Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1979/18 (Z. F.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1979/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1979/18, rješavajući apelaciju Zorana Filipovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Filipović protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 025062 17 Pž od 25. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 025062 17 Pž od 25. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom presudom Višeg privrednog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 025062 17 Ps od 16. novembra 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom (Trudbenik FKO Fabrika kompresorske opreme d.o.o. Teslić, u stečaju) u iznosu od 13.282,00 KM, što je stečajni upravnik dužan da prizna te da ispravi tabelu prijavljenih potraživanja i da osporeno potraživanje apelanta u iznosu od 13.282,00 KM uvrsti u opšti red u tabelu prijavljenih priznatih potraživanja.
3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je nad tuženim otvoren stečajni postupak i da je na ispitnom ročištu apelantu priznato potraživanje u visini 8 najnižih plata u RS (u iznosu od 3.050,50 KM) koje je svrstano u viši isplatni red. Prema prijavi potraživanja od 7. februara 2017. godine apelant je tražio platu za period od 28. aprila 2016. do 5. januara 2017. godine u visini od 8.322,00 KM, zatim troškove prevoza na relaciji Doboj-Teslić u visini od 3.520,00 KM i troškove toplog obroka za navedeni period u visini od 1.440,00 KM. Stečajni upravnik je apelantu osporio navedena potraživanja, koja su predmet spora u predmetnom parničnom postupku. Viši privredni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da apelant nije proveo niti jedan materijalni dokaz na osnovu kojeg bi se mogao utvrditi osnov i visina osporenog potraživanja, zbog čega je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i nedokazan pozivom na odredbe čl. 2, 123. i 126. Zakona o parničnom psotupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbe čl. 169. i 174. Zakona o stečaju. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da prema raspravnom načelu koje ima u vidu član 7. ZPP stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Članom 123. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Naime, Viši privredni sud je naveo da saslušanjem apelanta kao parnične stranke u postupku, prvostepeni sud nije mogao utvrditi niti osnov a ni visinu tužbenog zahtjeva. Dokazivanje činjenice koje su navedene u tužbi apelant je trebao dokazivati isključivo na osnovu određene pismene dokumentacije ili putem vještaka finansijske struke kojim dokazom bi se utvrdilo koji iznos na ime neisplaćenih plata apelant potražuje, te naknadu za troškove prevoza i troškove toplog obroka. Apelant u tom pravcu nije provodio nikakve dokaze iako je na njemu bio teret dokazivanja. Viši privredni sud je naveo da se iz spisa predmeta prvostepenog suda ne može vidjeti da je prvostepeni sud odbio dokazne prijedloge apelanta, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu. Naime, na pripremnom ročištu koje je održano 19. septembra 2017. godine apelant nije predložio da se provede vještačenje putem vještaka finansijske struke, zbog čega prvostepeni sud nije mogao po službenoj dužnosti ili samoinicijativno da odredi provođenje tog dokaza, s obzirom da se dokazi izvode isključivo na prijedlog parničnih stranaka. Viši privredni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da se u skladu sa članom 301. stav (3) ZPP obrati za pravnu pomoć nadležnom Sindikatu, radi zastupanja u ovoj pravnoj stvari, te kako nije koristio ovakvu mogućnost to nije osnovan njegov žalbeni navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje. Takođe je naveo da je apelant Potvrdu MUP-a, CJB Doboj, PS Doboj od 30. marta 2016. godine mogao izvesti kao dokaz u toku prvostepenog postupka, te da se u žalbi novi dokazi ne mogu predlagati niti izvoditi s obzirom na odredbe člana 207. ZPP..
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant ističe da je neuka stranka u postupku, da mu prvostepeni sud nije dozvolio da tokom postupka predloži materijalni dokaz potvrdu MUP-a Doboj, kao i to da mu nije dozvolio da se provede vještačenje putem vještaka finansijske struke, a koje prigovore navedene u žalbi nije cijenio drugostepeni sud.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, zaključili da apelant (kao tužilac) u toku postupka nije dokazao osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, slijedom čega su odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovi navodima (kojima je ukazivao na to da mu prvostepeni sud nije dozvolio predlaganje i izvođenje određenih dokaza), jasno obrazložio zbog čega je ocijenio te navode neosnovanim, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević