Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2703/16 („Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd, A. K. i Ž. K. iz Banja Luke)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Kleveta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Sloboda izražavanja
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2703/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2703/16, rješavajući apelaciju „Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd, Anđelka Kozomare i Željke Knežević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 026484 15 GŽ od 25. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 026484 13 P od 27. oktobra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ringier Axel Springer“ d.o.o. Beograd, Anđelko Kozomara i Željka Knežević iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantkinja, odnosno apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 27. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 026484 15 GŽ od 25. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 026484 13 P od 27. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Radomira Bataka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 3. maja 2018. godine, a tužilac 14. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanata radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 89 1 026484 13 P od 27. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 026484 15 GŽ od 25. decembra 2015. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojen. Naime, u stavu 1 navedene presude obavezani su apelanti da solidarno isplate tužiocu iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude, te je obavezan prvoapelant da izreku presude objavi u dnevnom listu „Euro Blic“ izdanje za Republiku Srpsku, i to na naslovnoj strani navedenog lista i da isplati troškove postupka u iznosu od 2.122,31 KM. U stavu 2 iste presude je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa u pogledu isplate zatezne kamate počev od 23. januara 2013. godine kao dana podnošenja tužbe kao neosnovan.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac svoj zahtjev za naknadu štete prema apelantima zasnovao na tekstu koji je objavljen 28. novembra 2012. godine u dnevnoj novini „Euro Blic“ iznošenjem neistina u članku objavljenom na naslovnoj strani pod nazivom „Policajci pretukli vlasnika lokala“. U tužbi je dalje navedeno da je na stranici 13 istih novina pod naslovom „Došli zbog buke, pa prebili vlasnika kafića“, trećeapelantkinja kao novinarka, drugoapelant kao glavni i odgovorni urednik omogućio, a prvoapelant objavio tekst u kojem je oklevetao tužioca. Dalje se ističe da je u podnaslovu teksta navedeno: „Mladen Cicović (29) iz Pala prijavio je Unutrašnjoj kontroli MUPRS trojicu paljanskih policajaca koji su ga, kako tvrdi, pretukli ispred njegovog kafića 'Insomnia'. On će podnijeti i privatnu tužbu protiv policajca Dragana Pandurevića, tužitelja i Nenada Tadića jer su mu bez ikakvog razloga nanijeli teške povrede, a onda 12 časova držali u policijskoj stanici ozloglašenoj ćeliji br. 6.“ U tekstu je dalje, kako se navodi u tužbi, istaknuto da su „navedeni policajci došli pred lokal Cicović Mladena oko 1.30 časova, gdje je Cicović slavio 29. rođendan, pa pošto im Cicović nije odmah otvorio vrata lokala prilikom otvaranja vrata od lokala isti su ga počeli udarati i time mu nanijeli teške povrede. Od udaraca Cicović Mladenu je prebijena bubna opna i isti je imao krvi u mokraći, radi čega je prijavio pomenute policajce Unutrašnjoj kontroli MUPRS“. Budući da tužilac, kako navodi u tužbi, nije radio u periodu kada se, prema tvrdnjama Cicovića, dogodio predmetni incident, tužilac je istakao da su ga apelanti klevetali i na taj način nanijeli veoma jake duševne bolove i povrijedili čast i ugled koji uživa kao policajac na Palama jer su tim napisima iznijeli čiste neistine, te je predložio da se apelanti obavežu na isplatu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog duševnih bolova koji su mu prouzrokovani klevetom.

7. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, utvrdio da su apelanti u dnevnom listu „Euro Blic“ za Republiku Srpsku 28. novembra 2012. godine u broju 5677 na prvoj strani objavili naslov „Policajci pretukli vlasnika lokala“ sa podnaslovom „Još jedna prijava protiv paljanskih čuvara reda“. U objavljenom tekstu na prvoj stranici se navodi da je „Mladen Cicović (29) iz Pala prijavio Unutrašnjoj kontroli MUPRS trojicu policajaca koji su ga, kako tvrdi, pretukli ispred njegovog kafića 'Insomnia'. On će podnijeti tužbu protiv Dragana Pandurevića, tužitelja i Nenada Tadića jer su mu bez ikakvog razloga nanijeli teške tjelesne povrede, a onda 12 časova držali u policijskoj stanici ozloglašenoj ćeliji broj 6“. Na strani 13 navedenog lista, kako dalje ističe prvostepeni sud, istaknut je naslov sa velikim slovima „Došli zbog buke pa prebili vlasnika kafića“, a iznad toga podnaslov „Nova prijava protiv paljanskih policajaca“, a kao autor teksta je navedena trećeapelantkinja. Osnovni sud je u nastavku obrazloženja (na str. 3 i 4) prenio sporni tekst u kojem je, između ostalog, navedeno „[...] da je portparol CJB Istočno Sarajevo Danka Tešić izjavila da će Unutrašnja kontrola ispitati drugu stranu priče i istragom utvrditi šta se tačno desilo, da li ga je policija pretukla kako je isti izjavio [...]“.

8. Cijeneći sadržaj objavljenog spornog teksta, te iskaze tužioca i trećeapelantkinje, kao i iskaze svjedoka Ranka Mrdića, te uvida u materijalnu dokumentaciju (raspored službe za dan 16/17 novembar 2012. godine koji je izdala Policijska stanica Pale), Osnovni sud je zaključio da tužilac nije bio učesnik predmetnog događaja, a koji se opisuje u dnevnom listu „Euro Blic“ od 28. novembra 2012. godine. Naime, taj sud je istakao da je trećeapelantkinja u svojoj izjavi datoj u svojstvu parnične stranke istakla da je kontaktirala portparolku CJB Istočno Sarajevo Danku Tešić koja je potvrdila da je stigla prijava o događaju oštećenog lica Mladena Cicovića, koji je prijavio trojicu policajaca, ali da je u toku provjera prijave. Osnovni sud naglašava da u konkretnom slučaju treba razlikovati činjenicu same prijave oštećenog lica koji identifikuje policajce i čija imena se objavljuju u novinama od izjave portparolke koja potvrđuje da je stigla prijava protiv tri policajca iz PS Pale i da se istražuje. Dakle, kako zaključuje sud, portparolka CJB Istočno Sarajevo nije potvrdila umiješanost imenovanih policajaca u događaj.

9. Osnovni sud dalje ističe da je trećeapelantkinja kao autorka teksta primljenu informaciju od oštećenog prenijela bez potrebne doze pažnje, koju je trebalo provjeriti s ciljem njene istinitosti. Trećeapelantkinja je istakla, kako dalje navodi sud, da je izjava koju je oštećeni dao bila kategorična, spominjao je imena aktera događaja i nije imala razloga da sumnja, međutim, kako ističe sud, portparolka CJB Istočno Sarajevo je navela da se prijava odnosi na trojicu policajaca iz PS Pale ne navodeći imena prijavljenih, niti da se radi o istim licima koje navodi oštećeni. Iz navedenog, kako dalje ističe sud, slijedi da za objavljenu informaciju nije izvršena provjera, odnosno da druga strana nije potvrdila informaciju oštećenog, te je izostala pažnja s kojom je autor teksta morao provjeriti istinitost podataka koje je dao oštećeni, pri tome imajući u vidu činjenicu da je oštećeni iste imenovao navodeći „da se u Palama svi međusobno poznaju“, što je, prema ocjeni suda, nedovoljno za utvrđivanje identiteta policajaca. Sud je zaključio da je trećeapelantkinja olako i bez nužne pažnje prihvatila informaciju oštećenog i objavila je, a da nije dobila potvrdu od druge strane, a drugoapelant kao odgovorni urednik očigledno nije smatrao da postoji nedostatak pažnje i da činjenice nisu na adekvatan i uvjerljiv način provjerene. Dalje je Osnovni sud obrazložio da je iz materijalnih dokaza utvrđeno da tužilac nije bio učesnik predmetnog događaja, a što potvrđuje i raspored službe na dan 16/17 novembar 2012. godine, da su u mobilnoj patroli te večeri bili Pandurević, Batković i Tadić, a da je tužilac bio na godišnjem odmoru. Iz informacije koju je dobio autor teksta, Osnovni sud je ocijenio da informacija nije prenijeta uz primjenu potrebne pažnje i bez potrebne provjere jer informacija koju je dobio od druge strane, tj. od portparolke CJB Istočno Sarajevo, ne ukazuje na činjenicu da su imenovani policajci pretukli vlasnika lokala, već samo informaciju da je stigla prijava za trojicu policajaca s Pala i da se ona provjerava.

10. Sud je dalje istakao da nisu sporni navodi apelanata da je o spornom događaju pisano i u drugim medijima, ali, kako se dalje navodi, u spornom tekstu se ne navodi da se prenosi događaj iz već objavljenog teksta u drugim medijima, a što se treba jasno naznačiti ukoliko je to slučaj. Na kraju, taj sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neistinitom izražavanju nepažnjom u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) jer se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj identifikaciji tužioca da je učestvovao u događaju od 16/17 novembra 2012. godine. Tužilac je oklevetan jer je označen kao lice koje je prebilo vlasnika lokala, a da pri tome nije učestvovao u događaju niti bio prisutan, a prema odredbi člana 5 ZZK, kako dalje ističe sud, odgovornost za naknadu štete postoji i u slučaju nepažnje jer sud cijeni da apelanti nisu u cijelosti postupili s potrebnom pažnjom i obaveznom provjerom primljenih informacija. Cijeneći izražavanje u objavljenom članku, sud smatra da se ono odnosi na pitanja od javnog interesa, odnosno pitanja o djelovanju i radu policajaca, što uglavnom izaziva veliku pažnju i interes javnosti, pa time objavljivanje ovakvih informacija treba smatrati značajnim za javnost i s velikom pažnjom utvrđivati istinitost događaja i objektivnost, i kao takve objavljivati upravo iz razloga značaja djelatnosti kojom se policajci bave zbog javnog interesa i interesa građana. Predmetnim člankom apelanti su tužioca klevetali jer su ga u javnosti identifikovali u negativnom kontekstu, te na taj način povrijedili njegova nematerijalna dobra, čast i ugled.

11. Prilikom odlučivanja o visini nastale štete, sud je imao u vidu odredbe člana 127 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i član 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 10 ZZK, te dosudio tužiocu iznos od 2000,00 KM. Sud je utvrdio da su neistinite činjenice objavljene u spornom tekstu naškodile ugledu tužioca, a cijeneći iskaz tužioca i svjedoka Ranka Mrdića zaposlenog u PS Pale da je povreda ugleda dovela do duševnog bola. Naime, sud je utvrdio da se radi o ličnosti koja ima ugled u sredini u kojoj radi, da je cijenjen i omiljen među kolegama, da svoj posao obavlja profesionalno i u skladu sa zakonom, da protiv njega nije nikada vođen disciplinski postupak zbog povrede radne obaveze, pa zaključuje da je iznošenje neistine u spornom članku naškodilo ugledu tužioca i dovelo do duševnog bola i nanošenja nematerijalne štete.

12. Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju apelanti prenijeli neistinitu informaciju o tužiocu, te da je taj sud pravilnom primjenom člana 5 ZZK udovoljio tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Okružni sud citira odredbe čl. 5 i 6 ZZK, te ističe da tužilac nije bio učesnik događaja koji je opisan u tekstu objavljenom u dnevnim novinama „Euro Blic“ 28. novembra 2012. godine, te je pravilan zaključak prvostepenog suda da postoji odgovornost apelanata. Stoga se, kako navodi Okružni sud, ne mogu prihvatiti navodi apelanata da se u konkretnom slučaju radi o iznesenom mišljenju koje nema obilježje klevete, pa samim tim ni odgovornost za izneseno mišljenje. Okružni sud, takođe, nije prihvatio žalbene navode da je informacija koja je objavljena u spornom tekstu prenesena iz izvještaja portparolke CJB Istočno Sarajevo budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je portparolka CJB Istočno Sarajevo označila tužioca kao učesnika kritičnog događaja. Prvostepeni sud je, kako zaključuje Okružni sud, ocjenom provedenih dokaza, cijeneći iskaz saslušanog svjedoka Ranka Mrdića, te iskaz tužioca datog u svojstvu parnične stranke, pravilnom primjenom odredbi člana 200 ZOO odlučio o visini tužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

14. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti ukazuju da su prenesene istinite informacije koje su dobijene od obje strane. Činjenica da je oštećeni Cicović pogrešno identifikovao tužioca ne može se tumačiti kao prenošenje neistine od strane apelanata jer su istinito prenijeli izjave Cicovića i portparolke CJB Istočno Sarajevo. Apelanti dalje ističu da se u tekstu navodi da u CJB Istočno Sarajevo imaju drugu priču u odnosu na izjavu Cicovića i da je autorka teksta navela da je „portparol CJB Istočno Sarajevo Danka Tešić izjavila da će Unutrašnja kontrola ispitati drugu stranu priče i istragom utvrditi šta se tačno desilo, da li je policija pretukla oštećenog. [...]“. Apelanti smatraju da osporene presude, osim paušalnog zaključka suda povodom tačnosti sporne informacije, uopšte ne sadrže obrazloženje o tome koji dio te informacije nije tačan i koji dio informacije predstavlja klevetu kojom se nanosi šteta tužiocu. Predmetna informacija, kako dalje navode apelanti, očigledno sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica (oštećenog Cicovića i portparolke CJB Istočno Sarajevo), a pored toga ta ista informacija je već ranije bila objavljena u dnevnom listu „Avaz“ i na internet portalu „korona onlajn“ pa se u konkretnom slučaju radi o informacijama koje su već objavljene.

15. Apelanti smatraju da se sud nije bavio standardima dokazivanja, na šta upućuju standardi iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, odnosno tužilac je bio u obavezi dokazati, a sud u presudi obrazložiti zašto je legitimno ograničiti slobodu izražavanja apelanata, te koju štetu je tužilac pretrpio nakon sporne informacije i u kojem obimu, koliko je trajala i u čemu se ogledala. Iznošenje eventualno neistinitih činjenica nije dovoljno za zaključak da je šteta i nastala jer se šteta može dosuditi samo ako to okolnosti slučaja zahtijevaju, odnosno ako je na objektivan način zaista utvrđeno da je šteta i nastala. Apelanti smatraju da tužilac nije dokazao ni osnovanost ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva na način kako to predviđa čl. 154, 155 i 200 ZOO. Apelanti na kraju zaključuju da je očigledno da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene i zloupotrebe materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, te da je u konkretnom slučaju izostalo adekvatno obrazloženje i utemeljenje za odluku u pogledu određivanja visine naknade nematerijalne štete, što ostavlja utisak proizvoljnosti suprotno garancijama iz člana 6 Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je istakao da ostaje pri navodima datim u osporenoj presudi, te da cijeni da su apelacioni navodi neosnovani jer taj sud nije prekršio prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se neosnovano pozivaju.

17. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelanata neosnovani, da je tražio sudsku zaštitu jer je oklevetan bez ikakvog povoda, te predložio da se apelacija odbije jer ne postoje elementi koji bi išli u prilog tvrdnji apelanata, a koji su postupali nesavjesno i u javnom glasilu iznosili netačne informacije što je štetilo njegovom ugledu.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

Izuzeci od odgovornosti (1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili prenositi izražavanje, ili iznositi ili prenositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili prenošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerojatnosti da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili preneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade, u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10.(2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praskom Evropskog suda za ljudska prava.

Obaveza ublažavanja Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete Član 11. stav (1) (1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 026484 15 GŽ od 25. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 12. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13 Evropske konvencije.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužiocu nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informisanja - štampe.

27. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opšti principi

30. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se uz ograničenja iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuje kao pravilo ili ga negira kao puku deklaraciju.

31. Evropski sud je takođe ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je prekršen član 10 Evropske konvencije odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Takođe se mora utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna s drugom: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

32. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprečavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopštiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe prenijeti takve informacije i ideje već je i pravo javnosti dobiti takve informacije. Član 10 Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak i provokacije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

33. Takođe, član 10 Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje „dužnosti i obaveze“ koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

34. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10 stav 2 Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

35. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja jer su njima oni obavezani da tužiocu zbog navoda iz spornog teksta kojim su mu narušili ugled i čast isplate naknadu na ime nematerijalne štete.

36. Zatim, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu ZZK, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.

37. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.

38. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužiocu nadoknade štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju pravične ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

39. U vezi s pitanjem postojanja „hitne društvene potrebe“, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama analizirali sporni tekst pod naslovom „Policajci pretukli vlasnika lokala“ u kojem su apelanti prenijeli izjavu Mladena Cicovića s Pala u kojoj je navedeno da ga je tužilac pretukao, te je u vezi s tim navedeno: „Mladen Cicović (29) iz Pala prijavio je Unutrašnjoj kontroli MUPRS trojicu paljanskih policajaca koji su ga, kako tvrdi, pretukli ispred njegovog kafića 'Insomnia'. On će podnijeti i privatnu tužbu protiv policajca Dragana Pandurevića, tužitelja i Nenada Tadića jer su mu bez ikakvog razloga nanijeli teške tjelesne povrede, a onda 12 časova držali u policijskoj stanici u ozloglašenoj ćeliji broj 6.“ Ustavni sud prihvata zaključak redovnih sudova da ovaj dio spornog teksta predstavlja činjenične navode, a ne vrijednosne sudove.

40. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5 ZZK. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo obiman dokazni postupak u vezi sa sadržajem spornog teksta, konkretno njegovom (ne)istinitošću. Ustavni sud prihvata u cijelosti stav redovnih sudova da istinitost činjeničnih navoda iz spornog teksta apelanti nisu dokazali, niti su prije prenošenja ovih informacija preduzeli razumne korake da provjere istinitost tih navoda, osim što se brane tvrdnjama da su zapravo samo doslovno i istinito prenijeli izjavu oštećenog Mladena Cicovića i portparola CJB Istočno Sarajevo, što apelante, shodno članu 5 Zakona o zaštiti od klevete, ne ekskulpira od odgovornosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je trećeapelantkinja kontaktirala portparolku CJB Istočno Sarajevo Danku Tešić koja je izjavila da će „Unutrašnja kontrola ispitati i drugu stranu priče i istragom utvrditi šta se tačno desilo da li ga je policija pretukla kako je on izjavio [...]“. Dakle, iz navedenog proizlazi da portparolka CJB Istočno Sarajevo nije potvrdila umiješanost imenovanih policajaca, pa tako i tužioca u događaj, već je samo navela da se prijava odnosi na trojicu policajaca iz PS Pale ne navodeći imena prijavljenih, niti da se radi o istim licima koje navodi oštećeni Mladen Cicović i da su u toku provjere. Apelanti su prije objavljivanja spornog teksta morali s većom pažnjom vršiti provjeru i u iskrenoj namjeri pretpostaviti tačnost neke vijesti i pri tome imati u vidu činjenicu da je oštećeni Mladen Cicović policajce imenovao navodeći da se „na Palama svi međusobno poznaju“, što je nedovoljno za utvrđivanje identiteta policajaca. Na osnovu svega iznesenog, u takvim okolnostima ne može se izvesti zaključak da su apelanti postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija u skladu s novinarskom etikom. Ustavni sud, takođe, zapaža da je tužilac tokom postupka uspio dokazati da nije bio učesnik predmetnog događaja, odnosno da nije ni bio u službi 16/17 novembra 2012. godine, već na godišnjem odmoru.

41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da su informacije u spornom tekstu u kojem su apelanti naveli tužioca kao lice koje je zajedno s Draganom Pandurevićem i Nenadom Tadićem pretuklo Mladena Cicovića ispred njegovog kafića „Insomnia“, te mu na taj način nanijeli teške povrede, bile usmjerene na diskvalifikaciju tužioca koji obavlja posao policajca u PS Pale. Ustavni sud podsjeća da su policajci državni službenici koji obavljaju javnu funkciju i kojima je osnovni zadatak da neposredno održavaju javni red i mir, sprečavaju društveno nedopuštena ponašanja, učestvuju u otkrivanju počinilaca prekršaja i krivičnih djela, te kao aparat prinude stoje na raspolaganju organima vlasti radi obezbjeđenja i ostvarivanja poštovanja njihovih odluka primjenom prinude. Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim nezakonitim ponašanjima koje čine službenici koji obavljaju javnu funkciju jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u okolnostima konkretnog slučaja opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju obavljaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, donošenjem osporenih presuda, pravilno ocijenili postojanje „hitne društvene potrebe“ uspostavljanja ravnoteže između slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda.

42. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužioca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba ) iznio stav da se prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite, pri čemu je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

43. U vezi s tim, nasuprot tvrdnjama apelanata prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci naglasio da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“, već prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretan predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

44. U kontekstu navedenog, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza redovnih sudova nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete imali u vidu odredbe člana 11 ZZK, člana 200 ZOO, koje su doveli u vezu sa članom 127 ZPP te, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, prilikom odmjeravanja novčane naknade u iznosu od 2.000,00 KM, kao sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 2.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.

45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Ostali navodi

47. Apelanti osporene presude dovode i u kontekst kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti kršenje ovih prava zasnivaju na identičnim tvrdnjama koje su u ovoj odluci već elaborirane u odnosu na slobodu izražavanja i za koje je zaključeno da su neosnovane. S obzirom na to, kao i na činjenicu da iz stanja spisa ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi postupali proizvoljno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni prigovori neosnovani.

48. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelanti nisu naveli u odnosu na koje pravo im je, navodno, uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju apelanti imali i da su koristili mogućnost da izjave propisani pravni lijek (žalba), a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njih bio pozitivan, ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran, ili da su apelanti na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužiocu solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete koja je nanesena ugledu i časti tužioca iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

50. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava zasniva na navodima za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani u okviru analize navoda o povredi prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, a iz stanja spisa ne proizlazi ništa iz čega bi bilo vidljivo da su redovni sudovi postupali na proizvoljan način.

51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer su apelanti imali i koristili mogućnost da izjave propisani pravni lijek (žalba), a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njih bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantima na bilo koji način bio uskraćen.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2703/16 („Ringier Axel Springer“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio