Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/18 (M. P. i V. B.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2514/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2514/18, rješavajući apelacije Mirnesa Pobrića i Verislava Bevande, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirnes Pobrić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 080927 17 Gž od 25. januara 2018. godine i Verislav Bevanda protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Mal 025962 18 Gž od 14. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2514/18
1. Mirnes Pobrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 080927 17 Gž od 25. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju konačnom odlukom obavezan je tuženi (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici Kreka u Tuzli d.o.o.) da apelantu, na ime nematerijalne štete i to na ime štete po osnovu fizičkih bolova, na ime umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti, isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izreci presude, dok je višak tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pretrpljene fizičke bolove, strah, umanjenje opće životne aktivnosti i naruženost, odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se radi o šteti pričinjenoj od opasne stvari, pa da se i odgovornost tuženog kao imaoca ove opasne stvari, odnosno kao pravnog lica koje se bavi opasnom djelatnošću, za predmetnu štetu zasniva po principu pretpostavljene uzročnosti - objektivne odgovornosti. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da se te odgovornosti tuženi, prema odredbi člana 177. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), mogao u potpunosti osloboditi samo u slučaju da je dokazao da predmetna šteta potiče od uzroka koji se nalazio van stvari, a čije dejstvo nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Naime, navedeno je da u konkretnom slučaju, tuženi u ovom postupku nije uspio dokazati postojanje okolnosti koje bi u smislu navedenih odredaba člana 177. st. 1. i 2. ZOO, dovele do oslobađanja njegove odgovornosti, već je samo uspio dokazati postojanje djelimičnog doprinosa apelanta, odnosno njegovih roditelja, a koji doprinos se ogleda u propustu dužnog nadzora nad tada malodobnim apelantom u konkretnim okolnostima u vrijeme štetnog događaja, kako to, suprotno žalbenim tvrdnjama apelanta, a i tuženog, pravilno nalazi prvostepeni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima i njihovoj pravilnoj ocjeni imao dovoljno uporišta za utvrđenje da se tuženi samo djelimično oslobodio od svoje objektivne odgovornosti i to u omjeru od 30%, koliki je doprinos oštećenog-apelanta, odnosno njegovih roditelja (član 177. stav 3. ZOO). Pri tome, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se kritične prilike radilo o apelantu koji je imao 10 godina - mlađi maloljetnik, da niko nije bio prisutan od odraslih, a ni roditelji apelanta, ali da su oni s obzirom na njegovu uzrast bili dužni voditi računa gdje se on nalazi, šta radi i kako se ponaša, te da ne uzima predmete iz uglja, kako se desilo u konkretnom slučaju. Isto tako, navedeno je da je pravilno utvrđeno da ovaj propust dužnog nadzora roditelja nad tada malodobnim apelantom, predstavlja okolnost koja ukazuje da je na takav način apelant djelimično doprinio nastanku štete i to u mjeru od 30%, koja okolnost u tom omjeru oslobađa tuženog njegove objektivne odgovornosti za nastalu štetu, dok omjer od 70% odgovornosti tuženog, u suštini prvostepeni sud pravilno vezuje za svojstva opasne stvari i opasne djelatnosti tuženog (neeksplodirani detonator korišten u procesu rada tuženog - jamskom radilištu u Rudniku Bukinje, natovaren i dopremljen iz tog rudnika kritičnog dana). Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da stalno upozoravanje malodobnog djeteta-apelanta, upravo imajući u vidu njegov uzrast - 10 godina i radoznalost djece u tom periodu, da ne smije dirati nepoznate predmete bez obzira u kojim okolnostima ih našao, ili uočio, uz predočenje mogućih posljedica, predstavlja stalnu obavezu i odgovornost roditelja apelanta, pa tako i za njegovo postupanje-ponašanje u konkretnom slučaju, čak i u situaciji kada se radi o djetetu - apelantu, koji je, uopće uzevši, odgojeno na uobičajen način, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio djelimični doprinos apelanta, tj. njegovih roditelja nastanku štete u omjeru od 30%.
AP-5227/18
4. Verislav Bevanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Mal 025962 18 Gž od 14. septembra 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.
6. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da je apelant pretrpio povredu za vrijeme radnog vremena, o čemu je sačinjena prijava o nesreći na poslu koju je ovjerila tužena kao poslodavac. Naime, ukazano je da iz prijave koju je popunio apelant, a sve navedeno ovjeravanjem prihvatila tužena, proizlazi da je apelant obavljao dužnost dežurnog kada se spotakao, izvrnuo lijevu nogu, pao i udario desnom stranom tijela. U vezi s tim, navedeno je da je za utvrđivanje o odgovornosti za štetu pretrpljenu na radu i u vezi sa radom, prevashodno potrebno cijeniti odredbu člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, koja propisuje da se ovakva šteta nadoknađuje prema općim propisima obligacionog prava. Nadalje, Sud BiH je konstatovao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 173. ZOO kada je utvrdio objektivnu odgovornost tužene za štetu koju je apelant pretrpio, jer sama činjenica da je apelant profesionalno vojno lice ne predstavlja opasnu djelatnost, niti je apelant u trenutku povrjeđivanja obavljao radni zadatak koji ima takva obilježja, niti je rukovao opasnim sredstvima. Naime, istaknuto je da je iz prijave o nesreći na radu utvrđeno da je apelant obavljao dužnost dežurnog, a navodi tužbe i provedeni dokazi dužnost apelanta nisu dovodili u vezu sa opasnom djelatnošću, budući da ne ukazuju da se dežurstvo odvijalo na nestabilnom terenu, na visini, u vazduhu, bez oslonca, obezbjeđenja ili pod bilo kojim drugim uslovima koji djelatnosti daju karakter opasne. Stoga je konstatovano da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda o objektivnoj odgovornosti tužene i obavezi da primjenom člana 154. stav 2. ZOO nadoknadi pretrpljenu štetu koja se u ovoj parnici potražuje. Isto tako, ukazano je da iz provedenih dokaza ne proizlazi ni odgovornost tužene za štetu po osnovu krivice, jer iz prijave o nesreći na poslu proizlazi da je do povrjeđivanja došlo prilikom hodanja, pošto je navedeno da se apelant spotakao. Međutim, navedeno je da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je do spoticanja prilikom hodanja došlo usljed klizavog poda, oštećene prostirke, oštećenja poda ili stepenica, odnosno bilo kojeg uzroka koji se može staviti tuženoj na teret kao propust u obezbjeđenju uslova rada ili održavanja objekta u kome se odvijaju radne aktivnosti. Stoga je Sud BiH istakao da nema osnova da se primjenom člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO tužena obaveže na naknadu štete budući da provedeni dokazi ne potvrđuju postojanje propusta tužene koji je u uzročno-posljedičnoj vezi sa povredom apelanta. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2514/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetne situacije, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević