Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/18 ("TELEGROUP" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3504/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3504/18, rješavajući apelaciju "TELEGROUP" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "TELEGROUP" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 103237 16 Pž od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "TELEGROUP" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Stevan Dimitrijević advokat iz Banjaluke, podnio je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 103237 17 Rev od 25. aprila 2018. godine kojom je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 103237 16 Pž od 24. januara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine, u okviru koje je razmatrana apelacija koju je podnio apelant broj AP 2032/17, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 103237 16 Pž od 24. januara 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Višeg privrednog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 1033237 13 Ps od 29. avgusta 2016. godine kojom je obavezan apelant da tužiocu (Akcionarsko društvo za proizvodnju i remont Orao, Bijeljina) isplati iznos od 41.993,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca da se apelant obaveže da mu na ime vraćanja stečenog bez osnova isplati iznos od 41.993,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Viši privredni sud je ukazao da je Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 002168 05 Ps od 26. juna 2008. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (tužilac u predmetnom postupku) da mu na ime duga isplati iznos od 18.991,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2002. godine do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.246,40 KM. Međutim, Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 002168 08 Pž od 30. septembra 2008. godine uvažena je apelantova žalba (kao tužioca u tom postupku) i navedena prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da isplati apelantu iznos od 18.991,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. maja 2002. godine uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.299,40 KM. Na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 Ip 054331 09 Ip od 4. juna 2009. godine (donesenog na osnovu navedene drugostepene presude) izvršena je prinudna naplata sa žiro računa izvršenika (tužioca u predmetnom postupku), što prema Izvodu sa računa od 17. juna 2009. godine ukupno iznosi 41.993,80 KM (iznos koji tužilac potražuje u predmetnom postupku). Nadalje je naveo da je Presudom Vrhovnog suda RS broj 71 0Ps002168 09 Rev od 2. novembra 2010. godine usvojena revizija tuženog (u predmetnom postupku tužioca) i navedena presuda Okružnog suda preinačena na način da je apelantova žalba odbijena i navedena presuda Osnovnog suda potvrđena. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignute koristi (stav 1). Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (stav 2). U smislu navedenih zakonskih odredbi da bi bilo mjesta primjeni pravila o sticanju bez osnova potrebno je da se steknu zakonom predviđeni uslovi i to: umanjenje imovine na strani jednog i uvećanje imovine na strani drugog lica, međusobna veza između umanjenja i povećanje imovine dvaju lica, nepostojanje pravnog osnova (pravnog posla, sudske odluke, zakona) koji bi opravdao umanjenje i uvećanje ili da se taj osnov nije ostvario ili da je kasnije otpao. Naime, u konkretnom slučaju navedenom presudom Vrhovnog suda RS usvojena je revizija tuženog i preinačena presuda Okružnog suda od 30. septembra 2008. godine, tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. juna 2008. godine. Dakle, u konkretnom slučaju otpao je pravni osnov na osnovu kojeg je tuženi u izvršnom postupku naplatio iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva, pa je došlo do sticanja bez osnova u korist apelanta, zbog čega tužilac u predmetnom postupku osnovano traži isplatu navedenog iznosa. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjenično stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3504/18 ("TELEGROUP" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio