Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4744/18 (A. F.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4744/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4744/18, rješavajući apelaciju Asime Fejzić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Asima Fejzić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 061070 17 Rev od 8. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asima Fejzić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Goražda, koju zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijela je 17. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 061070 17 Rev od 8. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 061070 13 Gž od 30. maja 2017. godine, kojom je odbijena žalba apelantkinje (kao trećetužene) i potvrđena Presuda i Presuda zbog propuštanja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 061070 10 P od 11. septembra 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom obavezani su tuženi (I. V., I. Č. i apelantkinja) da solidarno isplate tužiocu (UniCredit Bank d.d. Mostar, kao pravnom sljedbeniku UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar) dug u ukupnom iznosu od 15.680,00 KM i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 14.317,00 KM počev od 15. februara 2010. godine do isplate.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je „UniCredit Zagrebačka banka“ d.d., Poslovnica Sarajevo sa prvotuženom (I.V.) 14. avgusta 2006. godine zaključila Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu na iznos od 20.000,00 KM sa rokom vraćanja 84 mjeseca. Istim ugovorom su se kao sudužnik i jemac obavezali drugotužena (I. Č.) i apelantkinja (kao trećetužena) da će solidarno odgovarati sa korisnikom kredita ukoliko korisnik kredita ne otplati potraživanje. Nadalje je naveo da su 27. decembra 2009. godine glavni dužnik i jemci primili otkazna pisma zbog neispunjavanja ugovornih obaveza sa pozivom da podmire potraživanja u roku od 15 dana. Prema izvodu iz poslovnih knjiga tužioca na dan 27. januara 2009. godine ukupno preostalo dugovanje po ugovoru o kreditu, sa obračunatim redovnim i zateznim kamatama je 15.680,00 KM. Tužitelj svojom tužbom traži isplatu duga od glavnog dužnika i sudužnika-jemaca. Apelantkinja je (kao trećetužena) osporila tužbeni zahtjev tvrdnjom da nije zaključila ugovor o jemstvu, niti je potpisala mjenicu, a da nije primila ni otkazno pismo, odnosno da ni prvotuženoj nije otkazan ugovor o kreditu, te da je potraživanje zastarjelo jer je tužba podnijeta 2. februara 2010. godine. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na glavnog dužnika (prvotuženu) i prvog jemca (drugotuženu) donesena pravosnažna presuda zbog propuštanja, a u odnosu na apelantkinju (trećetužena) je donesena pravosnažna presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca. Vrhovni sud je naveo da je tužbenom zahtjevu u odnosu na apelantkinju udovoljeno jer je u postupku utvrđeno da je kredit otkazan i glavnom dužniku i jemcima. U konkretnom slučaju, tužilac je sa apelantkinjom kao jemcem zaključio ugovor o jemstvu, jer je pismenom izjavom na ugovoru o kreditu bila upoznata sa svim obavezama koje bi nastupile u slučaju da glavni dužnik ne ispuni svoju dospjelu obavezu. Kako je apelantkinja istovremeno i jemac i sudužnik to je primjenom člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u odnosu na nju nastupila solidarna obaveze sa ostalim dužnicima da povjeriocu isplati dug kojeg nije izmirio glavni dužnik. Vrhovni sud je naveo da prigovor apelantkinje da ugovor o jemstvu nije pravno valjan jer ne sadrži potpisane mjenice nije osnovan, jer je mjenično jemstvo poseban institut kod izdavanja mjenice kao sredstva obezbjeđenja, a ne predstavlja zakonsku obavezu već ugovorni odnos. Kako u konkretnom slučaju nije ugovorena mjenica kao sredstvo osiguranja naplate potraživanja, to nije postojala ni obaveza dokazivanja te činjenice. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o solidarnom, a ne supsidijarnom jemstvu. Samo kod supsidijarnog jemstva od jemca se može tražiti ispunjenje obaveze nakon što glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (član 1004. stav 1. ZOO-a), dok kod solidarnog jemstva jemac-platac odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od glavnog dužnika ili jemca ili obojice istovremeno. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, te da tokom postupka nije bilo povreda parničnog postupka, zbog čega je revizija apelantkinje odbijena primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je pismenim otkazom tužilac 27. decembra 2009. godine otkazao kredit, jer obavijest ima karakter raskida ugovora o kreditu zbog čega su nasupile pravne posljedice propisane članom 132. ZOO (koje regulišu dejstvo raskida ugovora). Apelantkinja smatra da su ugovorne strane u obligacionom odnosu raskidom ugovora o kreditu oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na eventualnu naknadu materijalne štete. Apelantkinja je takođe navela da je visina tužiočevih potraživanja utvrđena na dokazima koji nemaju karakter javne isprave.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i ZPP-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević