Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/16 (N. Š.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2872/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2872/16, rješavajući apelaciju Nade Šerbedžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Šerbedžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034822 16 Rev 2 od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Šerbedžija (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Meliha Filipović advokat iz Banja Luke, podnijela je 5. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034822 16 Rev 2 od 12. maja 2016. godine.

Uvodne napomene

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2941/12 od 22. decembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju apelantice, utvrdio povredu člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda broj 17 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U toj odluci (tačka 32.) Ustavni sud je naglasio da je apelantica u prvostepenom postupku, između ostalog, istakla prigovor zastarjelosti potraživanja ali da se redovni sudovi uopšte nisu izjašnjavali u pogledu osnovanosti odnosno neosnovanosti tog prigovora, već je nakon dvostepenog postupka, presudama Osnovnog suda u Banja Luci i Okružnog suda u Banja Luci, zaključeno da tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nije osnovan zbog nedostatka uslova iz odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN). S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenom predmetu, razmatrajući osporenu presudu Vrhovnog suda broj 17 0 P 034822 11 Rev od 26. aprila 2012. godine kojom je tužiteljeva revizija usvojena, nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev usvojen, zaključio da je Vrhovni sud propustio odlučiti o prigovoru zastare potraživanja kojeg je apelantica istakla još prilikom odgovora na tužbu, da je navedeni prigovor suštinski važan za ishod spora jer se radi o materijalno pravnom prigovoru od kojeg ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i da je sud dužan odlučiti o istom i u obrazloženju svoje presude navesti razloge o osnovanosti ili neosnovanosti navedenog prigovora (tačka 33. navedene odluke).

Osporena presuda

3. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 034822 16 Rev 2 od 12. maja 2016. godine kojom je revizija tužitelja usvojena, drugostepena presuda Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034822 11 Gž od 11. maja 2011. godine preinačena na način što je usvojena žalba tužitelja Konstadina Stojčića (u daljnjem tekstu: tužitelj), prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je pravno valjan pismeni ugovor zaključen pred svjedocima 5. januara 1980. godine u Jakupovcima, između tužitelja kao kupca i pravnog prednika apelantice S.B. kao prodavca na osnovu kojeg je tužitelju prodao dio parcele kč. 396/14 u površini od 1.000 m2 upisane u zk. ul. 483 k.o. Jakupovci, koja po novom premjeru odgovara kč. 76/1 upisanoj u pl. 13 k.o. Jakupovci, označenoj na skici vještaka geometra od 30. novembra 2009. godine crvenom bojom i pristupni put označen na toj skici plavom bojom (skica čini sastavni dio presude), što je apelantica dužna priznati i tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za prenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, koju će u protivnom zamijeniti navedena presuda.

4. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prethodnom dvostepenom parničnom postupku i to: da su 5. januara 1980. godine u Jakupovcima tužitelj kao kupac i pravni prednik apelantice S.B. kao prodavac zaključili pismeni kupoprodajni ugovor kojeg su potpisale ugovorne strane i svjedoci M.V. i V.Ć.; da je kao predmet ugovora označena parcela kč. 393/1 oranica ,,Tukovi“ u površini od 1.000 m2 (jedan dulum) i ugovorena kupoprodajna cijena od tadašnjih 55.000,00 dinara s tim da je kupac odmah isplatio prodavcu kaparu u iznosu od 30.000,00 dinara, a ostatak ugovorene cijene se obavezao isplatiti po izvršenom prepisu zemljišta; da je prema nalazu vještaka geometra Nenada Glišovića kč. 393/1 upisana u zk. ul. broj 166 k.o. Jakupovci, a S.B. (prednik apelantice) kao njen suvlasnik sa 18/110 dijela; da je prema izjavama i pokazivanju stranaka prilikom uviđaja na licu mjesta predmet ugovora bila kč. 396/14 upisana u zk. ul. broj 483 k.o. Jakupovci vlasništvo prodavca (prednika apelantice) sa 1/1 dijela, sada vlasništvo apelantice temeljem rješenja o nasljeđivanju iza prodavca; da je vještak geometar po zahtjevu suda u konkretnoj parnici uslovno formirao parcelu kč. 396/20 ,,Tukovi“ njiva površine 1.000 m2 upisana u zk. ul. 483 k.o. Jakupovci, po novom premjeru kč. 76/8 ,,Tukovi“ njiva površine 1.000 m2 upisana u pl. 13 k.o. Jakupovci kao posjed prodavca sa 1/1 dijela, ali da takvo stanje nije formirano u katastarskom operatu; da je tužitelj nakon zaključenja spornog ugovora počeo donositi građevinski materijal na sporno zemljište, ali da putem geometra nije izmjerio dio parcele koja je bila predmet kupoprodaje. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav jer prodavac nije bio vlasnik zemljišta koje je bilo predmet ugovora niti je tužitelj kao kupac ušao u posjed predmeta prodaje i nije u cjelini isplatio kupoprodajnu cijenu, pa je slijedom toga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, nalazeći da sporni ugovor ne ispunjava formalne zakonske uslove iz odredbe člana 9. stav 2. ZPN, da njegovu pravnu valjanost stoga treba cijeniti prema uslovima iz stava 4. toga člana i zaključio da isti nije pravno valjan iz razloga što nije izvršen u pretežnom dijelu, jer kupoprodajna cijena nije u cjelini isplaćena prodavcu i kupac nije ušao u posjed spornih nekretnina.

5. Nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-2941/12 od 22. decembra 2015. godine kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje apelantice zbog propusta Vrhovnog suda da odluči o prigovoru zastare, Vrhovni sud je odlučujući ponovno o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv drugostepene presude ocijenio da drugostepena presuda nije zakonita. U tom smislu, Vrhovni sud je prije svega naveo sadržaj odredbe člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora i sadržaj odredbe člana 28. stav 1. ZOO kojom je propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigunošću može zaključiti o njenom postojanju. Kod ugovora o prodaji, kako je dalje obrazloženo, bitni sastojci za nastanak ugovora su stvar koja je predmet prodaje (član

458. ZOO) i cijena (član 462. ZOO), a prema odredbi člana 67. stav 1. ZOO proizlazi da je uslov za punovažnost ugovora i njegova forma, ako je to zakonom propisano. U tom kontekstu, Vrhovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 9. stav 2. ZPN prema kojoj je kao uslov za punovažnost ugovora o kupoprodaji i njegovu pravnu valjanost pismena forma i ovjera potpisa ugovarača kod suda. Vrhovni sud je zatim naveo stav 4. iste zakonske odredbe (član 9. ZPN) kojom je propisan izuzetak od prethodnog pravila tako da ugovor zaključen u pismenoj formi proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. U predmetnoj pravnoj stvari, kako je dalje navedeno, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je volja stranaka prilikom zaključenja ugovora o prodaji nekretnina 5. januara 1980. godine faktički usaglašena u odnosu na dio kč. 396/14 upisane u zk. ul. 483 k.o. Jakupovci, što su tužitelj i apelantica i pokazali prilikom uviđaja na licu mjesta, s tim što je tužitelj tvrdio da se radilo o površini od 1.000 m2 te parcele, a apelantica da je riječ o 700 m2 iste parcele. Kod takvog stanja stvari, po mišljenju Vrhovnog suda, za ocjenu sadržaja predmetnog pismenog ugovora mora se uzeti da je predmet ugovora bilo zemljište za koje su se stranke usmeno dogovorile i pokazale na terenu, a to je u konkretnom slučaju dio parcele 396/14, što je između parničnih stranaka nesporno, a ne dio parcele 393/1 koja je pogrešno označena u tom ugovoru. Kako je u ugovoru označeno da je predmet prodaje 1.000 m2 zemljišta, a iz provedenih dokaza ne proizlazi suprotno, osnovano po mišljenju Vrhovnog suda tužitelj tvrdi da je predmet ugovora bila ova površina zemljišta, a ne 700 m2, kako tvrdi apelantica. Imajući u vidu tu nespornu činjenicu, nižestepeni sudovi su po ocjeni Vrhovnog suda pogrešno zaključili da je predmet prodaje bio dio k.č 393/1 i da je sporni ugovor ništav iz razloga što prodavac nije bio njen vlasnik. Zaključak drugostepenog suda da sporni ugovor nije pravno valjan prema odredbi člana 9. stav 4. ZPN jer nije izvršen u pretežnom dijelu po ocjeni Vrhovnog suda je pogrešan, iz razloga što je sporni ugovor sačinjen u pismenoj formi, potpisan od ugovornih strana i dva svjedoka, zbog čega ispunjava uslove punovažnosti iz člana 9. stav 4. ZPN (izuzetak od prethodnog pravila). Stoga je Vrhovni sud odlučujući u okviru revizionih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava iz odredbe člana 9. st. 2. i 4. ZPN odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o prodaji parcele 396/14 upisane u zk. ul. 483 k.o. Jakupovci u površini od 1.000 m2, za koju su se ugovorne strane faktički saglasile da predstavlja predmet kupoprodaje. Iz navedenog razloga je ocijenjeno da je osnovan revizioni prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz odredbe člana 9. st. 2. i 4. ZPN.

6. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud je u ponovnom postupku naveo da je apelantica prilikom odgovora na tužbu ukazala na vrijeme zaključenja ugovora (5. januar 1980. godine) i vrijeme podnošenja tužbe (18. februar 2002. godine) smatrajući da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo. Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni prigovor neosnovan jer je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina kao valjanog pravnog osnova za sticanje prava vlasništva na nekretninama i upis tog prava u zemljišnu knjigu. Iz navedenog proizilazi, kako je zaključio Vrhovni sud da je u pitanju stvarno pravo koje je apsolutno i koje stoga ne zastarijeva. Stoga se, kako je dalje napomenuto, na tužiteljev zahtjev ne mogu primijeniti odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja iz kog razloga je neosnovan prigovor da je zahtjev tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora i upis prava vlasništva na nekretninama zastario. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je tužiteljeva revizija osnovana pa je kao takva usvojena na temelju odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) i nižestepene presude preinačene na način što ej tužiteljev zahtjev usvojen.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica u suštini ukazuje da je Vrhovni sud u ponovnom postupku pogrešno protumačio institut zastarjelosti potraživanja i sadržaj ugovora. S aspekta sadržaja ugovora je ukazala da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor valjan samo sa stanovišta oblika u kome je zaključen ali je ništav zbog nemogućnosti ispunjenja predmeta obaveze. U pogledu pogrešnog tumačenja instituta zastarjelosti potraživanja, apelantica je istakla da je pravo vlasništva apsolutno pravo koje ne zastarijeva ali da tužitelj to pravo nije ni stekao pa se ne može pozivati na dejstvo prava svojine kao apsolutnog i nezastarivog prava. S tog aspekta, apelantica je ponovo ukazala na vrijeme zaključenja ugovora (5. januar 1980. godine) i relevantne odredbe ZOO kojima su propisani rokovi zastare potraživanja, smatrajući da je tužba podnesena po proteku vremena u kojem je tužitelj mogao zhtijevati ispunjenje obaveze.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“, br. 38/78 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

[...] (2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

[...] Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastupaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

9. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Neformalnost ugovora Član 67.

(1) Zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.

[...] Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica u apelaciji poziva odnosi isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, apelantica svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tvrdnji koju je iznosila tokom postupka pred redovnim sudovima, konkretno na prigovoru zastare potraživanja (o kojem u prethodnom postupku sudovi nisu odlučili zbog čega je apelacija apelantice usvojena u predmetu AP-2941/12) i pogrešnom tumačenju odredbi ugovora od strane Vrhovnog suda koji je, za razliku od nižestepenih sudova, pogrešno ocijenio da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina pravno valjan. S aspekta istaknutih prigovora, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ponovnom postupku odlučivanja o reviziji tužitelja (nakon Odluke AP-2941/12) ponovio činjenično stanje utvrđeno u dvostepenom parničnom postupku te s tim u vezi naveo sadržaj relevantnih odredbi ZPN i ZOO u vezi s kojim je izveo zaključak da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to s aspekta sadržaja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, izvedenih dokaza i nespornih činjenica u pogledu predmeta ugovora do kojih su sudovi došli, između ostalog, uviđajem na licu mjesta pri čemu su tužitelj i apelantica identifikovali predmet ugovora. Dakle, u pogledu pitanja koje se tiče pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, Vrhovni sud je odgovorio u osporenoj odluci, o čemu je dao obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Osim toga, Vrhovni sud je odgovorio i na prigovor zastarjelosti potraživanja i u obrazloženju presude jasno ukazao na suštinu tužbenog zahtjeva koji je proizašao iz apsolutnog (stvarnog) prava i nemogućnosti da se na takav zahtjev primijene odredbe ZOO o zastari potraživanja, zbog čega je navedeni prigovor ocijenjen kao neosnovan.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve revizione navode tužitelja kao i prigovor apelantice o kojem je u prethodnoj odluci propustio odlučiti (AP-2941/12), te je primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa usvojio reviziju, drugostepenu presudu preinačio na način što je žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio na način što je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen, te je za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava pa u takvim okolnostima apelacione navode smatra očigledno neosnovanim.

15. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/16 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio