Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3327/18 (Ž. M.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3327/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3327/18, rješavajući apelaciju Žarka Matića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Matić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 190716 17 Rev od 28. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 13. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190716 17 Rev od 28. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190716 16 Gž od 22. juna 2017. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190716 14 P od 7. jula 2016. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Grad Banjaluka) da mu na ime naknade štete zbog bespravno srušenog objekta, na ime izgubljene zakupnine i na ime izgubljenog ličnog dohotka isplati novčane iznose (detaljno navedene u izreci) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je licu Dž. P. 1983. godine izdata urbanistička saglasnost za privremenu izgradnju montažno-demontažnog objekta (ćevabdžinice). Zatim, da su Dž. P. kao prodavac i apelant kao kupac 14. oktobra 1994. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetnog objekta. Odjeljenje za inspekcijeke poslove je rješenjem od 11. februara 2011. godine naložilo apelantu da u roku od 30 dana od dana prijema rješenja poruši predmetni objekat. Navedeno rješenje je postalo izvršno 25. februara 2011. godine, a zaključkom od 10. maja 2011. godine naloženo je apelantu da predujmi troškove rušenja objekta, nakon čega je apelant sam uklonio predmetni objekat 8. juna 2011. godine. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu rješenja organa tuženog od 24. oktobra 1999. godine, utvrdio da je produžena važnost urbanističke saglasnosti (lokacijskih uslova) koja je izdata 10. oktobra 1983. godine sa rokom važenja do 1. oktobra 2000. godine. Takođe je utvrdio da je rješenjem od 12. jula 2010. godine odbijen zahtjev za produženje lokacijskih uslova i da je, u konačnom, zahtjev apelanta odbačen rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinsrstvo i ekologiju od 2. aprila 2014. godine, kako je navedeno u rješenju „jer je podnosilac zahtjeva (apelant) odustao od prvobitnog zahtjeva“. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo je da je članom 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Naime, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantu nanesena šteta jer je rušenjem spornog objekta došlo do umanjenja njegove imovine. Međutim, da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi, već da se ostvare i druge pretpostavke i to: štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete i postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti. Vrhovni sud je naveo da je članom 107. tačka đ) Zakona o uređenju prostora i građenju propisano da je nadležni urbanističko građevinski inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora nad sprovođenjem ovog zakona, pored ovlaštenja datih Zakonom o inspekciji, ovlašćen i da, između ostalog, naredi rušenje objekta ili njegovih dijelova, ako utvrdi da su građenje, odnosno radovi izvedeni ili se izvode bez odobrenja za građenje, odnosno bez lokacijskih uslova za objekte iz člana 78. ovog zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da nadležni organ tuženog 11. februara 2011. godine donio rješenje kojim se apelantu naređuje rušenje spornog objekta, koje je postalo izvršno sa 25. februara 2011. godine. Ovo rješenje je doneseno od strane nadležnog organa tuženog (Odjeljenja za inspekcijske poslove) u skladu sa njegovim zakonskim ovlašćenjima (član
57. Zakona o inspekcijama u Republici Srpskoj) u zakonito provedenom postupku (apelant ne tvrdi da nije imao mogućnost da učestvuje u postupku ili da mu rješenje nije dostavljeno). Vrhovni sud je naveo da tvrdnje apelanta da je građevinski inspektor rješenje o rušenju spornog objekta zasnovao na pogrešnom utvrđenju da apelant nije imao odobrenje za građenje, nisu od uticaja na pravilnost pobijane odluke. Naime, apelant nije pobijao žalbom rješenje Odjeljenja za inspekcijske poslove, te je ono postalo izvršno, pa sud u parničnom postupku ne može preispitivati pravilnost i zakonitost rješenja donesenog od strane nadležnog upravnog organa, već je vezan njegovom sadržinom. Vrhovni sud je naveo da s obzirom da apelant nije dokazao da je rješenje o rušenju doneseno od strane nenadležnog organa ili da nalaganje mjere rušenja objekta nije propisano zakonom, pravilnim se ukazuje utvrđenje nižestepenih sudova da u radnjama tuženog (njegovih organa) nema protivpravnosti. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu Rješenjem Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove od 24. oktobra 1999. godine produžena privremena urbanistička saglasnost za sporni objekat „najkasnije do 1. oktobra 2000. godine“ i utvrđena obaveza da „po isteku roka ukloni objekat“. Dakle, Vrhovni sud je naveo da apelant od 1. oktobra 2000. godine nema rješenje nadležnog organa o produženim lokacijskim uslovima za sporni objekat. Odjeljenje za inspekcijske poslove rješenje o rušenju donijelo je nakon što je odbijen apelantov zahtjev (podnesen 4. jula 2008. godine) za produženje važnosti lokacije (rješenje od 12. jula 2010. godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju na postojanje odgovornosti tuženog za naknadu štete nema uticaja što je istovremeno sa postupkom pred nadležnim Odjeljenjem za inspekcijske poslove tekao i postupak pred Odjeljenjem za prostorno uređenje po zahtjevu apelanta za produženje važnosti lokacije. Ova dva organa tuženog su samostalna u svom radu i ne postoji obaveza Odjeljenja za inspekcijske poslove da prekine svoj postupak dok se ne odluči o apelantovom zahtjevu za produženje važnosti lokacije. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apealciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o uređenju prostora i građenju, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka u pogledu nepostojanja protivpravnosti u radnjama tuženog, odnosno njegovih organa, te samim tim ni odgovornosti za predmetnu štetu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević