Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5463/18 (G. B.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5463/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5463-18, rješavajući apelaciju Gorana Babića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Babića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 269884 18 Gž od 24. avgusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Oleg Knežević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 269884 18 Gž od 24. avgusta 2018. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 269884 17 I od 7. novembra 2017. godine do donošenja odluke po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te N.B. predlagateljice u predmetnom izvršnom postupku, koju zastupa Miljkan Pucar, i Javne ustanove Centar za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) zatraženo je 3. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Centar za socijalni rad su dostavili odgovore na apelaciju 10. oktobra 2018. godine, Osnovni sud 11. oktobra 2018. godine, dok predlagateljica N. B. nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Osnovni sud je Presudom broj 071-0-P-07-000115 od 8. februara 2007. godine, donesenom nakon razvoda braka apelanta i njegove bivše supruge N.B., njihovo dvoje mldb. djece, kćerke J.B i A.B., povjerio na zaštitu i vaspitanje majci, dok je apelanta obavezao da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. djece plaća mjesečni iznos od 300,00 KM. Izvršni postupak

6. Osnovni sud je, odlučujući u izvršnom postupku pokrenutom po prijedlogu N.B., apelantove bivše supruge, kao majke i zakonske zastupnice mldb. J.B. (u daljnjem tekstu: majka mld. djeteta) u svojstvu tražioca izvršenja pokrenutog protiv apelanta kao izvršenika radi predaje mldb. djeteta, donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 269884 17 I od 7. novembra 2017. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na način da je apelantu naložio da mldb. dijete preda majci u roku od tri dana po prijemu ovog rješenja. Istim rješenjem je definisano da, ukoliko apelant ne preda mldb. dijete majci u ostavljenom roku, izriče mu se novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM, koju će sud sprovesti po službenoj dužnosti pod prijetnjom donošenja novog rješenja i izricanja uvećane novčane kazne (stav 2). Stavom 3 je uređeno da, ako se izvršenje ne može sprovesti na ovaj način, ono će se sprovesti oduzimanjem djeteta od apelanta posredstvom službenog lica ovog suda uz pomoć organa starateljstva Grada Banja Luka.

7. Odlučujući o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv Rješenja o izvršenju od 7. novembra 2017. godine, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 269884 17 I od 16. maja 2018. godine usvojio apelantov prigovor, stavio van snage rješenje o izvršenju od 7. novembra 2017. godine i ukinuo sprovedene izvršne radnje. Istim rješenjem odbijen je zahtjev za povrat mldb. djeteta majci u Beograd u Republici Srbiji.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je majka mldb. djeteta, postupajući u smislu člana 6 Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece - Hag, 25. oktobar 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija), putem Ministarstva pravde BiH podnijela zahtjev za izvršenje Presude Osnovnog suda broj 071-0-P-07-000115 od 8. februara 2007. godine radi povrata mldb. djeteta koje je nezakonito zadržao apelant, nakon što je sa mlađom sestrom boravila kod njega u Banjoj Luci, na ljetnom raspustu 2017. godine.

9. Nakon izvedenih dokaza (bliže navedenih na str. 3. obrazloženja rješenja) Osnovni sud je utvrdio da je među strankama u ovom postupku sporno to što majka mldb, J.B. smatra da je apelant nezakonito zadržao dijete i da je dužan da vrati dijete u mjesto uobičajenog prebivališta, dok apelant smatra da nije nezakonito zadržao dijete, već da mldb. J.B. nije željela da se vrati majci u Beograd, jer želi ostati kod njega da živi sa njegovom porodicom i da nastavi školovanje u Banjoj Luci. U vezi s tim, apelant je naveo da je mldb. J.B. u vrijeme razvoda braka imala samo četiri godine, jer je rođena 24. januara 2003. godine, i da tada nije mogla izraziti svoje mišljenje kod kojeg bi roditelja voljela više živjeti i šta je za nju najbolji interes. Osnovni sud je ukazao da je u ovom postupku ocijenio mišljenje Centra za socijalni rad, odnosno data mišljenja stručnih lica M. J. i B. S., dakle, lica koja se bave djecom, kao i mišljenje mldb. djeteta dato Centru za socijalni rad, kada je izjavila „da njena odluka nije ishitrena i promijenjena u kratkom vremenskom periodu, jer je njeno razmišljanje da dođe i da živi sa ocem počelo još u oktobru 2016. godine, zbog nesuglasica sa ujakom, a donekle i sa majkom i bakom sa majčine strane i da se ne želi ni pod kakvim uslovima vratiti u Beograd“. Na osnovu mišljenja Centra za socijalni rad od 13. decembra 2017. godine, mišljenja stručnih lica ovog centra datih na ročištu ovog suda, kao i mišljenja Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu - Odjeljenje Voždovac od 9. marta 2017. godine, utvrđeno je da su ekonomsko-materijalne prilike, kao i stambenosmještajni uslovi kod obje izvršne stranke približno isti i da zadovoljavaju potrebe porodica tih stranaka.

10. Imajući u vidu navedeno, taj sud je ocijenio da je u najboljem interesu mldb. djeteta da ostane živjeti kod apelanta sa njegovom porodicom, jer se prilagodilo ovoj porodici i školi koju pohađa, da se vratilo u grad svog rođenja u koji je dolazilo nakon preseljenja sa majkom u Beograd i gdje je provodila ljetne i zimske raspuste, a ponekad i praznike, zbog čega smatra da bi sada prisilno vraćanje mldb. djeteta u porodicu majke u Beograd bilo štetno po djetetovo zdravlje i psiho-fizički razvoj. Pri tome, takođe, smatra da bi mldb. dijete vraćanjem majci u Beograd bilo izloženo psihičkoj traumi a da bi i sama promjena škole u koju se uklopilo, kako se samo izrazilo, „da joj je super i da je stekla osjećaj prihvaćenosti od strane vršnjaka i samo pripadanje grupi u koje ima povjerenje i sa kojima se lijepo osjeća“, mogla da izazove nezadovoljstvo i bunt, koji bi se posebno manifestovao u januaru 2019. godine, kada puni 16 godina i kada se odredbe Konvencije ne bi mogle primijeniti na nju. Osnovni sud je obrazložio takav stav ukazujući da je mldb. odlučila da ne želi da se vrati majci nakon isteka ljetnog raspusta 2017. godine, jer je stekla utisak da je majka ne razumije, jer nije imala njenu podršku posebno u vrijeme kada su bili narušeni porodični odnosi i komunikacija između nje, njenog ujaka i babe sa majčine strane, te zato što se plaši njihove reakcije na izjavu koju je dala Centru za socijalni rad. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno, ukazao da majka mldb. očigledno nije imala adekvatnu toleranciju na njeno opredjeljenje da živi sa apelantom i njegovom porodicom i da bi prisilna predaja mldb. djeteta, uz njegovo protivljenje, predstavljalo kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantovanih Konvencijom o pravima djeteta (član 12). Navedeno zbog toga što se, prema mišljenju stručnih lica Centra za socijalni rad, kao i pedagoga Ekonomske škole u Banjoj Luci, mldb. dijete nalazi u periodu adolescencije, kada je njegov emocionalni, psihološki i kognitivni razvoj u skladu sa njegovim kalendarskim uzrastom. Stoga, Osnovni sud je ocijenio osnovanim apelantove prigovore da nisu ispunjeni uslovi za prisilno oduzimanje mldb. djeteta od apelanta radi predaje majci uz njegovo izričito protivljenje, shodno članu 13 stav 1 tačka b) Konvencije, da bi prisilna predaja mldb. djeteta dijete podvrglo dodatnoj psihičkoj traumi i dovela u nepovoljan položaj, a što bi imalo nesagledive posljedice u pogledu njegovog fizičkog i psihičkog razvoja, pa je primjenom člana 49 st. 1 i 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odlučio kao u izreci rješenja.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 269884 18 Gž od 24. avgusta 2018. godine žalba majke mld. djeteta je uvažena, rješenje Osnovnog suda od 16. maja 2018. godine preinačeno, tako što je odbijen apelantov prigovor, a Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 269884 17 I od 7. novembra 2017. godine je ostalo na snazi. Istim rješenjem apelant je obavezan da majci mldb. djeteta nadoknadi troškove za sastavljanje žalbe u iznosu od 526,50 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 300,00 KM.

12. Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, shodno odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi s članom 21 ZIP-a, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 1 Konvencije kojom je uređeno da su ciljevi Konvencije da se obezbijedi što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici, da se pravo na staranje i viđanje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuje u drugoj državi. Članom 3 Konvencije je uređeno da će se odvođenje i zadržavanje djeteta smatrati nezakonitim ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja, ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja i zadržavanja. Po ocjeni Okružnog suda, za primjenu Konvencije i za vraćanje mldb. djeteta bitna je činjenica da je mldb. dijete zadržano kod drugog roditelja, kojem nije povjereno na brigu i vaspitanje odlukom nadležnog suda, a posebno u okolnostima kad je po redovnom toku stvari ono boravilo kod roditelja za vrijeme školskog raspusta, a sama činjenica da je dijete upisano u srednju školu uz saglasnost oca govori da je on nezakonito zadržao dijete, jer dijete nije odveo kod majke radi nastavka redovnog školovanja, odnosno u mjestu prebivališta roditelja kojem je povjereno na brigu i vaspitanje. U prilog navedenom Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 12 Konvencije uređeno da, ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3 a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi je proteklo manje od godinu dana od nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta, te da će sudski ili upravni organi, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana pomenutog u prethodnom stavu, takođe, naložiti povratak djeteta, ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo sredini.

13. Dalje, taj sud je ukazao da je članom 13 Konvencije uređena situacija kada organ koji odlučuje o povratku djeteta nije obavezan da naloži vraćanje djeteta, ako suprotna strana dokaže da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da je bio saglasan ili je naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje, ili da postoji opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili bi ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj. Imajući u vidu navedene odredbe Konvencije, Okružni sud je naveo da lice koje se protivi povratku djeteta mora predočiti dovoljno dokaza kojima će potkrijepiti navode o postojanju opasnosti, a naročito ozbiljne opasnosti u smislu člana 13 tačka b) Konvencije, jer ozbiljna opasnost ne obuhvata samo fizičku opasnost ili psihičku traumu već i nepovoljan položaj ili nepodnošljivu situaciju, ali ne obuhvata sve neugodnosti koje su nužno vezane za povratak djeteta, već samo situacije koje bi prevazilazile ono što bi dijete moglo razumno podnijeti. Prema tome, odredba člana 13 Konvencije se primjenjuje izuzetno, a u konkretnom slučaju mldb. dijete se nalazi u fazi adolescencije-tinejdžerka kojoj smetaju konzervativni stavovi majke, bake i djeda u Beogradu kada su u pitanju njeni izlasci, što, svakako, nije razlog da sud prihvati njenu želju da ostane kod drugog roditelja od kojeg, prema stanju spisa predmeta prvostepenog suda, nema neposrednu kontrolu, na što majka mld. djeteta žalbom osnovano ukazuje. Dakle, dužnost roditelja je da se staraju o mldb. djeci, o njihovom razvoju, o ponašanju u okruženju i u okolini, a ta obaveza je u konkretnom slučaju, prema odluci o povjeravanju mldb. djeteta, upravo obaveza majke, te je nesporno, po ocjeni suda, da majka malodobnog djeteta u cijelosti ispunjava roditeljsku dužnost. Okružni sud, takođe, smatra da izjava mldb. „da joj je lijepo sa maćehom i njenom kćerkom, da se u srednjoj školi našla“ nisu razlozi koji se imaju ocijeniti kao najbolji interes i želja mldb. djeteta u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta, jer smatra da se u postupku povratka djeteta ima ocijeniti okolnost da li bi njeno vraćanje bilo uzrok psihičkih trauma, što u konkretnom slučaju nije. U vezi s tim, ističe, da je mldb. dijete u uzrastu kada treba shvatiti da je odlukom suda povjereno na brigu i vaspitanje majci i da je mldb. bila obavezna da se nakon isteka školskog raspusta vrati u mjesto prebivališta majke na daljnje školovanje. Okružni sud, takođe, smatra da apelant ničim nije dokazao da je mldb. dijete fizički zlostavljao ujak, brat majke mldb. djeteta, ili da postoji opasnost od fizičkog zlostavljanja ujaka, jer, prema podacima Centra za socijalni rad u Beogradu, radi se o oženjenom čovjeku, porodičnom, koji takođe ima djecu i koji živi u odvojenoj stambenoj jedinici od stambene jedinice u kojoj živi mldb. dijete sa svojom majkom. Osim navedenog, smatra da apelant u toku postupka nije dokazao da postoji ijedan razlog koji bi doveo u sumnju da majka mldb. djeteta nije izvršavala svoju roditeljsku obavezu. Prema tome, imajući u vidu navedeno, kao i odredbu člana 13 Konvencije, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije i pravo iz čl. 3 i 12 Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni Konvencije, kao relevantnog propisa u ovom predmetu, posebno člana 13 stav 2 Konvencije, na temelju kojeg je taj sud, kako navodi, ocijenio da ne smatra bitnim to što se mldb. dijete oštro suprotstavlja povratku majci, a što je izjavilo pred stručnim licima Centra za socijalni rad. Pored toga, ukazuje da se u osporenoj odluci niti jednom rečenicom ne pominje član 3 Konvencija o pravima djeteta za koji smatra da se mora primjenjivati kada se donosi odluka koja se tiče djeteta i koja zahtijeva da se utvrdi „najbolji interes djeteta“, a da se njegovi najbolji interesi procijene i razmotre u svim radnjama ili odlukama koje se na njega odnose kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Dalje, navodi da, u smislu člana 12 Konvencije o pravima djeteta, svaka odluka kojom se ne uzima u obzir djetetov stav, ili se ne pridaje dovoljno važnosti njegovom stavu, u skladu sa njegovom starosnom dobi i zrelosti, ne poštuje mogućnost koja je data djetetu da utiče na utvrđivanje njegovog najboljeg interesa. Stoga, apelant smatra da osporenom odlukom sud nije ocijenio najbolji interes djeteta, da nije ocijenio mogući uticaj (pozitivni ili negativni) odluke suda na dijete, imajući u vidu njegovu starosnu dob i stepen zrelosti. Takođe, ističe da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, jer mldb. dijete živi kod njega već godinu i po, gdje pohađa srednju školu, tako da se već uveliko adaptiralo na njegovu porodicu, pa će njegovim prinudnim odvođenjem doći do „razbijanja njegove porodice“, a što će po njega imati teške posljedice. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojom predlaže Ustavnom sudu da odloži izvršenje rješenja o izvršenju od 7. novembra 2017. godine do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, smatra da je privremena mjera nužna radi zaštite prava i interesa mldb. djeteta, jer bi vraćenje djeteta majci protiv djetetove volje moglo dovesti do teških posljedica po mentalno i fizičko zdravlje djeteta.

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim, ukazuje da se konkretan slučaj, zahtjev za vraćanje djeteta, zasniva na odredbama Konvencije čijim je članom 13 propisano kada sud može odbiti prijedlog za vraćanje malodobnog djeteta. Navodi da je taj sud dao razloge zašto smatra da izvršenik nije dokazao da postoje uslovi da se dijete zadrži kod oca na temelju predmetne konvencije. Prema tome, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud navodi da, s obzirom na to da apelant nije podnio apelaciju zbog toga što je nezadovoljan odlukom ovog suda, ne može biti stranka u postupku, te da mora poštivati odluku Okružnog suda protiv koje je apelant izjavio apelaciju.

17. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju istakao da se u cijelosti slaže sa navodima iz apelacije. U vezi s tim, ističe da je mldb. dijete u toku razgovora sa stručnim licima ove ustanove 9. oktobra 2018. godine izjavilo da je posljednji put sa majkom komunicirala putem SMS poruka u septembru, a prije toga u julu 2018. godine. Tom prilikom joj je savjetovano da razumije i prihvati majčinu ljutnju, povremeni bijes i sl., kao i povrijeđenost majke zbog njene odluke da ostane da živi sa očevom porodicom, koje sugestije je mldb. dijete prihvatilo. Međutim, smatraju da su posljedice ovakvog ponašanja majke rezultirale povlačenjem djeteta i gubitkom kontakta sa majkom. Takođe, ističu da je mldb. dijete izjavilo da je zaprepašteno namjerom majke da je prisilno vrati. Prema tome, Centar za socijalni rad smatra da bi prisilno vraćanje mldb. djeteta majci imalo izuzetno štetne posljedice po njegovo zdravlje i razvoj.

V. Relevantni propisi

18. Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece - Hag, 25. oktobar 1980. godine („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj 7/91), koja je u Bosni i Hercegovini preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ciljevi ove Konvencije su:

a) da osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b) da osigura da se prava na staranje i viđanje sa djetetom po zakonu jedne od država ugovornica stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koji drugi organ, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja;

[...] Član 6.

Država ugovornica će odrediti centralni izvršni organ koji će izvršavati obaveze koje Konvencija predviđa za takav organ.

[...] Član 12.

1) Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta. 2) Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini. [...] Član 13.

1) Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugi organ koji se suprotstavlja njegovom povratku dokaže:

a) da lice, institucija ili drugi organ koji se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivao pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bio saglasio ili naknadno pristao na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj. 2) Sudski ili pravni organ može, također, da odbije da naloži povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kojem je potrebno uzeti njegovo mišljenje. 3) Prilikom razmatranja okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto djetetovog stalnog boravka.

Član 19.

Odluka na osnovu ove Konvencije u vezi sa povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom u bilo kojem pitanju u vezi sa pravom na staranje.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 269884 18 Gž od 24. avgusta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 17. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2018. godine, pa proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, taj dio apelacije ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je rješenjem Okružnog suda donesenom u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo iz čl. 3 i 12 Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

a) Primjenjivost člana 8 Evropske konvencije

25. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.

26. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8 Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavlja li veza apelanta i mldb. djeteta „porodični život“, u smislu značenja člana 8 stav 1 Evropske konvencije, a zatim da li osporeno rješenje doneseno u izvršnom postupku predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se veza apelanta i njegovog mldb. djeteta ubraja u domen porodičnog života. Takođe, Ustavni sud smatra da je nesumnjivo da se osporenim rješenjem umiješalo u apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života, jer je tim rješenjem, u konačnici, održano na snazi rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 7. novembra 2017. godine, kojim je apelantu naloženo da preda majci mldb. dijete u roku od tri dana po prijemu ovog rješenja, što predstavlja miješanje sudova u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. u skladu sa odredbama stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

b) Zakonitost miješanja

27. Ustavni sud će, stoga, u smislu garancija koje pruža član 8 Evropske konvencije, prvenstveno ispitati da li su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta postupali proizvoljno, odnosno da li je miješanje sudova bilo „predviđeno zakonom“.

28. U tom kontekstu Ustavni sud uočava da su sudovi na osnovu sprovedenih dokaza (uvidom u presudu Osnovnog suda od 8. februara 2007. godine, saslušanjem stranaka, vještaka, mldb. djeteta, stručnih lica Centra za socijalni rad) primjenom člana 13 Konvencije zaključili da postoje razlozi za vraćanje mldb. djeteta majci i zakonskoj zastupnici na brigu i vaspitanje, pri čemu je za takav zaključak dato detaljno obrazloženje. Naime, analizirajući sprovedeni postupak, Ustavni sud zapaža da su sudovi, kako bi odlučili o zahtjevu majke mldb. djeteta da se vrati nezakonito oduzeto dijete, kao i o apelantovim navodima koji se protivio povratku djeteta majci, detaljno utvrđivali činjenice posebno vodeći računa o najboljem interesu djeteta, kao i činjenicu da li je majka mldb. djeteta, kojoj je dijete nakon razvoda braka sa apelantom povjereno na brigu i vaspitanje, izvršavala svoju roditeljsku dužnost, te da li bi djetetovo vraćanje majci bilo uzrok psihičkih trauma djeteta i da li bi dijete povratkom majci bilo izloženo „ozbiljnoj opasnosti“, koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem zaključeno da apelant ničim nije dokazao da postoje razlozi koji se imaju ocijeniti kao najbolji interes djeteta, jer je majka mldb. djeteta izvršavala svoju roditeljsku dužnost, tako da vraćanje djeteta majci ne bi bilo uzrok djetetovih psihičkih trauma, i da apelant, kao lice koje se protivilo povratku mldb. djeteta majci u smislu odredbe člana 13b) Konvencije, svoje navode nije potkrijepio relevantnim dokazima da bi dijete povratkom majci bilo izloženo „ozbiljnoj opasnosti“, koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud ocijenio izjavu mldb. djeteta datu Centru za socijalni rad „da joj je lijepo sa maćehom i njenom kćerkom, da se našla u srednjoj školi“, te dao razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da apelant nije dokazao da postoji ijedan razlog koji bi doveo u sumnju da majka mldb. djeteta nije izvršavala svoju roditeljsku obavezu, niti da je mldb. dijete fizički zlostavljao ujak, ili da postoji opasnost od fizičkog zlostavljanja, pri čemu je ocijenjena i izjava mldb. djeteta i zašto ona, s obzirom na njen sadržaj, ne može voditi zaključku da se u okolnostima konkretnog slučaja može postupiti u smislu izuzetka propisanog članom 13 Konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja Konvencije - člana 12 kao nesporno proizilazi eksplicitna obaveza: “Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta. Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana spomenutog u prethodnom stavu, također će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini“, a da se izuzetak iz člana 13 Konvencije primjenjuje samo kada se dokažu određene činjenice koje apelant u okolnostima konkretnog slučaja, prema obrazloženju osporene odluke, nije dokazao.

29. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je osporena odluka Okružnog suda kojom je apelantu naloženo da majci preda mldb. dijete utemeljena na odredbama čl. 12 i 13 Konvencije sa čijim je sadržajem apelant nesporno upoznat, ali je drugačije tumači. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo, u smislu standarda Evropskog suda, bilo zakonito, jer Konvencija nesumnjivo predviđa, u slučaju ispunjenja propisanih uslova, mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.

c) Postojanje „legitimnog cilja“

30. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li miješanje u apelantovo pravo na porodični život ima „legitiman cilj“.

31. U vezi sa odgovorom na ovo pitanje, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, vaspitanja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju nezakonitog zadržavanja djeteta jednog od roditelja) odlukom suda utvrđuje da li su ispunjeni uslovi da dijete bude vraćeno drugom roditelju kome je nakon razvoda braka povjereno na brigu i vaspitanje, pri čemu je sud dužan po službenoj dužnosti paziti na „interese mldb. djeteta“, kao kategorije lica koja uživaju posebnu zaštitu u svim modernim pravnim sistemima, što nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili opštem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Dakle, izricanje mjera propisanih zakonom kojim se pod određenim uslovima ograničava roditeljsko pravo, odnosno dijete vraća onom roditelju kojem je i povjereno na brigu i vaspitanje koje je drugi roditelj nezakonito oduzeo, ima cilj da prvenstveno zaštiti prava i interese djeteta, što nesumnjivo predstavlja „legitiman cilj u javnom ili opštem interesu“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno da odluka o vraćanju djeteta roditelju kojem je dijete nakon razvoda braka odlukom suda povjereno na brigu i vaspitanje bude donesena u najboljem interesu djeteta.

d) Proporcionalnost miješanja

32. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život izvršeno u skladu sa zakonom i da miješanje u ovo apelantovo pravo ima i legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa, daljnji zadatak Ustavnog suda je da odgovori na pitanje da li je miješanje u ovo apelantovo pravo u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

33. Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na temelju kojih smatraju da je u najboljem interesu djeteta da mldb. dijete koje je nezakonito zadržao apelant bude vraćeno majci, a da apelantovi navodi kojim se protivi vraćanju mldb. djeteta majci budu odbijeni kao neosnovani. Iz navedenog proizilazi da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama stava 2 člana 8 Evropske konvencije, što u konkretnom slučaju znači da je osporeno rješenje doneseno radi zaštite prava i sloboda malodobnog djeteta. Pri tome Ustavni sud smatra da je potrebno naglasiti činjenicu da donošenjem osporenog rješenja apelantu ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje ima prema svom mldb. djetetu. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem na apelanta nije stavljen pretjeran teret, budući da interes malodobnog djeteta, koje je odredbama Konvencije posebno zaštićeno i čime se sud u predmetnom postupku rukovodio prilikom donošenja osporenog rješenja, preteže nad apelantovim interesom, u smislu da se majci mldb. djeteta vrati dijete oduzeto nezakonito, a koje joj je odlukom nadležnog suda nakon razvoda braka dodijeljeno na brigu i vaspitanje. Ustavni sud, takođe, ukazuje da se u ovakvim predmetima prikladnost mjere koju je donio nadležni sud ocjenjuje u odnosu na brzinu njenog izvršenja, budući da zahtijeva hitno postupanje, jer protek vremena i promjena okolnosti mogu imati nepopravljive posljedice na odnos između mldb. djeteta i majke kojoj je dijete vraćeno.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, jer su sudovi osporeno rješenje donijeli na temelju relevantnih odredaba Konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se apelant protivio povratku svog mldb. djeteta majci, te smatra, podržavajući sopstvenu praksu u sličnim predmetima (vidi, mutatis mutandis, AP 2866/09 od 11. novembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) da se u ovom postupku okončanom osporenim rješenjem odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na navedeno, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud zapaža da apelant u osporenom rješenju vidi povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i u primjeni materijalnog prava, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući neosnovanost navoda apelantove žalbe izjavljene protiv odluke prvostepenog suda koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, istakao da je notifikacijom o sukcesiji ugovora bivše SFRJ Bosna i Hercegovina preuzela obavezu da sprovodi Konvenciju o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine, pa tako i obavezu da preduzme sve mjere za njeno sprovođenje. U vezi s tim, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je taj sud zaključio da apelant ničim nije dokazao da postoje razlozi iz člana 13 Konvencije koji bi bili osnov da ne udovolji zahtjevu-prijedlogu predlagateljice kojim je tražila da se apelantu naloži da mldb. dijete preda majci, jer je analizom izvedenih dokaza utvrdio da je majka mldb. djeteta izvršavala svoju roditeljsku dužnost, te da apelant, zapravo,nije dokazao da bi dijete povratkom majci bilo izloženo „ozbiljnoj opasnosti“ koja podrazumijeva ne samo fizičku ili psihičku traumu već i nepovoljan i nepodnošljiv položaj. Okružni sud je posebno ocijenio izjavu mldb. djeteta datu Centru za socijalni rad „da joj je lijepo sa maćehom i njenom kćerkom, da se našla u srednjoj školi“, te dao jasne i argumentovane razloge zašto njena izjava, s obzirom na njen sadržaj, ne može voditi zaključku da se u okolnostima konkretnog slučaja može postupiti u smislu izuzetka propisanog članom 13 Konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja Konvencije - člana 13 proizilazi „da sudski ili upravni organ nije dužan narediti povratak djeteta ako se dokaže, između ostalog, da se lice koje se brine o ličnosti djeteta složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje, da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi, ili na drugi način dovelo dijete u nepovoljan položaj“, a da se izuzetak iz člana 13 Konvencije primjenjuje samo kada se dokažu određene činjenice koje apelant u okolnostima konkretnog slučaja, prema obrazloženju osporene odluke, nije dokazao. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je zahtjev predlagateljice, kojoj je presudom mldb. dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, osnovan u smislu člana 12 Konvencije kojim je propisana obaveza nadležnog organa da, nakon utvrđivanja uslova iz tog člana (da se radi o nezakonitom zadržavanju djeteta u smislu člana 3 Konvencije i da je zahtjev podnesen u propisanom roku), naloži „hitan povratak djeteta“.

40. Stoga, uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu je ocijenio izjavu mldb. djeteta i druge sprovedene dokaze, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije, a dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

41. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelant smatra da je osporenim rješenjem došlo do kršenja prava djeteta koja su zaštićena Konvencijom o pravima djeteta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 3 i 12 Konvencije o pravima djeteta, između ostalog, propisano da „u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili organi zakona, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“ i da će „države potpisnice obezbijediti djetetu koje je u stanju oblikovati sopstveno mišljenje pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta, da se u tu svrhu djetetu direktno ili putem posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora obezbijediti da bude saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na njega odnosi na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva“.

43. S obzirom na prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da su u konkretnom slučaju ispoštovani standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Ustavni sud naročito naglašava da u osporenom rješenju nema ničega što ukazuje na to da će apelant dalje biti spriječen da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakt sa mldb. djetetom.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Naime, miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na porodični život zasnovano je na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži, jer je sud osporeno rješenje donio na osnovu relevantnih odredaba i standarda propisanih Konvencijom.

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, budući da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Konvencije na utvrđeno činjenično stanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

46. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5463/18 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio