Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2125/17 („Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 29. 11. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2125/17

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2125/17, rješavajući apelacije „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 29. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trgovine „Borac“ d.d. Travnik i Mihajla Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9.

marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant „Malbašić“) sa sjedištem u Banjaluci, koga zastupa Aleksandar V. Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176 091 16 Gž od 13. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 176 091 13 P od 15. januara 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2125/17. Apelant „Malbašić“ je podnescima od 14. decembra 2017. godine do 1. oktobra 2018. godine dopunjavao apelaciju.

2. Apelant „Malbašić“ je zajedno s Trgovinom „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik) i Mihajlom Kovačevićem iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant Kovačević, a svi u daljnjem tekstu: apelanti) 4. jula 2017. godine podnio još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje su pobrojane u prethodnoj tački ove odluke. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2798/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, a kojima se osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2125/17 i AP 2798/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2125/17.

4. Odlučujući o zahtjevima apelanta „Malbašića“ za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio dvije odluke kojima je zahtjeve odbio (vidi odluke o privremenim mjerama broj AP 2125/17 od 15. juna i 8. jula 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te tužioca „Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. jula 2017. godine, odnosno 7. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelacije.

6. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 26. jula 2017. godine do 15. maja 2018. godine.

7. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da predsjednik Knežević neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav 1 tačka b) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine koji je zaključen između apelanta Kovačevića (kupac) i apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik (prodavac), na osnovu kojeg je apelant Kovačević stekao pravo vlasništva – posjeda na kupljenom poslovnom prostoru, te je navedenom presudom apelantkinji Trgovini „Borac“ Travnik naloženo da prizna i trpi da se apelant Kovačević uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora Robna kuća u Banjaluci, Trg Krajine bb, ukupne površine 360 m² (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) u javnim evidencijama s dijelom 1/1, te je shodno tome dužna da apelantu Kovačeviću preda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru. U citiranoj odluci, koju je apelant dostavio na uvid, utvrđeno je da je apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik bila vlasnik spornog poslovnog prostora i da predmetni ugovor ispunjava sve uslove za njegovu pravnu valjanost, shodno članu 9 Zakona o prometu nepokretnosti.

10. Iste ugovorne strane (apelant Kovačević i apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik) zaključile su 1. jula 2002. godine dopunski ugovor kojim su dogovorile da se ovjerom dopunskog ugovora smatra da je apelant Kovačević kao kupac preuzeo sporni poslovni prostor u posjed i vlasništvo, te da u njemu može obavljati djelatnosti koje je registrovao kod nadležnih organa, i to bez bilo kakvih daljnjih saglasnosti i izjašnjenja prodavca.

11. Republički javni tužilac u Banjaluci je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv Presude Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Odlučujući o ovom zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gvl-7/02 od 23. avgusta 2002. godine kojom je djelimično usvojio zahtjev i preinačio osporenu presudu u dijelu koji glasi: „…na osnovu kojeg ugovora je tužilac Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru“ tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, te je u preostalom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen i prvostepena presuda potvrđena (da je kupoprodajni ugovor pravno valjan i da je tužilac dužan da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik spornog poslovnog prostora). Vrhovni sud je u obrazloženju presude djelimično prihvatio prigovor javnog tužioca obrazloživši da se pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru nije moglo steći „na osnovu ugovora“, kako je odlučeno osporenom presudom, nego tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

12. Rješenjem Osnovnog suda broj DN-132/03 od 23. januara 2003. godine dopušteno je polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist apelanta Kovačevića.

13. Nakon toga, apelant Kovačević je sporni poslovni prostor prodao pravnom predniku apelanta „Malbašića“ („Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka) kupoprodajnim ugovorom broj OV-20223/05 od 15. decembra 2005. godine. Na osnovu tog ugovora, Osnovni sud je donio Rješenje broj DN-1096/06 od 3. marta 2006. godine kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva u korist apelanta „Malbašića“ s dijelom 1/1, nakon čega je 16. decembra 2005. godine apelant Kovačević apelanta „Malbašića“ uveo u posjed poslovnog prostora, o čemu je sačinjena potvrda.

14. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužilac sporni poslovni prostor (u čijem je posjedu bio sve do 1999. godine kada je drugotuženi preuzeo sporni poslovni prostor na osnovu kupoprodajnog ugovora) dao u zakup firmi „Astral“ d.o.o. Banjaluka na period od dvije godine, i to na osnovu ugovora o zakupu od 12. aprila 2000. godine, a kako navedena firma nakon isteka navedenog roka nije napustila sporni poslovni prostor tužilac je 19. jula 2002. godine pokrenuo parnični postupka protiv navedene firme radi predaje u posjed spornog poslovnog prostora, a nakon što je tužbeni zahtjev usvojen tužilac je pokrenuo i izvršni postupak protiv navedene firme. Kako je tokom izvršnog postupka utvrđeno da se u spornom poslovnom prostoru nalazi apelant „Malbašić“, navedena firma i apelant „Malbašić“ uložili su prigovore osporavajući rješenje o izvršenju, koje je Osnovni sud usvojio i rješenje o izvršenju stavio van snage.

15. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-PŽ-07- 000 310 od 30. januara 2008. godine (koje je bilo predmet apelacionog razmatranja Ustavnog suda u predmetu broj AP 1274/08) kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je usvojen prigovor tako što je apelant „Malbašić“ upućen da svoja prava ostvari u parnici, a u odnosu na firmu „Astral“ drugostepeni sud je ukinuo prvostepeno rješenje, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

16. Odlučujući o apelaciji apelanta „Malbašića“ podnesenoj protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1274/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu prava apelanta „Malbašića“ na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U citiranoj odluci je, između ostalog, navedeno da postoji kršenje prava na imovinu apelanta „Malbašića“ u slučaju kada miješanje u njegovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (član 94 Zakona o zemljišnim knjigama) zaključivši da je samo zemljišnoknjižni izvadak javna isprava kojom se dokazuje pravo vlasništva u situaciji kada nisu stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama, zbog čega, prema istom zakonu, ostaje na snazi obaveza obrazovanja i vođenja knjige položenih ugovora. Detaljnije o tome u citiranoj odluci (op. cit. AP 1274/08 st. od 38 do 48). Osporene presude

17. U odnosu na navedene kupoprodajne ugovore tužilac je 14. aprila 2004. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanata tražeći da se utvrdi da je sporni poslovni prostor njegova imovina, te da se Presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine proglasi nevažećom, odnosno bez pravnog dejstva (v. sp. 2.100.000,00 KM).

18. Odlučujući o postavljenim zahtjevima parničnih stranaka (tužilac u više navrata precizirao tužbu, odnosno mijenjao tužbene zahtjeve), Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, između ostalog, utvrdio da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora zaključeni između apelanata u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine (dva kupoprodajna ugovora koja su precizirana u uvodnim napomenama ove odluke, kao i dopunski ugovor od 21. jula 2002. godine), te je apelantu „Malbašiću“ naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed tužiocu, uz njegovo obavezivanje i na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova, dok je protivtužbeni zahtjev apelanata (v. sp. 200.000,00 KM) kojim su tražili da se utvrdi da je izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banjaluka ništava odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Apelanti su u odgovoru na tužbu istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ističući da je tužilac osnovan nezakonito jer se aktom o tužiočevom osnivanju nije mogao steći kapital apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik kao društva s mješovitim kapitalom u kome je većinom bio privatni kapital. Istaknut je i prigovor nedostatka pasivne legitimacije u pogledu zahtjeva za predaju u posjed spornog poslovnog prostora i naknade štete, pri čemu je posebno istaknuto da je apelant „Malbašić“ upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora, da taj prostor čini jednu cjelinu od 360 m², a ne četiri poslovna prostora na kojima je kao vlasnik 2016. godine upisan tužilac, a budući da se radi o jednoj cjelini, nejasno je kako je tužilac ishodio upis na četiri poslovna prostora. Još je navedeno da je apelant „Malbašić“ legalan i zakonit kupac spornog poslovnog prostora jer je apelant Kovačević kao prodavac na njemu u javnim evidencijama imao upisano pravo vlasništva, s obzirom na to da je polaganje isprava imalo status upisa tog prava, što je Ustavni sud utvrdio u svojim odlukama br. AP 1274/08 i AP 2113/11.

20. Nakon sprovedenog postupka, uvidom u veliki broj dokaza (koji su pobrojani na str. od 6 do 10 obrazloženja), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik nije bila vlasnik spornog poslovnog prostora i da je njime raspolagala protivno zakonskom okviru, te da je slijedom toga sporni kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine ništav, u smislu člana 103 stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prvostepeni sud je naglasio da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od procesa privatizacije, pozvavši se u vezi s tim na odredbu člana 2 Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) kojom je izričito priznato pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji. U tom smislu je još navedeno da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme kada je navedeni zakon bio u primjeni, pa u takvim okolnostima apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik nije mogla raspolagati sa spornim poslovnim prostorom na način kako je to učinila.

21. Nadalje je pojašnjeno da je Direkcija za privatizaciju RS donijela Rješenje broj 1141-01/00 od 28. septembra 2000. godine kojim je utvrđeno da tužilac nije vršio vlasničku transformaciju i da posluje sa sredstvima koja su u cijelosti državno vlasništvo, te je ista direkcija Rješenjem broj 1141-4/99 od 4. jula 2001. godine odobrila program privatizacije tužiočevog državnog kapitala. Takođe se Osnovni sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, i to na član 3 kojim je određeno šta je predmet privatizacije (državni kapital u preduzećima u državnom i mješovitom vlasništvu), te na odredbe člana 3 Zakona o prenosu sredstava iz društvenog u državno vlasništvo, kao i odredbe člana 15, 18 i 19 Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima, koje je citirao, zaključivši da je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da vrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji, koja nisu u privatnom vlasništvu, pa je shodno tome sporni kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine kojim je apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik prodala sporni poslovni prostor apelantu Kovačeviću suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja tog ugovora, što ga čini ništavim u smislu člana 103 ZOO-a.

22. Osim toga, Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik nije bila upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora (ni kao posjednik, niti kao nosilac prava raspolaganja) jer su se u vrijeme zaključenja spornog ugovora sporne nepokretnosti vodile kao društveno vlasništvo s pravom korišćenja u korist Penzijskog zavoda za namještenike u Zagrebu s dijelom 1/1. Kako je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor koji je apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik zaključila 5. avgusta 1999. godine, kojim je sporni poslovni prostor prodala apelantu Kovačeviću, apsolutno ništav, po sili zakona su ništavi i drugi sporni ugovori koji su uslijedili nakon toga (dopunski ugovor i ugovor koji je apelant Kovačević zaključio s pravnim prednikom apelanta „Malbašića“ „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka koji je sudski ovjeren 23. decembra 2005. godine).

23. Potom se Osnovni sud pozvao na odredbe člana 20 Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojima je propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom, dok je odredbom člana 33 ZOVPO-a propisano da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nepokretnostima stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, naglasivši još u vezi s tim da je apelant Kovačević pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru ostvario na osnovu pravosnažne Presude tog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine, a ne na osnovu spornog kupoprodajnog ugovora kao pravnog posla. U vezi s prigovorom apelanata da se u vezi s navedenom presudom kojom je utvrđeno da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine (za koji je u predmetnom postupku utvrđeno da je ništav) radi o presuđenoj stvari, Osnovni sud je istakao da je prigovor neosnovan jer ne postoji ni subjektivni ni objektivni identitet između navedene presude i predmeta konkretne pravne stvari.

24. Prvostepeni sud je još pojasnio da je tužilac (na čijoj se strani tokom postupka kao umješač uključila Republika Srpska) nakon završene privatizacije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, te je svoje pravo upisao u javne evidencije. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da je tužilac u izvodu iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža upisan kao vlasnik poslovnih prostora od 70 m², 142 m², 146 m² i 29 m², i to s dijelom 1/1 po osnovu rješenja Direkcije za privatizaciju, a koji prema nalazu vještaka odgovaraju spornom poslovnom prostoru koji je bio predmet sporne kupoprodaje. Osnovni sud je još istakao da je prednik apelanta „Malbašića“ („Gold export“ d.o.o. Banjaluka) takođe upisan s dijelom 1/1 na spornom poslovnom prostoru, ali kao cjeline u površini od 360 m² (osim na poslovnom prostoru površine 29 m²), i to na osnovu kupoprodajnog ugovora za koji je ovaj sud utvrdio da je apsolutno ništav, tako da se apelant „Malbašić“ ne može smatrati vlasnikom, već samo držaocem spornog poslovnog prostora. Stoga je osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužilac traži predaju u posjed, tako da tužiocu pripada pravo da mu se sporni poslovni prostor vrati u posjed, dakle prostor koji apelant „Malbašić“ bez pravnog osnova drži u posjedu.

25. U vezi s protivtužbenim zahtjevom apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je privatizacija dijela preduzeća tužioca protivna prinudnim propisima i da su prodaja i kupovina državnog kapitala po zaključenim ugovorima o prodaji i kupovini udjela u preduzeću tužioca ranije vlasništvo apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik ništavi pravni poslovi i ne proizvode pravno dejstvo, Osnovni sud je zahtjev odbacio primjenom člana 67 stav (1) tačka 1) ZPP zbog toga što on ne spada u sudsku nadležnost. U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da odluke koje su poslužile kao osnov za donošenje rješenja Direkciji za privatizaciju o odobravanju privatizacije imaju karakter upravnih akata i kao takvi se ne mogu osporavati u parničnom postupku.

26. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe apelanta Kovačevića i apelanta „Malbašića“ djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, dok je žalba apelanata u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovor i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).

27. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tužioca i apelanta „Malbašića“ (apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik i apelant Kovačević nisu izjavili reviziju protiv drugostepene presude, iako je vrijednost pobijanog dijela osporene odluke to dozvoljavala) Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine tužiočevu reviziju usvojio, a reviziju apelanta „Malbašića“ djelimično usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorišćenja poslovnog prostora, kao u i dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu revizija apelanta „Malbašića“ odbijena i prvostepena presuda potvrđena (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).

28. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda utvrdio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se pitanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom vlasništvu, a kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. Revizioni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da su sporni kupoprodajni ugovori koje su apelanti međusobno zaključili ništavi u smislu člana 103 stav 1 ZOO-a, te da shodno tome nastaju i pravne posljedice ništavosti (uspostavlja se stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora). U tom smislu je navedeno da apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik u vrijeme zaključenja ugovora od 5. avgusta 1999. godine nije bila u posjedu spornog poslovnog prostora, već je to bio tužilac, koji je, u međuvremenu, u privatizaciji stekao vlasništvo na njemu, a kako apelant „Malbašić“ trenutno drži u posjedu sporni poslovni prostor na osnovu ugovora koji su proglašeni ništavim u ovom postupku, apelant „Malbašić“ je obavezan da ga vrati tužiocu u posjed.

29. Vrhovni sud je brojne revizione prigovore apelanata ocijenio neosnovanim, pa tako i prigovor presuđene stvari. U vezi s tim prigovorom, Vrhovni sud je naveo da je tačno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 utvrđeno da je kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine pravno valjan, ali da u tom postupku tužilac nije učestvovao kao stranka u postupku, već se parnica vodila između apelanata, što je bitno kod ocjene takvog prigovora, a osim toga u tom postupku se cijenilo samo da li sporni ugovor ispunjava uslove iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, dok materijalnopravni aspekt valjanosti ugovora nije razmatran. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanata da je nejasno kako su sudovi utvrdili da je tužilac vlasnik spornog poslovnog prostora kod činjenice da je korisnik zemljišta na kome je prostor izgrađen Penzijski zavod Zagreb, uz obrazloženje tog suda da je iz nalaza vještaka geodetske struke proizašlo da je tadašnja NDH navedeni zavod upisala kao vlasnika 1942. godine, da je nakon Drugog svjetskog rata i sprovedene nacionalizacije on upisan kao korisnik, dok je naknadni upis koji je izvršen 1942. godine brisan.

30. Potom je Vrhovni sud naveo da je apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik u vrijeme izbijanja ratnih sukoba tokom 1992. godine bila preduzeće u mješovitom vlasništvu pa, suprotno tvrdnjama apelanata, sporni poslovni prostor nije bio privatno vlasništvo apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik, a ni njenih radnika koji su samo imali interne dionice na osnovu kojih se nije moglo steći vlasništvo, odnosno suvlasništvo na nepokretnostima.

31. Vrhovni sud se nadalje pozvao na odredbe Okvirnog zakona (čl. od 2 do 4), te na odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (član 3) i Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (čl. 18 i 18 stav 1) koje je citirao. Nadalje se Vrhovni sud osvrnuo i na odredbe čl. 20 i 33 ZOVPO-a koje je takođe citirao zaključivši da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru nakon okončanja postupka privatizacije, shodno odredbi člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima.

32. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da sudovi koji postupaju u parničnim postupcima nisu nadležni da odlučuju o zakonitosti sprovedenog postupka privatizacije državnog kapitala u preduzećima, te su prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni takođe neosnovanim. Neosnovanim je ocijenjen prigovor apelanata o povredi člana 59 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer su nižestepeni sudovi dozvolili tužiocu da u više navrata povlači tužbene zahtjeve pri čemu nije tražen pristanak tuženih. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da odredbe ZPP ne poznaju termin „povlačenje tužbenog zahtjeva“, već se u citiranoj odredbi pominje termin „povlačenje tužbe“, pri čemu je tužbeni zahtjev samo sastavni dio tužbe, a u konkretnom slučaju tužilac nije povukao tužbu, već je u nekoliko navrata samo mijenjao tužbene zahtjeve, što su nižestepeni sudovi pravilno okvalifikovali kao preinačenje tužbe (član 56 ZPP).

33. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim tvrdnje apelanata da je apelant Kovačević stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru na osnovu pravosnažne odluke Osnovnog suda broj P-8843/99 jer je presudom Vrhovnog suda donesenom povodom izjavljenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti (vidi tačku 8 ove odluke) odbijen zahtjev apelanta Kovačevića za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru na osnovu kupoprodajnog ugovora, budući da se pravo vlasništva stiče upisom u javne knjige (član 33 ZOVPO-a).

34. Potom je Vrhovni sud naveo da okolnost što je Vlada RS 2000. godine donijela odluku kojom sporni poslovni prostor izuzima iz režima zabrane raspolaganja nema uticaj na rješenje predmetnog spora, pri čemu, prema ocjeni tog suda, treba imati u vidu da je ta odluka donesena nakon što je sporni poslovni prostor apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik prodala apelantu Kovačeviću.

35. Neosnovanim je ocijenjen revizioni prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužioca jer se aktivna legitimacija tužioca zasniva na činjenici da je prilikom njegovog osnivanja sporni poslovni prostor ušao u njegova sredstva i da je od maja 1992. godine on bio u njegovom posjedu (sve do 1999. godine kada je apelant Kovačević preuzeo sporni poslovni prostor na osnovu kupoprodajnog ugovora), pa čak i da to nije tako, uknjižba vlasništva na (etažiranim) poslovnim prostorima tužiocu daje legitimaciju za podnošenje zahtjeva u konkretnom slučaju.

36. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i pozivanje apelanata na kršenje principa povjerenja u zemljišne knjige jer apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik nikada nije bila upisana u tim knjigama kao nosilac bilo kakvog prava na spornom poslovnom prostoru, a ni apelant Kovačević to nije uspio ostvariti u svoju korist, osim što je izvršio polaganje isprava na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1999. godine. Osim toga, kako je pojasnio revizioni sud, apelant gubi iz vida da su u upravnom sporu poništene odluke na osnovu kojih je apelantu „Malbašiću“ i apelantu Kovačeviću dozvoljen upis u javne knjige, te da su na osnovu toga brisani svi upisi izvršeni u javnim knjigama u njihovu korist.

37. U dijelu kojim je odlučeno o tužiočevom zahtjevu za isplatu naknade zbog nekorišćenja poslovnog prostora, Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude u tom dijelu zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je, između ostalog, pojašnjeno da su apelant „Malbašić“ i apelant Kovačević sporni poslovni prostor koristili ne samo na osnovu zaključenih kupoprodajnih ugovora već i na osnovu pravosnažne sudske presude kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodaje, a u čijem izvršenju je apelantima „Malbašiću“ i Kovačeviću dozvoljeno polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na kupljenoj stvari, pa shodno tome u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredaba čl. 210 i 219 ZOO-a, već je, prema ocjeni Vrhovnog suda, taj dio tužbenog zahtjeva trebalo riješiti primjenom odredaba čl. 154, 155 i 189 st. 1 i 3 ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelanti u iscrpnim apelacijama tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti hronološki opisuju tok postupka ukazujući istovremeno i na brojne propuste redovnih sudova, koje su detaljno pobrojali u navodima apelacija. Tako se apelacijama, između ostalog, ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti zbog činjenice da se ne poštuju sudska odluka jer u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, pa se u tom smislu apelanti pozivaju na stavove Evropskog suda izražene u brojnim odlukama, između ostalih, Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine, Ruža Jeličić protiv Bosne i Hercegovine i dr. Zatim se ukazuje na kršenje prava na obrazloženu odluku budući da redovni sudovi nisu dali dovoljno jasna obrazloženja za stavove koje zastupaju, pa u tom smislu apelanti traže da Ustavni sud postupi kao u predmetu broj AP 2560/14, odnosno da se ispoštuju standardi koji su primijenjeni u toj odluci. U vezi s tim, apelanti naglašavaju da su redovni sudovi prije svega morali riješiti pitanje pravnog osnova tužbenog zahtjeva, ali je očito da to nisu uradili.

39. Potom ukazuju da je u predmetnom postupku zanemarena praksa Ustavnog suda izražena u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje (između ostalih, Odluku br. AP 351/10 i dr.), te je posebno ukazano na Odluku Ustavnog suda broj AP 1274/09 od 30. maja 2009. godine kojom je usvojena apelacija apelanta „Malbašića“, te utvrđeno kršenje njegovog prava na imovinu u odnosu na sporni poslovni prostor, pri čemu se redovni sudovi nisu ni osvrnuli na citiranu odluku iz koje proizlazi da sporni poslovni prostor predstavlja imovinu apelanta „Malbašića“ jer on navedeni prostor drži u posjedu na osnovu pravno valjanog kupoprodajnog ugovora i rješenja Osnovnog suda kojim je dopušteno polaganje tog ugovora u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava vlasništva. U apelaciji je još citiran i dio obrazloženja iz kojeg proizlazi da apelant „Malbašić“ u odnosu na sporni poslovni prostor posjeduje iustus titulus – pravosnažnu sudsku presudu o tome da je pravno valjan ugovor kojim je kupio sporni poslovni prostor i modus acquirendi – jedini pravno priznat način upisa spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, u konkretnom slučaju knjizi uloženih ugovora. Sve navedeno su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili, te je utvrđeno da su kupoprodajni ugovori ništavi, pri čemu sudovi nisu vodili računa ni o savjesnosti i poštenju ugovornih strana prilikom zaključenja spornih ugovora, posebno da je apelant „Malbašić“ kupoprodajni ugovor iz 2005. godine zaključio s apelantom Kovačevićem koji je u tom trenutku imao ostvareno pravo na polaganje isprava s ciljem sticanja prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, što su redovni sudovi potpuno zanemarili. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu vodili računa ni o tome da je apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik vlasnik spornog poslovnog prostora jer je sporni poslovni prostor otkupila od Zavoda za izgradnju Banjaluka, te u cijelosti izmirila kupoprodajnu cijenu, te da je Upravni odbor apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik u julu 1998. godine donio odluku kojom prodaje poslovne prostore na teritoriji RS, da je prije objavljivanja oglasa o prodaji spornog poslovnog prostora apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik u pismenoj formi ponudila tužiocu da ga kupi, što je tužilac prihvatio, ali u tom trenutku nije imao dovoljno novčanih sredstava, pa je od kupovine odustao, što dovoljno govori da tužilac nikada nije imao nikakva prava na spornom poslovnom prostoru.

40. Zatim se ukazuje na brojne nepravilnosti koje su učinjene u postupku privatizacije koja je u tužiočevom slučaju sprovedena suprotno relevantnom zakonskom okviru, te se u tom smislu apelanti pozivaju na kršenje prava iz člana 7 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti ukazuju da se diskriminacija na teritoriji RS odnosila samo na apelantkinju Trgovinu „Borac“ Travnik, a što jasno potvrđuje i Odluka o izuzimanju zabrane raspolaganja na teritoriji RS od 14. februara 2000. godine kojom je data saglasnost da preduzeća s prostora FBiH mogu prodati svoju imovinu u RS. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

41. U podnesku od 1. oktobra 2018. godine apelant „Malbašić“ je na uvid dostavio Izvod iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža broj 11-952-P-900/13 od 25. novembra 2013. godine iz kog je vidljivo da je prednik apelanta „Malbašića“ „Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka na osnovu kupoprodaje upisan kao vlasnik 1/1 na predmetnom poslovnom prostoru površine 360 m². Apelant „Malbašić“ je dostavio ovaj dokument zbog dezinformacija koje širi tužilac da apelant „Malbašić“ nikada nije bio uknjižen u knjigu uloženih ugovora.

b) Odgovor na apelaciju

42. Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane, odbace kao nedopuštene, i to u odnosu na apelantkinju Trgovinu „Borac“ Travnik i apelanta Kovačevića jer nisu izjavili reviziju protiv drugostepene presude tako da su apelacije dopuštene samo u odnosu na apelanta „Malbašića“. Tako je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda jer je u tim odlukama izražen stav da samo u slučaju kada je neki pravni subjekt upisan u javnim knjigama kao vlasnik nepokretnosti ima pravo da tu nepokretnost proda, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da apelantkinja Trgovina „Borac“ nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik odnosno nosilac nekog drugog prava na nepokretnostima. Vrhovni sud je takođe naveo da nije tačna tvrdnja da se apelant Kovačević na osnovu kupoprodajnog ugovora uknjižio kao vlasnik spornog poslovnog prostora, osim što je izvršio polaganje isprava, te je u tom smislu još navedeno da je ta odluka u upravnom postupku stavljena van snage. Stoga se apelanti ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Potom se Vrhovni sud osvrnuo i na prigovor presuđene stvari na kojem apelanti insistiraju i u apelaciji naglasivši da je u svojoj odluci jasno naveo zbog čega je prigovor neosnovan. U vezi s tim je Vrhovni sud dodatno pojasnio da je za postojanje presuđene stvari bitan uslov da postoji identitet stranaka, a ne samo identitet tužbenih zahtjeva u obje parnice. U ranijoj parnici tužilac nije bio stranka u postupku, pa se stoga nije ostvario uslov za odbacivanje tužbe zbog res iudicata.

43. Okružni sud je istakao da su navodi apelacija neosnovani shodno razlozima navedenim u osporenoj presudi tog suda.

44. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi tog suda, predloživši da se apelacije odbiju.

45. Tužilac je u vrlo iscrpnim odgovorima na apelacije dostavio brojne dokumente, te sve prigovore apelanata ocijenio neosnovanim pozvavši se na praksu Ustavnog suda zauzetu u Odluci broj AP 1164/10, koja je prema njegovoj ocjeni primjenjiva u konkretnom slučaju jer, kako tvrdi, apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik nije bila upisana u javnim evidencijama ni kao vlasnik, ni kao nosilac bilo kojeg drugog prava na spornom poslovnom prostoru. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

46. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

47. U Zakonu o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj.

Član 94.

Knjiga položenih ugovora, uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulirano obrazovanje i vođenje ove knjige, ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.

48. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje) sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 67. stav (1) tačka 4) (1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena.

49. U Zakonu o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 37/12, 14/14 – OUS i 44/15), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 4.

Svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan je da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku.

Član 6.

Sudovi štite prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost i osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

Član 7.

Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom.

Član 8.

Odluke sudova Republike Srpske su obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

50. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

51. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacija br. AP 2125/17 i AP 2798/17 u odnosu na apelanta „Malbašića“

52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine (stav 1 izreke presude koji je postao pravosnažan) protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant „Malbašić“ primio je 15. maja 2017. godine, a apelacije su podnesene 30. maja odnosno 4. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u odnosu na apelanta „Malbašića“ ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u odnosu na apelanta „Malbašića“ ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost apelacije broj AP 2798/17 u odnosu na apelantkinju Trgovinu „Borac“ Travnik i apelanta Kovačevića

54. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik i apelant Kovačević zajedno s apelantom „Malbašićem“ podnijeli apelaciju broj AP 2798/17 Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda u dijelu koji je postao pravosnažan, a da prethodno nisu iskoristili mogućnost da, u skladu s odredbama člana 237 st. 1 i 2 ZPP, u propisanom roku i sami izjave reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je reviziju u konkretnom slučaju izjavio samo apelant „Malbašić“, pa su na taj način apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik i apelant Kovačević propustili mogućnost da se o njihovim revizionim prigovorima izjasni Vrhovni sud. Stoga, propuštanjem korišćenja vanrednog pravnog lijeka koji je u okolnostima konkretnog slučaja bio na raspolaganju navedenim apelantima nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija u odnosu na apelantkinju Trgovinu „Borac“ Travnik i apelanta Kovačevića ne može razmatrati.

56. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. VII.Meritum

57. Apelant „Malbašić“ pobija osporene presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 7 Evropske konvencije.

58. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

59. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

60. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

61. U vezi s navodima apelanta „Malbašića“ o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Međutim, kako je u svojoj praksi dosljedno ukazivao, zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

62. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.

63. Potom, Ustavni sud ukazuje i na to da, s obzirom na apelacione prigovore, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

64. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni prigovor odnosi na kršenje principa res iudicata. Apelant „Malbašić“ tvrdi da redovni sudovi nisu imali ovlašćenje da ponovo ispituju pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora od 5. avgusta 1999. godine budući da je o tom pitanju Osnovni sud već donio pravosnažnu odluku kojom je utvrdio da je kupoprodajni ugovor pravno valjan (pravosnažna presuda Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine). Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u ovom postupku upustili u ponovno ispitivanje pravne valjanosti tog kupoprodajnog ugovora utvrdivši da je ništav shodno članu 103 stav (1) ZOO-a. U vezi s tim, redovni sudovi su zaključili da je kupoprodajni ugovor ništav zato što je zaključen suprotno Okvirnom zakonu, pri čemu je utvrđeno da apelantkinja Trgovina „Borac“ Travnik kao prodavac u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bila upisana kao vlasnik, ni kao nosilac bilo kojeg drugog prava na spornom poslovnom prostoru. Shodno takvom utvrđenju, redovni sudovi su utvrdili ništavost i ostalih ugovora koji su naknadno zaključeni (vidi uvodne napomene). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu i odredbe čl. 20 i 33 ZOVPO-a na osnovu kojih su zaključili da je tužilac stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru nakon okončanja postupka privatizacije.

65. Ustavni sud posebno zapaža da je apelant „Malbašić“ tokom čitavog postupka ukazivao na okolnost da je o pitanju pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora već odlučeno s obzirom na pravosnažnu Presudu Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine, kojom je utvrđena pravna valjanost ugovora. Međutim, redovni sudovi su istaknuti prigovor ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da se ne radi o presuđenoj stvari budući da za to nisu ispunjeni određeni uslovi (identitet stranaka, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja). U tom smislu je navedeno da tužilac (Krajina Borac) nije učestvovao kao stranka u tom postupku, te da se u toj parnici valjanost ugovora cijenila samo sa formalnopravog aspekta, u smislu člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, dok materijalnopravni aspekt ugovora nije bio predmet odlučivanja iz kog razloga se nije mogla primijeniti odredba člana 67 stav (1) tačka 4) ZPP.

66. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija, prije svega, otvara pitanje ozbiljnog kršenja prava na pravnu sigurnost kao osnovnog načela na kojem počiva jedno demokratsko društvo. Naime, jedno od osnovnih obilježja vladavine prava je načelo pravne sigurnosti koje zahtijeva, inter alia, da se tamo gdje su sudovi konačno odlučuli o nekom pitanju njihova odluka ne smije dovoditi u pitanje (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Brumᾰresku protiv Rumunije, aplikacija br. 28342/95,st. 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 41183/02, st. 44, ECHR 2006). Ustavni sud podsjeća da pravna sigurnost pretpostavlja poštovanje načela res iudicata, odnosno načelo presuđene stvari. Dakle, pravosnažna sudska odluka ne smije se dovoditi u pitanje osim u zakonom predviđenim slučajevima. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Ryabykh protiv Rusije (vidi Evropski sud, presuda od 24. jula 2003. godine, aplikacija broj 52854/99) utvrdio povredu prava na pravično suđenje ističući da je jedna od fundamentalnih odlika vladavine prava načelo pravne sigurnosti koje u okviru redovnog sudstva podrazumijeva, između ostalog, da se jednom donesena pravosnažna odluka ne smije dovoditi u pitanje.

67. Ustavni sud podsjeća i na relevantne odredbe Zakona o sudovima RS koje propisuju da svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku (član 4), da sudsku odluku može preispitati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom (član 7), te da su odluke sudova Republike Srpske obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine (član 8).

68. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno da je pravno valjan kupoprodajni ugovor od 5. avgusta 1999. godine koji je zaključen između apelanta Kovačevića (kupac) i apelantkinje Trgovine „Borac“ Travnik (prodavac), te je navedenom presudom apelantkinji Trgovini „Borac“ Travnik naloženo da prizna i trpi da se apelant Kovačević uknjiži kao vlasnik spornog poslovnog prostora u javnim evidencijama s dijelom 1/1, te je shodno tome obavezana da apelantu Kovačeviću preda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru (vidi uvodne napomene).

69. Ustavni sud ponovo ukazuje da je pravosnažna sudska odluka snažno i, trebalo bi biti, pouzdano sredstvo za postizanje pravne sigurnosti, pri čemu ona djeluje kako u interesu stranaka tako i u javnom interesu, te sprečava mogućnost donošenja o istoj pravnoj stvari suprotnih sudskih odluka, a time i rušenja ugleda pravosuđa. Dakle, postoji pravosnažna presuda Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora, koji su redovni sudovi u predmetnom postupku osporenim odlukama proglasili ništavim, u smislu člana 103 stav (1) ZOO-a.

70. Činjenicu da pravosnažna presuda Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine postoji i da ona ni redovnim ni vanrednim pravnim lijekovima nije stavljana van snage (makar u dijelu pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora), bez obzira na to da li se redovni sudovi s njom slažu ili ne, morali su poštovati redovni sudovi u predmetnom postupku, kako to jasno propisuje član 4 Zakona o sudovima RS i kako to nalaže načelo pravne sigurnosti. Navedeno stoga što se sudska odluka jednog suda može preispitivati samo pravnim lijekovima, kako to propisuje član 7 istog zakona. Usto, budući da je presuda Osnovnog suda od 19. oktobra 1999. godine postala pravosnažna, ona se kao takva mogla preispitivati samo vanrednim pravnim sredstvima, a nikako u drugom sudskom postupku.

71. Potom, Ustavni sud podsjeća da na pravnu konfuziju do koje je došlo donošenjem osporenih presuda u predmetnom postupku ukazuje i činjenica da Presuda Osnovnog suda broj 8843/99 od 19. oktobra 1999. godine, koja i dalje egzistira u pravnom prostoru, zapravo predstavlja i dalje valjan pravni osnov (iustus titulus) za sticanje vlasništva na spornom poslovnom prostoru. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Ustavnog suda izražen u tački 40 već citirane odluke AP 1274/08 (koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno zanemarili) u kojoj je navedeno „u konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na to da apelant u odnosu na sporni poslovni prostor posjeduje iustus titulus – pravosnažnu sudsku presudu (Presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine) o tome da je pravno valjan ugovor kojim je kupio poslovni prostor, a posjeduje i modus acquirendi – jedini pravno priznati način upisa predmetnog poslovnog prostora u zemljišne knjige, u konkretnom slučaju knjigu položenih ugovora.“ U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da u pravnom prostoru egzistiraju dvije potpuno oprečne sudske odluke koje isključuju jedna drugu, s tim što je pravosnažna presuda Osnovnog suda donesena ranije i koja se, u smislu člana 4 Zakona o sudovima, morala poštovati, a koja je već proizvela pravne posljedice, pa je postupanje redovnih sudova u predmetnom slučaju dovelo do pravne nesigurnosti, odnosno kršenja principa pravne sigurnosti.

72. Za Ustavni sud je takođe neprihvatljivo, pored činjenice da redovni sudovi nisu poštovali presudu kojom je pravosnažno riješeno pitanje pravne valjanosti jednog ugovora, i to što su valjanost ugovora iz tačke 12 ove odluke riješili tako što su bez posebnog obrazloženja utvrdili da je i taj ugovor ništav. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata (posebno utvrđenja iz Odluke AP 1274/08) zapaža da je apelantu Kovačeviću, nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora od 5. avgusta 1999. godine, čija je pravna valjanost utvrđena pravosnažnom presudom, dopušteno polaganje isprava u knjigu položenih ugovora u okolnostima kada nisu bile stvorene pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Ustavni sud je upravo u Odluci broj AP 1274/08 utvrdio da u takvim okolnostima knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade, u smislu člana 94 Zakona o zemljišnim knjigama zaključivši da u takvim okolnostima upis u zemljišnu knjigu nije jedina javna isprava kojom se dokazuje pravo vlasništvo. Imajući to u vidu, redovni sudovi su zanemarili da je pravni prednik apelanta „Malbašić“ („Gold export-import“ d.o.o. Banjaluka) sporni poslovni prostor kupio od vlasnika apelanta Kovačevića koji je na spornom poslovnom prostoru ishodio pravo jednako upisu prava u zemljišne knjige, pa se taj pravni odnos nije mogao riješiti automatizmom na način na koji su to učinili redovni sudovi u konkretnom slučaju, uz zanemarivanje navedenih okolnosti. Prema ocjeni Ustavnog suda, pravnu valjanost ugovora koji su zaključili apelant Kovačević i pravni prednik apelanta „Malbašića“ trebalo je sagledati kroz prizmu savjesnosti i poštenja, odnosno povjerenja u zemljišne knjige, odnosno povjerenja u knjigu položenih ugovora, shodno članu 94 Zakona o zemljišnim knjigama. Za Ustavni sud je stoga obrazloženje redovnih sudova da je i taj ugovor ništav bez bilo kakvog detaljnijeg obrazloženja neprihvatljivo.

73. Ustavni sud zapaža da su se tokom predmetnog parničnog postupka činjenične okolnosti u javnim evidencijama mijenjale, tako da je tužilac tokom trajanja predmetnog postupka nakon privatizacije (tužilac je predmetni postupak pokrenuo u aprilu 2004. godine) ishodio upis prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade (etažiranim poslovnim prostorima) za koje je vještak građevinske struke utvrdio da se radi o spornom poslovnom prostoru na kojem je pravni prednik apelanta „Malbašića“ ishodio upis u javnoj evidenciji 2013. godine, što je vidljivo iz naknadno dostavljenog izvoda iz knjige uloženih ugovora. Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo na koji način je došlo do promjene upisa u javnim evidencijama na spornom poslovnom prostoru, ali je vidljivo da je tokom predmetnog postupka paralelno vođen i upravni postupak, odnosno upravni spor. Međutim, Ustavni sud naglašava da nije u mogućnosti da u ovoj odluci iznosi bilo kakav stav o tom postupku, odnosno odlukama koje su eventualno donesene u tom postupku, jer predmet apelacionog razmatranja nisu odluke kojim je apelantu „Malbašiću“ osporeno pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, shodno izvodu iz javne evidencije koji je apelant „Malbašić“ naknadno dostavio na uvid.

74. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi te novonastale okolnosti uzeli u obzir prilikom odlučenja, kao i činjenicu da je apelant okončao postupak privatizacije. Međutim, Ustavni sud smatra da se sporne činjenične i pravne okolnosti u konkretnom slučaju nisu mogle riješiti kroz prizmu privatizacije, niti novonastalih okolnosti u javnim evidencijama, kao što su to redovni sudovi učinili, budući da je u konkretnom slučaju pitanje načela pravne sigurnosti u kontekstu postojanja pravosnažne sudske odluke o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je u ovom postupku proglašen ništavim bilo pitanje od odlučnog značaja koje je trebalo ispitati. Stoga, u takvim okolnostima ni tužiočevo pozivanje u odgovoru na apelaciju na praksu Ustavnog suda u predmetima koji se tiču privatizacije nije relevantno.

75. Imajući u vidu sve navedeno, budući da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost u kontekstu nepoštovanja pravosnažne sudske odluke kao segmenta prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

76. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja prava na imovinu (vidi, op. cit. AP 1274/08, tačka 38) jer je osporenom presudom došlo do nezakonitog miješanja u imovinu apelanta „Malbašića“ budući da je u predmetnom postupku apelantu „Malbašiću“ osporen valjan pravni osnov za upis vlasništva na spornom poslovnom prostoru, a to je pravosnažna presuda Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine kojom je utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora koji je u predmetnom postupku proglašen ništavim, a pravosnažna sudska odluka se ne može preispitivati u drugom postupku budući da načelo pravne sigurnosti to ne dopušta, ali i član 7 Zakona o sudovima RS (vidjeti relevantne propise).

77. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali prigovori

78. S obzirom na prethodno izneseni zaključak o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelacione prigovore koji se odnose na kršenja prava iz člana 7 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

79. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažne presude koja je proizvela pravne posljedice, a takva okolnost je dovela do toga da u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, što je dovelo do pravne konfuzije i kršenja osnovnih načela pravne sigurnosti.

80. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka m), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

81. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2125/17 („Malbašić Company“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio