Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3101/16 (G. B.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vanbračna zajednica
  • Imovina
  • Dioba
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3101/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3101/16, rješavajući apelaciju Gordane Blažanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Blažanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 005672 14 Rev od 26. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 005672 12 Gž 2 od 29.

novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 005672 11 P 2 od 12. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Blažanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 005672 14 Rev od 26. aprila 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 005672 12 Gž 2 od 29. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 005672 11 P 2 od 12. aprila 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Sanje Lugarić i Vanje Matković (u daljnjem tekstu: tužene) zatraženo je 31. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 23. avgusta 2018. godine. Tužene nisu dostavile odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. U parničnom postupku koji je apelantkinja pokrenula protiv tuženih, Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 005672 11 P 2 od 12. aprila 2012. godine, potvrđena presudama Okružnog i Vrhovnog suda, kojom je djelimično usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i utvrđeno da su apelantkinja i Novak Radić, otac i pravni prednik tuženih, bili u vanbračnoj zajednici koja je trajala od juna 2004. do 8. januara 2008. godine i da su u vanbračnoj zajednici stekli zajedničku imovinu- nepokretnosti čije su bliže oznake navedene u izreci presude, u naravi njiva i vikend kuća, te je utvrđeno da apelantkinja ima pravo susvojine od 1/3 dijela na navedenoj zajednički stečenoj imovini, a tužene su obavezane da u roku od 30 dana apelantkinji izdaju ispravu valjanu za uknjižbu svojine i prava posjeda u javne knjige kod nadležnih organa jer će u protivnom presuda služiti kao isprava za prenos prava svojine i posjeda. Istom presudom je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja zahtijevala utvrđenje susvojine na preostaloj imovini – nepokretnostima koje u naravi čine dva stana, poslovni prostor i dva putnička automobila čije su bliže oznake navedene u izreci presude.

6. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz tužbe iz kojih proizlazi da je apelantkinja u junu 2002. godine zasnovala vanbračnu zajednicu s ocem tuženih Novakom Radićem (u daljnjem tekstu: otac tuženih) i da je s njim živjela u zajednici neprekidno do njegove smrti 8. januara 2008. godine, da su za vrijeme trajanja vanbračne zajednice zajednički sticali imovinu, pokretnu i nepokretnu, pa je tužbenim zahtjevom zatražila dio koji joj pripada. Tužene su osporile navode iz tužbe i tužbeni zahtjev ističući da apelantkinja nije bila u vanbračnoj zajednici s njihovim ocem i da je stoga njen tužbeni zahtjev neosnovan. U obrazloženju presude su zatim navedeni svi dokazi koji su izvedeni na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, te je nakon njihove ocjene u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključeno da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, istakao nesporne činjenice, i to da je iza oca tuženih pokrenut postupak raspravljanja zaostavštine Rješenjem Osnovnog suda broj 085 0 O 08 000 029 od 1. septembra 2008. godine koji je prekinut radi utvrđivanja postojanja vanbračne zajednice i utvrđenja i diobe vanbračne tečevine.

7. Sporne činjenice, kako je dalje obrazloženo, tiču se postojanja vanbračne zajednice između apelantkinje i oca tuženih u periodu od juna 2002. do januara 2008. godine i sticanja zajedničke imovine u tom periodu, kao i udjela u imovini. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, naveo sadržaj odredbe člana 4 Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: PZ) kojom je definisan brak kao uređena zajednica života žene i muškarca i sadržaj odredbe člana 12 stav 1 PZ kojom je propisano da vanbračni zajednicu predstavlja zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena na način propisan zakonom i da je u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa izjednačena s bračnom zajednicom pod uslovima propisanim zakonom. Takođe je naveden sadržaj odredbe člana 284 PZ kojom je propisano da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra njihovom zajedničkom imovinom, a kod diobe imovine shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Pri ocjeni spornog pitanja koje se tiče postojanja vanbračne zajednice, Osnovni sud je imao u vidu izvedene dokaze, između ostalog, dokaz saslušanjem apelantkinje u svojstvu parnične stranke i iskaze saslušanih svjedoka (ukupno 11) te je, dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je vanbračna zajednica između apelantkinje i oca tuženih postojala od juna 2004. godine (a ne od juna 2002. godine kako je tvrdila apelantkinja) jer iz njenog i iskaza svjedoka proizlazi da je otac tuženih u periodu od juna 2002. do juna 2004. godine živio sa svojom sestrom i da je apelantkinja u istom periodu živjela u podstanarskom stanu sa svojom kćerkom. U tom smislu je obrazloženo da iz provedenih dokaza proizlazi da je vanbračna zajednica apelantkinje i oca tuženih u periodu od juna 2004. godine do dana njegove smrti 8. januara 2008. godine imala sve osobine i karakteristike na kojima se zasniva i bračna zajednica (međusobno poštovanje i uzajamno pomaganje), da se otac tuženih u svemu ponašao kao vanbračni suprug, a apelantkinja kao vanbračna supruga. U pogledu utvrđenja odlučne činjenice koja se tiče perioda zasnivanja vanbračne zajednice, Osnovni sud je na osnovu svih izvedenih dokaza, između ostalog saslušanjem pet svjedoka na tu ključnu okolnost, utvrdio da je vanbračna zajednica zasnovana u junu 2004. godine (a ne 2002. godine), da su se u junu 2004. godine apelantkinja i tuženi zajedno uselili u stan u Ulici Nikole Pašića u Doboju i da je od tada između njih postojala zajednica života, te da je u tom periodu (od juna 2004. do januara 2008. godine) vanbračna zajednica imala karakteristike bračne zajednice. Imajući u vidu naprijed navedeno utvrđenje, Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev da je vanbračna zajednica trajala od juna 2002. godine jer izvedenim dokazima nije dokazala da je zajednica u tom periodu egzistirala, pri čemu je i njen iskaz na tu okolnost potpuno kontradiktoran iskazima saslušanih svjedoka.

8. U pogledu zahtjeva za utvrđenje i diobu vanbračne tečevine, Osnovni sud je ocijenio da je i taj zahtjev djelimično osnovan. S tog aspekta, Osnovni sud je, obrazlažući djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva, u ovom dijelu imao u vidu izvedene dokaze, između ostalog ugovor o kupoprodaji nepokretnosti od 26. novembra 2004. godine, na osnovu kojih je utvrđeno da je apelantkinja s ocem tuženih za vrijeme trajanja vanbračne zajednice stekla zajedničku imovinu koju u naravi predstavlja vikend kuća s dijelom 1/3. U tom smislu je obrazloženo da je apelantkinja doprinosila u sticanju navedene imovine ostvarujući platu od 250,90 KM, da je postojao njen doprinos i u pogledu vođenja zajedničkog domaćinstva, čišćenja i pranja stana koji su koristili, te je Osnovni sud utvrdio da apelantkinji po osnovu učešća u sticanju navedene nepokretnosti pripada 1/3 susvojine na naprijed opisanoj nepokretnosti. U pogledu preostale imovine na kojoj je apelantkinja tražila pravo susvojine na osnovu vanbračne zajednice s ocem tuženih, i to dva stana, poslovni prostor i dva automobila, sud je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da predstavljaju posebnu imovinu oca tuženih koju je on stekao prije zasnivanja vanbračne zajednice i da je stoga apelantkinjin tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan, pa je kao takav i odbijen.

9. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 005672 12 Gž 2 od 29. novembra 2013. godine žalbe apelantkinje i tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena u cjelini.

10. Vrhovni sud je odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude donio Presudu broj 85 0 P 005672 14 Rev od 26. aprila 2016. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja iz prvostepene presude ukazujući na razloge koje je kao pravilne potvrdio drugostepeni sud, iz kojih proizlazi da je apelantkinjin zahtjev djelimično osnovan. U vezi s tim, ponovljeni su razlozi iz kojih proizlazi da je vanbračna zajednica apelantkinje i oca tuženih započeta 2004. godine, da su se u junu 2004. godine uselili u stan u stambeno-poslovnom objektu, da je njihov odnos od 2002. do 2004. godine bio na nivou povremenog viđanja, da su nepokretnosti označene u presudi – u naravi vikend kuća s okućnicom kupljene u toku 2004. godine i da one predstavljaju zajedničku imovinu vanbračnih supružnika u kojoj je apelantkinjin udio 1/3 dijela s obzirom na visinu njenog doprinosa u sticanju tih nepokretnosti. U pogledu ostale imovine na kojoj je apelantkinja tražila svoj udio, ponovljeno je utvrđenje iz prvostepene presude zasnovano na izvedenim dokazima prema kojima je otac tuženih svojim sredstvima stekao dva stana i poslovni prostor, i to prije nego što je započeo vanbračnu zajednicu s apelantkinjom, pa te nepokretnosti, kao i vozila koja su stečena u toku 2002. i 2003. godine, predstavljaju posebnu imovinu oca tuženih. Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost revizije, istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna. U tom kontekstu je ponovljen sadržaj relevantnih odredbi čl. 12 stav 1, 284 stav 1, 270 stav 5 i 273 stav 1 PZ, te relevantnih odredbi čl. 7 i 123 ZPP, prema kojima je apelantkinja bila u obavezi dokazati da je zajednica između nje i oca tuženih koja nije pravno uređena trajala duže vremena; da su u toj zajednici zajedničkim radom i sredstvima stekli određenu imovinu; da je apelantkinjin doprinos u toj zajedničkoj imovini, a shodno njenom radu i uloženim sredstvima 1/2 koliko je tražila zahtjevom iz tužbe. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao na odlučne činjenice proizašle iz izvedenih dokaza prema kojima su apelantkinja i otac tuženih otpočeli zajednicu života 2004. godine useljenjem u stan u kojem su živjeli sve do januara 2008. godine, a činjenica da su se apelantkinja i otac tuženih upoznali 2002. godine i da su se viđali ne ukazuje da je između njih postojala zajednica života. Iz stanja spisa nadalje proizlazi da je otac tuženih 1997. godine osnovao preduzeće „Sanja” u Doboju, da se bavio montažom toplovoda u Doboju; da je početkom 2000. godine u dogovoru s građevinskom firmom GP „Radnik” započeo gradnju stambeno-poslovnog objekta; da je predmetni stambeno-poslovni objekat, čija izgradnja je započeta 2002. godine, bio useljiv u toku 2004. godine; da su se 2004. godine otac tuženih i apelantkinja zajedno uselili u jedan od stanova u predmetnom stambeno-poslovnom objektu i da su tu živjeli sve dok otac tuženih nije umro u januaru 2008. godine. Stoga je, kako je obrazloženo, pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni stanovi i poslovni prostor koje je apelantkinja zahtijevala tužbenim zahtjevom nisu zajednička imovina apelantkinje i oca tuženih jer u vrijeme kada je otac tuženih stekao te nepokretnosti nije ni živio u vanbračnoj zajednici s apelantkinjom. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori povrede odredaba postupka. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantkinja je ukazala na sadržaj i odlučenje iz osporenih presuda, a zatim istakla neslaganje u pogledu zaključka o djelimičnoj osnovanosti njenog zahtjeva za koji smatra da je proizvoljan i pogrešan. U vezi s tim, apelantkinja je ponovila dijelove presuda (dokaza) iz kojih, prema njenom mišljenju, proizlazi da je i preostala imovina u pogledu koje je njen zahtjev odbijen zajednička imovina stečena u vanbračnoj zajednici. Osim toga, ukazala je na nedovoljno obrazloženje u pogledu dosuđenog dijela susvojine od 1/3 umjesto ½, kako je zahtijevala i kako joj po zakonu pripada. U tom smislu je navela da redovni sudovi nisu mogli na pouzdan način utvrditi udio u imovini i da je teret dokazivanja u tom pravcu bio na tuženim.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja je apelantkinja ukazala, niti je navodima apelacije dovedena u pitanje zakonitost presude.

13. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava na pravično suđenje i imovinu.

14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda bila predmet razmatranja Okružnog i Vrhovnog suda, da su prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu nakon izvedenih dokaza i njihove analize i ocjene primijenjene relevantne odredbe PZ i ZPP, pa je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Porodičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 1.

Zajednica života žene i muškaraca koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.

Član 270. stav 5.

Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 273. stav 1.

Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

Član 284.

Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.

Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika.

16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 850 P 005672 14 Rev od 26. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 18. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinja osporava presude redovnih sudova ukazujući da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelantkinja zahtijevala utvrđenje vanbračne zajednice i diobu imovine stečene u vanbračnoj zajednici. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode u kojem apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

24. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Razmatrajući navode apelacije u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Navedeno korespondira i sadržaju člana 8 ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, stav 27 i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

26. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je prvostepeni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako apelantkinja tako i tužene. U vezi s tim, u obrazloženju prvostepene presude, nasuprot navodima apelacije, jasno je navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, pri čemu je naveden sadržaj velikog broja materijalnih dokaza (ugovora o izgradnji poslovno-stambenog objekta na ime oca tuženih), iskazi saslušanih svjedoka (11 svjedoka) na okolnosti koje se tiču osnova tužbenog zahtjeva u pogledu spornih činjenica koje su se odnosile na period zasnivanja vanbračne zajednice, a zatim na diobu i apelantkinjin udio u zajednički stečenoj imovini s ocem tuženih. Pri tome je takođe cijenjen apelantkinjin iskaz dat u svojstvu parnične stranke koji je doveden u kontekst svih ostalih izvedenih dokaza (materijalnih i nematerijalnih) i posebno s iskazima pet svjedoka koji su saslušani samo na spornu ključnu činjenicu koja se odnosila na apelantkinjin udio u zajednički stečenoj imovini, pri čemu je cijenjen kako apelantkinjin doprinos tako i doprinos njenog vanbračnog supruga, te je s obzirom na to utvrđeno da apelantkinji po osnovu učešća u sticanju navedene nepokretnosti pripada 1/3 susvojine. U tom kontekstu je prvostepeni sud, imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog prava (PZ) čiji je sadržaj naveden u obrazloženju presude, naveo jasne razloge zbog kojih je apelantkinjin tužbeni zahtjev djelimično osnovan, kao i razloge zbog kojih je preko dosuđenog njen zahtjev odbijen. Zaključci prvostepenog suda potvrđeni su i nakon žalbenog i revizionog postupka presudama Okružnog i Vrhovnog suda koji su, odlučujući u okviru navoda istaknutih u pravnim lijekovima i po službenoj dužnosti, ocijenili da navodi iz žalbe i revizije nemaju pravnog osnova i da stoga nisu mogli dovesti do drugačije odluke povodom konkretne pravne stvari.

27. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu osnova tužbenog zahtjeva i njegove visine (dijela susvojine), kao i jasne razloge u smislu neosnovanosti apelantkinjinog prigovora kojim je kontinuirano ukazivala na dužinu trajanja vanbračne zajednice i udio u zajednički stečenoj imovini. U datim obrazloženjima, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelantkinja, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba PZ na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni materijalno-pravnih propisa, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

28. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, neosnovani.

Pravo na imovinu

29. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već detaljno obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na tri instance za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih materijalnih i procesnih propisa.

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka donesena primjenom relevantnih materijalnih i procesnih odredbi.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3101/16 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio