Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3970/16 (N. M.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3970/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3970/16, rješavajući apelaciju Nebojše Mitrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nebojše Mitrovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Nebojši Mitroviću isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034908 14 Gž 3 od 8. oktobra 2014.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 034908 13 P 2 od 28. februara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034908 14 Gž 3 od 8. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034908 13 P 2 od 28. februara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) i Grada Banja Luka (zajedno: tuženi) zatraženo je 25. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 4. juna 2018. godine, dok su Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili odgovore 14. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 3. juna 2008. godine podnio tužbu protiv tuženih kojom je tražio da mu se naknadi materijalna šteta prouzrokovana proglašavanjem ništavim rješenja kojim je utvrđeno da Grad Banja Luka ima prvenstveno pravo za pretvaranje tavanskog prostora, preciziranog u presudi, u stan koje je ugovorom s preduzećem ODP „1. maj – završni radovi u građevinarstvu“ (u daljnjem tekstu: preduzeće), u kojem je apelant zaposlen, preneseno na apelanta i na osnovu kojeg ugovora se apelant obavezao da sopstvenim sredstvima u cijelosti finansira izgradnju tog stana.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 034908 08 P od 15. jula 2011. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je protekao zastarni rok, te obavezao apelanta da tuženim naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 034908 11 Gž od 10. aprila 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 034908 12 Rev od 25. aprila 2013. godine uvažio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti apelantovog potraživanja za naknadu štete i da u nastavku postupka treba utvrditi činjenice koje se tiču osnova odgovornosti za naknadu predmetne štete i visinu štete čiju naknadu apelant zahtijeva. Nakon toga, rješenjem Okružnog suda od 21. avgusta 2013. godine apelantova žalba je uvažena, ukinuta prvostepena presuda od 15. jula 2011. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
9. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 034908 od 28. februara 2014. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da mu po osnovu naknade štete solidarno isplate iznos od 4.300,00 KM na ime plaćene naknade za dobijanje građevinske dozvole (iznos od 2.774,00 KM), na ime plaćene naknade za izradu projektne dokumentacije (iznos od 1.000,00 KM) i na ime plaćene naknade za sklonište u iznosu od 526,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. marta 2007. godine pa do konačne isplate, te je odbio apelantov zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa na ime izrade projektne dokumentacije (stav 1). Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se obavežu tuženi da mu, na ime naknade štete, solidarno isplate novčane iznose za zakupninu, kupljeni građevinski materijal, prevoz građevinskog materijala, izradu stručnog mišljenja o pretvaranju tavanskog prostora u stambenu jedinicu, naknadu za katastar i sudsku taksu u postupku pred Vrhovnim sudom u iznosima preciziranim u presudi (stav 2). Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (stav 3).
10. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi: da je preduzeće pokrenulo postupak utvrđivanja prvenstvenog prava pretvaranja tavanskog prostora u stan u zgradi preciziranoj u presudi radi rješavanja apelantovog stambenog pitanja; da je Uprava na zahtjev preduzeća donijela Rješenje broj 25-475-1454/01 od 5. maja 2003. godine kojim je utvrdila da Grad Banja Luka ima prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan u navedenoj zgradi; da je na apelantov zahtjev, a radi pretvaranja tavanskog u stambenu jedinicu u spornoj zgradi, Grad Banja Luka Rješenjem broj 03-364-2753/03 od 21. avgusta 2003. godine dao urbanističku saglasnost apelantu za pretvaranje tavanskog u stambeni prostor, te donio Rješenje broj 03-361-1058/03 od 17. oktobra 2003. godine kojim je apelantu kao investitoru dozvoljeno da može izvoditi radove na promjeni namjene tavanskog prostora u stambenu jedinicu; da je ugovorom zaključenim 4. novembra 2003. godine između Grada Banjaluka i preduzeća, Grad Banjaluka prenio ostvareno prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan u navedenoj zgradi na preduzeće koje je ugovorom, zaključenim 13. novembra 2003. godine s apelantom, prenijelo navedeno pravo na apelanta, a da se apelant obavezao u cijelosti finansirati izgradnju predmetnog stana; da je Rješenjem Uprave broj 04-475-47/2004 od 19. maja 2004. godine proglašeno ništavim rješenje Uprave od 5. maja 2003. godine; da je apelant zajedno s preduzećem 22. juna 2004. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv navedenog rješenja Uprave od 19. maja 2004. godine i da je Presudom ovog suda broj U-699/04 od 7. marta 2007. godine tužba odbijena kao neosnovana; da je apelant na ime troškova i naknada u postupku pribavljanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, za obradu kredita, na ime takse, te na ime nabavke građevinskog materijala platio ukupno 15.389,83 KM, te da apelant nije počeo, niti završio radove na pretvaranju predmetnog tavanskog prostora u stan.
11. U vezi s tim je navedeno da je taj sud, prije svega, rješavao prigovor zastare koji su podnijeli tuženi, te je utvrdio da je apelant stekao saznanje o nastaloj šteti i njenom učiniocu sa 7. martom 2007. godine kada je postala pravosnažna Presuda Vrhovnog suda broj U-699/04 koja se ticala postupka vođenog po apelantovoj tužbi protiv rješenja Uprave od 19. maja 2004. godine kojim je poništeno rješenje kojim mu je dato pravo na pretvaranje tavanskog prostora u stan. Prema mišljenju suda, od tog dana (7. marta 2007. godine) pa do dana podnošenja konkretne tužbe 3. juna 2008. godine nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti, zbog čega je navedeni prigovor tuženih neosnovan. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je članom 155 istog zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine-obična šteta i sprečavanje njenog uvećanja-izmakla dobit. Navedeno je i da je članom 172 ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Prema obrazloženju tog suda, pretpostavke obaveze naknade štete su štetna činjenica, nedopuštenost štete, uzročna veza između štetnog događaja i štete te odgovornost, a koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. U vezi s tim je navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant pretrpio štetu koja se ogleda u činjenici da je preuzeo obavezu finansiranja izgradnje odnosno izvođenja radova pretvaranja tavanskog prostora u stan i da je u postupku pribavljanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole plaćao određene naknade, da je plaćao projektnu dokumentaciju, vršio nabavku građevinskog materijala i plaćao takse u sudskom postupku, ali da tim radnjama nije riješio svoje stambeno pitanje. Navedeno je da je apelant, s ciljem rješenja svog stambenog pitanja, bio u ugovornom odnosu s preduzećem koje je i pokrenulo upravni postupak pred Upravom, pred kojom je ishodovalo rješenje od 5. maja 2003. godine radi utvrđivanja prvenstvenog prava za pretvaranje tavanskog prostora, a koje je tim rješenjem dato Gradu Banja Luka, te da je to rješenje rješenjem Uprave od 19. maja 2004. godine proglašeno ništavim, a samim tim su ništave i sve posljedice koje je takav akt proizveo.
12. U vezi s tim je navedeno da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da Grad Banja Luka nije podnio zahtjev za utvrđivanje navedenog prvenstvenog prava, već da je to učinilo preduzeće. Zbog navedenog, kako je obrazloženo, i nije bilo moguće voditi postupak u smislu odredbi člana 114 Zakona o opštem upravnom postupku, čime su se stekli razlozi iz člana 252 stav 4 istog zakona za proglašavanje tog rješenja ništavim, a čime su, u smislu člana 254 stav 1 tog zakona, ništave i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Kako je nesporno da je nakon donošenja navedenog nezakonitog rješenja apelant preduzeo radnje na pribavljanju građevinske dozvole, urbanističke saglasnosti, izradi projektne dokumentacije to je, prema zaključku tog suda, apelant u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao da mu je nastala predmetna šteta, pa je taj sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva donio presudu kao u stavu 1 dispozitiva. Nadalje je navedeno da, suprotno prednjem zaključku, apelant nije dokazao da je platio iznos od 220,00 KM na ime naknade za stručno mišljenje o pretvaranju tavanskog prostora u stambenu jedinicu jer je navedeno apelant dokazivao predračunom, ali ne i računom koji bi bio dokaz o izvršenoj uplati. Takođe je navedeno da apelant nije dokazao da je izvršio plaćanja precizirana u presudi na ime uplate za katastar jer nije naznačeno za koje radnje u katastru se odnosi to plaćanje, te da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu troškova plaćanja sudske takse u predmetu Vrhovnog suda, u kojem je odbijena apelantova tužba protiv rješenja kojim je proglašeno ništavim rješenje od 5. maja 2003. godine s obzirom na to da se tu radi o sudskim troškovima koje je apelant mogao isticati u toku postupka koji je vođen pred Vrhovnim sudom, a ne u konkretnom postupku. Prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant je u toku postupka dokazao i da je nabavio građevinski materijal, ali s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant taj materijal ostavio na neobezbijeđenom mjestu u dvorištu zgrade i da je taj materijal stajao na tom mjestu pokriven najlonom dvije godine, da bi nakon rušenja obližnjih baraka bio odvezen zajedno s ostacima tih baraka to, prema mišljenju Osnovnog suda, nema dokaza da su tuženi prouzrokovali ovu štetu apelantu. Pri tome je navedeno da je nesporno da apelant u ovom slučaju nije preduzeo sve mjere da do štete ne dođe, a za takvo nešto tuženi ne mogu odgovarati.
13. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 034908 14 Gž 3 od 8. oktobra 2014. godine žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka preinačio na način da se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se, prema mišljenju tog suda, u žalbi opravdano ističe da cjelokupno utvrđeno činjenično stanje ukazuje na pogrešan zaključak prvostepenog suda da su osporeni upravni akti tuženih nezakoniti i protivpravni, a samim tim i da je tužbeni zahtjev osnovan. Navedeno je da je naprijed citiranim odredbama čl. 154 i 155 ZOO propisano šta je šteta i ko ju je dužan nadoknaditi te da, u vezi s tim, svako činjenično stanje obaveze naknade štete mora sadržavati sljedeće pretpostavke – štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje, štete i odgovornosti, a štetna radnja mora biti nedopuštena inače iz nje ne nastaje obaveza naknade štete. U vezi s tim je navedeno, kada je u pitanju vanugovorna obaveza naknade štete, teret dokazivanja pada na učinioca, a u principu štetu je dužan da nadoknadi onaj ko ju je prouzrokovao, a može se osloboditi od odgovornosti za naknadu ako dokaže da nije kriv, odnosno da nije odgovoran za štetu, pri čemu je dužnost oštećenog u postupku da dokaže prouzrokovanje štete, dok teret dokazivanja postojanja uslova za oslobađanje od odgovornosti leži na štetniku.
14. Okružni sud je, nadalje, obrazložio da se u konkretnom slučaju odgovornost tuženih procjenjuje u smislu odredbi člana 172 stav 1 ZOO koja propisuje da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Takođe je navedeno da je odredbom člana 11 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku propisano da organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlašćenja utvrđenog zakonom ili drugim propisom. Prema navedenom, kako je obrazloženo, princip samostalnosti u rješavanju podrazumijeva da nadležni organ na osnovu i u granicama zakonskih ovlašćenja, vodi upravni postupak i samostalno donosi rješenje o upravnoj stvari, s tim da drugostepeni organ ima određena nadzorna prava prema prvostepenom organu i samostalnost u rješavanju u upravnim stvarima je potčinjena samo principu obaveznosti sudskih presuda donesenih u upravnom sporu. Kako, prema obrazloženju Okružnog suda, postavljenim tužbenim zahtjevom apelant zahtijeva naknadu štete koja mu je prouzrokovana donošenjem navedenog rješenja Uprave od 5. maja 2003. godine kojim je utvrđeno da Grad Banja Luka ima prvenstveno pravo pretvaranja predmetnog tavanskog prostora u stan, a koje rješenje je proglašeno ništavim u drugostepenom postupku i kako je navedenim presudama Vrhovnog suda odlučeno u upravnom sporu po tužbama apelanta i Grada Banja Luka u predmetu utvrđivanja prvenstvenog prava pretvaranja tavanskog prostora u stan, to Okružni sud nalazi da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ovo stoga, kako je navedeno, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je nezakonitim ili protivpravnim postupanjem organa tuženih u upravnom postupku utvrđivanja prvenstvenog prava za pretvaranje tavanskog u stambeni prostor apelantu pričinjena šteta jer je zakonitost navedenih upravnih akata cijenjena na zakonom propisani način i uz korišćenje dozvoljenih pravnih lijekova. Slijedom navedenog, kako je obrazloženo, u konkretnom slučaju na strani tuženih nema odgovornosti za štetu jer postupanje organa tuženih kao pravnih lica u vršenju svojih funkcija nije uzrok materijalne štete kod apelanta (kao štetne posljedice). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu, pri tome istakavši da je iz navedenih razloga neosnovana i apelantova žalba.
15. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine reviziju djelimično usvojio i preinačio osporenu presudu Okružnog suda na način što je žalbu tužene Uprave odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu u odnosu na ovu tuženu, te je odbijen i zahtjev te tužene kojim je tražila da joj apelant naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U preostalom dijelu revizija je odbijena, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant u reviziji pravilno ukazuje da je osporena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu u odnosu na navedenu tuženu. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 172 stav 1 ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. U smislu ove zakonske odredbe, kako je obrazloženo, za štetu koju organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, za odgovornost pravnog lica moraju da budu ispunjene pretpostavke, da je šteta učinjena od organa pravnog lica i da je učinjena nezakonitim postupanjem organa pravnog lica u vezi s obavljanjem njegovih poslova. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju presude, zbog činjenice da je konačnim rješenjem organa Uprave od 5. maja 2003. godine utvrđeno prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan u spornoj zgradi, i to u jednu samostalnu stambenu jedinicu, a da je navedeno rješenje rješenjem drugostepenog organa Uprave od 19. maja 2004. godine proglašeno ništavim jer postupak za davanje navedenog prava Gradu Banja Luka nije pokrenuo taj grad nego preduzeće, te kako je tokom postupka utvrđeno da je u postupku pribavljanja odobrenja vezanih za navedene radove, apelant, prema priloženim računima i uplatnicama, ukupno za ove namjene platio iznos od 4.300,00 KM, ali da zbog ništavosti rješenja nije izvršio radove, niti riješio svoje stambeno pitanje, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Upravu kao organ Republike Srpske osnovan.
16. Nasuprot tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovana je apelantova reviziona tvrdnja da je i tuženi Grad Banjaluka odgovoran za naknadu navedene štete apelantu zbog činjenice da je dao urbanističku saglasnost apelantu za pretvaranje tavanskog u stambeni prostor i da je apelantu kao investitoru odobrio da izvodi radove na promjeni namjene tavanskog prostora u stambenu jedinicu. Ovo iz razloga što prilikom donošenja ovih rješenja Grad Banja Luka nije postupao nezakonito, a činjenica da ovi akti tuženog Grada Banja Luka objektivno ne mogu proizvoditi pravne posljedice u apelantovu korist (jer je naknadno proglašen ništavim pravni osnov za njihovo donošenje – rješenje od 5. maja 2003. godine), na šta se ukazuje u reviziji, ne može se staviti na teret ovog tuženog zato što to nije posljedica greške u postupanju organa tuženog Grada Banjaluka, već organa tužene Republike Srpske. Iz istih razloga, suprotno apelantovoj tvrdnji, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi odbili preostali tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na tuženi Grad Banja Luku. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovani su i revizioni prigovori kojim se osporava pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je odbijen preostali tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Upravu – Republiku Srpsku. Kako je obrazloženo, apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu plaćanja naknade za stručno mišljenje o pretvaranju tavanskog prostora u stambenu jedinicu u spornoj zgradi u iznosu od 220,00 KM, nižestepeni sudovi su pravilno odbili zato što apelant nije dokazao da je taj iznos i uplatio jer je kao dokaz pročitao predračun, a ne i račun o izvršenom plaćanju. Tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 158,00 KM, po osnovu plaćanja koje je apelant izvršio s naznakom „za katastar”, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilno je odbijen jer iz uplatnice od 17. oktobra 2003. godine, koja je provedena kao dokaz, ne proizlazi da je to plaćanje izvršeno u vezi s postupkom izdavanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje apelantu. Suprotno apelantovoj tvrdnji, kako je obrazloženo, zahtjev za naknadu štete po osnovu plaćanja sudske takse u prethodnom postupku pred Vrhovnim sudom, neosnovan je iz razloga što se radi o zahtjevu za naknadu troškova sudskog postupka koji je apelant mogao isticati u tom postupku. Nadalje je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant, prema priloženim računima, u periodu od 25. septembra 2003. do 7. oktobra 2004. godine u svrhu izgradnje navedenog stana nabavljao građevinski materijal, da je taj građevinski materijal ostavio na neobezbijeđenom prostoru u dvorištu zgrade tako da je stajao dvije godine pokriven najlonom, te da je taj materijal odvezen zajedno s ostacima srušenih baraka u istom dvorištu. Budući da je apelant nabavljeni građevinski materijal ostavio na neobezbijeđenom prostoru, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je sam preuzeo odgovornost za eventualnu štetu u građevinskom materijalu, za koji je sam izjavio da ga je odvezla „čistoća”. Stoga su, prema zaključku tog suda, neosnovani revizioni prigovori kojim se osporava pravilnost odluke nižestepenih sudova o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena Uprava – Republika Srpska naknadi štetu na ime izdataka za kupljeni građevinski materijal u iznosu od 18.000,00 KM i plaćenu naknadu za prevoz tog materijala u iznosu od 860,00 KM.
17. Vrhovni sud je nadalje naveo da smatra da su nižestepeni sudovi pravilno odbili i dio tužbenog zahtjeva da tužena isplati naknadu štete na ime zakupnine za stan površine od 97,85 m koji je trebao izgraditi u tavanskom prostoru sporne zgrade za period od 19. maja 2004. godine (kada je poništeno rješenje od 5. maja 2003. godine) do 31. decembra 2005. godine, u mjesečnom iznosu od 450,00 KM, te od 1. januara 2006. godine do presuđenja u mjesečnom iznosu od 400,00 KM. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant je i prije donošenja rješenja od 5. maja 2003. i 19. maja 2004. godine bio podstanar, a provedenim dokazima nije dokazao kakav stan je zakupio u spornom periodu i koliku je zakupninu za njega plaćao. Izvršenim vještačenjem je, kako je obrazloženo, apelant dokazivao iznos zakupnine za stan površine 97,85 m u spornoj zgradi u naprijed navedenom periodu, iako nije dokazao da je stan takve površine i na takvoj lokaciji koristio kao zakupac u tom periodu, pa visina zakupnine takvog stana u spornom periodu nije relevantna za rješenje spora u ovoj parnici, kako pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nedovoljno obrazloženoj presudi i nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka. U opširnoj apelaciji apelant navodi hronologiju postupka, te sadržaje presuda donesenih u tom postupku. Navodi da nijedna od osporenih presuda ne sadrži zadovoljavajuće obrazloženje, a da je najočigledniji primjer način na koji je ocijenjeno pitanje zastarjelosti potraživanja štete jer se u tom dijelu sudovi nisu upuštali u vaganje između nekoliko vremenskih trenutaka koji bi mogli biti od značaja za utvrđivanje zastarjelosti, već su usko i doslovno tumačili zakonsku odredbu. Smatra da nijedna presuda ne sadrži argumente za njeno donošenje, a što je rezultiralo i nerazumno dugim trajanjem postupka u kojem je prvostepenom sudu trebalo skoro tri godine da zakaže pripremno ročište i u kojem su sudovi prebacivali odgovornost jednog na drugi stalnim vraćanjem predmeta na ponovni postupak. Apelant smatra da je nesporno i da mu je ovakvim postupanjem prekršeno i pravo na imovinu jer je imao legitimno očekivanje da će ili izgraditi predmetni stan ili da će mu biti nadoknađena sva prouzrokovana šteta, pogotovo što je RVI i podstanar.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je u svojoj presudi dao jasne i argumentovane razloge na kojim je zasnovao odluku, te da je pred tim sudom postupak trajao samo dvije godine, pa mu se ne može staviti na teret dužina trajanja postupka.
20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u njegovoj odluci, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
21. Osnovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da apelaciju treba odbiti.
22. Tužena je ponovila sadržaje osporenih odluka, te navela da smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154 .stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta, i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172.
1)Pravno lice odgovara za štetu koje njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja apelantovih prava na naknadu materijalne štete, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova jer su ti sudovi odbili kao neosnovan najveći dio njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev, naveden u prethodnim tačkama ove odluke, djelimično usvojen i dosuđena mu naknada materijalne štete u iznosu od 4.300,00 KM za izvršena plaćanja građevinske dozvole, urbanističke saglasnosti, za izradu projektne dokumentacije i za naknadu za sklonište, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant nije dokazao da je izvršio plaćanja čiju naknadu je tražio. Ustavni sud zapaža da je navedenim troškovima prethodilo donošenje rješenja od 5. maja 2003. godine kojim je Gradu Banja Luka data saglasnost za prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stambeni, nakon čega je Grad Banja Luka to pravo prenio na preduzeće, a ono na apelanta, ali da je 12. maja 2004. godine rješenjem drugostepenog organa navedeno rješenje proglašeno ništavim zato što je priznavanje navedenog prava tražilo neovlašćeno lice, odnosno preduzeće, a ne Grad Banja Luka. Dovodeći navedene činjenice u kontekst s naprijed citiranim odredbama čl. 154, 155 i 172 ZOO kojim su regulisani pojam štete i pitanja vezana za odštetnu odgovornost pravnih lica kao i s odredbama čl. 7, 8, 123 i 126 ZPP kojima je propisana obaveza dokazivanja činjenica na kojima stranka zasniva svoj zahtjev i donošenje sudske odluke na osnovu slobodne sudske ocjene dokaza, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi (Osnovni sud i Vrhovni sud) proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem nije dokazao da je izvršio određena plaćanja, a time ni da su mu tuženi u odnosu na te navodne troškove nanijeli štetu. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
36. Apelant tvrdi i da osporene presude nisu obrazložene i ne sadrže razloge za odlučenja, te da redovni sudovi nisu posvetili dovoljno pažnje rješavanju pitanja zastare potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na obrazloženja osporenih presuda prezentovana u prethodnim tačkama ove odluke, te ukazuje da iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi za svoja odlučenja dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja koja su u skladu s pravom na pravično suđenje, pa zbog toga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ističe da dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji je odbijen nije ni odbijen zbog zastare potraživanja, a što je i obrazloženo u osporenim presudama, već isključivo zato što apelant nije dokazao svoje tvrdnje, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava. U odnosu na dužinu trajanja postupka
38. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
39. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu za naknadu materijalne štete 3. juna 2008. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 034908 14 Rev 2 od 2. juna 2016. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao tačno osam godina, pri čemu je predmet odlukom Vrhovnog suda vraćen na ponovni postupak nižestepenim sudovima zbog proceduralne greške tih sudova jer je Vrhovni sud utvrdio da apelantovo potraživanje nije zastarjelo i pri čemu je prvostepeni postupak trajao tri godine i sedam mjeseci, žalbeni postupak nešto malo manje od dvije godine, dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom ukupno trajao blizu tri godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o sporu koji je hitne prirode po samom zakonu, ali da navedeno ne opravdava činjenicu za ovako trajanje postupka koji, u suštini, i nije bio posebno složen.
40. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
Pitanje naknade nematerijalne štete
41. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 500,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija s obzirom na to da se apelant Ustavnom sudu po ovom pitanju obratio tek kad je predmetni postupak okončan.
43. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u tom segmentu to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred redovnim sudovima trajao osam godina, a da pri tome redovni sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje vezano za dužinu trajanja postupka.
46. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na aspekat primjene materijalnog prava iz prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna, argumentovana i precizna obrazloženja.
47. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević