Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4264/16 (I. V.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Invalidnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4264/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4264/16, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Vranjkovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 017595 15 U od 1. septembra 2016. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/4-1-560-123/14 od 2. septembra 2015. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka broj 06-560-561/00 od 11. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 8. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017595 15 U od 1. septembra 2016. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/4-1-560-123/14 od 2. septembra 2015. godine i Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu) broj 06-560-561/00 od 11. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu, Ministarstva i Okružnog suda zatraženo je 26. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je 8. marta 2018. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Ministarstvo 20. marta 2018. godine, a Okružni sud 26. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 06-560-561/00 od 11. februara 2014. godine usvojen je apelantov zahtjev da se utvrdi da nema obavezu vraćanja novčanog iznosa od 2.425,92 KM na ime razlike lične invalidnine koju je apelant primio za period od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine. Takođe, stavom II istog rješenja je utvrđeno pravo na novčani iznos od 458,46 KM koji je isplaćen na ime razlike novčanog iznosa za period od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine i novčanog iznosa iz tačke 1 dispozitiva.
6. Kako je navedeno u obrazloženju, uvidom u obračunske liste i zbirnu finansijsku karticu apelanta utvrđeno je da je apelantu za period od 1. jula 2000. do 30. jula 2004. godine na ime lične invalidnine invalida pete (V) kategorije isplaćen novčani iznos od 4.397,28 KM, a trebao je biti isplaćen novčani iznos od 1.971,36 KM na ime lične invalidnine invalida sedme (VII) kategorije, a to znači da je apelantu isplaćen veći novčani iznos od iznosa na koje je imao pravo i iznosi 2.425,92 KM. Navedena isplata vršena je na osnovu rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu koja su bila privremena, i to do 30. juna 2004. godine, zbog kojih su vođeni upravni i sudski postupci kojima se rješavao apelantov status i pravo, zbog čega je došlo i do obustave isplate lične invalidnine apelantu u periodu od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine. U skladu s navedenim, nesporno je utvrđeno da je apelantu u periodu od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine isplaćivan iznos lične invalidnine na koji nije imao pravo jer je rješenjem Ministarstva od 14. aprila 2008. godine poništeno rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu organa kojim mu je bilo priznato svojstvo RVI pete kategorije i utvrđeno svojstvo RVI sedme kategorije počev od 1. jula 2000. godine.
7. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/4-1-560-123/14 od 2. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja.
8. Kako navodi Ministarstvo, prvostepeni organ je u potpunosti utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da apelant ima pravo na isplatu novčanog iznosa od 458,46 na ime razlike novčanog iznosa koji mu je trebalo biti isplaćen za period od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine od 2.425,95 KM koji predstavlja razliku novčanog iznosa koji je imenovani primio na ime lične invalidnine za period od 1. jula 2000. do 30. jula 2004. godine. Ovo iz razloga jer je prvostepeni organ u ponovnom postupku pravilno utvrdio da je apelantu isplaćen novčani iznos veći od onog koji mu pripada za period od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine jer je rješenje Ministarstva, kojim je apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida sedme kategorije sa 50 % vojnog invaliditeta i kojim se pravo na ličnu invalidninu priznaje počev od 1. jula 2000. godine, postalo konačno 14. maja 2008. godine.
9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017595 15 U od 1. septembra 2016. godine apelantova tužba je odbijena.
10. Iz podataka u spisu predmeta koje je apelant detaljno iznio u tužbi proizlazi da je on po svom zahtjevu rješenjem od 4. jula 2000. godine (potvrđeno odlukom tuženog od 20. februara 2000. godine), a zatim i rješenjem od 20. februara 2002. godine, koja je donio prvostepeni organ, ostvario svojstvo RVI pete (V) kategorije sa 70 % invaliditeta s pravom na mjesečnu invalidninu koja iznosi 29 % od osnovice, a koje iznose je nesporno primao u periodu od 1. jula 2000. do 30. jula 2004. godine, kada je isplata prestala, a prestanak je trajao od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine. Apelant tvrdi, i to je suštinski osnov njegove tužbe, da je u tom prvom spomenutom periodu od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine invalidninu primao po spomenutim prvostepenim rješenjima od 4. jula 2000. godine (potvrđeno odlukom tuženog od 20. oktobra 2000. i od 20. februara 2002. godine), te da je prestanak uslijedio samo zbog nedonošenja novog prvostepenog rješenja nakon ovog iz 2002. godine, te da s isplatama u ovom periodu nikakve veze nema rješenje tuženog od 14. maja 2008. godine kojim je apelantu, nakon nekoliko godina, konačno i pravosnažno odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske od 17. maja 2010. godine utvrđen status RVI sedme (VII) kategorije sa 50 % invaliditeta s pravom na mjesečnu ličnu invalidninu u iznosu od 13 % od osnovice, i to počev od 1. jula 2000. godine, koji apelantovi navodi nisu osnovani.
11. U tom smislu, kako navodi Okružni sud, prvostepeni organ je na osnovu pregleda isplata i finansijske kartice utvrdio da apelantu u periodu od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine nije isplaćeno ništa, a trebao je primiti 2.884,38 KM, na koji način je i došao do razlike od 458,46 KM navodeći u stavu 2 dispozitiva prvostepenog rješenja od 11. februara 2014. godine da apelant na taj iznos ima pravo, a koji novčani iznos mu je prema finansijskoj kartici uredno isplaćen od 4. decembra 2008. godine, što konačno znači da tuženi apelanta nije materijalno oštetio ni za jednu konvertibilnu marku. Za sve ovo je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni organ dao valjano obrazloženje u svom rješenju od 11. februara 2014. godine, koje je tuženi prihvatio u osporenom aktu, a prihvata ga i Okružni sud iz razloga iznesenih u prethodnom izlaganju. Apelantovo zaključivanje da se iznos isplaćen u periodu od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine praktično ima zanemariti, te da tuženi treba obračunati i isplatiti apelantu invalidninu za sav period počev od 1. jula 2000. do 30. avgusta 2008. godine u ukupnom iznosu od 16. 427,50 KM na ime glavnog duga i kamata nema uporišta u činjenicama spisa i odredbama zakona na koje su se organi uprave pravilno pozvali.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
13. Apelant smatra da u obrazloženju presude Okružni sud zanemaruje šta je predmet zahtjeva kojim se traži dostavljanje rješenja propisanog članom 110 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca RS iz 2004. godine. Međutim, i upravni organi i sud uporno navode da rješavaju u predmetu „vraćanja više primljenog iznosa lične invalidnine“. Apelant nije podnio, niti želi podnijeti zahtjev da organ utvrdi vraćanje više primljenog iznosa lične invalidnine jer smatra da takvu vrstu invalidnine nije primio ni u jednom periodu, i to je u žalbama i tužbama jasno saopštio upravnim organima i sudu. Konkretno, apelant traži da mu se dostavi rješenje propisano članom 110 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca zato što je organ isplate izvršio obustavu od iznosa lične invalidnine, a da primaoca invalidnine nije o tome obavijestio, niti mu je dostavio bilo kakav upravni akt na osnovu kojeg je sproveo obustavu iznosa na koji mu je utvrđeno pravo rješenjem od 14. maja 2008. godine. Naime, apelant navodi da mu je jasno da to rješenje nije doneseno u zakonitom postupku i pravilnom primjenom propisa i on nastoji da se to rješenje poništi. Navodi da nije sporno da je apelant u periodu 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine na ime lične invalidnine primio 4.397,28 KM na osnovu tada važećih rješenja, i svakako da apelant razumije da ne bi trebalo da za navedeni period prima uporedo invalidninu i po ta dva rješenja i po rješenju od 14. maja 2008. godine. Ali organ je, pored apelantovih protivljenja, donio takav upravni akt koji je izvršan, smatrajući da je isplata invalidnine djelimično ili u cjelini izvršena bez osnova, pa je zbog toga nastupila šteta za budžet Republike Srpske, zbog čega je po zakonu bio dužan da to utvrdi rješenjem koje se donosi po pravilima upravnog postupka kao i svako drugo rješenje. Ali, odbijati od lične invalidnine koja je u tačnim iznosima određena rješenjem od 14. maja 2008. godine jeste moguće jer je već tako urađeno, ali nije zakonito.
14. Zato apelant predlaže da se utvrdi da sporna presuda i nižestepeni upravni akti nisu doneseni u postupku koji je fer i zakonit, te da su mu na taj način povrijeđena ustavna prava, polazeći od toga da je primjena mjerodavnog prava bila proizvoljna. Apelant traži novčanu kompenzaciju za nematerijalnu štetu prema praksi Ustavnog suda za povrede ljudskih prava koje utvrdi da su mu pričinjene.
b) Odgovor na apelaciju
15. Iz svih arhivskih primjeraka upravnih akata koji su doneseni u postupcima u ovom Odjeljenju, a nalaze se i u apelaciji, Odjeljenje se decidirano izjašnjava da su oni doneseni u skladu s odredbama Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10), Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Republike Srpske, koji su bili na snazi u vrijeme vođenja postupaka kod ovog organa, kao i ostalih podzakonskih akata (lista procenata vojnog invaliditeta, pravilnici i dr.) vezanih za ovu upravnu stvar, što znači da ovaj organ u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženjima rješenja.
16. Ministarstvo smatra da nije došlo do povrede Ustavom zagarantovanih prava, kao ni prava koja garantuje Evropska konvencija. Naime, imenovanom je u periodu od 1. 7. 2000. do 30. 6. 2004. godine isplaćivana invalidnina u mjesečnim iznosima koji pripadaju RVI 5. kategorije, i to ukupno 4.397,28 KM (utvrđeno na osnovu pregleda isplata i finansijske kartice), a trebalo mu je biti isplaćeno ukupno 1.971,36 KM koliko pripada RVI 7. kategorije, koji status je imenovanom utvrđen konačnim i pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 14. maja 2008. godine.
17. Okružni sud navodi da ostaje pri navodima datim u svojoj presudi.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 55/07, 59/08 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 110. stav 2.
(.....)
Rješenje kojim se stranka obavezuje da vrati neosnovano primljena sredstva donosi prvostepeni organ mjesno nadležan da rješava o glavnoj stvari.
(....)
19. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS („Službeni glasnik RS“ br. 134/11 i 40/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 113.
(1) Organi nadležni za rješavanje o pravima po ovom zakonu po službenoj dužnosti nadziru i kontrolišu pojave iz člana 112. ovog zakona.
(2) Rješenje kojim se stranka obavezuje da vrati neosnovano primljena sredstva donosi prvostepeni organ mjesno nadležan da rješava o glavnoj stvari.
(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana stranka ima pravo žalbe.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 017595 15 U od 1. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je apelant je primio 9. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Apelant smatra da su mu u upravnom postupku utvrđivanja prava na ličnu invalidninu, odnosno u postupku za vraćanje razlike na ime isplaćene lične invalidnine, nadležni organi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
28. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da je u predmetu apelantove lične invalidnine prvostepenim rješenjem utvrđeno sljedeće: 1) usvojen apelantov zahtjev i utvrđeno da on nema obavezu vraćanja novčanog iznosa od 2.425, 92 KM na ima razlike lične invalidnine koju je primio za period od 1. jula 2000. do 30. jula 2004. godine, a stavom 2) utvrđeno da apelant ima pravo na novčani iznos od 458,46 KM koji je isplaćen na ime razlike novčanog iznosa za period od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine i novčanog iznosa iz tačke 1 dispozitiva. Naime, apelantu je u periodu od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine isplaćivana invalidnina u mjesečnim iznosima koji pripadaju RVI pete (5) kategorije, i to ukupno 4.397,28 KM, što je utvrđeno na osnovu pregleda isplata i finansijske kartice, a trebalo mu je biti isplaćeno ukupno 1.971,36 KM koliko pripada RVI sedme (7) kategorije, koji status je apelantu utvrđen konačnim i pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa od 14. maja 2008. godine, i to počev od 1. jula 2000. godine. Nakon toga je apelantova žalba na prvostepeno rješenje odbijena kao neosnovana. Iz činjeničnog stanja koje su utvrdili upravni organi može se konstatovati da apelant ima priznat status RVI sedme kategorije sa 50 % vojnog invaliditeta na osnovu Rješenja Ministarstva broj 05/5-560-5620/05 od 14. maja 2008. godine koje je pravosnažno i izvršno.
31. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni organ na osnovu pregleda isplata i finansijske kartice utvrdio da apelantu u periodu od 1. jula 2004. do 31. avgusta 2008. godine nije isplaćeno ništa, a trebalo je da primi 2.884,38 KM, na koji način je i došao do razlike od 458,46 KM, navodeći u stavu 2 dispozitiva prvostepenog rješenja od 11. februara 2014. godine da apelant na taj iznos ima pravo, a koji novčani iznos mu je prema finansijskoj kartici uredno isplaćen od 4. decembra 2008. godine, što konačno znači da tuženi apelanta uopšte nije materijalno oštetio ni za jednu konvertibilnu marku. Za sve ovo je prvostepeni organ dao valjano obrazloženje u svom rješenju od 11. februara 2014. godine, koje je Ministarstvo prihvatilo u osporenom aktu, a prihvata ga i Okružni sud. Okružni sud je posebno naglasio da apelantovo zaključivanje da se iznos isplaćen u periodu od 1. jula 2000. do 30. juna 2004. godine praktično ima zanemariti, te da tuženi treba obračunati i isplatiti apelantu invalidninu za sav period počev od 1. jula 2000. do 30. avgusta 2008. godine u ukupnom iznosu od 16.427,50 KM na ime glavnog duga i kamata nema uporišta u činjenicama spisa i odredbama zakona na koje su se organi uprave pozvali.
32. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca RS na kojima su zasnovane osporena upravna rješenja i presuda Okružnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđenog činjeničnog stanja. Iz činjenica predmeta i osporenih odluka proizlazi da su upravni organi i sud odlučivali o „vraćanju više primljenog iznosa lične invalidnine“ (ali da apelant nema obavezu vraćanja razlike na ime razlike lične invalidnine), što je konstatovano i osporenim odlukama, tako da je apelantov prigovor da mu nije izdato rješenje o tome neosnovan. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava i, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Djelotvoran pravni lijek
34. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja prvostepenog upravnog rješenja, apelant koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je podnio žalbu Ministarstvu odnosno tužbu u upravnom sporu protiv navedenog rješenja, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist, sama po sebi, ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
36. Ustavni sud zaključuje da se apelantov zahtjev da mu se u upravnom postupku utvrdi pravo na ličnu invalidninu, odnosno apelantov zahtjev za vraćanje razlike na ime isplaćene lične invalidnine ne može nikako dovesti u vezi s pravom lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su nadležni upravni organi i sud za svoju odluku dali jasne razloge.
38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
39. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant u konkretnim postupcima koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist ne vodi, sama po sebi, kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević