Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2356/16 (M. A. iz Banje Luke)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2356/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2356/16, rješavajući apelaciju Mihajla Adamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihajla Adamovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 150047 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 15004712 Rs od 28. novembra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihajlo Adamović iz Banje Luke (u daljnjem tekstu apelant), kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 150047 15 Rev od 18. februara 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 150047 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5142/15 od 12. januara 2016. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju (evidentiranu ka o AP-5308/15) koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 150047 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda pelantova revizija odbačena, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 29. septembra 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 150047 12 Rs od 28. novembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 150047 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj Su-235/12 od 25. juna 2012. godine, u dijelu u kojem je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog prestanka mandata i ispunjavanja uslova za odlazak u penziju sa danom 5. juni 2012. godine i „u dijelu u kom se navedenim rješenjem Predsjednika Ustavnog suda od 25.06.2012. godine stavlja van snage rješenje Ustavnog suda broj SU-196-3/12 od 5. juna 2012. godine“. Također, odbijen je i apelantov zahtjev da mu tuženi isplati na ime neisplaćene plate „koju bi primio za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2012. godinu u trajanju od 30 dana“ i regres, kako je to sve precizno navedeno u izreci prvostepene presude.

4. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da je apelant obavljao dužnost sudije kod tuženog počev od 27. marta 2004. godine, u dva mandata, te da mu je drugi mandat istekao u martu 2012. godine, ali da je nastavio da obavlja tu funkciju do izbora novih sudija. Dalje, sud je obrazložio da je Vijeća naroda Republike Srpske 4. juna 2012. godine donijelo odluku kojom je utvrdilo da apelantu prestaje mandat sudije, te da ta odluka stupa na snagu danom donošenja odluke od strane Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: NS RS). Dalje, utvrđeno je da je NS RS 5. juna 2012. godine donijela odluku kojom je apelantu prestao mandat sudije i, istovremeno, radni odnos kod tuženog. Također je utvrđeno da je tadašnji predsjednik tuženog, 5. juna 2012. godine, donio rješenje kojim je apelantu utvrđeno pravo da, počev od navedenog dana, koristi godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana. Međutim, tuženi je rješenjem od 25. juna 2012. godine utvrdio da je apelantu prestao radni odnos sa danom 5. juni 2012. godine, sa pravom na otpremninu zbog toga što je apelant ispunio i uslove za penziju, a istovremeno je poništio rješenje o godišnjem odmoru koji je donio tadašnji predsjednik tuženog. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je apelantu prestao mandat sudije odlukom NS RS od 5. juna 2012. godine, da mu je slijedom toga prestao i radni odnos kod tuženog istog datuma, pa samim tim da mu je nakon tog datuma prestalo i pravo na korištenje godišnjeg odmora koji nije iskoristio za vrijeme trajanja mandata. Također, odbijen je i apelantov zahtjev za isplatu regresa za 2012. godinu uz obrazloženje da zakonom nije propisano pravo na korištenje godišnjeg odmora nakon prestanka radnog odnosa, „pa tako ni pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora“, zato što je to naknada koja je „u uzročno posljedičnoj vezi sa korištenjem godišnjeg odmora.“

5. Prvostepeni sud je također utvrdio da je apelant 1. septembra 2007. godine navršio 70 godina života, te da mu je mandat prestao danom imenovanja drugog sudije Ustavnog suda u skladu sa odredbom člana 15. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o US RS). Prvostepeni sud je naveo da je tom odredbom propisano da predsjedniku i sudijama prestaje funkcija kada navrše 70 godina života, dok je članom 77, u prelaznim i završnim odredbama, propisano da predsjedniku i sudijama koji su izabrani po propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu Zakona o US RS i koji su navršili 70 godina života, mandat prestaje istekom 8 godina od dana stupanja na dužnost. Također je propisano da im se „izuzetno mandat produžava do stupanja na dužnost novog predsjednika i sudija na njihova sudijska mjesta.“

6. Okružni sud je u osporenoj presudi broj 71 0 Rs 150047 15 Rsž od 29. septembra 2015. godine utvrdio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, te da su neosnovani apelantovi navodi da mu je tuženi uskratio pravo na godišnji odmor nakon isteka mandata i prestanka radnog odnosa, a slijedom toga i pravo na platu za vrijeme godišnjeg odmora. Okružni sud je ukazao na relevantne odredbe Ustava Republike Srpske i Zakona o US RS (str. 3. drugostepene presude), pa je istakao da je odlukom Vijeća naroda Republike Srpske od 4. juna 2012. godine izabran drugi sudija, te da je stupanjem na snagu te odluke, prestao apelantov mandat. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da je apelantu istovremeno prestao i radni odnos kod tuženog, pa je rješenje o prestanku radnog odnosa čije je poništenje apelant tražio samo deklaratornog karaktera, budući da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Okružni sud je naveo da se trajanje mandata i radni odnos nisu mogli apelantu produžiti temeljem odredbe člana 77. Zakona o Ustavnom sudu RS samo zato što on nije iskoristio godišnji odmor za 2012. godinu za vrijeme dok mu je mandat trajao. To bi mu pravo, kako je sud naveo, „pripalo po redovnom toku stvari, prije nego što mu radni odnos prestane zbog sticanja uslova za starosnu penziju.“ U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu je doneseno zbog isteka mandata „a i unošenje razloga zbog sticanja uslova za starosnu penziju je razlog iz kojih je [apelant] ostvario pravo na otpremninu.“

7. Okružni sud je dalje naveo da je članom 15. Zakona o Ustavnom sudu RS propisano da predsjedniku i sudijama prestaje funkcija kada navrše 70 godina života, a da NS RS, najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata predsjedniku suda ili sudijama, obavještava Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH radi pokretanja procedure izbora novog predsjednika i novih sudija. U slučaju isteka mandata, predsjednik i sudije, prema navedenoj odredbi, nastavljaju da obavljaju dužnost do stupanja na dužnost novog predsjednika suda i sudija. Također je navedeno da je novi sudija izabran odlukom Vijeća naroda Republike Srpske, te da je stupanjem na snagu te odluke, 5. juna 2012. godine, prestao mandat apelantu i po sili zakona mu je prestao i radni odnos kod tuženog. Stoga, kako je dalje obrazloženo, apelant nije ni mogao ostvariti pravo na godišnji odmor nakon tog datuma, pa je rješenje o korištenju godišnjeg odmora koji je u odnosu na apelanta donio predsjednik tuženog, tuženi pravilno stavio van snage. Osim toga, Okružni sud je naveo i da radnik ostvaruje pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu, ali da zakon ne daje pravo poslodavcu da se neiskorišteni godišnji odmor u toku trajanja radnog odnosa koristi nakon isteka vremenskog perioda trajanja radnog odnosa, kada radni odnos prestaje po sili zakona, kao što je to u konkretnom slučaju. Također, Okružni sud je naveo da je apelant „kao sudija Ustavnog sud imao saznanje o dužini trajanja mandata i činjenici da će mu mandat prestati nakon imenovanja novih sudija Ustavnog suda, te je stoga imao i mogućnost da od poslodavca zahtijeva da koristi godišnji odmor u okviru trajanja mandata“, što mu „poslodavac ne bi mogao uskratiti“. Stoga, u situaciji kada je apelantu istekao mandat i prestao radni odnos po sili zakona, on više nije mogao ostvariti pravo na korištenje godišnjeg odmora. Također, Okružni sud je naveo da bi naknadu eventualne štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u toku mandata apelant „mogao ostvariti ukoliko dokaže da postoje subjektivni razlozi na strani tuženog koji upućuju na činjenicu da mu je pravo korištenja godišnjeg odmora neosnovano uskraćeno.“ Međutim, kako je Okružni sud zapazio, apelant nije ostvarenje tog prava ni tražio od tuženog za vrijeme trajanja mandata, niti je u postupku utvrđeno da mu je to pravo na bilo koji način bilo uskraćeno.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da su sudovi obrazložili da sudiji Ustavnog suda radni odnos prestaje „imenovanjem drugog sudije“, ali da je članom 15. Zakona o US RS propisano da „predsjednik i sudije nastavljaju da obavljaju dužnost (što znači da su u radnom odnosu) do stupanja na dužnost novog predsjednika i sudija, a ne imenovanjem (stupanjem na snagu odluke o imenovanju) novih sudija“. Apelant smatra da se radi „o dva različita pojma i dva različita pravna instituta“, te navodi da je tuženi bio dužan da dokaže kada je novoimenovani sudija stupio na dužnost sudije Ustavnog suda (detaljno na str. 3-4. apelacije). Naročito ističe da sudovi nisu cijenili dvije odlučujuće činjenice, a to je da je njemu rješenje o korištenju godišnjeg odmora potpisao predsjednik „koji je u tom trenutku bio legalan i legitiman“, te da novoimenovane sudije nisu stupile na dužnost 5. juna 2012. godine. Također, apelant smatra da sudovi nisu savjesno cijenili da su „na strani [apelanta] sve činjenice i okolnosti koje se odnose na povredu prava iz radnog odnosa dokazane“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava na godišnji odmor i, s t im u vezi, isplatu regresa za taj godišnji odmor. Međutim, kako je u postupku nesporno utvrđeno, apelant je tražio da pravo da koristi godišnji odmor nakon što mu je istekao mandat i nakon što mu je po sili zakona prestao radni odnos kod tuženog. U vezi s takvim zahtjevom, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Naročito, sudovi su vrlo detaljno obrazložili da apelantu, kojem nije na bilo koji način bilo onemogućeno pravo da koristi godišnji odmor za vrijeme dok mu je trajao mandat i radni odnos i, u vezi s tim, ostvari pravo na regres, takvo pravo više ne pripada nakon prestanka mandata i radnog odnosa. Ustavni sud naglašava da na drugačije odlučenje ne mogu utjecati ni apelantovi navodi o tome da mu je mandat trebao prestati tek kada novoizabrani sudija stupi na dužnost, a ne na datum kada bude imenovan, zato što apelant to nije ni isticao tokom postupka, niti u žalbi, već prvi put te navode ističe u apelaciji, tako da se o tim njegovim navodima sudovi nisu ni mogli posebno izjasniti, pa Ustavni sud takve navode ne može ni razmatrati.

15. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2356/16 (M. A. iz Banje Luke) | Sudska praksa | Aktio