Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3525/18 (N. H., E. H., A. H. i S. H. I.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3525/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3525/18, rješavajući apelaciju Nermina Hašimbegovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nermin Hašimbegović, Enes Hašimbegović, Amra Hašimbegović i Selma Hašimbegović Ibrahimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 178176 16 Rev od 13. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Hašimbegović, Enes Hašimbegović, Amra Hašimbegović i Selma Hašimbegović Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enver Šehović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 178176 16 Rev od 13. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 178176 13 Gž od 10. decembra 2015. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 178176 10 P od 12. avgusta 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi (Federacija BiH i Energopetrol d.d. Sarajevo) da apelantima solidarno na ime naknade štete isplate određene novčane iznose.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje odnosi na postojanje štete u imovini apelanata kao malih dioničara drugotuženog, kod činjenice da je na osnovu Odluke Vlade F BiH, koja je bila većinski vlasnik kapitala drugotuženog, Skupština drugotuženog izuzela dio imovine Terminala u Pločama (R. Hrvatska), Živinicama, Mostaru i Blažuju i investiciona ulaganja u hotel "Maršal" na Bjelašnici i prenijela na prvotuženu, čime je ta imovina bila izuzeta iz postupka privatizacije/dokapitalizacije. Vrhovni sud je naveo da je šteta po članu 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Vrhovni sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju tvrde da je njihova imovina smanjena time što je prije postupka dokapitalizacije drugotuženog izvršeno izdvajanje dijela njegove imovine (terminali i investiciona ulaganja u hotel "Maršal"), čime je smanjen kapital društva drugotuženog, te je na taj način smanjen i njihov broj dionica. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelanti te svoje tvrdnje u toku postupka nisu dokazali. Naime, Vrhovni sud je naveo da vještak finansijske struke tokom predmetnog parničnog postupka, na nesporan način utvrdio da su apelanti i nakon dokapitalizacije vlasnici istog broja dionica i iste nominalne vrijednosti kao i prije dokapitalizacije, zbog čega nema umanjenja njihove imovine. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je sporno da li je na taj način spriječeno njihovo povećanje tj. izgubljena korist koja postoji kako je to propisano članom 189. stav (3) ZOO-a kada oštećeni nije ostvario dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Skupština drugotuženog na svojoj sjednici održanoj 31. avgusta 2006. godine donijela više odluka među kojima je i Odluka o prenosu imovine Terminala u Pločama, Živinicama, Mostaru i Blažuju na Federaciju BiH, te Odluka o prenesu investicionog ulaganja u hotelu „Maršal” na Bjelašnici iz poslovnih knjiga drugotuženog na prvotuženu prije postupka privatizacije/dokapitalizacije. Vrhovni sud je ukazao da apelanti nisu pobijali navedene Odluke Skupštine drugotuženog, na šta su imali pravo po članu 258. Zakona o privrednim društvima. Vrhovni sud je naveo da apelanti stoga nisu dokazali nezakonitost Odluka Skupštine drugotužene o smanjenju osnovnog kapitala prije postupka privatizacije, te da nisu dokazali da su mogli osnovano očekivati bilo kakvu dobit od izdvojene imovine kao dijela osnovnog kapitala. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali štetu, jer nije dokazano ni umanjenje imovine ni izgubljena korist.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3525/18 (N. H., E. H., A. H. i S. H. I.) | Sudska praksa | Aktio