Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5334/18 (B.M. i O.O.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5334/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-5334/18, rješavajući apelacije B. M. i O. O., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

B. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005650 16 U od 31. maja 2018. godine i O. O. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005647 16 U od 31. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5334/18

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 18. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005650 16 U od 31. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UP-I-03-41-ZKZ-4702/14 od 24. marta 2016. godine. Navedenim rješenjem ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica, Grada Mostara broj UP-I 09-43-1787/05 od 16. aprila 2007. godine i upravna stvar riješena na način da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama (HVO-a) i kao takav apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 58,62 KM, te ostala prava propisana Zakonom. Prava priznata rješenjem počinju od 24. marta 2016. godine i traju dok za to postoje Zakonom propisani uslovi.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporeno rješenje donio po službenoj dužnosti, rješavajući u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta koju je apelant ranije ostvarivao na osnovu rješenja tužene broj UP-1-09-43- 1787/05 od 16. aprila 2007. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, povrede i oboljenja). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporeno rješenje donio na osnovu Nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje broj Z-RVI-KTN-MO-50/15 od 18. novembra 2015. godine. Vrhovni sud je naveo da je navedenim nalazom od 18. novembra 2015. godine utvrđeno da invaliditet apelanta iznosi 40%, VIII grupa i cijeni se po tački 174.b 30%, a tačka 234.a ispod 20% i primjenom člana

10. Pravilnika i člana 11. stav (1) Zakona ispod 20%, jer se radi o bolesti za koju se ne može pouzdano zaključiti da je nastala pod ratnim okolnostima, ali se može zaključiti da su ratni napori uticali na njeno pogoršanje. Vojni invaliditet cijenjen je u mjeri u kojoj je služba u Oružanim snagama pored ostalih faktora mogla uticati na pogoršanje toka bolesti, tako da uz primjenu člana 9. Pravilnika ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi 40%. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je Nalaz i mišljenje od 18. novembra 2015. godine donesen nakon što je izvršen uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, neposredni pregled apelanta i dato obrazloženje da je ranija komisija primijenila tačku 201.b za koju apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja bi pokazala da se radi o diskusherniji neposredno poslije verifikovane traume sa trajnim oštećenjem korjenova L/S plexusa teškog oblika, a kliničkim pregledom funkcionalni status na kičmi i neurološki nalaz u cijelosti je uredan. Vrhovni sud je naveo da je Nalazom od 18. novembra 2015. godine utvrđeno da je ranija komisija primijenila tačku 156. a da nema osnova za njenu primjenu jer je visus uredan, te da je primijenila tačku 234.b (kompleksni PTSP težeg stanja) a da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju po NPS-u nakon 2006. godine, a samim kliničkim pregledom nije pronađen kompleksni PTSP težeg stepena, nego PTSP lakšeg stepena, pa je primijenjena tačka 234.a i isti cjenjen u visini 20%, pa uz primjenu člana 9. Pravilnika, ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi 40%. Vrhovni sud je naveo da je nadležna Ljekarska komisija u Nalazu od 18. novembra 2015. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku, zbog čega Vrhovni sud nalazi da je osporeno rješenje tuženog doneseno u skladu sa navedenim zakonima.

AP-5340/18

4. O. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 18. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 005647 16 U od 31. maja 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-I-03-41-ZKZ-7010/14 od 11. marta 2016. godine. Navedenim rješenjem ukinuto je konačno rješenje Ministarstva za pitanje boraca Mostar, Hercegovačko-neretvanskog kantona broj RL-12-03-43-1276/12 od 15. maja 2012. godine i upravna stvar riješena na način da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60 % vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (Armije R BiH), apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 150,72 KM, te ostala prava propisana Zakonom. Prava priznata rješenjem počinju od 11. marta 2016. godine i traju dok za to postoje Zakonom propisani uslovi.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi osporeno rješenje donio po službenoj dužnosti rješavajući u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, koju je apelant ranije ostvarivao na osnovu rješenja tužene broj RL-12-03-43- 1276/12 od 15. maja 2012. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama). Nadalje je naveo da je osporeno rješenje doneseno i na osnovu Nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za medicinsko vještačenje broj Z-RVI-KTN-MO-51/15 od 18. novembra 2015. godine. Vrhovni sud je naveo da je navedenim nalazom od 18. novembra 2015. godine utvrđeno da invaliditet apelanta iznosi 60%, VI grupa i cijeni se po točki 201.b u visini 50%, a što uz primjenu člana 1. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica iznosi 60%, jer se radi o ratnom vojnom invalidu koji je bio u zarobljeništvu. Nadalje je naveo da je Nalaz od 18. novembra 2015. godine sačinjen uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu, zatim na osnovu neposrednog pregleda apelanta, nakon čega je dato obrazloženje da se u konkretnom slučaju „radi o povredi po točki 20l.b koja je cijenjena i u prethodnom postupku ali ovaj put je cijenjena u visini 60% trajno, primjenom člana 1. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu lječničkih komisija, s obzirom da se radi o ratnom vojnom invalidu koji je bio u zarobljeništvu, a uz dokaz Certifikata MCK. Dakle, Vrhvni sud je naveo da je nadležna Ljekarska komisija u nalazu od 18. novembra 2015. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku, zbog čega Vrhovni sud navodi da je i osporeno rješenje doneseno u skladu sa navedenim zakonima.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5334/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pored navedenog apelanti ističu da nadležna Ljekarska komisija nije pravilno utvrdila stepen njihove invalidnosti. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti u predmetnim apelacijama pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnim apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u tužbi, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5334/18 (B.M. i O.O.) | Sudska praksa | Aktio