Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3375/18 (N. D.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3375/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3375/18, rješavajući apelaciju Nemanje Dominovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nemanja Dominović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 188933 16 Gž od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nemanja Dominović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 188933 17 Rev od 28. marta 2018. godine kojim je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 188933 16 Gž od 12. maja 2017. godine odbačena. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3247/17 od 11. oktobra 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 188933 16 Gž od 12. maja 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena apelantova žalba i Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 188933 14 P od 30. maja 2016. godine preinačena na način da je obavezan tuženi (S.M.) da apelantu na ime duga isplati novčani iznos od 5.000,00 EUR u protivvrijednosti 9.779,15 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (tj. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu, na ime izvedenih radova i ugrađenog materijala prilikom gradnje porodične kuće tuženog, isplati novčani iznos od 26.889,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom).

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da se obaveže tuženi da mu po osnovu duga (zajma) isplati iznos od 5.000,00 EUR u protuvrijednosti KM, te da mu na ime kupljenog vodoinstalaterskog materijala (zbog izgradnje vikendice tuženog) i na ime izvedenih vodoinstalaterskih radova (takođe na vikendici tuženog) po ugovoru od 1. februara 2008. godine isplati novčani iznos od 26.889,70 KM. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je uvidom u potvrdu od 1. jula 2007. godine utvrdio da je apelant dao novac u iznosu od 5.000,00 EUR izvođaču radova na gradnji vikend kuće tuženog (V. K.), a na ime isplate tih radova, slijedom čega je zaključio da je apelantovo potraživanje za ovaj iznos duga osnovano u smislu odredaba člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na njegovo potraživanje na ime izvedenih radova i ugrađenog materijala prilikom gradnje objekta tuženog u iznosu od 26.889,70 KM, jer na strani apelanta postoji nedostatak aktivne legitimacije. Naime, naveo je da je ocjenom pismenog ugovora od 1. februara 2008. godine, te iskaza svjedoka D. M. i Z. Z. (koji su izvodili vodoinstalaterske radove kao radnici ,,Domino“ d.o.o. Banjaluka na objektu tuženog) proizlazi da apelant kao fizičko lice nije bio nosilac prava po osnovu zaključenog ugovora o djelu, te da ponuda sa predračunom radova sačinjena od strane Domino d.o.o. Banjaluka, koja je upućena tuženom 18. novembra 2008. godine, predstavlja odnos između tuženog i pravnog lica, zbog čega na strani apelanta postoji nedostatak aktivne legitimacije.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3375/18 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio