Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3526/17 (K.Š.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nadležnost suda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3526/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3526/17, rješavajući apelaciju K. Š. na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. Š.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 310572 17 Gž od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnio je 18. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 310572 17 Gž od 11. jula 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenje za sporove male vrijednosti Ilidža broj 65 0 Mal 310572 12 Mal od 20. aprila 2017. godine (kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i apelantovu tužbu odbacio).
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari isplata duga po osnovu primanja civilne žrtve rata u ukupnom iznosu od 1.116,71 KM koju je tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike) trebala isplatiti apelantu prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom. Kantonalni sud je ukazao da je članom 9. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom propisano da nadzor nad provođenjem zakona, drugih propisa i opštih akata kantona donesenih saglasno ovom zakonu kao i nad stručnim radom ustanova koje osniva opština, kanton, vrši kantonalno tijelo mjerodavno za oblast socijalne zaštite i zaštite porodice. Nadalje je ukazao da je članom 10. navedenog zakona propisano da se u postupku ostvarivanja prava i dužnosti utvrđenih ovim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o upravnom postupku, ako ovim zakonom i propisom kantona nije drugačije određeno. S tim u vezi, Kantonlani sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio je u pogledu potraživanja koja su predmet ovog spora zakonodavac posebnim zakonom odlučivanje u tim sporovima dao u nadležnost organa uprave. Takođe je naveo da takvo stanoviše proizlazi i iz sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH (odluka broj 070-0-Rev-08-000128 od 10. marta 2009. godine). S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio propise kada je našao da ostvarivanje navedenih prava apelant ne može tražiti u parničnom postupu, jer je odredbama citiranog zakona izričito predviđeno da se ova prava ostvaruju u upravnom postupku.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantovu tužbu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, odnosno zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo voditi upravni a ne parnični postupak, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević