Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/16 (N. K. i S. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3117/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3117/16, rješavajući apelaciju Nedeljka Komadana i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Komadana i Snježane Komadan podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025646 16 Rev od 3. marta 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Komadan i Snježana Komadan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijeli su 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025646 16 Rev od 3. marta 2016. godine.

2. Apelanti su 7. septembra 2012. godine podnijeli tužbu protiv Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja i sticanja bez osnova.

3. Prema navodima apelanata u tužbi, apelanti su sa tuženim zaključili ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stana, kojim su precizirana prava i obaveze ugovornih strana. Nadalje, apelanti su isplatili kupoprodajnu cijenu i stan im je predat u posjed. Također su naveli da se nisu mogli upisati kao suvlasnici stana budući da tuženi nije obezbijedio uslove za knjiženje stana i predao im relevantnu dokumentaciju, te da tuženi nije uradio dio radova koji su se odnosili na vanjsko uređenje zgrade, termoizolaciju i obezbijedio priključak centralnog grijanja. Po mišljenju apelanata, u konkretnom slučaju se radilo o neispunjenju ugovorne obaveze od strane tuženog, koji je bez pravnog osnova stekao određeni dio novčanih sredstava koje su apelanti uplatili, te da se trebaju primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na sticanje bez osnova u pogledu neizvršene obaveze. Apelanti su takođe tražili ugovornu kaznu, koja je bila predviđena spomenutim ugovorom o udruživanju sredstava i rada.

4. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 025646 12 P od 13. oktobra 2014. godine, utvrđeno je da su apelanti isključivi vlasnici sa dijelom 1/2 stana u poslovno-stambenoj zgradi u Palama, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelanti uknjiže kao suvlasnici u odgovarajućoj nadležnoj evidenciji, obavezan tuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade i neobezbijeđenog priključka na centralno grijanje na zgradi i na ime ugovorne kazne, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

5. Tuženi je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, te je Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) presudom broj 89 1 P 025646 15 GŽ od 19. juna 2015. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda.

6. Tuženi je podnio reviziju protiv presude Okružnog suda.

7. Vrhovni sud je presudom broj 89 1 P 025646 16 Rev od 3. marta 2016. godine, usvojio reviziju, preinačio presude Osnovnog suda i Okružnog suda u dijelu kojim je odlučeno po zahtjevu za utvrđenje prava suvlasništva na stanu, uknjižbu i isplatu na ime ugovorenih a neizvedenih radova, tako što ih je odbio. Presudom je dalje ukinuo navedene presude u dijelu kojim je odlučeno po zahtjevu za plaćanje ugovorne kazne, te u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u navedenom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetno potraživanje apelanata okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. ZOO. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi nije dokazao da je ugovorenu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbi a ni kasnije, pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantima (član 262. stav 2. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanata sastojala u umanjenju vrijednosti nekretnine zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelanata plaćenih radova, koji vid štete apelanti u predmetnoj parnici nisu tražili, niti su na te okolnosti izvodili dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanata bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelanti su tužbama zahtijevali isplatu iznosa na ime vrijednosti neizvršenih radova, koji, s obzirom na izloženo, po ocjeni Vrhovnog suda, nije imalo pravnog osnova, jer to ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO.

Apelacioni navodi

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom, u dijelu kojim su preinačene presude nižestepenih sudova a koji se odnosi na obavezu isplate određenog novčanog iznosa na ime nedovršenih radova na infrastrukturi i neobezbijeđenog priključka na centralno grijanje, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjana obrazloženja za svoja odlučenja. Naime, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radilo o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost nekretnina za radove koje nije izveo. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

Relevantne odredbe

10. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 210. stav 1.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 262. stav 2.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Član 500. stav 1.

Prava kupca koji je blagovremeno obavijestio prodavca o postojanju nedostatka gase se po isteku jedne godine, računajući od dana odašiljanja obavještenja prodavcu, izuzev ako je prodavčevom prevarom kupac bio spriječen da ih upotrijebi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti predmetni postupak i osporenu presudu samo u dijelu koji je izričito osporen u apelaciji, odnosno, u dijelu kojim su preinačene presude nižestepenih sudova a koji se odnosi na obavezu isplate određenog novčanog iznosa na ime nedovršenih radova na infrastrukturi i neobezbijeđenog priključka na centralno grijanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacija proizilazi da apelanti ukazuju da je tuženi u konkretnom slučaju naplatio cjelokupnu vrijednost predmetne nekretnine za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantima, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO), suprotno utvrđenju prvostepenog i drugostepenog suda koji su potraživanje apelanata pravno okvalifikovali kao sticanje bez osnova, koje predviđa odredba člana

210. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju osporene presude. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojim je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

15. Vezano za navode apelanata, kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka u dijelu koji je izričito osporen u apelaciji, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao oko tri i po godine (tužba podnesena 7. septembra 2012. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 3. marta 2016. godine). Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupaka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3117/16 (N. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio