Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/18 (I. Č.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1002/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1002/18, rješavajući apelaciju Ibrišima Čerkezovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrišim Čerkezović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048785 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrišim Čerkezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnio je 16. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 048785 17 Rev od 19. decembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 048785 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP- 4601/16 od 25. oktobra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna oduka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Tuzlanski kanton) i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.

3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, kao zaposlenik tuženog (MUP-a TK) 27. aprila 2012. godine navršio 20 godina neprekidnog radnog staža, te da je stekao pravo na isplatu jubilarne nagrade u skladu sa odredbama člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, odnosno da je zanemario da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da ima status policijskog službenika u smislu odredbe člana 2. Zakona o policijskim službenicima TK. Naime, apelant na kojem je bio teret dokazivanja u smislu odredbe člana 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. i članom 126. Zakona o parničnom postupku propustio je dokazati da ima status policijskog službenika iako od te činjenice zavisi da li mu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade, koje pravo, prema odredbi člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima TK, pripada samo policijskim službenicima. Osim toga, kako dalje navodi Kantonalni sud, sve i da je apelant dokazao da mu pripada pravo na isplatu tražene jubilarne naknade ni tada tuženi, suprotno zaključku prvostepenog suda, u smislu odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), ne bi bio u obavezi da isplati apelantu predmetno potraživanje. Ovo iz razloga što je odredbama člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to, između ostalog i za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. istog člana propisano da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednja tri mjeseca. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da tuženi osnovano pobija prvostepenu odluku iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, pozivajući se na nedostatak materijalnih sredstava u budžetu za isplatu jubilarnih nagrada, ističući da je 2012. godine poslovao sa deficitom, kao i 2011. godine koja je prethodila godini u kojoj je apelant stekao potreban radni staž za isplatu jubilarne nagrade, a koja činjenica tokom postupka nije osporavana od strane apelanta. S obzirom da pravo na isplatu jubilarne nagrade zavisi i od mogućnosti tuženog (član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora), Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije bio u obavezi da apelantu isplati naknadu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.

Apelacioni navodi

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjeni pozitivno pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3566/17 od 25. oktobra 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-3981/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/18 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio