Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2834/16 („VMV-Inženjering“ d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Komunalna taksa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2834/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2834/16, rješavajući apelaciju „VMV-Inženjeringa“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „VMV-Inženjeringa“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 017767 15 Rev od 6. aprila 2016.

godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 017767 15 Gž od 27. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „VMV-Inženjering“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 017767 15 Rev od 6. aprila 2016. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 017767 15 Gž od 27. jula 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. aprila i 1. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 26. aprila do 10. oktobra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 017767 14 Ps 2 od 2. aprila 2015. godine, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca da se apelant obaveže da mu na ime dospjelih neisplaćenih mjesečnih rata po Ugovoru broj 02-478-3/04 od 23. februara 2004. godine isplati ukupan iznos od 73.972,80 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom za vrijeme i na iznose koji su preciznije navedeni u izreci prvostepene presude.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je prvenstveno istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da je ništavo Rješenje nadležnog organa tužioca broj 04- 361-210/03 od 23. februara 2004. godine s obzirom na to da je to rješenje, kako slijedi iz stanja spisa predmeta, konačno i pravosnažno pa sud nije nadležan da u parničnom postupku ispituje pravilnost i zakonitost tog rješenja. Iz istog razloga ne može da se uvaži apelantov prigovor da je ništav Ugovor broj 02-478-3/04 od 23. februara 2004. godine s obzirom na to da se predmetni ugovor temelji na rješenju tužioca od 23. februara 2004. godine, pa se ni njegova pravilnost i zakonitost ne može ispitivati u predmetnom postupku. Osim toga, Okružni privredni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov prigovor da je navedeni ugovor ništav zbog toga što apelant pri njegovom zaključenju nije slobodno izrazio svoju volju, imajući u vidu da apelant u tom smjeru nije ponudio bilo kakve dokaze.

7. S druge strane, Okružni privredni sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, Okružni privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužilac Rješenjem broj 04-361-210/03 od 23. februara 2004. godine apelantu izdao odobrenje za građenje stambeno-poslovnog objekta kojim je, između ostalog, apelant obavezan na plaćanje određenih novčanih iznosa za rentu, uređenje gradskog građevinskog zemljišta i za administrativnu i komunalnu taksu. Takođe, Ugovorom broj 02- 478-3/04 zaključenim 23. februara 2004. godine apelant i tužilac su se sporazumjeli o načinu i dinamici plaćanja te naknade. U vezi sa time, Okružni privredni sud je istakao da naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i druge naknade vezane za to imaju karakter naknade za zakup zemljišta i dospijevaju u određenim vremenskim razmacima, zbog čega potraživanje iz tog odnosa zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog obroka. Imajući u vidu da ugovor od 23. februara 2004. godine ima za osnov obavezu plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, Okružni sud je istakao da potraživanje tužioca zastarijeva za tri godine. Stoga, imajući u vidu da je, prema ugovoru od 23. februara 2004. godine, apelant bio u obavezi da tužiocu posljednju ratu u iznosu od 6.000,00 KM plati do 30. maja 2005. godine, te da je tužilac tužbu radi ostvarenja svog potraživanja podnio sudu 2. decembra 2009. godine, Okružni privredni sud je zaključio da je protekao rok od tri godine, odnosno da je nastupila zastarjelost potraživanja tužioca.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 017767 15 Gž od 27. jula 2015. godine usvojena je žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena na način da je u cjelini udovoljeno tužbenom zahtjevu i apelant, između ostalog, obavezan da tužiocu na ime dospjelih neisplaćenih mjesečnih rata po ugovoru od 23. februara 2004. godine isplati ukupan iznos od 73.972,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama za vrijeme i na iznose koji su preciznije navedeni u izreci prvostepene presude.

9. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da je tužilac rješenjem od 23. februara 2004. godine apelantu izdao odobrenje za građenje stambeno-poslovnog objekta i da je tim rješenjem utvrđena apelantova obaveza da za ostvareno prvenstveno pravo korišćenja zemljišta plati određene novčane iznose. Način realizacije te obaveze određen je u ugovoru koji su 23. februara 2004. godine zaključili tužilac i apelant i u kojem je u članu 3 navedeno da će se naknada za rentu, uređenje gradskog građevinskog zemljišta, te naknada za administrativnu i komunalnu taksu platiti u 12 mjesečnih rata. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da utvrđene obaveze u navedenom ugovoru predstavljaju obaveze koje su vezane za gradnju objekta. Plaćanje rente, koje je predviđeno članom 64 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZGZ) bilo je uslov za dodjelu zemljišta i ne radi se o povremenim potraživanjima. Zbog toga se prigovor zastare potraživanja treba ocijeniti prema odredbi člana 379 stav 1 Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, prema odredbi člana 379 stav 1 ZOO, sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Osim toga, apelant nije postupio ni po ugovoru od 23. februara 2004. godine, a potraživanje obaveza iz ugovora, shodno odredbi člana 371 ZOO, zastarijeva u roku od 10 godina, pa potraživanje tužioca iz tužbe podnesene prvostepenom sudu 2. decembra 2009. godine, a kod činjenice da je tuženi bio u obavezi da mu plati posljednju ratu u iznosu od 6.000,00 KM do 30. maja 2005. godine nije zastarjelo, jer je istaknuto prije isteka roka od 10 godina u smislu odredaba čl. 379 stav 1 i 371 ZOO.

10. Takođe, Viši privredni sud je istakao da treba napomenuti da je tužilac kao tražilac izvršenja 21. avgusta 2007. godine pred Osnovnim sudom u Zvorniku podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja od 23. februara 2004. godine, te da je taj izvršni postupak okončan Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-09-000019 od 23. septembra 2009. godine kojim je izvršenje obustavljeno. U vezi sa time, Viši privredni sud je, imajući u vidu da je tužilac 2. decembra 2009. godine podnio predmetnu tužbu, istakao da, čak i kad bi se primijenio trogodišnji rok, očigledno je da nije protekao rok od tri godine, niti je nastupila zastarjelost potraživanja tužioca, jer je zastarijevanje prekinuto pokretanjem izvršnog postupka (član 390 stav 1 ZOO).

11. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije u obavezi da plaća rentu jer je vlasnik zemljišta na kome je izvršena gradnja, Viši privredni sud je istakao da apelant nije dokazao da je osporavao rješenje nadležnog organa tuženog od 23. februara 2004. godine, kojim mu je određena renta za ostvareno prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 017767 15 Rev od 6. aprila 2016. godine odbijena je apelantova revizija.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije pogriješio kada je ocijenio da sporna potraživanja nemaju karakter plaćanja zakupnine. Naime, ta potraživanja nisu utemeljena na ugovoru o zakupu, niti kakvom drugom sličnom pravnom poslu koji bi na to upućivao, već su utemeljena na odluci upravnog organa donesenoj na osnovu odredaba Zakona o uređenju prostora i Zakona o opštem upravnom postupku.

14. Takođe, Vrhovni sud je istakao da nisu od uticaja na rješenje ovoga spora ni apelantovi navodi kojima ukazuje na nezakonitost rješenja od 23. februara 2004. godine, donesenog u upravnom postupku, kojim je obavezan na plaćanje rente. Vrhovni sud je istakao da je apelant te navode mogao isticati u upravnom postupku - žalbi protiv tog rješenja, a nakon toga u upravnom sporu. S obzirom na to da nije pokretao i vodio ove postupke, Vrhovni sud je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno navedeno rješenje, kao konačno i pravosnažno, uzeli u činjenični osnov na kojem su temeljili svoje odluke. To upravo potvrđuje i Odluka Vrhovnog suda broj 12 0 U 002933 12 Uvp od 3. aprila 2015. godine, na koju se apelant poziva, a koja je donesena u upravnom sporu proizašlom iz upravnog postupka u kojem je, takođe, odlučivano o plaćanju rente za neko drugo zemljište.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je nepravilan stav iz osporenih presuda da se prigovor zastare potraživanja treba ocijeniti prema odredbi člana 379 stav 1 ZOO s obzirom na to da iz sadržaja ugovora od 23. februara 2004. godine kojim je dogovoren način i dinamika plaćanja obaveze utvrđene rješenjem tužioca od 23. februara 2004. godine proizilazi da se radi o obavezno-pravnom odnosu između tužioca i apelanta, te se u pogledu zastarjelosti njihovih međusobnih potraživanja može primijeniti samo odredba člana 374 stav 1 ZOO kojim je propisan trogodišnji zastarni rok. Takođe, apelant smatra da je nepravilan stav da je zastarijevanje prekinuto pokretanjem izvršnog postupka, jer je izvršni postupak obustavljen i ukinute su sve sprovedene izvršne radnje, zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 390 ZOO. Apelant dalje tvrdi da mu predmetno zemljište nije dodijeljeno, jer je bio vlasnik zemljišta na kome je građen stambeno-poslovni objekat zbog čega smatra da je obaveza na plaćanje suprotna odredbama člana 64 ZGZ i da je ništava shodno odredbama iz člana 109 ZOO, što su redovni sudovi bili dužni paziti po službenoj dužnosti. Takođe, apelant tvrdi da je obaveza za plaćanje naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta suprotna odredbi člana 16 stav 1 ZGZ jer se navedena naknada plaća za dodijeljeno građevinsko zemljište, a u konkretnom slučaju je nesporno da je apelant postao vlasnik kupovinom navedenih nekretnina. U vezi sa time, apelant tvrdi da je Vrhovni suda u Presudi broj 12 0 U 002933 12 Uvp od 3. aprila 2015. godine zaključio da obaveza plaćanja naknade na osnovu prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta postoji samo na neizgrađenom zemljištu u državnoj svojini, što je Vrhovni sud u osporenoj odluci zanemario. Najzad, apelant je ukazao da s obzirom na to da se radi o obavezi plaćanja koja nema zakonit osnov, odnosno suprotna je odredbama ZOO i ZGZ, nametanje takve obaveze predstavlja povredu apelantovog prava na mirno uživanje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke, te da činjenica da apelant nije uspio u sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju drugostepene presude, te smatra da, suprotno apelacijskim navodima, osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

18. Tužilac je istakao da je apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u obrazloženjima osporenih odluka, te smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obaveznim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

20. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.

Naknada za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje obuhvata:

1. plaćenu naknadu namijenjenu za preuzeto zemljište čiji se iznos utvrđuje u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, 2. naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korišćenja tog zemljišta, a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina - renta.

Visina naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje utvrđuje se rješenjem o dodjeli zemljišta na korišćenje radi građenja.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 017767 15 Rev od 6. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 17. maja 2016. godine, a da je apelacija podnesena 1. jula 2016. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

I.Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Svea lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio protiv apelanta radi isplate duga, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su Viši privredni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer je potraživanje tužioca zastarjelo, kao i da su ništavi rješenje i ugovor od 23. februara 2004. godine iz kojih proizilazi potraživanje tužioca na čije je plaćanje obavezan.

31. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da su Viši privredni i Vrhovni sud u osporenim odlukama detaljno ispitali apelantove navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o žalbi tužioca protiv prvostepene presude, u vezi sa zaključcima prvostepenog suda o zastarjelosti potraživanja, u obrazloženju drugostepene presude koje je prihvatio i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO dao iscrpne i jasne razloge na osnovu čega je zaključio da potraživanje tužioca nije zastarjelo kako je to zaključio prvostepeni sud. U tom pogledu Viši privredni sud je u vezi sa rješenjem tužioca od 23. februara 2004. godine kojim je apelant obavezan na plaćanje određenih novčanih iznosa za rentu, uređenje gradskog građevinskog zemljišta i za administrativnu i komunalnu taksu ukazao na odredbu člana 379 stav 1 ZOO kojom je propisano da potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima zastarijevaju za 10 godina. Takođe, Viši privredni sud je u vezi sa ugovorom od 23. februara 2004. godine istakao da utvrđene obaveze u navedenom ugovoru predstavljaju obaveze koje su vezane za gradnju objekta, te da zahtjev za ispunjenje obaveza iz ugovora, shodno odredbi člana 371 ZOO, zastarijeva u roku od 10 godina. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova koji su za odbijanje apelantovih prigovora o ništavosti obaveza iz rješenja i ugovora od 23. februara 2004. godine saglasno zaključili da je apelantova obaveza utvrđena pravosnažnom odlukom u upravnom postupku, te da je apelant te navode mogao isticati u upravnom postupku - žalbi protiv tog rješenja, a nakon toga u upravnom sporu, ali da nije pokretao i vodio te postupke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u vezi sa apelantovim tvrdnjama kojima je u prilog ništavosti obaveza iz navedene odluke i ugovora ukazivao na odluku toga suda broj 12 0 U 002933 12 Uvp od 3. aprila 2015. godine, na koju se poziva i u apelaciji, zaključio da ta odluka potvrđuje zaključke redovnih sudova jer je donesena u upravnom sporu proizašlom iz upravnog postupka u kojem je, takođe, odlučivano o plaćanju rente za neko drugo zemljište. U takvim okolnostima pokazuju se neosnovanim apelacioni navodi vezani za primjenu ZGZ, budući da je apelant te prigovore mogao isticati u upravnom postupku (podnošenjem žalbe na rješenje kojim je utvrđena obaveza na isplatu navedenih naknada, te eventualno, zavisno od ishoda žalbenog postupka, pokretanjem upravnog spora), što apelant, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, nije učinio. Stoga, dovodeći u vezu navedeno u kontekst apelantovih tvrdnji iz kojih proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su usvojili tužiočev zahtjev za isplatu i odbili apelantove prigovore zastarjelosti i ništavosti potraživanja, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda i Višeg privrednog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, odbijajući apelantove prigovore zastarjelosti i ništavosti potraživanja, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neosnovano ukazao.

37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2834/16 („VMV-Inženjering“ d.o.o. Zvornik) | Sudska praksa | Aktio