Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/18 (Z.Š.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4421/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4421/18, rješavajući apelaciju Z. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. Š.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 I 027603 18 Rev od 15. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. Š. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gruda, koju zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 2. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 I 027603 18 Rev od 15. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 027603 16 Gž od 27. novembra 2017. godine kojom je odbijena žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 027603 15 P od 14. oktobra 2016. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezana je apelantkinja da isplati tužiocu (Heta d.o.o. Sarajevo) na ime obaveza iz mjenice iznos od 317.764,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana aktiviranja mjenice 18. juna 2015. godine pa do konačne isplate.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora zahtjev za isplatu mjeničnog duga proisteklog iz vlastite mjenice koju je izdala apelantkinja. Nadalje je naveo da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu učinili povredu odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužene, pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Drugostepeni sud je svoju odluku donio prihvatajući kao pravilna i potpuna utvrđenja prvostepenog suda, pa, dakle, nije utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije postupio protivno članu 56. ZPP (apelantkinja u reviziji tvrdi da je tokom postupka izvršeno preinačenje tužbe), jer je iz stanja spisa vidljivo da je od početka do kraja sudskog postupka predmet spora bio i ostao isplata duga po osnovu mjenice serijskog broja AF 1294842, a ne po osnovu zaključenog ugovora o kreditu. Naime, iz utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelantkinja 20. decembra 2005. godine izdala vlastitu mjenicu serijskog broja AP 1294842 na iznos od 317.764,94 KM. Mjenica je dospjela na naplatu 18. juna 2015. godine a dug iz mjenice nije plaćen, zbog čega je tužilac 19. avgusta 2015. godine pokrenuo izvršni postupak radi naplate duga iz mjenice. Općinski sud je 31. avgusta 2015. godine donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje, na koje je apelantkinja izjavila prigovor, koji je sud uvažio, nakon čega je nastavljen redovan parnični postupak po odredbama ZPP. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je da je tokom cijelog postupka (počev od pripremnog ročišta do zaključenja glavne rasprave) osnov tužiočevog tužbenog zahtjeva bio isplata duga po osnovu izdate i protestirane mjenice, a ne po osnovu ugovora o kreditu. Dakle, nije tačan prigovor apelantkinje da je tužilac prvobitno podnio tužbu radi isplate duga po osnovu izdate i protestirane mjenice, a onda navodno tužbom od 17. februara 2016. godine odustao od tog zahtjeva i preinačenom tužbom potraživao isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao osnov i visinu potraživanja koji ima prema apelantkinji. Naveo da su na ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su, primjenom odgovarajućih odredbi materijalnog prava Zakona o mjenici (čl. 3., 34., 106. do 109.), obavezali apelantkinju na isplatu utuženog iznosa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantkinja navodi da je sud protivno odredbama ZPP dozvolio preinačenje tužbe, jer je tužilac tužbu podnio na osnovu zaključenog ugovora o kreditu (zbog čega apelantkinja smatra da je tužilac u tom slučaju odustao od potraživanja na osnovu mjenice), a da je tužilac 21. aprila 2016. godine bez njenog pristanka uredio tužbeni zahtjev na način što je ponovo zahtijevao isplatu duga po osnovu mjenice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/18 (Z.Š.) | Sudska praksa | Aktio