnovana, da su u obrazloženjima presuda dati sadržajni i valjani razlozi, da tokom postupka nisu učinjene povrede na koje se apelant poziva, da je strankama omogućeno raspravljanje i da je odluka donesena u razumnom roku jer je apelant u više navrata preinačavao tužbu i konačno je opredijelio podneskom iz juna 2014. godine. S tim u vezi je napomenuto da kao tuženi nisu koristili svoje zakonske mogućnosti i zahtijevali odlaganja ročišta radi pripreme odgovora a sve radi što hitnijeg okončanja postupka.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine F BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 002287 15 Rev od 27. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2016. godine a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na osporene presude

26. U konkretnom slučaju apelant je u predmetnom postupku vodio spor u cilju zaštite svojih prava proisteklih iz obligacionopravnog odnosa sa tuženim pa se, dakle, radilo o postupku građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

27. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

29. Polazeći od navedenih standarda, a imajući vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove prigovore. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su predmetni spor redovni sudovi sagledali prije svega u svjetlu relevantnih odredbi ZPP-a i ZOO, pri čemu je detaljno ispitan pravni osnov apelantovih tužbenih zahtjeva a zatim pravni osnov protivtužbenih zahtjeva tuženih, nakon čega je izveden obiman dokazni postupak i analiza svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi te potom izveden zaključak o djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za raskid ugovora i neosnovanosti ostalih zahtjeva za naknadu štete i isplatu novčane protuvrijednosti. U vezi navedenog, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (čl. 8. ZPP-a), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu ne/dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP-a), po principu slobodne ocjene dokaza.

30. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu djelomične osnovanosti i u preostalom dijelu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantu kao i tuženoj strani, s aspekta građanskog postupka, data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj izvođenjem svojih dokaza i komentarisanjem dokaza suprotne strane. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, budući da apelant, kako je već rečeno, i ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, već svoje tvrdnje zasniva isključivo na svom shvatanju u ocjeni dokaza, koji nisu podudarni s ocjenom dokaza suda. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret sudovima niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Shodno svemu navedenom Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 22. januara 2008. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 27. aprila 2016. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao ukupno osam godina i tri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

34. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe 22. januara 2008. godine, Osnovni sud proveo obiman dokazni postupak povodom tužbenog i protivtužbenog zahtjeva i donio prvostepenu presudu nakon sedam godina (19. decembra 2014. godine). U postupku donošenja odluke o žalbi, Kantonalni sud je bio efikasan i od dostavljanja spisa na odlučivanje o žalbi u martu 2015. godine odluku donio u roku od dva mjeseca, 29. maja 2015. godine. Vrhovni sud je također, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, bio efikasan i o apelantovoj reviziji odlučio za manje od godinu dana, 27. aprila 2016. godine.

35. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud konstatira da iz činjenica predmeta proizlazi da je postupak pred redovnim sudovima najduže trajao pred prvostepenim sudom koji je u odgovoru na apelaciju ponudio razloge na strani apelanta zbog kojih smatra da u okolnostima konkretnog slučaja razuman rok nije prekoračen. Međutim, Ustavni sud smatra da dužina postupka pred prvostepenim sudom u trajanju od sedam godina a priori ne ispunjava standard „razumne“ dužine postupka i da razlozi koje je sud ponudio, a tiču se preinačenja tužbenog zahtjeva apelanta u više navrata, ne predstavljaju opravdanje za dužinu u navedenom trajanju pri čemu naročito treba imati u vidu osnovne principe koji se tiču rukovođenja sudskim postupkom i obaveze suda da te principe provede. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da se okolnost da je apelant više puta preinačavao tužbeni zahtjev, sama po sebi, ne može smatrati njegovim doprinosom dužini predmetnog postupka budući da se on samo koristio pravima koja mu pripadaju u skladu sa relevantnim odrebama ZPP-a.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupaka u trajanju od osam godina i tri mjeseca od čega sedam godina pred prvostepenim sudom bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. Uzimajući u obzir navedeno te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je predmetni postupak okončan, da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne već nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava apelanta na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.

Pravo na imovinu

39. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni spor trajao osam godina i tri mjeseca za što najveći dio odgovornosti snosi Općinski sud pred kojim je postupak trajao sedam godina.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanta usmjerene na proizvoljnu primjenu ZOO i ZPP-a, te kada su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3064/16 (Udruženje žena „Poljoprivrednice… | Sudska praksa | Aktio