Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1888/16 (R. J.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Zakonito hapšenje radi povinovanja nalogu suda
  • Kazna
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Nadležan sud
  • Istraga
  • Nehumano postupanje
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1888/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1888/16, rješavajući apelaciju Radovana Jakovljevića i Đurađa Šušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Jakovljevića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine i broj 11 0 K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Šušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015.

godine, zato što je u vrijeme podnošenja apelacije bila preuranjena a apelant nije osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine, koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radovan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant Jakovljević) iz Banjaluke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1888/16.

2. Đurađ Šušić (u daljnjem tekstu: apelant Šušić) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 6. maja 2016. godine Ustavnom sudu apelaciju kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda broj K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine i Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1980/16.

3. Apelant Jakovljević je dopunio apelaciju 1. jula i 30. decembra 2016. godine. U dopuni apelacije od 30. decembra 2016. godine apelant Jakovljević je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine, koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli obojica apelanata.

4. Apelant Šušić nije dopunjavao apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) i Republičkog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 3. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo su u periodu od 9. do 23. maja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Specijalno tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.

7. S obzirom na to da se apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio spojiti pobrojane predmete, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1888/16.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015. godine apelant Jakovljević je oglašen krivim zbog krivičnog djela primanja mita iz člana 351. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju sa krivičnim djelom primanja mita iz člana 351. stav 1. istog zakona, a apelant Šušić zbog krivičnog djela primanja mita iz člana 351. stav 2. u vezi sa članom 25. KZ RS.

10. Apelant Jakovljević je osuđen na kazna zatvora u trajanju od četiri godine i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 18.000,00 KM. U jedinstvenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. novembra 2012. godine do 16. decembra 2012. godine, kao i vrijeme provedeno u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac od 24. marta 2014. godine do 3. aprila 2014. godine. Apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva , djelatnosti ili dužnosti i to zabrana obavljanja poslova stečajnog upravnika u trajanju od pet godina od dana pravosnažnosti presude. Od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 100.000,00 KM.

11. Apelant Šušić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu, kao sporednu kaznu, u iznosu od 6.000,00 KM.

12. Apelant Jakovljević je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude, kao službeno lice zahtijevao i primio poklon da u okviru svoga ovlaštenja izvrši radnju koju bi morao i mogao izvršiti, a apelant Šušić da je sa umišljajem pomogao apelantu Jakovljeviću da kao službeno lice primi poklon, da u okviru svoga ovlaštenja izvrši radnju koju bi morao i mogao izvršiti.

13. Iz obrazloženja presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred Okružnim sudom provedeni brojni dokazi optužbe i odbrane, da je ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti Okružni sud nesporno utvrdio da su apelanti preduzeli radnje opisane u izreci presude, te da su se u ovim radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela primanja mita iz člana 351. st. 1. i 2. KZRS.

14. Naime, nesporno je utvrđeno da u vremenskom periodu od kraja jula do 25. decembra 2008. godine, u Banjaluci, apelant Jakovljević u svojstvu službenog lica, kao stečajni upravnik u stečajnom postupku koji je Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 St 008341 06 St od 31. maja 2007. godine otvoren nad preduzećem a.d. „Prerada drveta“ d.o.o. Kotor Varoš, od D.P., osnivača i direktora „Daleks Pajić“ d.o.o.. Kotor Varoš i „Dojčin Pajić GMBH Forstunternehmen Grundau“, kao stečajnog povjerioca, u više navrata, zahtijevao novac u iznosu od 70.000 KM da bi, u okviru svojih ovlaštenja, u djelimičnoj diobi, tom stečajnom povjeriocu isplatio dio priznatih potraživanja u stečajnom postupku, tako što je sačinio izjavu broj OV: 14554 od 24. decembra 2008. godine o načinu isplate potraživanja kojom D.P. daje ovlaštenje da se dio potraživanja njegovih preduzeća u iznosu od 116.000 KM uplati na račun apelanta Šušića, punomoćnika tog stečajnog povjerioca, koju izjavu je, 24. decembra 2008. godine, predao D.P. i uslovio isplatu potraživanja potpisivanjem i ovjerom izjave, a sve u prisustvu advokata, apelanta Šušića, pa je 25. decembra 2008. godine, u Banjaluci, dao nalog da se sa računa a.d. „Prerada drveta“ u stečaju uplati navedeni iznos na račun apelanta Šušića, koji je nakon uplate novca na njegov račun, istog dana u Banjaluci, podigao 116.000 KM i iznos od 70.000 KM predao apelantu Jakovljeviću, iako je znao da je to novac koji je apelant Jakovljević, kao stečajni upravnik, zahtijevao od D.P. da bi u djelimičnoj diobi isplatio dio priznatih potraživanja u stečajnom postupku, dok je preostali dio novca zadržao za sebe. Takođe je utvrđeno da je apelant Jakovljević u vremenskom periodu od 14. novembra 2012. godine do 16. novembra 2012. godine, u Banjaluci, u svojstvu službenog lica, kao stečajni upravnik u istom stečajnom postupku, zahtijevao novac u iznosu od 30.000 KM da bi, u okviru svojih ovlaštenja, u glavnoj diobi navedenom stečajnom povjeriocu isplatio preostalo priznato potraživanje u stečajnom postupku, iako je znao da je rješenjem Osnovnog suda od 17. jula 2009. godine određena privremena mjera obezbjeđenja-zabrane isplate stečajnom povjeriocu i da priznato potraživanje do iznosa od 100.000 KM ne smije isplatiti tom stečajnom povjeriocu do drugačije odluke suda o mjeri obezbjeđenja, dao nalog da se sa računa a.d. „Prerada drveta“ –u stečaju uplati 40.000 KM na račun „Daleks Pajić“ d.o.o.. Kotor Varoš. Nakon navedene uplate je N.Š., radnik „Daleks Pajić“ d.o.o.. Kotor Varoš, sa računa tog preduzeća, istog dana, podigao 30.000 KM i predao novac lično apelantu Jakovljeviću, te je, nakon što je primio novac, apelant Jakovljević dao nalog da se sa računa a.d. „Prerada drveta“ –u stečaju uplati 102.399,10 KM na račun „Daleks Pajić“ d.o.o.. Kotor Varoš.

15. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata u pogledu nadležnosti tog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da se nadležnost tog suda zasniva na odredbi člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 111/07) prema kojoj je Posebno odjeljenje Okružnog suda za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala nadležno da postupa po predmetnoj optužnici Specijalnog tužilaštva, dok se nadležnost Specijalnog tužilaštva zasniva na odredbi člana 4. stav 3. u vezi sa članom 3. stav 1. istog zakona, a što se vidi iz naredbe Specijalnog tužilaštva od 16. novembra 2012. godine u kojoj je navedeno da se protiv apelanata vodi istraga za krivična djela za koja su apelanti osporenom presudom Okružnog suda proglašeni krivi, te da predmet spada u nadležnost Specijalnog tužilaštva jer iz prikupljenih dokaza proizilazi da se radi o koruptivnom krivičnom djelu protiv službene dužnosti, da je pribavljena velika imovinska korist korištenjem službenog položaja, da se privreda Republike Srpske nalazi u veoma teškom stanju, te da sam način izvršenja krivičnih djela od strane osumnjičenih (apelanata) ukazuje da je krivično gonjenje od posebnog interesa za Republiku Srpsku jer se radi o krivičnom djelu koje spada u najteže oblike krivičnih djela protiv službene dužnosti. Prema tome, glavni specijalni tužilac je u konkretnom slučaju temeljem odredbe člana 13. stav 1. i člana 5. stav 1. u vezi sa članom 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala donio naredbu za postupanje, a Posebno odjeljenje Okružnog suda je nadležno da postupa u svim predmetima u kojima istragu sprovodi i/ili podiže optužnicu Specijalno tužilaštvo, bez obzira na zakonom propisanu kaznu za djela koja se apelantu stavljaju na teret.

16. Neosnovanim su ocijenjeni prigovori odbrane apelanata da posebne istražne radnje nisu mogle biti preduzete prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage. Istaknuto je da posebne istražne radnje, u smislu člana 234.Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), mogu se primijeniti protiv osumnjičenog za kog postoje osnovi sumnje da je sam ili sa drugim licima učestvovao ili učestvuju u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. istog zakona. Dalje je navedeno da je iz naredbi Okružnog suda kojima su određene posebne istražne radnje utvrđeno da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kome je obrazložio osnove sumnje da su tada osumnjičeni apelant Jakovljević i apelant Šušić prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje počinili krivično djelo i da je u skladu sa tim prijedlogom sud izdao naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji. Slijedom navedenog, Okružni sud je našao, suprotno prigovorima odbrane, da bi sud mogao postupati po prijedlogu Okružnog tužilaštva za određivanje posebnih istražnih radnji, nije neophodno da je donesena naredba za sprovođenje istrage prema licu u odnosu na koje se predlaže određivanje mjera, već je dovoljno da se u obrazloženju prijedloga iz člana 236. stav 1. ZKP RS jasno izraze osnove sumnje da je lice počinilo krivično djelo iz člana 235. ZKP RS. Međutim, iz naredbe o sprovođenju istrage od 15. novembra 2012. godine vidi se da je ona donesena upravo onog dana kada je započeto preduzimanje posebnih istražnih radnji prema apelantima. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da su posebne istražne radnje prema apelantima određene i provedene u skladu sa odredbama ZKP RS, te da predstavljaju zakoniti dokaz na kome se može zasnovati sudska odluka.

17. Okružni sud je odbio prijedlog odbrane apelanta Jakovljevića da se izvrši uvid i čitanje određenih dokaza na okolnosti da je i drugim stečajnim povjeriocima stečajni upravnik uputio dopise iste ili slične sadržine kao i punomoćniku „Daleks Pajić“, apelantu Šušiću, da je stečajni upravnik raspolagao sa iznosom od 100.000 KM prilikom glavne diobe, jer je znao da će prema presudama biti ostvaren priliv novca u stečajnu masu u većem iznosu od 100.000 KM, a čime bi u naknadnoj diobi bilo dovoljno sredstava da niko od povjerilaca ne bude oštećen, nalazeći da je provođenje ovih dokaza nepotrebno. Okružni sud je takođe odbio prijedlog odbrane apelanta Šušića da se izvrši uvid i čitanje određenih dokaza na okolnost da je D.P. bio upoznat sa rješenjem o privremenoj mjeri navodeći da ti dokazi nemaju važnosti za inkriminaciju koja se apelantu Šušiću stavlja na teret, te da je njihovo izvođenje nepotrebno.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 010796 15 Kž3 od 2. februara 2016. godine odbijene su žalbe apelanata i potvrđena je Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015. godine.

19. Vrhovni sud je, prije svega, ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311. st. 1. i 2. ZKP RS. Istaknuto je da su, u skladu sa ovlaštenjima iz odredbe člana 278. stav 2. ZKP RS odbijeni određeni prijedlozi odbrane, a zatim je u skladu sa obavezom koja je propisana u odredbi člana 304. stav 7. ZKP RS, dato obrazloženje u prvostepenoj presudi za razloge kojima se rukovodio sud u donošenju takve odluke. Način na koji su obrazloženi ti razlozi, te činjenica da su prihvaćeni brojni drugi dokazni prijedlozi odbrane, pojedinačno navedeni u prvostepenoj presudi (str. 9., 10. i 11.), zatim sadržaj analize tih dokaza i njihova ocjena, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti sa svim drugim izvedenim dokazima, kako to obavezuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS, po ocjeni Vrhovnog suda, ne daje osnova za žalbene tvrdnje o favorizovanju tužilačke strane u postupku, principa jednakosti i time povredi prava na odbranu, kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Nadalje, istaknuto je da je dužnost sudije u rukovođenju glavnim pretresom, sadržane u odredbi člana 254. ZKP RS, uspostavljaju pravo da, u skladu sa odredbom člana 277. stav 3. ZKP RS, u odgovarajućoj mjeri kontroliše i način ispitivanja svjedoka. Ta kontrola obuhvata pravo da se uskrati odgovor na određena pitanja, pa time i pravo da se svjedoku, u toku ispitivanja ukaže „ ako se nečega u vezi sa djelom ne sjeća ili ne zna, da ne mora dati odgovor na ta pitanja.“ Ovakav način intervencije sudije i data uputa na glavnom pretresu 3. aprila 2015. godine svjedoku D.P., nije učinjena prije saslušanja svjedoka i opomene (da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati) i upozorenja (da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo) u smislu člana 151. stav 2. ZKP RS, već nakon odgovora na brojana pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja i ne može se smatrati kao pristrasnost sudije, učinjena u cilju da se usmjere odgovori svjedoka i odbrani onemogući njegovo ispitivanje, te time optuženom (apelantima) uskrati pravo na odbranu. Nadalje, istaknuto je da načinom obrazloženja prvostepene presude nakon njenog objavljivanja, a s obzirom na odredbu člana 300. stav 3. ZKP RS, koja definiše saopštenje ukratko razloga presude, nije povrijeđeno pravo na odbranu, a na argumentima kojima se ukazuje na izostanak obrazloženja za uračunavanaje vremena provedenog u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac ne može se graditi teza o povredi prava na odbranu, niti se na razlozima za upućivanje u tu ustanovu (što pripada domen činjeničnog stanja), može zasnovati tvrdnja o pristrasnosti sudije za takvu odluku. Konačno istaknuto je da su ostali prigovori kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu zbog pogrešne ocjene dokaza i time pogrešne primjene odredbe člana 295. stav 2. ZKP RS, kao posljedice pristrasnosti sudije, kako je to navedeno prvenstveno u žalbi apelanta Jakovljevića, bez osnova s obzirom da su, u obrazloženju te presude izneseni sadržaji dokaza sprovedenih na glavnom pretresu a zatim ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti upravo na način kako to propisuje citirana zakonska odredba. Pravilnost takve ocjene dokaza, pa i razloge date za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, prvenstveno iskaza apelanata i svjedoka, u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP RS, Vrhovni sud je ispitao u okviru žalbenog osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zaključio da dokazi provedeni na glavnom pretresu, u segmentu utvrđenja činjenica da su apelanti izvršili radnje činjenično opisane u izreci prvostepene presude, predstavljaju pouzdanu osnovu za takav zaključak.

20. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata u pogledu nadležnosti prvostepenog suda. Istaknuto je da zaključci iz prvostepene presude na kojima je zasnovana argumentacija o stvarnoj nadležnosti Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, u smislu odredbe člana 28. stav 2. u vezi sa članom 3. tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala-prečiščeni tekst su pravilni i zakoniti. Naime, radi se o korupcionim krivičnim djelima protiv službene dužnosti, a okolnosti izvršenja krivičnog djela i to činjenica da je apelant Jakovljević zloupotrebom položaja stečajnog upravnika u stečajnom postupku nad preduzećem „Prerada Drveta“ d.oo. , kao službeno lice primio novac na poklon, a apelant Šušić u povezanosti sa tim djelom u tome mu pomogao, da je apelant Jakovljević izvršenjem djela pribavio veliku imovinsku korist, ukazuje da je krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku. Radi se o krivičnom djelu koje spada u grupu najtežih oblika krivičnih djela protiv službene dužnosti, s obzirom na propisane kazne zatvora za krivična djela. Sve navedeno i po ocjeni Vrhovnog suda, definiše uslove iz odredbe člana 3. tačka b) Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika kriminala i time stvarnu nadležnost Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala. Zaključeno je i da je neosnovano pozivanje žalbi na odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-47/09 od 19. marta 2014. godine u kontekstu istog prigovora, jer se tom odlukom ne dovodi u pitanje stvarna nadležnost ovih specijalizovanih organizacionih jedinica tužilaštva i suda u slučajevima koje propisuje odredba člana 3. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika kriminala.

21. Nadalje, istaknuto je da su neosnovani žalbeni argumenti izneseni u prilog tvrdnji da je priznanje, koje je apelant Šušić dao u istrazi u Specijalnom tužilaštvu, uslovljeno neodređivanjem mjere pritvora, a što je apelant Šušić (po vlastitim tvrdnjama) prihvatio zbog lošeg zdravstvenog stanja i time iznuđeno, odnosno da je to priznanje neistinito i dato „pod pritiskom tužioca“, te da je, zasnivanjem prvostepene presude na takvom nezakonitom dokazu suprotno odredbi člana 10. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKP RS počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP RS. S tim u vezi je navedeno da iz zapisnika Specijalnog tužilaštva od 16. novembra 2012. godine o ispitivanju osumnjičnog apelanta Šušića proizlazi da je bio poučen o svim pravima, u smislu odredbe člana 143. ZKP RS i mogućnosti korištenja njegovog iskaza kao dokaza u daljem toku postupka, u smislu člana 6. ZKP RS, da je saslušan u prisustvu branioca, te da je taj zapisnik, kao tačan i sadržajem vjerodostojan datoj izjavi, bez primjedbi, potpisao. Navedene činjenice se žalbama ne osporavaju i one po pravilnoj ocjeni i obrazloženju prvostepenog suda, ovaj dokaz definišu kao zakonito pribavljen. Naime, apelant Šušić je advokat i nema sumnje da ima saznanja o svim procesnim normama, pa i posljedicama priznanja, na što je i propisno upozoren, a naknadno negiranje tačnosti zapisnika iz istrage i razloge datog priznanja, iznesene na glavnom pretresu, a zatim potencirane u žalbama u prilog tvrdnji o nezakonitosti pribavljanja ovog dokaza, po ocjeni Vrhovnog suda, osnovano ne prihvata prvostepeni sud i za takve zaključke daje obrazloženje, koje je i Vrhovni sud ocijenio valjanim.

22. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepena presuda Okružnog suda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP RS.

23. Istaknuto je da su Naredbom Okružnog suda broj 110 K 010796 12 Kpp od 16. novembra 2012. godine određene posebne istražne radnje iz člana 234. stav 2. tač. g), d) i đ) ZKP RS, sa zakonskim uslovima za njihovu primjenu iz člana 234. stav 1. ZKP RS, te da je o svemu tome u prvostepenoj presudi dato detaljno obrazloženje. Naime, iz zapisnika koji je sačinjen 16. novembra 2012. godine u smislu odredbe člana 234. stav 2. ZKP RS utvrđeno je da je sudiji za prethodni postupak, prije izdavanja usmene naredbe, dostavljen od strane tužioca pisani, obrazložen prijedlog za određivanje ovih radnji sa zapisnikom o prikupljanju izjave od svjedoka N.Š. od 15. novembra 2012. godine. Zapisnik sadrži obrazloženje osnova sumnje, potrebe hitnosti u postupanju i nadziranju osoba za koje su postojali osnovi sumnje da su počinili krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje iz člana 235. tačka g) ZKP RS, pa je sudija za prethodni postupak dao usmenu naredbu da se započne sa navedenim posebnim istražnim radnjama. Vrhovni sud je konstatovao da je tačno da je u zapisniku sačinjenom u smislu člana 236. stav 2. ZKP RS navedeno da je specijalni tužilac zatražio izdavanje usmene naredbe i da je sudija, nakon što je izvršio uvid u pismeni prijedlog tužilaštva i dokaze uz prijedlog, izdao usmenu naredbu u 16,35 časova. Međutim, očigledno je da se radi o omašci u pisanju koje označava navedeno vrijeme, kako se to obrazlaže u prvostepenoj presudi (str. 23.), jer je saslušanje svjedoka N.Š. završeno u 16.40 časova. S obzirom na sadržaj navedenog zapisnika od 16. novembra 2012. godine sačinjenog u smislu odredbe člana 236. stav 2. ZKP RS, Vrhovni sud je ocijenio da se na isticanju nepovjerenja u sud za dato obrazloženje da se radi o omašci u pisanju ne može graditi tvrdnja da sudija za prethodni postupak prije izdavanja usmene naredbe nije uz prijedlog tužioca imao i dokaze za postojanje osnova sumnje, kao uslova iz odredbe člana 234. stav 1. ZKP RS, te da su time sprovedene istražne radnje nezakonite , kao i svi drugi dokazi pribavljeni njihovim sprovođenjem. Nadalje, istaknuto je da je kao informator u sprovođenju posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 234. stav 2. tačka d) ZKP RS, naredbom Okružnog suda od 16. novembra 2012. godine određen D.P., pa su neosnovani argumenti istaknuti u žalbama kojima se kroz prigovore o svojstvu ovog svjedoka ukazuje na nezakonitost dokaza pribavljenih sprovođenjem ovih istražnih radnji. Ukazano je da informator nije policijski službenik kao posebno obučeno ovlašteno lice i može biti svako lice koje iz različitih izvora posjeduje informaciju od značaja za otkrivanje i dokazivanje djela ili s obzirom na svoju poziciju može uzeti učešća u operativnom radu. U konkretnom slučaju, to je upravo D.P., osnivač i direktor stečajnog povjerioca „Daleks Pajić“ d.o.o. Kotor Varoš i „GMBH Forstunternehmen Grundau“ u stečajnom postupku koji je Rješenjem Osnovnog suda broj 11 71 ST 00834106 St od 31. maja 2007. godine otvoren nad preduzećem a.d. „Prerada drveta“ d.o.o. Kotor Varoš, pa činjenica da je izvršenjem djela oštećen i da je svjedok pod imunitetom, ne predstavlja zakonsku smetnju bude određen i postupa kao informator u smislu odredbe člana 234. stav 2. ZKP RS tačka d) ZKP RS. U vezi sa navedenim, ocijenjeni su neosnovanim i žalbeni argumenti u prilog tvrdnji da su sve radnje koje je preduzeo D.P. kao informator nezakonite jer su korištene protivno Instrukciji o načinu rada policijskih službenika na poslovima sprečavanja i suzbijanja kriminaliteta uz korištenje operativno tehničkih sredstava i metoda, s obzirom da se obaveza postupanja po navedenoj instrukciji odnosi na policijske službenike Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske u operativnom radu. Nadalje, istaknuto je da nije sporno da je izjavu broj OV-10180 od 16. novembra 2012. godine potpisao D.P. i da ju je ovjerio nadležni organ Uprave Grada Banjalukai da je izvedena kao dokaz o činjenici da je sadržaj takve izjave osmislio apelant Jakovljević i zahtijevao od D.P. da ovjeri izjavu takvog sadržaja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene argumente u prilog tvrdnji da je navedena izjava nezakonit dokaz, nastala kao rezultat podstrekavanja specijalnog tužioca na izvršenje krivičnog djela u postupku ovjere te izjave, jer sve navedeno u vezi sa tom izjavom, koja zajedno sa iskazom D.P. predstavlja cjelinu, mora cijeniti sa aspekta postojanja definitivno donesene odluke o izvršenju djela kod apelanta Jakovljevića, što je Vrhovni sud ispitao u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da se tim prigovorima, u suštini, osporava pravilnost činjenične osnove prvostepene presude.

24. Odlučujući o zahtjevima apelanata za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine kojom je odbio zahtjeve apelanata kao neosnovane.

25. Vrhovni sud je, prije svega, istakao da se zahtjev za zaštitu zakonitosti, u smislu odredbe člana 350. stav 1. ZKP RS, može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede krivičnog zakona, te povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1 tačka g) ZKPRS (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u st. 2. i 3. navedenog člana kojima je isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije izjavljena žalba protiv prvostepene presude, kao redovni pravni lijek, a na navedene povrede materijalnog i procesnog zakona se nije moguće pozivati u zahtjevu ako nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku).

26. U konkretnom slučaju, podnesenim zahtjevima kao osnov pobijanja pravosnažne presude su označena oba zakonska osnova, a iste povrede zakona su isticane i u žalbama apelanata.

27. Vrhovni sud je istakao da su činjeničnim opisom djela u izreci pobijane presude jasno i određeno definisane radnje krivičnog djela primanja mita iz člana 351. stav 1. KZ RS (po kojima je apelant Jakovljević zahtijevao i primio mito da u okviru svog službenog ovlaštenja izvrši radnju koju ne bi smio izvršiti), te iz stava 2. istog zakonskog propisa (po kojima je apelant Jakovljević zahtijevao i primio mito da u okviru svog službenoh ovlaštenja izvrši radnju koju bi morao izvršiti). Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da su u činjeničnom opisu izreke označeni mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta Jakovljevića zasnovan na tvrdnjama da činjenični opis djela u izreci pobijane presude ne sadrži opis bića krivičnog djela primanja mita u navedenim oblicima, pa da su slijedom toga prvostepeni i drugostpeni sud povrijedili krivični zakon na štetu apelanta Jakovljevića kada su ga oglasili krivim za sticaj dva krivična djela primanja mita. Nadalje, navedeno je da nema mjesta ni prigovoru zahtjeva apelanta Jakovljevića koji se temelji na tvrdnji da radnje opisane u tački 2. izreke presude ne predstavljaju krivično djelo jer su, kako se to u zahtjevu navodi, rezultat podstrekavanja od strane informatorau provođenju posebnih istražnih radnji iz člana 234. stav 2. tač. d) i đ) ZKP RS, jer za takvu tvrdnju nema uporišta u provedenim dokazima na glavnom pretresu.

28. U vezi sa navodima apelant Jakovljevića o povredi prava na odbranu istaknuto je da ovo pravo predstavlja jednu od bitnih povreda krivičnog postupka koja je predviđena odredbom člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, a pod ovu povredu odredaba krivičnog postupka se se ne mogu podvesti one povrede postupka koje su izdvojene u posebne, druge oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka propisane odredbama ovog člana. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je pravo na odbranu sadržano u principu „jednakosti oružja“ koji manifestuje jednak procesni položaj stranaka tokom suđenja, obuhvata čitav spektar procesnih prava koja optuženom obezbjeđuju jednake procesne mogućnosti tokom postupka u pripremi i predstavljanju slučaja koji je predmet optužbe, a prvenstveno obuhvata, ali se ne ograničava na, sljedeća prava: pravo na dovoljno vremena i odgovarajuće mogućnosti zapripremanje odbrane, pravo da poziva i ispituje svjedoke, pravo na ngažovanje vještaka (...). Međutim, kako je Vrhovni sud dalje ukazao, na argumentima zahtjeva, koji se svode na tvrdnju o povredama niza odredbi ZKP RS u postupku donošenja pobijane presude, a bez preciziranja konkretnih procesnih radnji i odluka suda koje bi manifestovale procesnu nejednakost optuženog (apelanta) u pogledu pristupa dokazima i njihovog izvođenja (što se zahtjevom sugeriše) ne možese temeljiti tvrdnja o povredi prava na odbranu, kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g).

29. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim i zahtjev za zaštitu zakonitosti apelant Šušića je navodeći da mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovim vanrednim pravnim lijekom nije propisana, niti se povreda krivčnog zakona kao zakonski osnov za ovaj pravni lijek, može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj podlozi presude, Međutim, a iz obrazloženja zahtjeva proizlazi da se argumenti navedeni u prilogu tvrdnje o povredi krivičnog zakona u suštini primarno svode na tvrdnju o nedostacima činjenične osnove pobijane presude, koji su se, kako zahtjev apostrofira, reflektovali na pravilnost primjene krivičnog zakona pri pravnoj ocjeni radnji osuđenih kritičnog događaja. Takođe je navedeno da nije moguće povredu prava na odbranu zasnovati na prigovoru da je sud odbio dokazne prijedloge odbrane, pri če mu se ne tvrdi da je sud odbio dokazni prijedlog odbrane ne dajući obrazloženje za takvuodluku (u čemu bi se manifestovala povreda prava na odbranu).

30. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su zahtjevi za zaštitu zakonitosti apelanata neosnovani.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant Jakovljević ističe i povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a apelant Šušić povrede prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

32. U kontekstu prava na pravično suđenje apelanti, prije svega prigovaraju stvarnoj nadležnosti za postupanje u predmetnom slučaju Specijalnog tužilaštva i Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda.

33. Apelanti dalje tvrde da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno članu 10. ZKPRS što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. S tim u vezi navode da je nezakonita naredba sudije za prethodni postupak Okružnog suda o provođenju posebnih istražnih radnji broj 11 0 K 010796 12 Kpp od 16. novembra 2012. godine i broj 11 0 K 010796 12 Kpp2 od 16. novembra 2012. godine, a posljedično su nezakoniti i dokazi koji su pribavljeni na osnovu ovih posebnih istražnih radnji. U tom kontekstu apelant Jakovljević ističe da su nezakoniti svi snimljeni razgovori vođeni između informatora D.P. i apelanta Jakovljevića kao razgovori između D.P. i apelanta Šušića, kao radnje poduzete na osnovu radnji D.P. kao informatora, postupanje N.Š. kao informatora, simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine, te rezultati dobijeni na osnovu tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Takođe, navodi da naredba Okružnog suda kojom su određene posebne istražne radnje prema apelantima očito ne sadrže opis, konkretizaciju i obrazloženje dokaza na osnovu kojih je sud utvrdio postojanje osnova sumnje da su apelanti počinili krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 2 KZ RS, niti obrazlaže koje su to okolnosti i činjenice koje potvrđuju da se istraga ne bi mogla provesti drugim mjerama, te ukazuje na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud) Dragojević protiv Hrvatske. Naime, sudija za prethodni postupak je samo pobrojala dokaze koje je Specijalni tužilac dostavio uz prijedlog. Osim toga, navodi da je D.P. protiv apelanta Jakovljevića podnio krivičnu prijavu za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 3. KZ RS, a protiv apelanta Šušića zbog krivičnog djela zloupotreba povjerenja iz člana 244. stav 3. KZ RS , a ne krivično djelo primanja mita iz člana 351. stav 2 KZ RS koje je navedeno u naredbi. Takođe, navodi da je usmena naredba koju je izdala sudija za prethodni postupak 15. novembra 2012. godine i koja je prethodila pisanoj naredbi od 16. novembra 2012. godine nezakonita i zbog toga jer je sačinjena u 16.35 časova, a saslušanje N.Š. je završeno u 16. 40 časova, dakle naredba je sačinjena prije nego što je sačinjen zapisnik o prikupljanju izjave od svjedoka N.Š. od 15. novembra 2012. godine. Apelant Jakovljević dalje navodi da je nezakonito pribavljen dokaz i izjava od 12. decembra 2012. godine, jer D.P. dobrovoljno predao Specijalnom tužilaštvu neovjerenu izjavu, a nakon što je D.P. već postupao kao informator, upućen je od strane Specijalnog tužilaštva da navedenu izjavu ovjeri , što je D.P. učinio, a zatim tako ovjerenu izjavu ponovo predao u Specijalno tužilaštvo. Apelant Jakovljević zatim navodi da je izjava apelanta Šušića, koju je dao u Specijalnom tužilaštvu nezakonit dokaz, jer je tu izjavu dao iz razloga što se zbog svoje bolesti plašio pritvora, a rečeno mu je da, ukoliko ne potvrdi činjenice koje su navedene u izjavi, biće određen pritvor protiv njega. Konačno, apelant navodi da su dokazi Specijalnog tužilaštva dostavljeni i izvedeni na glavnom pretresu 13. maja 2014. godine, a odnose se na pribavljanje izvještaj i podataka od banaka, takođe nezakoniti dokazi jer su pribavljeni bez naredbe suda, s obzirom da su pribavljeni na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak čika mogućnost korištenja je prestala sa podizanjem Optužnice.

34. Apelant Jakovljević dalje navodi da mu je u postupku pred prvostepenim sudom, a što nije sankcionisao ni Vrhovni sud, zbog pristrasnog postupanja prvostepenog suda povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. U tom kontekstu navodi da su odbijeni određeni dokazi prijedlozi odbrane, bez ikakvog obrazloženja, posebno ukazujući na fotokopiju putne isprave svjedoka D.P., kao i da je sudija prvostepenog suda prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka D.P. „uputila savjet svjedoku da ne mora odgovarati na pitanje odbrane, već da može reći da se ne sjeća, da ne zna i tome slično“ nakon čega je svjedok na sva značajna pitanja odgovarao „ne znam, ne sjećam se, ne mogu na to odgovoriti.“ Konačno, pristrasnost suda se, po apelantovom shvatanju ogleda i samoj ocjeni izvedenih dokaza, odnosno u zaključku da su se njegovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela primanje mita za koje oglašen krivim i osuđen, jer je sud „slijepo“ vjerovao svjedoku D.P. i nije utvrdio da apelant Jakovljević nije zahtijevao mito od 30.000 KM, u vrijeme podnošenja krivične prijave, već potpisivanje izjave, a da je do toga došlo tek nakon nagovaranja i podstrekavanja od strane D.P.

35. Apelant Jakovljević dalje navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer je Okružni sud, nakon što su mu predočeni oprečni nalazi dvoje vještaka medicinske struke, psihijatara, radi utvrđivanja procesne sposobnosti apelanta odredio vještačenje pregledom i posmatranjem apelanta u Psihijatrijskoj klinici Sokolac. Ovakvim postupanjem je Okružni sud je bolesnika koji je imao neurološke probleme, koji nije imao psihičko oboljenje, lišio slobode na nezakonit način tako što ga je uputio u ustanovu u kojoj je apelant bio zatvoren sa najtežim psihijatrijskim bolesnicima, čime ga je svjesno izložio mučenju, poniženju, nečovječnom postupanju i bespotrebnom kažnjavanju.

36. U dopuni apelacija od 30. decembra 2016. godine kojom je osporio presudu Vrhovnog suda koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, apelant Jakovljević ponavlja navode iznesene u apelaciji, te navodi da su njegovi navodi izneseni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti paušalno odbijeni.

b) Odgovor na apelaciju

37. Vrhovni i Okružni sud, te Republičko tužilaštvo su naveli da su apelacije neosnovane, pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda.

V.Relevantni propisi

38. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Primanje mita Član 351.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlaštenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina.

(2) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, kazniće se zatvorom od jedne do pet godina.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje poslije izvršenja, odnosno ne izvršenja radnje navedene u st. 1. do 3. ovog člana, a u vezi s njom, zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, kazniće se zatvorom do tri godine.

(4) Primljeni poklon ili imovinska korist oduzeće se.

39. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Naredba o vještačenju Član 161.

(1)Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.

(2)Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje. Psihijatrijsko vještačenje Član 175.

(1)Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog ili da je osumnjičeni, odnosno optuženi učinio krivično djelo zbog zavisnosti od alkohola ili opojnih droga ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban da učestvuje u postupku, odrediće se psihijatrijsko vještačenje.

(2)Ako se u toku istrage osumnjičeni dobrovoljno ne podvrgne psihijatrijskom pregledu radi vještačenja ili ako je prema mišljenju vještaka potrebno duže posmatranje, osumnjičeni će se poslati na psihijatrijski pregled, odnosno na posmatranje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Rješenje o tome donosi sudija za prethodni postupak na prijedlog tužioca. Posmatranje ne može trajati duže od dva mjeseca.

(3) Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog, odnosno optuženog poremećeno, odrediće prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećaja i dati svoje mišljenje o tome kakav je uticaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na shvatanje i postupke osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(4)Ako se u zdravstvenu ustanovu upućuje osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru, sudija će obavijestiti tu ustanovu o razlozima zbog kojih je određen pritvor, da bi se preduzele mjere potrebne za obezbjeđenje svrhe pritvora.

(5)Vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunaće se osumnjičenom, odnosno optuženom u pritvor, odnosno u kaznu, ako bude izrečena.

XVII POSEBNE ISTRAŽNE RADNjE

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.

(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,

v) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima,

d) korišćenje prikrivenih istražilaca i korišćenje informatora,

đ) simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine i

e) nadzirani prevoz i isporuka predmeta.

(3)Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.

(4)Na razgovore lica iz stava 1. ovog člana i njegovog branioca shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branioca.

(5)Pri izvršavanju mjera iz stava 2. t. d) i đ) ovog člana policijski organi ili druga lica ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Ako su preuzete takve aktivnosti, to je okolnost koja isključuje krivično gonjenje podstrekavanog lica za krivično djelo učinjeno u vezi sa ovim radnjama.

(6) Prikriveni istražilac je posebno obučeno ovlašćeno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražilac smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajuća dokumenta.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.

Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a)protiv Republike Srpske,

b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

v) terorizma i

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.

(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(2)Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe.

(3)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a), b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t. g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

(4)Naredba sudije za prethodni postupak, kao i prijedlog tužioca iz stava 1. ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužilac i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prepisom zapisnika bez navođenja ličnih podataka prikrivenog istražioca i informatora ili na drugi odgovarajući način spriječiti da neovlašćena lica, osumnjičeni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istražioca i informatora. (5)Sudija za prethodni postupak mora pisanim nalogom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje bile određene.

(6)Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prenos informacija dužna su da tužiocu i policijskim organima omoguće sprovođenje radnji iz člana 234. stav 2. tačka a) ovog zakona.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.

(1)Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi. (2)Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni primjenom naređenih radnji nisu potrebni za krivični postupak, uništiće se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pisano se obavještava lice protiv koga je neka od radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona bila preduzeta. (3)Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ovog zakona, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja.

(4) Podaci i informacije dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona čuvaju se dok se čuva sudski spis.

Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.

Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.

Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražilac i informator iz člana 234. stav 2. tačka d) ovog zakona, kao i lica koja su sprovela istražne radnje iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona - mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku sprovođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima Direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka Član 277.stav 3.

(3)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.

(1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]

g) je povrijeđeno pravo na odbranu

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

40. Zakon o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 111/07) koji je bio u primjeni do 30. juna 2016. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1 tač. a), b) i v) Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela :

a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. Krivičnog zakona Republike Srpske, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela, a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine;

b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela;

v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela.

Član 4. stav 1.

(1) U Okružnom tužilaštvu Banja Luka, osniva se Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Specijalno tužilaštvo), koje postupa u predmetima iz člana 3. ovog zakona Član 28. st. (1) i (2) (1) U okviru Okružnog suda u Banjoj Luci, formira se Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljem tekstu: Posebno odjeljenje).

(2) Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na apelanta Šušića

43. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije ovog apelanta Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

44. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;

46. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant Šušić podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 010796 15 K 2 od 10. juna 2015. godine. Međutim apelant Šušić je protiv Presude Vrhovnog suda 11 0 K 010796 15 Kž 3 od 2. februara 2016. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti donio Presudu 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. Dakle, u predmetnom sudskom postupku konačna odluka je presuda Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine (prema praksi Ustavnog suda uspostavljenoj po uzoru na praksu Evropskog suda za ljudska prava), koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu, ali koju apelant Šušić nije osporio.

48. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelant Šušić lično niti putem punomoćnika nije obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti je osporio tu presudu kao konačnu odluku u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama pravā na koja se apelant Šušić pozvao u apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2007/15 od 15. juna 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

49. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na apelanta Jakovljevića

50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 010796 16 Kvlz od 17. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, dopunu apelacije protiv osporene presudu apelant je podnio 30. decembra 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

52. Apelant Jakovljević smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

55. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant Jakovljević proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta Jakovljević, pa proizlazi da apelant Jakovljević u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

56. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

57. Ustavni sud zapaža da apelant Jakovljević ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korištenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, te proizvoljne ocjene dokaza što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjenično stanja, te pogrešna primjene materijalnog prava. Apelant Jakovljević, takođe, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu.

58. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

59. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, apelant Jakovljević pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

60. U odnosu navode apelacije kojim se osporava stvarna nadležnost Specijalnog tužilaštva i slijedom toga, Posebnog odjeljenja Okružnog suda, za postupanje u predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Specijalno tužilaštvo zasnovalo svoju nadležnost u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. tačka b) Zakona o suzbijanju kriminala i činjenici da je predmet preuzet od strane Specijalnog tužilaštva kao predmet od značaja za Republiku Srpsku a Okružni sud na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju privrednog kriminala. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o suzbijanju kriminala propisano da se „ovaj zakon, primjenjuje u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela: a) krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. KZ RS, te krivičnih djela sa elementima organizovanosti, kao i krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela, a u slučajevima kada za postupanje nije nadležno Tužilaštvo i Sud BiH; b) najtežih oblika krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa, i protiv službene dužnosti kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih sa takvim djelima ili učiniocima takvih djela; kao i: v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprijećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela“ . Dalje, da je odredbama člana 28. stav (2) tog zakona propisano da je „Posebno odjeljenje, nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.“

61. Dovodeći u vezu citirane odredbe Zakona o suzbijanju kriminala sa činjeničnim opisom krivičnih djela koja su optuženim osobama tj. apelantima u ovom predmetu stavljena na teret, te uzimajući u obzir okolnosti da se apelantu Jakovljeviću stavlja na teret krivično djelo primanje mita iz člana 351. KZ RS, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka da je, shodno članu 3. tačka b) Zakona o suzbijanju kriminala, za postupanje u ovom predmetu nadležno Specijalno tužilaštvo i Posebno odjeljenje Okružnog suda. Naime, radi se o korupcionom krivičnom djelu protiv službene dužnosti, a okolnosti izvršenja krivičnog djela i to činjenica da je apelant Jakovljević zloupotrebom položaja stečajnog upravnika u stečajnom postupku nad preduzećem „Prerada Drveta“ d.oo. , kao službeno lice primio novac na poklon, da je apelant Jakovljević izvršenjem djela pribavio veliku imovinsku korist, Ustavni sud smatra da ne postoji arbitrarnost u primjeni navedenih odredaba prilikom zasnivanja nadležnosti Specijalnog tužilaštva za sprovođenje predmetne istrage protiv svih optuženih u predmetnom postupku, te nakon okončanja istrage, stvarne nadležnosti Posebnog odjeljenja Okružnog suda za postupanje po optužnici Specijalnog tužilaštva. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su i Okružni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama dali jasne razloge o svojoj stvarnoj nadležnosti a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Jakovljevića o povredi prava na pravično suđenje zbog stvarne nenadležnosti Specijalnog tužilaštava i Posebnog odjeljenja Okružnog suda neosnovani.

62. U vezi sa navodima apelanta Jakovljevića da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

63. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).

64. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

65. U konkretnom slučaju, apelant Jakovljević tvrdi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama tajnog praćenja i tehničkog snimanaja lica, transportnih sredstava predmeta i korištenja prikrivenih istražilaca i korištenje informatora, kao i simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine, pribavljeni na nezakonit način.

66. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 234. ZKPRS, tajnog praćenja i tehničkog snimanaja lica, transportnih sredstava predmeta i korištenja prikrivenih istražilaca i korištenje informatora, kao posebne istražne radnje, mogu biti određene kada postoje osnovi sumnje da je neko lice samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 235. istog zakona. U skladu sa članom 236. ZKPRS, ove radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe. Članom 238. ZKPRS ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na krivično djelo pobrojano u članu

235. ZKPRS. Članom 239. ZKPRS je propisano da, ako su posebne istražne radnje preduzete bez naloga suda ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Najzad, članom 240. ZKP je određeno da se tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.

67. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim principima Evropskog i Ustavnog suda, te relevantnim odredbama ZKPRS proizlazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak sagledan u cjelini, uključujući način na koji je pribavljen dokaz tj. u konkretnom slučaju dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama korištenje informatora, kao i pouzdanost i istinitost ovog dokaza, nije bio pravičan. Naime, iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizilazi da su identične navode apelanta Jakovljevića u prvostepenom i žalbenom postupku Okružni i Vrhovni sud ocijenili neosnovanim, što nije dovedeno u pitanje ni presudom Vrhovnog suda po zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Prema stavu Okružnog i Vrhovnog suda, dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava predmeta i korištenja prikrivenih istražilaca i korištenje informatora iz člana 234 stav 2 tač. g), d) i đ) ZKPRS, zakoniti su dokazi, jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi Okružnog suda donesenih prema apelantu u skladu sa članom 234 st. 1 i članom 236. st 1. i 3. ZKP RS. Naime, iz obrazloženja presuda Okružnog i Vrhovnog suda proizlazi da je iz zapisnika koji je sačinjen 16. novembra 2012. godine u smislu odredbe člana 234. stav 2. ZKPRS utvrđeno da je sudiji za prethodni postupak, prije izdavanja usmene naredbe, dostavljen od strane tužioca pisani, obrazložen prijedlog za određivanje ovih radnji sa zapisnikom o prikupljanju izjave od svjedoka N.Š. od 15. novembra 2012. godine koji sadrži obrazloženje osnova sumnje, potrebe hitnosti u postupanju i provođenju određenih istražnih radnji osoba za koje su postojali osnovi sumnje da su počinile krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje iz člana 235. tačka g) ZKPRS, pa je sudija za prethodni postupak dao usmenu naredbu da se započne sa navedenim posebnim istražnim radnjama. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konstatovao da je tačno da je u zapisniku sačinjenom u smislu člana 236. stav 2. ZKPRS navedeno da je specijalni tužilac zatražio izdavanje usmene naredbe i da je sudija, nakon što je izvršio uvid u pismeni prijedlog tužilaštva i dokaze uz prijedlog, izdao usmenu naredbu u 16,35 časova, ali da je očigledno da se radi o omašci u pisanju koje označava navedeno vrijeme, kako je obrazložio i Okružni sud, jer je saslušanje svjedoka N.Š. završeno u 16.40 časova. Ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda i zaključak da se na nepovjerenju apelanta Jakovljevića u sud za dato obrazloženje da se radi o omašci u pisanju, imajući u vidu da se radi o neslaganju vremenu od svega pet minuta, ne može zaključiti da sudija za prethodni postupak prije izdavanja usmene naredbe nije uz prijedlog tužioca imao i dokaze za postojanje osnova sumnje, kao uslova iz odredbe člana 234. stav 1. ZKPRS, te da su time sprovedene istražne radnje nezakonite, kao i svi drugi dokazi pribavljeni njihovim sprovođenjem.

68. U pogledu tvrdnji apelanta Jakovljevića da su sve radnje koje je preduzeo D.P. kao informator nezakonite, ukazujući da je izjava broj OV-10180 od 16. novembra 2012. godine nezakonit dokaz, jer je nastala kao rezultat podstrekavanja specijalnog tužioca na izvršenje krivičnog djela u postupku ovjere te izjave, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude istakao da je tačno da je navedenu izjavu potpisao D.P. i da ju je ovjerio nadležni organ Uprave Grada Banjaluka, ali da je ova izjava izvedena kao dokaz o činjenici da je sadržaj takve izjave osmislio apelant Jakovljević i zahtijevao od D.P. da ovjeri izjavu takvog sadržaja. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je predmetna izjava nastala kao posljedica djelovanja D.P. kao informatora, pa slijedi da su neosnovani i navodi apelanta Jakovljevića o nezakonitom pribavljanju ovog dokaza. Takođe, u pogledu navoda apelanta Jakovljevića da je priznanje, koje je apelant Šušić dao u istrazi u Specijalnom tužilaštvu nezakonito, jer je uslovljeno neodređivanjem mjere pritvora i time iznuđeno, odnosno da je to priznanje neistinito i dato „pod pritiskom tužioca“, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je prilikom ispitivanja u Specijalnom tužilaštvu apelant Šušić bio poučen o svim pravima, u smislu odredbe člana 143. ZKP RS i mogućnosti korištenja njegovog iskaza kao dokaza u daljem toku postupka, u smislu člana 6. ZKP RS, da je saslušan u prisustvu branioca, te da je taj zapisnik, kao tačan i sadržajem vjerodostojan datoj izjavi, bez primjedbi, potpisao, pa slijedi da su i navodi apelanta Jakovljevića o nezakonitosti ovog dokaza, neosnovani.

69. U odnosu na navode apelanta Jakovljevića da su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, između ostalog, i na izvještajima i podacima od banaka, koji su, po njegovim navodima pribavljeni bez naredbe suda, s obzirom da su pribavljeni na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak čija mogućnost korištenja je prestala sa podizanjem Optužnice, pa da su, stoga, ti dokazi nezakonito pribavljeni, Ustavni sud zapaža da apelant Jakovljević ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka zbog čega redovni sudovi i nisu mogli raspraviti o ovom prigovoru. Stoga, apelant Jakovljević ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

70. Dalje, apelant Jakovljević navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za izvođenjem pojedinih dokaza, pri čemu posebno ukazuje na kopiju putne isprave za D.P. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud podsjeća i da redovni sud, u smislu odredaba člana 278. stav 2. ZKPRS, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Ustavni sud zapaža da apelant Jakovljević nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta Jakovljevića.

71. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta Jakovljevića da mu je prekršeno pravo na jednakost u postupku prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka D.P. pred prvostepenim sudom, Ustavni sud zapaža, kako istaknuto i u drugostepenoj presudi Vrhovnog suda, da dužnosti sudije u rukovođenju glavnim pretresom, sadržane u odredbi člana 254. ZKP RS, uspostavljaju pravo da, u skladu sa odredbom člana 277. stav 3. ZKP RS, u odgovarajućoj mjeri kontroliše i način ispitivanja svjedoka. Ta kontrola obuhvata pravo da se uskrati odgovor na određena pitanja, ali i da se zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja, pa time, kako je Vrhovni sud naveo, i pravo da se svjedoku, u toku ispitivanja ukaže „ ako se nečega u vezi sa djelom ne sjeća ili ne zna, da ne mora dati odgovor na ta pitanja.“ i ne može se smatrati kao pristrasnost sudije, učinjena u cilju da se usmjere odgovori svjedoka i odbrani onemogući njegovo ispitivanje, te time apelantu Jakovljeviću uskrati pravo na odbranu i jednakost u postupku.

72. Stoga su i navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku koje apelant Jakovljević dovodi u vezu sa pravom na nepristrasan sud, neosnovani.

73. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Jakovljevića o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravo na ličnu slobodu i sigurnost

74. Apelant Jakovljević dalje navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, jer ga je sud uputio radi vještačenja njegove procesne sposobnosti u Psihijatrijskoj kliniku Sokolac gdje je bio zatvoren sa najtežim psihijatrijskim bolesnicima, čime ga je svjesno izložio mučenju, poniženju, nečovječnom postupanju i bespotrebnom kažnjavanju.

75. Ustavni sud podsjeća da je smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koje državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupaka mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. U konkretnom slučaju, apelant Jakovljević je u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac upućen radi posmatranja i psihijatrijskog vještačenja po naredbi Okružnog suda. Ustavni sud zapaža da upućivanje u ovakvu ustanovu koja je specijalizovana za obavljanje vrste vještačenja koje je naloženo u apelantovom slučaju sama po sebi ne predstavlja nehuman tretman i nužno ne dovodi do povrede prava koja su garantovana članom 3. Evropske konvencije. Ustavni sud dalje zapaža da apelant Jakovljević svoje navode o izloženosti nehumanom tretmanu temelji isključivo na tome da je bio u ustanovi sa najtežim psihijatrijskim bolesnicima, ne navodeći nikakve konkretne postupke i radnje od strane ovlaštenih službenih lica ili lica koja su smještena u toj ustanovi koje bi eventualno mogle voditi povredi prava koja su garantovana članom 3. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavi sud smatra navode apelanta Jakovljevića o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovanim.

76. S obzirom da je apelant Jakovljević upućen u Psihijatrijsku bolnicu Sokolac radi posmatranja i psihijatrijskog vještačenja po naredbi Okružnog suda, u skladu sa relevantnom odredbom člana 175. stav 2. ZKP RS prema kojoj se odrediti psihijatrijski pregled, odnosno posmatranje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, što nije ni u suprotnosti sa član 5. stav 1. tačka

b) Evropske konvencije jer se radi o izvršavanju zakonitog sudskog naloga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i njegovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

77. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, kao i njihova pouzdanost i istinitost, te o kojima apelantu Jakovljeviću nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, nije bio pravičan.

78. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je apelant Jakovljević upućen u psihijatrijsku bolnicu radi posmatranja i psihijatrijskog vještačenja po naredbi suda, što samo po sebi ne predstavlja nehuman tretman, a apelant Jakovljević nije naveo nikakve konkretne okolnosti u toj ustanovi koje bi eventualno mogle voditi povredi ovog prava.

79. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije s obzirom da je apelant Jakovljević upućen je u psihijatrijsku bolnicu radi posmatranja i psihijatrijskog vještačenja po naredbi suda, jer se radi o izvršavanju zakonitog sudskog naloga.

80. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1888/16 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio